Najbolje priče za 2012. godinu prema ocjenama žirija u sastavu Božo Koprivica, Enver Kazaz i Teofil Pančić.

 

Razlike 
 Nada Dušanić

Minut šutnje 
Damir Šabotić

Hajde dok je zeleno 
Lamija Begagić

Kandidat za reisa 
Adisa Bašić

Naš privatni džihad 
Antonela Marušić

Stolica Ivana Aljea 
Bratislav Veljić

Vrane na putu 
Dragan Bunović

Klačina 
Dragan Uskoković

Trideset i jedan dan mjeseca studenog 
Iva Tkalec

Drugi život na više dana 
Jelena Gošović

Ispričaj mi sada 
Ksenija Kušec

Grad skakača 
Lana Bastašić

TV 
Ljubica Pupezin

Korice susjedstva 
Martina Piskor

Izgubiš rat i sluh, ali zato dobiješ astmu 
Miljenko Buhač

5,0 
Nada Crnogorac

Ljudi koji ne vole da idu u bolnicu 
Pavle Zelić

Magistrala 
Ružica Aščić

Podneblja 
Saša Dimoski

Anja. Uzdah 
Vitomir Vjetrović

 


Razlike   
Nada Dušanić

Koji dodir najviše volim? Pa, teško pitanje, ima ih mnogo.

          Možda onaj kad njegov dugački palac sa uredno zasečenim uglovima nokta ulegne u prevoj moje prepone i lagano se promeškolji u njemu, a dlan mu obuhvati gornji deo moje butine – pa imam osećaj da je sve nekako sliveno u jedan komad, kao da njegova ruka jednostavno pripada baš tom mestu na mom telu. Čudno, imam isti osećaj kad dodiruje moju golu kožu, kao i posredno, kroz teksas platno traperica. Ili je ovo drugo uobrazilja, sećanje na neposredni dodir koje se aktivira ovim drugim, kroz tkaninu. Njegov dlan je dimenzionisan prema mom bedru. To mu je zapisano u DNK, u genima, ili kako se već zove ono gde je unapred utisnuta nečija sudbina.

          Kad sam već kod te razbuđujuće reči – uobrazilja – možda je trenutak da sednem i razmislim, rezimiram stvari i pošteno priznam koliko ima uobrazilje u našem odnosu, koliko toga ja izmišljam a koliko je stvarno.

          Ne, ipak još nije taj trenutak. Zadržaću se u nekom drugom, manje bolnom.

        Taj dodir o kome sam počela, volim ga jer jednako uspešno može da se primenjuje u raznim pozama: kad perem naše dve šolje za kafu bez tanjirića u sudoperu kuhinjice njegovog iznajmljenog stana a on se nečujno prikrade i stane iza mene; kada on sedi i gleda TV koji takođe nije njegov nego je iznajmljen zajedno sa stanom kao i nameštaj, a ja priđem i počnem da gledam u njega sa istim interesovanjem sa kojim on posmatra zbivanja na ekranu; ili kad ležimo u krevetu. Ova poslednja varijanta je najbolja jer najduže traje. Nekad i zaspimo u tom položaju.

          Bojim se da opet nisam rekla celu istinu. Zašto baš taj dodir?

          Zato što tako sigurno ne dodiruje onu sa kojom je odskora počeo da izlazi, ona ima zadnjicu k'o brod, pa je to teško izvodljivo u fizičkom smislu. Kad ona hoda ulicom, asfalt se ugiba pod štiklama. Mada, ima ona svojih prednosti, poznatih i nepoznatih.

        Poznate su da poseduje svoj restoran na uglu Karađorđeve i Ličke, preko od autobuske stanice, i sivi metalik BMW koji ide uz to. Nepoznate sam saznala slučajno od jednog starog konobara, ali neću da mu kažem, da ne pomisli da to pričam zbog ljubomore. Najbolje je da sam sazna. To, da je počela da radi u pomenutom restoranu kao kuvarica, da je zbarila debeljuškastog sredovečnog vlasnika kao što se bari šargarepa, udala se za njega i tovila ga šunkom i jajima, prženim krompirićima na masti koju je pre toga koristila više puta i masnim šniclama, rečju, svim što je moglo da utiče na njegov visoki krvni pritisak i holesterol. Rezultat je bio vidljiv za manje od godinu dana. Može se videti i danas na Orlovači. Mislim na groblje, ne na petlju.

      Njena najveća prednost u odnosu na druge žene je neiscrpna, uvek može da je kešira prema potrebi: to je talenat za kameleonizam. Znam o čemu govorim jer studiram biologiju. Kod životinjskih vrsta kameleonizam je svojstvo koje se ispoljava kad im je ugrožen život, a nemaju potrebne odbrambene sposobnosti. Dakle, niže vrste u tom slučaju ne ugrožavaju drugog, samo spasavaju sebe. Kako je kod homo sapiensa – o tome teorija nerado govori, ali praksa je vidljiva na svakom koraku. Predočavam je kao da je ovog trenutka pred mojim očima: jastučasti obrazi, kao u lutke na naduvavanje ispunjene vazduhom, podrhtavaju pritisnuti grčem »naivnog« osmeha, dok nakarminisane usne ponavljaju uvek isti refren:

          Da, dragi. Biće kako ti kažeš, of course.

          Odmah sam mogla živo da zamislim i sve ostalo što mi je ispričao taj konobar koji je dobio otkaz kod nje samo zato što je star i neprivlačan gostima restorana, pa sad povremeno radi u studentskoj menzi kao ispomoć. Video čovek da danima ne mogu ni da onjušim hranu, uvek mi ostane pun tanjir, pa prišao da me pita što ne jedem. I tako, reč po reč, ja dođoh do informacija iz prve ruke.

          Ali nije mi nimalo lakše zbog toga. Sluđuje me pitanje da li ja uopšte imam pravo da se ljutim. S obzirom na to da moju imovinu čini: dva para traperica, jedne dugačke za loše vreme i druge do kolena za sunčano, patike, jakna, veš, čarape i nekoliko dukseva – toliko sam strpala u ruksak jesenas, kad sam došla u Beograd jer su mi počela predavanja na drugoj godini – možda i nemam pravo.

*

          Noću mi je najteže. Onda zbrajam. Prednosti i nedostatke. Kad sam u takvom stanju nije mi ni do čega i lepo mu kažem da je sredina kreveta granica koju ne sme da pređe. On to poštuje, ne mogu da se žalim. Iako je krevet uzan i imamo samo jedan jastuk, mislim, jedan normalan, veliki, i nekoliko malih ukrasnih, plišanih jastučića iz kineske prodavnice, koje stavimo sa strane, njemu je dobro i uvek zaspi pre mene.

          Neću sad da kažem kako ni onaj veliki jastuk nije naš, nego da me muči to što ne znam šta se dešava u toj glavi na tuđem jastuku. I šta uopšte znači »tuđe«?

  1. Tuđi jastuk. – No problem, jednog dana ćemo imati naš. I jastuk i krevet i stan i sve ostalo.
  2. Tuđa stvar. – To me ne interesuje. Ni on ni ja se ne mešamo u tuđe stvari.
  3. Tuđi čovek. – Ha, šta sad, majstore? Ne znam šta sad, ali znam da je njegova majka upotrebila tu reč. Znam. Iako je bila sa druge strane žice pa nisam mogla da čujem njene reči nego samo njegove, ipak znam. Na prvi pogled činilo se da dolaze iz daljine njegovog sela pod Kopaonikom, ali po stezanju želuca osetila sam da stižu iz onoga što je moj nono iz Omiša zvao duboki zdenac prošlosti koji je bija presušija jedno dugo vrime, kako i triba, ama...

          U mraku sobe pokušavam da rekonstruišem njegove šture odgovore i odredim mesto gde je uspela da ugura reč »tuđa«, »tuđinka«.

          - Pa, nađe se...

          - ...

          - Dobro, imam.

          - ...

          - Kako to misliš?!

          - ...

          - Uh! Nije »naša«, majko. ... Moja je. Moja!

          I tu je spustio slušku. Ili je shvatio da ja sve čujem, ili nije imao više šta da kaže. On jako malo priča. Izluđujuće malo. U polupraznom stanu ima dovoljno prostora da se u njega smeste čitavi buljuci mojih pitanja ostalih bez odgovora. Nikad mi nije rekao da me voli. Čak ni da mu se sviđam. Kad sam pokušala da izvučem nešto na tu temu, promrmljao je da su reči neupotrebljive. Sa njima se ništa ne može. Tu je stao. Tačka. Nema dalje.

          A možda ja stvarno preterujem? Moguće je da on uopšte nije pričao o meni. Reč »naša« može da se odnosi na razne stvari. Recimo, šta ja znam... Naša kuća, naša večera, naša njiva, ima tu mnogo stvari. Ali reč »moja« i nepokolebljivost očajnika u tonu kojim je izgovorena može da se odnosi samo na nešto što mu je od suštinske važnosti. I na kraju, krunski dokaz je njegovo odlučno odbijanje da mi odgovori o čemu su razgovarali. Čim sam ga upitala, skrenuo je pogled u stranu i počeo da se povlači unazad. Levu ruku je zavukao u džep traperica a desnom počeo da pipa po stočiću iza leđa tražeći paklo cigareta, i sve to naslepo, ne gledajući ni stočić, ni džep, ni mene. Za milimetar je promašio tanjirić sa parčetom spljoštene šampite koje posle ručka nije hteo da pojede jer ga je čuvao za mene. U jednom kratkom deliću sekunde izgledao je potpuno izgubljen u prostoru i vremenu, kao kanarinac u trenutku kad se sa krletke iznenada svuče tamni prekrivač pa se sirota ptica izgubi u blesku danjeg svetla. Eto, ako nisu razgovarali o meni, zašto je tako uporno eskivirao i ponašao se kao da nešto krije?

          Rezultat noćašnjeg zbrajanja prednosti i nedostaka je poražavajući. Prekjučerašnji je bio dobar: primili su me da četiri sata dnevno radim u skriptarnici. Jučerašnji je bio osrednji. Naime, dobila sam desetku iz histologije organskih sistema i odmah počela da pravim planove kako će me na trećoj godini izabrati za demonstratora pa ću moći da zaradim koji dinar, a kasnije i za asistenta, pa onda redom... Negde u prolazu snimila sam reklamu za stambene kredite koji navodno treba da pomognu da se mladi stručnjaci zadrže u zemlji, da ne odu u inostranstvo. Privukla me sladunjava fotka: mladić sedi na kauču, devojka iza njega sklopila mu ruke oko vrata, priljubljeni obraz uz obraz, oboje razvukli usta u osmeh od uva do uva, a iza njih moderan enterijer, sve u istom tonu. Ma, nisam ja glupa, znam da je to lepo upakovana šarena laža, ali možda je na njenom dnu ipak zaostalo neko sićušno zrnce istine. Ako se dovoljno potrudim, možda imam šanse da doprem do njega. Uostalom, šta mi drugo preostaje nego verovati da se nešto može postići radom? Šta? Moj je nono govorio: Zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača. Čovek mora da planira svoju budućnost. Nošena krilima svojih planova osmelila sam se da posle ispita poverljivo upitam našeg asistenta da li su im plate pristojne. On me osmotrio kao da sam netom izašla iz spejs šatla i rekao:

          - Mala, bolje se prijavi da budeš zamorče na Institutu za zoologiju, ti si slučaj za posmatranje. Pogledaj šta tamo piše! Je l' ti sad jasno kolike su nam plate? – dohvatio me je za ramena i okrenuo prema oglasnoj tabli pretpostavivši da nemam čak ni toliko mozga da se sama okrenem. Tamo je između rezultata kolokvijuma iz osnova molekularne biologije i rasporeda predavanja za treću godinu bio nalepljen papir na kojem su velika zmijolika slova objavljivala skraćenje časova na trideset minuta kao uvod u štrajk upozorenja.

          Videla sam ja taj natpis, nije da ga nisam videla. Samo nisam znala gde da ga smestim u svojoj glavi. Ima toliko stvari koje me bombarduju pa sam mislila da moram odrediti prioritete inače ću se izgubiti. Kao autisti. Ljudi obično misle da su autistične osobe izdvojene od sveta jer utisci ne dopiru do njih. Ne razumeju da je obrnuto: do njih dopire takvo mnoštvo različitih utisaka da oni nisu u stanju da se nose sa njima. Zato okreću glavu, ograđuju se ritmično ponavljanim nesvesnim pokretima i svoju pažnju usmeravaju na bezazlene stvari kao što su brojke ili slagalice, da bi sačuvali delić zdravog razuma, da se ne raspadnu na očigled svih. 

          Kako god da računam, bilans prednosti i nedostataka završava se isto: dolazi petak i vikend, a za vikend će se on opet videti s njom. Izaći će zajedno u grad. Ili još gore, možda odu na put par dana. On kaže kako ga ona uvodi u posao i pomaže mu da ostvari neke kontakte da bi mogao započeti svoj biznis, a ja tu ništa ne kužim. Osim da je ona u višestrukoj prednosti.

*

          Rekao je da se strpim. Koliko? I kako? Kako se to radi? Pokriješ se preko glave da ne vidiš ništa, ćutiš i trpiš. Trpiš sa »s«, to valjda znači strpiš. Vremenski ograničena radnja. Strpaš svoju ojađenu ličnost u neku rupu odakle ne možeš ništa da vidiš, (recimo njega kako napirlitan šeta s njom po Knez Mihajlovoj) i u toj rupi čekaš da istekne određeno vreme. A kad to vreme prođe, onda se napregneš da ispružiš ruke iznad glave i odigneš metalni poklopac šahta pa izroniš na svetlo dana, sa zboranom izbledelom kožom koja je zaboravila šta je to sunce i sa istim takvim očima.

          Mlada si, za tebe ima vremena. Tako su mi govorili kod kuće. Sad ja to govorim sebi: mlada si, to je tvoja prednost. I verujem sebi isto onoliko koliko sam verovala i njima kad su mi to govorili: 0.00%.

          Biće i drugih muškaraca koji će dodirivati moje telo u budućnosti, pretpostavljam. Ako ova rečenica treba da me uteši, uspešnost je ista kao kod prethodne. Ježim se od pomisli na tuđe dodire. Meni treba samo njegov. Jer, sve je moje dimenzionisano tako da stane u njegovu šaku. Oval lica. Rame. Dojka. I tako dalje, prema jugu. Ne, ipak sam pogrešno rekla. Ne da »stane« u šaku, nego da legne. Ulegne. Opusti se tamo. Nađe svoj mir. Kompatibilnost ćelijskog sklopa mojih i njegovih molekula: 100%.      

          Šta je u stvari dodir? Spajanje dva čvrsta tela neminovno praćeno razdvajanjem istih. Receptori u koži registruju neko dešavanje i preko nerava šalju impuls do mozga, a on ga prepoznaje kao prijatno ili neprijatno. Ili neophodno.

          Jednom sam mu rekla da orgazam liči na kratak spoj, kao strujni udar. Nasmejao se:

          - Ako ti je akcenat na spoj, onda mi se sviđa. Ako je na kratak, onda baš i ne toliko. Nego, da mi još malo poradimo na tome...

*

          Kako izgledaju dodiri tokom celog ljubavnog života jedne prosečne osobe? Partneri se menjaju a pokreti i dodiri ostaju isti. Zar nije to malo izdajnički, prevarantski, pre svega prema sebi? I prema onim dodirima koji su nekad izazivali kratak spoj. Pošteno bi bilo da se menjaju i dodiri.

          Da li on sebe manje dozira kad dodiruje njeno telo? Daje sebe u manjim količinama, ili se ne daje uopšte, samo mehanički odrađuje posao. On tvrdi da muškarci to mogu. Da uopšte ne daju sebe. Okej, ja jesam skapirala temu kameleonizma kod žena, ali muškarci mi nisu jasni. Sa njima je drugačije, oni ne mogu da odglume tek tako... Ili možda ipak mogu? Ne vredi, moraću da pitam...

          - Aaa, da li s njom dolaziš do... znaš, kratkog spoja?

          - Pa... Da, ali... Nije isto kao s tobom. Strpi se, miško, strpi se neko vreme.

          Onda se ja uvređeno okrenem na drugu stranu, ali on se uopšte ne zabrinjava zbog toga. Privije se uz mene, levu ruku promigolji između čaršava i mog tela, savije je u laktu i šakom obuhvati moje rame. Desnu stavi na moj bok, palac ugnjezdi na ono njegovo mesto, i tako, držeći me sa obe ruke, zaspi. Ja opet ostanem budna, gledam u mrak i razbijam glavu.

          Prvo, ne razumem kako nije isto i kako oni to mogu.

          Drugo, koliko da se strpim?

          Htela bih da stanem i rezimiram stvari da vidim gde sam ja sada, ali ne uspevam.

          Ma, ne može se to rezimirati. Mogu samo da se šćućurim između njegove leve i desne ruke, tu, na mojoj strani kreveta.


Minut šutnje 
Damir Šabotić

Satima pada kiša. Sliva se niz stakla u bezbrojnim meandrima i deformira stvarnost koju promatram kroz hiljade kristalnih sočiva. Mogao bih cijelu vječnost da zurim kroz kapi i uživam u jednoličnoj apoteozi nebu i njegovim tajnama.

Dan je žalosti i muzika je ugašena. TV u dnu kafane, stišan je na minimum. Konobar mijenja kanale i povremeno odloži daljinski da bi zamijenio pepeljare ispred dva tinejdžerska para koji šapću u ćoškovima. Na ekranu se obznanjuje lice Radovana Karadžića i izvještaj sa suđenja u Hagu, onda se smijeni nekoliko kadrova iz Potočara. Crni kišobrani, lica političara, red vijenaca na spomen-ploči. Tabuti koji se nižu u vrstama kraj otvorenih raka. Konobar tada klikne i prebaci na teletext koji izlista rezultate fudbalskih utakmica. Iritirajuće crvena i žuta slova na crnoj podlozi rađaju fluorescentne vizije u koje ne mogu da gledam.     

Zrak je nakiseo od mokrih kišobrana u korpi kraj vrata. Blatnjavi tragovi obuće vode do stola za kojim sjede neki građevinski radnici u plavim kombinezonima. Kiša ih je natjerala da naprave pauzu i obustave radove na krovu obližnjeg tržnog centra. Oči im se jedva pomjeraju dok gledaju kako kapi skoro horizontalno udaraju u stakla. Šutke osmartraju zdanje koje će za nekokiko sedmica biti prepuno najraznolikijih proizvod, poredanih u paralelne rafove između kojih će se šetkati kupci umrtvljeni sterilnom atmosferom izvan svih godišnjih doba. Vještački led će za njih sačuvati finu strukturu lignji iz udaljenih mora, svu nježnost embrija bijelih kitova, pipke jastoga, peraja egzotičnih riba i caklinu očiju mrtvih oktopoda. Biće im na dohvat ruke kreme za mladost, čajevi koji će razbiti kamen u bubrezima i otopiti salo sa stomaka, melemi koje će zbrisati kurje oči, flasteri koji će zaliječiti traume, kondomi s okusom maline, blagotvorni lubrikanati za bezbolne analne penetracije. 

Poslije pola sata, radnici ustaju. Svaki ostavlja po kovanicu na sto i potom izlaze na kišu koja postaje sve jača. Ne žure dok idu prema gradilištu, samo dublje uvlače glavu među ramena i koračaju kroz blatnjave lokve koje se prelivaju preko trotoara.   

Konobar mijenja kanal i sada na ekranu plešu mesnate crnkinje u žuto-zelenim bikinijima. Njihovi ekvatorski guzovi samo što ne ispadnu kroz ekran u našu geografsku širinu. Konobar me pogleda i kaže skoro tužno: „Brazilke.“ Nalakćen na šank, netremice gleda u TV dok samba u slikama destruira kafansku monotoniju.

- Od čega su ovako dobre? – pita se naglas.

- Od kafe – uzvratim prvom asocijacijom.

- Da je od kafe, naše bi bile bolje za klasu – nasmije se. – Ma jok. Klima, hrana...

Pustim ga da sanjari. Kiša se ne stišava, kapi na staklu eksplodiraju istom silinom. 

- Šta ima kod tebe? – obrati mi se nakon dvije minute. – Napiše l' se šta?

- Kako kad.

- Kako naleti, je l' de?

- Tako nekako.

Opet mijenja kanale. Lica i predjeli smjenjuju se brzinom misli.

- Šta kažeš, od kafe su Brazilke onako dobre?

Klimnem glavom. Konobar tada uzme zoger i počisti tragove obuće sve do vrata.

- Od kafe bih i ja bio bomba... – uzdahne. – Popijem ih po deset preko dana.

Vrati se šanku i zagleda se u ekran. Nimfe sa MTV-a mame ga zanosnim plesom i uvlače u silikonski raj gdje su svi ljudi nalik jedni na druge, s neznatnim razlikama u obimu.

I ja imam svoje svjetove u kišnim trenucima. Dok predgrađe tone u depresiju ja se provlačim kroz kap kiše, u čistilište koje spasava dušu od nanosa stvarnosti. Ali samo za trenutak. Jer vrata se otvraju: ulazi prodavač slatkiša i prilazi mi ne obazirući se na konobara. Odmahujem glavom, ali kutija sa malim rolatima umotanim u celofan već mi je ispred lica.

- Kol'ko daš...     

Poznajem ljude čije oči ne bih volio da sanjam. Postoje oči u kojim se vidi dno ništavila.  

- Ništa od toga – upozorava ga konobar. - Haj'mo napolje!

Podižem ruku u kojoj držim marku i pružam je prodavaču. Rolat odbijam, ali on ga ostavlja na sto. Konobar mu otvara vrata, on izlazi na kišu i nestaje iza ugla.

- Svaki dan uđe – žali se konobar čisteći tragove prodavačeve obuće. – Nanese blata za petoricu...

Prljave kapi na podu nižu se od vrata do mog stola. Konobar ih samo razmaže i ponovo se hvata daljinskog. Djevojka na ekranu pokazuje na pano iza sebe gdje su na kartu Bosne ucrtani oblaci i dva sunca koja liče na žumanjke. Njeni pokreti su nasumični kao da joj udove povlače konci lošeg lutkara. Iz oblačića na panou curi bijela kiša dok jedan žumanjak pulsira na jugu.

Napolju mali cunamiji valjaju mulj i limenke niz cestu. Na dnu ulice narasta jezero koje preliva točkove automobila. Na površini plutaju plastične kese, pseća govna, otkinute travke, lišće, ulje i bezbrojni ćikovi. Podižem pogled za jedan stepen i u kadru su mi hrđavi krovovi željezare, čitavo brdo kompresovanog otpada, ukočene dizalice. Nad njima se nadnose tamni kumulonimbusi iz kojih šiba sve jači pljusak. Pomislim kako je sve unaokolo mrtvo, bog zna dokle, kao što su mrtve ruševine, kao napuštene kuće na kojim piše da su na prodaju, kao ulice bez šetača. Jasno mi je zašto nema ljudi. Skoro svi stanovnici ovog predgrađa imaju svoje mrtve koje danas sahranjuju. Imaju ih svake godine u isto vrijeme, forenzički obrađene, identificirane i skupljene, dio po dio, za dan kada će biti ponovo vraćeni zemlji.

Minute šutnje rastežu se u vječnost. Kiša ne prestaje. Nemam želje da prođe, ali bih volio da povremeno imam tipku za gašenje. Kliknuo bih da zauvjek nestane čitav registar nepotrebnih uspomena.           

- Od kafe su, kažeš, Brazilke onakve...?

Konobar otvara česmu i počinje da pere suđe.

- Od kafe – ponovim.

Voda šušti i zatomljuje njegove riječi. Na ekranu vukovi opkoljavaju plijen i u dugom kadru blješte oči uplašene srne. 


Hajde dok je zeleno 
Lamija Begagić

Ti imaš tri godine, tvoj brat četrnaest mjeseci.  Ja se više ne sjećam kako je imati slobodne ruke za nešto, za knjigu, za kesu, za ceker, za jabuku. Jednu dajem tebi, ti je stišćeš, kao da se bojiš da ću te pustiti, drugu dajem tvom bratu, on iz nje izvlači svoj mali dlan kao da se boji da ću ga sputati. On hoda, on može sam, misli. Ti znaš da ne možeš. Ti si velika i već znaš šta sve ne znaš. Ali boje znaš, barem crvenu i zelenu, mada si tek napunila tri. Septembar je i lišće je obojilo grad. U Velikom parku pršti od crvenila i zelenila. Kao na semaforu. Ti znaš šta je semafor, mada mu ime ne znaš izgovoriti. Još pravilno ne izgovaraš r i l. Ponekad miješaš s i z. Kažeš mi, recimo, Ajde dok je seleno. To vam često govorim pred semaforom, kad sporo hodate i zastajete, a ja žurim da stignemo baki, da stignemo skuhati nešto za tatu, da stignemo opeglati nešto za tatu, da stignemo okupati se, za tatu. Tata dolazi kasno i odlazi rano. Ti spavaš kad tata dolazi i odlazi. I tvoj brat spava. Ali uvijek ste čisti i mirisni kada proviri da vas vidi u krevetićima.

Ti si velika, nagodinu ćeš u školu. Tvoj brat ima četiri godine. Ja se više ne sjećam kako je imati vremena za nešto, za knjigu, za kafu, za ples, za sebe. Ti već znaš i više od crvene i zelene, umiješ čak i ljubičastu, bež i tirkiznu, znaš ih više od svog tate, on ne razlikuje ni zelenu od smeđe. Tvoj brat već odlično govori r, smiješno je mali za to oštro r, stavlja ga ponekad na mjesto slova l i tad me nasmijava. Sada već i on viče Ajde dok je zereno dok idemo baki, kući, doktoru, tetki, u prodavnicu, po nove cipele za vas, po novo odijelo za tatu, po nove hlače za vas, po novi kaput za tatu.

Žurimo preko raskrsnica i nikad nas ne ulovi crveno, već imamo praksu, već dobro znamo koliko traje na kojoj raskrsnici, nas troje, velika, srednja i mali i najveći koji uvijek nedostaje i ne stiže s nama na naša zelena.

Znam da se sjećaš tog trećeg razreda i da nisi voljela taj treći. Tvoj brat je tada pošao u školu, bio si je velik i skoro skroz sretan. Ti si sebi bila mala, te smo se godine, znam da ne voliš o tome slušati, i da sve već znaš, al to je ona godina kada si ti dobila novu učiteljicu i kad smo se tata i ja razveli.

Te je godine već bilo sasvim normalno da oboje znate boje i dobro izgovarate sva slova, bilo je normalno da sami idete u školu, tada su sva djeca išla sama u školu i bilo je normalno da vam kažem: Djeco, sada ste već veliki i sada možete da shvatite da se mama i tata više ne vole. Niste bili dovoljno veliki, ali mi više nismo mogli čekati da zaista narastete, kad smo se već tako ljudski dogovorili da je pravo vrijeme za to naše onda kada i mlađe krene u školu. Bio je septembar, prvi ponedjeljak u septembru, ja sam držala za ruku tvog brata, tvoj tata je vodio tebe, Hajde dok je zeleno, viknula sam, nas dvoje smo stigli, vi niste. Tvoj brat se okrenuo i isplazio vam jezik. Vi ste stajali i čekali novo zeleno, tvoj brat i ja smo produžili i čekali vas ispred škole. Bio je sunčan dan, bili smo lijepo obučeni, bili smo zadnji put učetvero.

Znam da se sjećaš tog trećeg gimnazije i da nisi voljela taj treći. Tvoj brat je te godine pošao u srednju i bio si je važan. Ja se više ne sjećam kad sam imala vremena za vas od prljavih čaša, produženih s mlijekom, duple loze, ostajanja iza fajronta, jer gazda tako hoće. Znam da ne voliš o tome slušati i da ti je već dosta, al to je ona godina kada je inžinjerka metalurgije nakon tri godine na famoznom čekanju (to je ono kad ti nisu oduzeli posao, a ipak uporno čekaš da ti ga vrate) napokon dobila otkaz i karijeru završila u prigradskom bircuzu. To je ona godina kada sam, služeći unproforce čiji je bataljon zauzeo garnizon u blizini kafane obnavljala svoj loš srednjoškolski engleski. Ti si u tome bila bolja i ponekad bi mi davala časove. Noću me kasno uniformisani Tom pratio kući. Hari up, ic grin. Lec go, grin it iz, Luk, grin lajt, vi mast go. Nakon treće konstrukcije skovane u glavi, odustajala bih i hodala polako, nogu pred nogu. Kao da je zeleno i bilo važno. Na ulici nije bilo žive duše- bio je policijski sat.  

Ti si skoro punoljetna, tvoj brat je već u zrelom pubertetu. To je ono vrijeme kada smo tri odvojena svemira i kada bismo trebali biti svako u svojoj sobi, susretati se tek u hodniku ili uveče, u redu za wc i pranje zuba. Vi niste imali svoju sobu, ni onda dok smo bili dolje, ni kad smo se te godine, doselili ovdje. Bila je zima, zimski raspust koji je tebi predugo trajao. Zbog izbjeglištva si izgubila cijelu godinu, pa opet bila mrski treći, izvini, opet pričam ono što ne voliš čuti. Ti ćeš skoro napuniti velikih osamnaest, tvoj brat ima šesnaest, ja sam vam opet sve što imate, kao onda kad je tebi bilo tri i kad si mi grčevito stiskala dlan. Sve ostale ste ostavili dolje. Tom nas dovlači pred te montažne zgrade, kolektivne centre i obećaje da nećemo dugo tu ostati. Ulazimo u sobu sa osam kreveta, nas troje, i ti i tvoj brat već za glavu viši od mene. Spuštamo onu jednu veliku torbu i ćutke izlazimo vani da upoznamo to mjesto, tri puta manje od našeg rodnog. Niti jedno od nas ne pomišlja požuriti da što prije pređemo ulicu. Odšutimo to zeleno, jednoglasno. I svako naredno zeleno u Regensburgu. 

Moram ići. Tvom bratu je sutra dvadeset, moram završiti tortu. Vasinu. Vasina torta. To ovdje niko ne pravi. Ili je ne zovu tako. Doktori kažu da mogu doći i prijepodne. Ljubazni su. To je važno. Sutra ti neću ovoliko pričati, obećajem. Danas sam morala to izbaciti iz sebe, jer, znaš, svaki dan mi prođe kroz glavu, da smo ostali dole, da vas nisam probala sačuvati, tamo ti se ovo nikad ne bi desilo, tamo gdje sam napamet, do u stotinku, znala svaki jebeni semafor na svakoj gradskoj raskrsnici.

I da. Izvini što sam opsovala. Vidimo se sutra. 


Adisa Bašić
 

U intervjuu za naš list efendija Serić, kandidat za novog reisa, ekskluzivno otkriva kada se zaljubio prvi put, šta ga najviše privlači kod osoba suprotnog, a šta kod osoba istog pola, kako provodi slobodno vrijeme i šta su mali slatki grijesi koje sebi ipak dopušta...

Almica je svoju lucifer crvenu kosu pokrila šalom, pažljivo, svaki pramičak. Onako kako je nekad davno učila. Srećom, šal je bio dovoljno velik da pokrije i njeno raskošno poprsje uokvireno dekolteom veoma hrabrim za ovo doba godine. Namjestila je i prikladan izraz lica i zakoračila u džamiju. Njeno uvjerenje da neće odudarati bilo je vrlo naivno i to je shvatila čim je ušla. Jedan positan crnpurasti mladić koji se spremao za molitvu izvadio je mobitel i nimalo diskretno je uslikao. U svojoj strukiranoj jakni i sa tašnicom na kojoj je srebrenkastim nitnama bilo ispisano SEXY u džamijski enterijer se utapala kao panda u mediteranski krajolik. „Selam alejk“ rekla je koketno Almica ali joj niko od prisutnih nije odgovorio. Podne namaz samo što nije počeo ali džemat baš nije izgledao impresivno: nekoliko medreslija, dva-tri trgovca iz obližnjih radnjica, jedan starac koji je izgledao napušteno kao kišobran zaboravljen u kafani i jedna jedina žena koja je tiho mrmljala u uglu gledajući smjerno u pod ispred sebe. Almica se uputila prema njoj i tek kad je sjela na prohladni džamijski pod primjetila je kako joj nekim čudom ništa u džamiji nije smiješno.

Godinama se nije molila, a već više od decenije nije kročila u božiju kuću. Ne zato što se posebno razočarala u boga, nego je naprosto nije nanio put. To bi se moglo učiniti pomalo banalnim razlogom za dospijevanje u džehenem i Almica bi sigurno o tome ozbiljno razmislila da joj je palo na um. Ali nije. Almica nije bila od takvih. Bila je zauzeta drugim mislima. Čudila se kako to da je u džamiji a da nije kao uvijek na tom mjestu prsnula u smijeh.

Sama pomisao da se ne smije smijati Almici je bila neizdrživa. Sjetila se dobro svog prvog ratnog odlaska u džamiju. Bilo je to u tinejdžerskim danima kad ih je dokolica izluđivala i kad je trebalo smisliti šta sa silnim slobodnim vremenom koje su imali. Mejtef se činio kao sasvim dobro rješenje: džamija improvizovana u bivšoj prodavnici Muška moda bila je zaštićena betonskim pločama i vrećama pijeska. Unutra je bilo čisto i mirno, a mladi efendija je ličio na ranog Al Paćina. Iz daljine. Zapravo, sva su djeca išla. A nakon što bi nastava bila gotova efendija je jednom sedmično dijelo mlijeko i jaja u prahu. Do mlijeka se još nekako moglo i doći, mada je svaka praška bila dragocjena, ali jaja su već bila nešto. Niko ih nije vidio već mjesecima. Almica je shvatila da dokolica i vjera idu jako dobro zajedno- sate i sate mogla je utrošiti na molitvu, razgovore, čitanje i razmišljanje, a ako joj se posreći možda za sve to bude i nagrađena. Maju je lako nagovorila da joj se pridruži. Majina mama je doduše bila katolkinja, ali na onaj neobavezni socijalistički način, jednako kako je i Majin tata bio musliman. Almica je u kući iskopala dva udžbenika za vjersku poduku (čuvana u dubini ormara desetljećima) jer su ona i Maja htjele da se ipak malo upute u temu prije nego što izađu pred slađašnog efendiju.

Na prvim stranicama su shvatile da nemaju odgovarajući odjeću i dale se u potragu. Majina mama imala je dugačku matursku haljinu od svile (zahvalile su se Bogu na modi iz ranih sedamdesetih) samo otvor oko vrata nije bio dovoljno čedan. Riješile su to tatinim prslukom za ribolov koji je imao kragnu uz vrat. Mamin tanki vuneni šal jedini je bio dovoljnih dimenzija da Maja kompletira džamijsku garderobu, ali su morale priznati da sve skupa i ne djeluje previše skladno. No nije bilo vrijeme za sitničavost. Almica je našla nanine dimije ali su bile od neobično tankog materijala kroz koji su se nazirale noge. Umjesto toga obukla je bratovu trenerku a na glavu stavila naninu šamiju koja je bila pun pogodak. Tako obučene su najprije nekoliko dana vježbale kod kuće ispravno sjedenje na podu, kretnje pri klanjanju, pristojno pregibanje. Almicin brat ih je jednom zatekao i morale su ga masno potplatiti uslugama da nikome ne ispriča šta je vidio. Konačno, kad im se učinilo da mogu doći pred efendiju a da se previše ne obrukaju, spremile su se i u zakazano vrijeme došle u džamiju.

Već u predvorju Almicu je uhvatio neizdrživ smijeh i ništa nije pomagalo. Osjetila je kako se tanki mlazak urina otima kontroli, ali nije bilo povratka: Maja je baš u tom trenu otvorila vrata od centralne prostorije i efendija ih je ugledao. Iako je iz prvih početnih lekcija znala da je izgubila abdest Almica se pravila da ne primjećuje vlagu u svojim gaćicama. Pozdravile su efendiju i lebdile u zaljubljenom zanosu dok su ga slušale kako govori neke prilično komplikovane stvari. Nakon dva sata klečanja i susprezanja od vrpoljenja, Maja i Almica su jedva dočekale da izađu na sunce. Ali idući vikend su opet došle. Pa još jedan. I još jedan. Napade kikotanja je bivalo lakše suspregnuti, ali ne uvijek. Kao na primjer kad je efendija pitao da li je namaz ispravan ako muslimanka klanja u štramplama ili helankama.

Efendija je govorio nekako čudno, pomalo kroz nos, ali je njegov glas kad je učio Kur'an bio zavodljivo melodičan. A možda su samo njihova jedra petnaestogodišnja tijela bila na granici pucanja od hormona. Uglavnom, vjerski zanos je rastao, a uspjeh u mejtefu bivao sve veći. Stizale su i prve kese sa mlijekom i jajima u prahu, ali to više nije bilo presudno. Sa ovolikim žarom njih dvije nisu pristupile ničemu, još od kako su u prvim danima opsade krenule na probu crkvenog hora: to je bilo jedino mjesto u naselju koje je imalo struju i kakvu takvu-muziku pa su Maja i Almica hvalile Isusa i tražile u rokerskim ritmovima da se na njih smiluje sve dok probe postale previše zahtjevne a planovi za nastup previše ozbiljni. Džamija je prestala biti veselje onoga dana kad im je efendija treći i posljednji put zatražio tablicu koju bi kod kuće popunjavale podacima o svakom namazu koji su klanjale. Na kraju tog dana prešutno su znale da više neće dolaziti u mejtef. Izašle su sa nastave i počele se cerekati čim su zamakle za zgradu. Jebo jaja rekla je lakonski Almica paleći cigaretu koja je u to vrijeme bila prava dragocjenost.

Tu su negdje Almicini odlasci u džamiju sasvim prestali. Kasnijih godina bi na vjerska okupljanja otišla u slučaju smrti, i to samo kad bi umirao neko jako mlad ili jako drag. Kasnije je i to prestala. Nekoliko mjeseci nakon štu prestale ići u džamiju Almica je efendiju vidjela posljednji put. Sjedila je iza zgrade na suncu, uživala u posljednjim lijepim danima kasne jeseni. U kući je bilo prilično mračno pa je na klupu iza zgrade iznijela pincetu i čupkala sa nogu dlake koje su postajale sve drskije. Čupala je polako, oklijevajući zbog boli, sve dok nije osjetila da u njenoj blizini neko prolazi. Podigla je pogled i pred njom se stvorio efendija. Mlad, bljedunjav, nježan i neobično privlačan zbog kontrasta svoje svijetle puti i tamne kose. Eselamu alejkum, pozdravio je stidljivo, a Almica je brzo sklonila pincetu.

- Nema vas dugo, tebe i prijateljice?

- Ma škola počinje uskoro pa čitamo lektiru a i nakupilo se gradiva, lagala je neuvjerljivo Almica.

Dođite po mlijeko i jaja, nakupilo vam se, rekao je blago efendija, a Almica je žustro klimala glavom objašnjavajući kako će doći koliko sutra ali ni sama u to nije vjerovala. Kada su se kod kuće zalihe hrane sasvim ispraznile nagovorila je Maju da u džamiju odu posljednji put. Bilo je podne i na namazu su bila samo trojica staraca i efendija. Almica i Maja su same činile ženski saf i cijeli obred je izgledao nekako siromašno. Njih dvije su se susprezale od kliberenja i trudile su se da ne gledaju predugo u efendijinu malenu ali čvrstu zadnjicu koja se ukazivala pred njima. Od tada je prošlo mnogo godina ali Almicu je prazna džamija u podne nepogrešivo podsjetila baš na taj dan.

Kada je efendijinu sliku vidjela u konkurentskim novinama prije nekog vremena, pomislila je da bi ga bilo lijepo opet vidjeti. Bio je stariji, ali i dalje lijep na neki nježan dječački način. Urednik ga je tih dana spomenuo kao opasnog igrača kojeg treba imati na oku kod izbora za sljedećeg reisa, pa se Almica ponudila da sa njim napravi intervju. Njen šef se nakratko začudio tom iznenadnom entuzijazmu jer je inače nije mogao natjerati da piše o vjerskim a ni političkim temama. Ipak, nije dugo oklijevao i dao joj je zadatak, uz opširna upustva kako da ispipa ko stoji iza efendije, na čiju podršku računa na izborima za reisa i ko su mu najopasniji oponenti.

Nakon što su završili sa molitvom, Almica je sačekala da se efendija pozdravi sa drhtavim starcima i sumnjivim tipovima iz prvog safa. Na poslijetku mu je prišla. Iz njegovog prvog pogleda je bilo jasno da ju je prepoznao i da ga raduje smjer u kojem se Almica razvijala. Brzo je pristao na intervju iako je negodovao zbog nekih tekstova objavljivanih u njenom listu proteklih sedmica. Otišli su u njegovu kancelariju, naručili po kafu i kolu i smjestili se u raskošnu kožnu garnituru za sjedenje. Ispred sebe je imala spisak pitanja i podvučene najvažnije stvari koje od njega treba izvući: fondovi i vakufi Islamske zajednice, poznanstva sa ljudima iz Stranke, stav prema selefijama, odnosi sa arapskim svijetom. Efendija nije izgledao kao da je u žurbi. Pred njima su se pružali zajednički sati do ikindije. Uključila je diktafon, poravnala suknju i na sopstveno iznenađenje začula glas sličan svome kako kaže: Za početak nešto što će sigurno interesovati naše čitateljice. Recite mi, efendija Seriću, šta prvo primjetite kod osoba suprotnog pola...


Naš privatni džihad 
Antonela Marušić

-Moramo razgovarati, kaže mi Luna na telefonu nakon što me obavijestila kad stiže s posla i što želi da nam skuham za večeru.

-Na što misliš, pitam.  Pokušavam odredit je li joj ton bio ozbiljan ili je opet prolazila kraj Atlas Toursa na Zrinjevcu i zabrijala na neko putovanje u Berlin, Budimpeštu, Prag, Beč..

- Pričat ćemo doma, sad ne mogu, imam još dvije grupe do 7.  Jedva čekam da ovaj petak iscuri do kraja,  skršena sam, govori u rafalu i ja odustajem od čačkanja po temi tog najavljenog večernjeg razgovora.

Luna je trenerica fitnessa i pilatesa. Radi u velikom body studiju u gradu. Još pola godine i branit će diplomski na DIF-u. Iz predmeta „Teorija treninga“.

Zajedno smo već pet godina i tri mjeseca. Pravi mali rekord za većinu mlađih lezbi.

Ja sam s posla stigla pred sat vremena.  Provodim ga pred kompom i u šetnji gradom na takozvanom terenu gdje napravim poneki intervju,  odem na pressicu, vratim se u redakciju, natipkam tekst, pošaljem i onda sam slobodna.  Gljivarim i novinarim.

Bacam se na krevet. Protežem se, ležim na leđima.  Malo ću odmorit prije tog kuhanja.

Tv je na „mute“. Tako ga najviše volim. Bacim pogled na ekran. Tamo me čeka prizor rastvorenih kamenica bahato izloženih u ovalnim, limenim pliticama. Spremne su za žderanje, poprskane s limunom, nakon što ih okrenu na gradelama par puta. Podsjećaju na pičku, svaka školjka podsjeća na pičku i u tome je valjda vrhunaravna slast cijele priče, sav taj zanos gastro chefova počiva na sexu i to je lijepo, jebeno.

Gledam na sat. Malo je do šestice. Vrijeme je da počnem kuhat.  Vadim nož za povrće i zelenu plastičnu dasku za rezanje.

Prvo režem brokule, uklanjam donji dio tvrde stabljike, gulim mrkvu, odrežem peteljku tikvici, pa sve to u cijedilo i pod mlaz vode.

Pokušavam dokučit što je Luni, o čemu hoće pričat večeras.  Malo me to muči.  Znam da ne može bit ono što ne može znat, ali opet.. Ta stvar s tom curom s posla je totalno sejf, dopisujemo se na fejsu, malo flertujemo na kavi u bircu ili ako se zajedno nadjemo na zadatku i to je to. Nikakvih tragova, fizičkih dodira. Čista sam k'o bijeli snježak.

Režem luk, pa ga pržim. U jednom trenu pirjam povrće, dolijevam malo vode, poklapam lonac i odlazim u sobu.

Hvatam mobitel i pišem Luni esemes. „Kupi parmezan u Dioni kad se vraćaš. Onaj pravi tvrdi, u trokutu. Pusa“.

Vraćam se u kuhinju, miješam povrće u loncu i dodajem dvije šalice riže.  Dolijevam još vode, malo ružmarina, soli, papra i kurkume.

Tražim friški kruh na polici i pitam zašto nikad u životu nisam kupila posudu za kruh. Onu plastičnu ili drvenu kutiju s poklopcem poput malene garaže koji se potegne prema gore, a unutra te dočeka relativno mekani kruh od jučer, ne osušeni artefakt koji podsjeća na požutjeli ostatak morske spužve.

Da sam se naviknula na tu kutiju manje bih kruha bacala, a manje i kupovala, mislim. Uštedjela bih novaca, bila bih imućnija. Ovako svaki dan trčim u pekaru po friški kruh koji sutra ujutro napola odrezan bacam, malo posramljeno nakon što ga poljubim. To s ljubljenjem kruha stari je ritual što sam ga upamtila od svoje bodulske babe koja je ko i svi naši stari tvrdila da je „grih bacit kruh“.

- Baren ga poljubi pri nego ga vrgneš, uputila me je i ja ne zaboravljam taj običaj. Nikad me nitko nije vidio da to činim, da slučajno netko naleti bilo bi mi neugodno. Pitao/la bi me kakav mi je to sad preljub s kruhom u kuhinji.

Smanjim vatru i opet odlazim.

Čujem mobitel kako pišti u kuhinji.  Luna me obavještava da je izašla s posla i da joj nije jasno o kakvom parmezanu pričam.

Odlučim je nazvat.

-Gle,bejbi, ne mogu vjerovat da nikad u našem fridge-u nisi skužila taj parmezan. To je tvrdi sir omotan prozirnom folijom, piše ti na njemu parmegiano reggiano. I malo je skuplji, ali jebi ga, objašnjavam joj.

- Sad sam ja kriva što tebi nije dovoljan običan normalni parmezan u vrećici koji kupuje i troši cijeli normalan svijet.

-Ne bi rekla da je to „normalan parmezan“. To je već takozvani parmezan, neko sranje koje proizvedu ribajući smećarski trapist, pa to onda još mjesecima trune u toj vrećici, i to bi sad kao trebao biti normalan parmezan. Moš' mislit! Zašto se ja moram borit da uslišiš moju molbu i kupiš što sam te zamolila, govorim joj već nervozna od svega.

Ne odgovara. – Di si sad?

-Baš pred Dionom, ostani na liniji, da vidim jel toga tu ima..

Čujem žamor i radio koji trešti u dućanu.  – Evo me na sirevima.  Vidim one trokuteve gorgonzole,  pakirane tvrde sireve, ali nigdje tog tvog.

-Pitaj ženu na pultu sa salamama i kruhom, savjetujem joj.

-Oke. (Čujem je kako govori „Gospođo, možete mi pomoći. Trebam neki parmezan u komadu, u trokutu. Jel imate to?)

U ovom svom live streamu ne čujem što kaže gospođa, ali Luna mi se konačno obraća u slušalici.

-Evo ga jebote, našla sam. K'o sveti gral ti je taj tvoj trokut, navodno im je samo jedan jedini ostao.Kužiš ti to. I košta 36 kuna, stvarno nisi normalna, komentira.  Idem na kasu, pa se vidimo doma.

Za 10-tak minuta čujem kako se okreće ključ u bravi.  Hvala Bogu da konačno ima ključ, mjesecima sam je nagovarala da ga počne nosit, da me ne načekava pred ulazom kad se mimoiđemo..

Zatiče me u kuhinji kako vadim tanjure i beštek. Lonac s rižotom još je vruć i poklopljen čeka na štednjaku.

-Bok, evo me, ulazi i baca mi u ruke vrećicu s izborenim parmezanom. Svoj ruksak po običaju zafitilji na pod pored kreveta.

- Hoćemo odmah jest, pitam je.

-Čekaj da se malo raskravim, kaže i baci se leđima na krevet.

Nije me poljubila kad je ušla, razmišljam kako to tumačiti. To je zbog tog razgovora, uvjerena sam.

Malo sam zabrinuta, ali ne želim sama spominjat razgovor, da ne izgleda sumnjivo.

Legnem pored nje, pa se podbočim lijevom rukom na bok.

 Jesi umorna?

-Ma rekla sam ti da jesam, kaže dok gleda u strop.  Četiri grupe od 3 do 7, bez 10 minuta odmora.  Jedna grupa nabrijanih baba u 50-ima koje sam uništila čučnjevima i bučicama, ovo drugo sve mlađe curke koje su odlučile bit fit do proljeća.  Rasturile su me, ali nisam ni ja njima ostala dužna.

-Ajmo papati, ljub, tepam joj. Gladna sam k'o pas.

-Ma mislila sam da ipak razgovaramo prije večere, kaže neodređenim tonom i prebaci se na bok, sučelice meni.

-Ajde, da i to riješimo, pomirljivo ću ja. Smirena sam, ali iznutra se osjećam napeto, na iglama sam.

- Reci mi molim te, iskreno i bez prekenjavanja, što imaš s tom Stašom, ispaljuje ona i netremice motri svaki mišić na mom licu.

-Što imam, ponavljam ja, iznenađeno. Nemam ništa, radimo zajedno, ženska ponekad fotka na mojim terenima, ali ne kužim te.. Na što misliš?

- Bariš li je, to te pitam,  vraća mi spremno lopticu.

- Barim li je?

-Ne ponavljaj stalno za mnom, ide mi na kurac kad to radiš. Nisam pop, i ti nisi na misi.

Luna postaje nervozna.  Ja odlučujem negirati sve pod svaku cijenu. Staša i ja  se već neko vrijeme dopisujemo na fejsbuku.  Istina je, malo sam zabrijala, zaljubila sam se, ali ne planiram ništa po tom pitanju poduzeti.  Traje to već nekih dva mjeseca i zadnjih sam dana čak počela kulirat cijelu tu situaciju. Skužila sam da to s tom curom nije baš ozbiljno i da sam malo isfantazirala cijelu stvar. I sad Luna prčka po tome ko buldog, jebi ga.. Uostalom, nisam je ni poljubila, samo smo si na jednoj tajnoj cugi u Krivom putu priznale da se jedna drugoj sviđamo. Pričala sam joj o svojoj ženi, ona meni o svojoj i to je to..

-Ne mogu vjerovat da ti sad tu stojiš predamnom i muljaš, govori mi Luna.  Ajde budi faca pa mi otvori svoj fejsbuk i pokaži mi inbox. Ako tamo ničeg nema, svaka ti čast, predlaže i meni se želudac penje u grlo.

-Mislim, odakle ti ideja da ja sad tebi otvaram svoj profil i inbox. Nisi normalna, bunim se.

-Znači lažeš. Znala sam.

Likuje.

-Ne lažem,nego mi jebeno nije jasno odakle ti ideja da zadireš u moju privatnost.

-Tvoju privatnost? Ma daj. A tko sam ja tebi? Netko koga ćeš zajebavat kad ti se sprdne.

Ljutim se. Dižem se s kreveta i motam cigaretu.

-Aha, ideš pušit, frka je, je li?

-Nije stvar frke, nego me vrijeđaš bez razloga i imalo osnova, govorim joj, a ona se uspravlja na krevetu i ostaje tako sjediti u turskom sjedu. Čini mi se da je spremna na novu ofenzivu, kao da se danima spremala ovaj performans.  Na licu joj se vidi da ima spremne zalihe municije i strpljenja.

-Okej, ajmo ovako, otvori mi molim te taj inbox. To je sve što te molim, kaže izvještačeno mirnim tonom.

Ja sjedim na stolici pored kompa, uvlačim dim, ispuhujem ga i vrtim glavom. Znam da sam na pragu velikog sranja i svađetine. Samo mi nije jasno odakle joj trag s fejsbuka.  Kako, kada..?! Pojma nemam. Odlučujem priznati, jebi ga. Gladna sam, želim mirnu večer s njom, rižot se tamo u kuhinji već ohladio i zakenjao. Flertovala  sam malo i mislila da imam pravo to zadržat za sebe. Uostalom, nije se ništa dogodilo, nisam se ljubila s tom curom, a kamoli jebala. U čemu je point..

-Ljube, izgovaram oprezno i svileno, molim te obećaj mi da se nećeš ljutit.

-Nemam ja šta sad tu obećavat, to je drugi par cipela. Idi na fejs!

Naglo mijenja ploču, postaje manična. Počinje stiskat volan, škripat kočnicama. Ne volim je takvu, dapače,  popizdim na takvo ponašanje. Sve možemo riješit razgovorom, sigurna sam u to.

-Želim ti reć da sam ja bila malo pukla na tu Stašu. Nije ništa bilo, ali se jesmo dopkale na fejsu nešto..

Luna skače na noge. Sjaje joj se oči. Unosi mi se u facu.

– Dopkale ste se malo, a? Pička ti materina, a mene doma grliš svaku večer pred spavanje i pišeš lijepe porukice.  Jebi se s tim svojim vječnim muljažama i samoobranom.  Budi faca, pa priznaj, dere se već na mene na rubu suza, ali prokleto napadački raspoložena.

Hodam po sobi, kao da ću tako zametnut tragove svog flerta. U jednom trenutku dolazim do nje i pokušavam je zagrlit, smirit situaciju.

-Ne  diraj me, nisi normalna. Odi na fejs. Ako ne otvoriš inbox, ja ovaj čas kupim svoje stvari i idem doma starcima.

Prijeti. Može si to dozvolit. Očito nešto već zna.

Sjedam za prokleti komp i idem na fejsbuk, utipkavam password i ulazim na svoj profil.  Okrećem se k njoj. Ona sjedi na krevetu,naslonjena laktovima na koljena i čeka.

-Molim te da ti prije objasnim kako je došlo do te glupe prepiske. Blesavo mi je sve ovo, osjećam se užasno krivom, ali ako ti ispričam..

Prekida me i urla.

- Jel ti kužiš da me ne zanima muljanje i jebanje u mozak, uđi na fejsbuk i ne seri!

Dok otvaram inbox pokušavam se sjetiti tona i vibre u tim mejlovima. Pamtim da sam nešto bajala i liričila, ali ne sjećam se detalja.

Čitam poruke.  Okrećem se prema Luni koja  dojuri  kao da je boginja osvete ušla na nju, odgurne me, sjedne i počne čitati poruke jednu za drugom na glas.

-Molim te, nemoj mi to radit. Daj da razgovaramo. Pliz bejbić, moljakam ponizno.

Bed mi je, kužim kako joj to sve može zvučati, ali opet me šokira da je toliko bijesna.  Dolazim do nje, odlučujem da je nježno odvučem s te stolice i da fakat pričamo k'o ljudi.  Prilazim joj s leđa i uhvatim je za ramena.

Ona se okreće i vrišti. – Ne diraj me! Gadiš mi se!

Odguruje me. Nakon toga odgurujem ja nju.  Sad sam i ja naelektrizirana i luda.

-Ne prilazi mi, dere se. 

-Zašto da ne prilazim, želim ti lijepo i mirno objasnit što se dogodilo. Ne moraš vikat, jebemu mater!

-Rekla sam ti da mi ne dolaziš blizu, naređuje.

Ne volim naredbe. Freak kontrolu, postrojavanje, dominaciju. U meni bubri sjeme prkosa tada. Valjda sam u prošlom životu bila agentica pokreta otpora negdje u Italiji, Britaniji, Francuskoj..

-Možemo razgovarat, ali ravnopravno, bez nadjebavanja.

Nagovaram je na prestanak paljbe, a istovremeno stišćem znojave dlanove. Pod stresom sam. Mogla bih se i potuć. 

-Nećemo razgovarat, barem ne onako kako si to ti zamislila, kaže hladno i napregnuto nešto misli, pa izbaci glavni projektil:  Jeste se jebale?

-Ne mogu vjerovat. Ne, nismo. I uopće nije u tome stvar, bilo je malo upucavanja, ne znam ni ko ga je započeo, ja ili ona.

-Ma pričaš mi priču, sereš banane. Lažeš, lagala si i lagat ćeš.

Oblije me vrućina. Dotrčim do nje, prevalim ta tri metra u dvije sekunde i  unesem joj se u facu.

-Bolesna si.

- Ne dolazi mi blizu i ne diraj me slučajno.

- Pa što ako te dotaknem, što ćeš onda. Oćeš me razbit?!

Provociram.  Hoću sad baš znat koliko daleko Luna može ić. Podignem desni kažiprst i dotaknem je po ramenu.  Odgurne me, prilično jako. Vratim se i krenem je uhvatit za ruke. Trga se, iskrivljuje mi šake u zapešćima.

-Pusti me, viče.

Ne puštam. Izvuče desnu ruku i udari mi šamar u lijevi obraz. Jak, žestok, bolan. Osjećam kako mi lice bridi. Bijesna  sam.  Dišem isprekidano, oklijevam par sekundi i vraćam se u ring, pa odavljujem i ja njoj jedan, jednako snažan i to lijevom, slabijom rukom.

Nije očekivala. Vidim da je iznenađena. Nasrće na mene i gura me prema prozoru. Uhvati me za ruke. Okliznem se na frotirnu papuču i padnem. 

-Nisi normalna!

-Upozorila sam te, odgovara.

Pridižem se i zaletim prema njoj. Rušim je na krevet i pokušavam zagrlit, spasit što se spasiti dade.

Ona ne zna za moju promjenu taktike. Misli da je svladavam,da želim pobijedit u tuči. Ugrize me za ruku, skoro do krvi. 

-Glupačo, pokušavam te zagrlit, kažem.

Pušta moju ruku. Gledam crvene otiske njenih zubiju iznad lakta. Srce mi lupa u grlu. Dosta mi je svega.

Legnem na bok, okrenem joj leđa i pokušavam usporit disanje. Osjećam je na krevetu iza sebe.  Ne želim je sad ovdje, platila bih da može nestat na sat vremena i ostavit me samu, da u tišini prebrojim udarce, uvrede i naguravanja. Da shvatim kako smo do ovoga stigli.

Počinje plakat. Čujem kako šmrca. Ide mi na živce takav finale.  Pokušava opet steći prednost, potcrtati svoju ranjivosti, izazvati me na zagrljaj.

Želi da se okrenem k njoj. Da je tješim i da se ispričavam.

Nema šanse. Ostat ću ovako ležat do ujutro, odlučujem čvrsto. Neće iz mene izvuć ni jednu jedinu riječ. Zavjetujem se pred samom sobom.

Ispuhuje nos i opet se udobno namješta u fetus, tu odmah iza mojih leđa. Mogu joj osjetiti dah na vratu. Zaziva moju grižnju savjesti.

Pokušavam se isključit. Ostavit tu pored nje samo svoje tijelo. Osluškujem zvukove pred zgradom. Čujem košarkašku loptu kako lupa o beton, ravnomjerno. Netko je vodi i upravo gađa koš. Ne mogu ocijeniti pogađa li ili se lopta kružno prošetava po obruču i onda izdajnički izlazi van.  Zabrijavam da sam ta lopta. Inatna, svojeglava, ne dam se mrežici da me upeca.

-Kad ćemo jest?, pita Luna odjednom.

Prenem se. Ne odgovaram.  Vraćam se polako u prostor sobe u kojoj smo zajedno.

-Gladna sam, jela sam u 1 neki hladni sendvič s buđolom. Odvratan.

Dižem se sa svoje strane kreveta i odlazim u  kuhinju, i ne pogledavši je. Rižot je hladan, skrutnut, trebat će ga pažljivo podgrijat, ali to više neće bit onaj isti okus. Riža će bit raskuhana, povrće raspadnuto.

Čujem kako se u sobi pali televizija i kako Luna mijenja programe. Zaustavlja se na nekoj američkoj seriji, s onim nasnimljenim smijehom nakon svake ture replika.

Rižot je podgrijan, sad već malo prevruć. Stavljam lonac na podložak, postavljam stol.

Natočim si čašu vode. Pijem do pola i odlazim u wc. Gledam se u ogledalu, oči su mi uplašene. Na rubovima usana skoreni bijeli komadići pljuvačke. Umivam se hladnom vodom i brišem lice oštrim, ispranim ručnikom.

Vraćam se u sobu. Luna me gleda kao da se ništa nije dogodilo. Poluosmijeh joj titra na usnama.

-Večera je na stolu, kažem.


Stolica Ivana Aljea 
Bratislav Veljić

„Frajburg, 14. avgust 1939. godine. Kaluđer Alje je u 18 časova došao kod profesora Hajdegera, koji je odbio da razgovaraju. ’Vi znate da je to moguće’, rekao mu je kaluđer. ’Izađite napolje’, odbrusio mu je profesor.“                                                      

Helga Trautman, čistačica u rektoratu, stajala je po strani sa kofom u ruci i pomno slušala. Njen zadatak nije bio samo da oriba pod, već i da iste noći napiše izveštaj za Anenerbe, nacističko društvo za istraživanje drevne germanske istorije i nasleđa predaka. Kad je Alje uzviknuo: „Ali ja sam to već radio!“, Hajdeger joj je očima pokazao da ih ostavi nasamo.                                                                                               

„U 20 časova vratila sam se u kabinet i primetila da jedne stolice nema. Profesor je bio sam i tražio da mu u čaši vode rastvorim kocku šećera.“                                                                                   

Alje se već sutra našao pod prismotrom SS-unteršturmfirera Petera Paulsena, koji svom nadređenom iz Glavnog ureda za bezbednost Rajha, pukovniku Francu Siksu, javlja:        

„Kaluđer je 19. avgusta prešao u Francusku, ali samo da zavara trag. Sutradan je bio u Berlinu, odakle je vozom otputovao za Poljsku. U Dancigu je iznajmio kuću od crne cigle u slepoj ulici iza Dugog trga.“                                                                                     

 Iako se to nigde ne vidi iz Paulsenovih dojava, Siks 21. avgusta u svom izveštaju Geringu navodi da je „kaluđer nosio džak“. Deset dana kasnije Nemci osvajaju Dancig, čime započinje Drugi svetski rat. Ali kakve to veze ima sa Aljeom?             

Ovde na scenu stupaju pseudonaučnici poput Mišela Robera i Maksa Dora koji tvrde da Hitler „nije hteo da zapali Svet već samo da Stolicu vrati u Rajh“! To nije bilo jednostavno, jer je Alje, prema Roberu, svoj plen rastavio na nogare, naslon i sedalo, što će čitavoj plejadi sanjara biti neiscrpan izvor za „ubedljive“ izmišljotine.                                                                                   

 Dor kaže da su poljski padobranci sedalo odneli Vasiliju Kandinskom koji je na njemu naslikao kompoziciju O, gle, ogledalo!, u nadi da će ga sačuvati od nacista, što mu je uslovno rečeno, pošlo za rukom. Ono je preko čete pljačkaša (kojom je komandovao isti onaj Paulsen) ipak dospelo do Geringa, ali je on video samo sloj apstraktne slike, ne sluteći šta drži u rukama. Posle rata Amerikanci su ga odneli u SAD i znajući o čemu se radi, držali u Nacionalnom trezoru, odakle su ga na svetlo dana izneli 1977. godine i ugradili u Zlatnu ploču Vojadžera 1, koji je zatim lansiran u svemir. O sudbini nogara ima više verzija, ali se najpoznatija nalazi u knjizi Paola Masinija Svetija od Svete. On kaže da će se „na Zapadnom, Severnom, Istočnom i Južnom Nogaru, ustoličiti Onaj Čija Stolica Jeste onda kada za To dođe Vreme“. Nogari su, piše Masini, pohranjeni na dnu jezera Titikaka na granici Perua i Bolivije, u drevnoj tvrđavi Jumbulagang na Tibetu, na arktičkom ostrvu Špicbergenu, i u napuštenom rudniku dijamanata Kimberli u Južnoafričkoj republici. Ovo se može dovesti u vezu sa člankom Abrahama Lera, koji prati genezu stolica iz rektorata u Frajburgu navodeći da je reč o antikvitetima iz prvog veka pre nove ere. Ler je iz „pouzdanih izvora“ došao do podatka da su Templari ovaj „Sveti Sto sa Svetim Stolicama doneli iz Svete Zemlje“. Neprocenjivi komad nameštaja, prema njegovim rečima, „sudeći po ornamentima najverovatnije potiče iz Judeje“. Ler nas zatim podseća na jednog Drvodelju iz Novog Zaveta, i ostavlja da sami zaključimo Ko Je Stolicu Napravio, i zašto je toliko posebna. Što se naslona tiče, on je prema Osvaldu Timbu izgoreo zajedno sa Adolfom Hitlerom. Timbe je navodno razgovarao sa jednom Nemicom, kojoj je 1945. naređeno da u postavu firerovog šinjela ušije „ploču od svetog drveta“.    

...

Ričard Gir je sklopio knjigu. Na koricama je bilo njegovo ime, fotografija iz mlađih dana, drvena stolica i naslov Nema je. Kao profesor filozofije na Amherstu, on je studente učio da Stolica Ivana Aljea nikada nije postojala, iako je o njoj ispredeno toliko priča da je svu literaturu bilo nemoguće pregledati. Gir je relevantnim smatrao samo dve studije objavljene u 21. veku, izvore iz nacističke arhive i deo pisma pape Benedikta XV upućenog Lenjinu 1921. godine, koji ne donosi ništa senzacionalno, ali govori o tome kako je misteriozni kaluđer izgledao: „Za vreme diplomatske službe u Madridu Španci su me mešali sa Ivanom Aljeom, koji je, kao i ja, bio niskog rasta, mršav, ali pun energije i dobre volje. Nadimak ’il piccoletto’, koji su mi kardinali prišili, više je pristajao njemu.“                                                                              

 „Stolica Ivana Aljea nikada nije postojala“, govorio je Gir. „Običnom svetu je uvek zanimljivije ono što se nije dogodilo od onog što se stvarno zbilo. Naročito ako je u pitanju filozofija Martina Hajdegera i priča o čoveku koji je bio u stanju da je praktično demonstrira pred njenim tvorcem. Alje je ne čineći učinio ništa i pustio stolicu da bude. Ona je prestala da postoji kao jedna od mnogih stolica unutarsvetskosti , kako bi se izrazio filozof iz Frajburga, ali se pojavila u svetu ideja pod imenom Stolica Ivana Aljea. Trenutak u kojem je puštena da bude jeste trenutak u kojem je ostala bez svega što nije, ali i bez onoga što jeste jer njen bitak, kao i svi drugi, nosi ime konačnost.“                                                                           

 Prošle nedelje studenti su Giru pokazali vest na internetu: „Nestalo još jedno svedočanstvo o Stolici Ivana Aljea“. U firentinskoj biblioteci Oblate naočigled čuvara iščezla je Masinijeva Svetija od Svete! Na kraju teksta, onako uzgred, pisalo je da je pre dva meseca „na isti način nestao Roberov rukopis“, koji se čuvao u Lilu. Gir je odmah poslao mejl Olgi Blohin, ruskom ekspertu za Aljea, a ona mu je odgovorila da se pre dva dana isto desilo u Meksiku. „Knjiga je samo izbledela i nestala, ali ja u to ne verujem. Mora da je čuvar bio na pejotlu.“ Gir je ukucao na španskom: „Stolica Ivana Aljea, Meksiko“ i pronašao video zapis na kojem njegov kolega, profesor Giljermo Urtado, govori neverovatne stvari. Ne samo što je njegova knjiga Moć mišljenja, nestala iz univerzitetske biblioteke, nego su iste noći iščileli svi njeni primerci u zemlji i inostranstvu! „Dónde está mi libro?“ (Gde je moja knjiga?), ponavljao je Urtado, s glavom u šakama. Gira je obuzela nelagoda. Tu, između vrha njegovog kažiprsta i tastature bila je zona poslednjeg spokoja. Prešao je na nemački, ruski, francuski... Knjige o Stolici različitih autora širom sveta odlazile su u nepoznato istoga dana, u istom času. Što je najgore, svaki sledeći put nestajalo ih je dva puta više nego u prethodnom slučaju. Iako nije znao koliko na svetu ima knjiga o Stolici, bilo je jasno da uskoro neće biti ni jedne. Sa zebnjom je pogledom preleteo preko polica svoje biblioteke. Nema je. Bila je tamo.

...

Te noći Ričard Gir je sanjao da je Martin Hajdeger. Lahor je strujao nisko po zemlji, a leptirovi s jednog na drugi cvet prenosili polen bezrazložne sreće. Preko sunčanog neba neuobičajenom brzinom plovili su beli oblačići tako da je sve treptalo a senke milovale čula. Hajdeger je već petnaestak godina živeo povučeno, daleko od ljudi, u planinskoj kući na Švarcvaldu, a društvo mu je pravila jedino sluškinja, mlada Jugoslovenka na privremenom radu u Nemačkoj.  Šumskom stazom, uzbrdo prema kući, išao je čovek u crnom, s kapuljačom. Peo se brzo, kao da leti, zbog čega je Gira odjednom preplavio užas. Svom snagom se upinjao da sebe, tj. Hajdegera, uspravi na noge, ali na tuđem telu u funkciji su bile samo oči. „Ja nisam Hajdeger!“, zapomagao je zarobljeni Gir, dok je slavni filozof postajao jedno s čovekom koji je nosio kapuljaču.    

...

Ričard se probudio u gostinskoj sobi ugledavši u ogledalu sebe kao Ričarda. Na kalendaru je bio datum: 26. maj 1976. godine. „Još uvek sanjam“, rekao je Gir. „Kakva je to vatra?“ Dole, na platou ispred kuće, Jugoslovenka je zapalila lomaču od stotinu stolica raznih vrsta, materijala i oblika. „Šta to radite!?“, viknuo je s prozora, a ona je bespomoćno raširila ruke ispod užarene konstrukcije. „Gazda Martin je naredio da spalim sve stolice iz kuće.“ „Nikada nisam video toliko stolica na jednom mestu“. „Ni ja“, vikala je Jugoslovenka, „ne biste verovali koliko ih je bilo u podrumu.“ „A gde vam je gazda?“ „Umro je!“ Sad je već gorela i grupa četinara pored kapije. Plamen je zahvatio kuću i brzo se proširio na šumu. Uskoro je ceo Švarcvald bio u dimu kroz koji su bežali ljudi i životinje. Mada je izgledalo da nema izlaza i da ga je vatra opkolila, Ričarda su šumske staze odvele do planinskog izvora. U borbi za život setio se Stolice i kaluđera. Prvo je pomislio da zaustavi požar, da ne gaseći ugasi oganj, ali se odmah pokajao jer ga je tako samo još više razbuktao. Ivan Alje je postavio jedan uslov, i to je prvo predočio Hajdegeru 14. avgusta 1939. „Ja ne znam šta ću dovesti do bitka, jer se izbor mora naći u mojoj svesti pre nego se sam nametne. To može biti olovka sa vašeg stola, vaza sa cvećem, meni je potpuno svejedno, samo vam ne mogu reći unapred – moram to odmisliti bez razmišljanja.“ Zatim je tu misao koje nije bio svestan počeo da oslobađa od svega što ona nije, da iz svoje svesti istiskuje sve pojmove, slike i sadržaje, tako da na posletku ostane samo jedan, tamo u tamnom ćošku, jedan za kojim se ne sme osvrnuti, jedan pušten da bude za koji ne sme znati šta je, i sačuvati dah dok ova ideja ne izroni u stvarnosti. Tek onda je Hajdeger video kako stolica nestaje. Kao da se malo pomerila u stranu, prema kaluđeru. Ali ne ona, već njena „slika“. Rastopila se kao kocka šećera u...  I u tom trenutku, na vrhu jezika, Gir je uspeo da sačuva misao od mišljenja, da stražaru na osmatračnici zapuši usta pre nego što biće iz mraka pita za lozinku, da odškrine kapiju i stranca pusti u zamak, da sačeka dok se ovaj izmeša sa trgovcima, vojskom i seljacima, i onda pred zoru sve poznate izvede van zidina, a biće ostavi samo, da sačekaju kakvu će zastavu istaći na jarbolu. Eksperiment je mogao da počne: prvo je iz širom otvorene svesti izbacio dim (i sve iluzije koje je imao), za njim su otpuzale vatrene zmije (strasti koje su slistile njegovo drvo života), šuma je izbledela zajedno sa zemljom i nebom (njegova memorija je izjurila napolje kao roj pčela u evakuaciji) i u beloj praznini ostao samo izvor koji je čuvao odabranu misao  – njegov odraz u vodi vodio je do njega, koji je izabrao sebe.


Vrane na putu 
Dragan Bunović

Voz je milio na uzbrdici. Pored pruge po koja napuštena kuća, izrešetana i spaljena. Na ugljenisanom drvetu načičkane vrane kao crni truli plodovi rata. Vrane se  utapaju  u garež tako da i ne liče na ptice već na nagorele crepove.  Ispred jedne od takvih ogaravljenih kuća na kanapu raširen beli veš. Nogavice od dugačkih gaća se njišu na vetru kao jedra koja gutaju vetar. Pomislih -  ovde, ipak, neko živi. Između nogavice se pomoli prozor sa najlonskom folijom umesto stakla. Na njoj nema odstaja sunce ni senki drveća. Samo nečiji najlonski pogled na magličasti voz. Možda je i ruka podignuta u pozdrav. ali se to ne vidi.

Na zvižduk lokomotive jato vrana je poletelo a zatim se ponovo spustilo na isto beživotno drvo. Bile su to crne vrane  iz roda corvus, a u tu familiju spadaju i sive vrane i gavran, gačak i čavka.

Još kao mali učio sam, od majke, sve o pticama. Ona je bila veliki zaljubljenik ptica i gde god smo živeli, ili putovali, vodila me je u višesatna posmatranja ptica. Meni je  očev oficirski dvogled bio težak pa ga je ona držala ispred mojih očiju, stalno ponavljajući: da li vidiš tu boju, taj kljun, ta krila, taj let...?

Smatrala ih je najsavršenijim živim bićima jer su prva pobedila gravitaciju i otvorila čovekov san o letenju, - od Ikara do Meseca-, kako je to znala da kaže.

Za vrane je govorila da su najinteligentnije ptice koje brže progovore  od papagaja, a izuzetni su imitatori svih zvukova. Od nje sam naučio da i one pripadaju pticama pevačicama, a nikako zloslutnicama kako se nepravedno misli u narodu, kao u  onim pesmama o poletanju dva vrana gavrana, mada se i tu priznaje njihova inteligencija jer prenose glasove sa bojnih polja.

Sada nije bile sa nama, u kupeu voza, da nam ponovo ispriča svoju pevajuću priču o vranama. Ostala je u jednom od gradova u kojima smo živeli, na severu, i to na gradskom groblju.

Kada smo, pred polazak, otišli da se pozdravimo i upalimo sveću oko njenog groba je veselo skakutao par mladih čavki (corvus monedula). Znao sam da su mlade jer su im oči još uvek bile plave, a tek u proleće, druge godine njihovog života, boja očiju im se menja  u braonkastu, a potom u svetlo sivu.. Kada se upare, a to biva u toku prve godine, veza ovih malih vrana  traje tokom celog života. U njihovom jatu vlada stroga hijerarhija i često se dešava da unutar jata dođe do milosrdnih ubistava bolesnih ili povređenih ptica.

Nisam to govorio naglas, pred ocem, jer bi se možda rasplakao, i utonuo u mrak crnih misli.

Nedugo posle majčine smrti njemu su amputrili levu nogu. Dijabetis je učinio svoje. Sada više nije mogao da bude oficir jer kako je u šali govorio – kakav je to oficir koji ne može da maršira strojevim korakom već stoji na jednoj nozi kao roda ili čaplja. Na neki način osetio sam  da je gubljenje noge doživeo kao neizbežnu sudbinsku ravnotežu, zbog majčinog odlaska, a potajno je bio i zadovojan jer, i sa dve noge, nije želeo da bude saučesnik rata.  Kada je iz bolnice stigao kući na jednoj nozi rekao je: - Eto, sad sam iskakutao iz te njihove jastrebačke sumanutosti.

Da je majka sa nama u kupeu verovatno bi prokomentarisala i plastiku na prozoru. Ona nije  podnosila plastiku ni u kom obliku.

Kod nas u kući nismo imali ništa od plastike: ni čaše, ni kutije,  ni igračke... i  štipaljke za veš su  bile  drvene. U šali smo joj govorili da je foboplast. Otac je to prihvatao. Kada je trebao da dobije veštačku nogu govorio je – samo da ne bude plastična, da bude  drvene, kao nekada, pa makar i škriputala i bila crvotočava.

Sada je u vozu skinuo veštačku nogu, jer ga je još uvek žuljala i gurnuo je ispod sedišta. Baba, njegova majka, koja je živela sa nama i bila prilično dementna je rekla: - Što se izuvaš kad znaš da ti noge smrde? – On se samo nasmejao, kao i sestra i ja. Baba je imala, ne retko, čudne mentalne izlete, pa je brkala vreme, događaje, ličnosti, prošlost i realnost... i ko zna šta sve. Za one vrane, od malo pre, na osušenim granama, je rekla da su ove godine baš lepo rodile višnje i kad stignemo da će nam napravitu pitu od višanja.

Ona se sa svojom demencijom radovala putovanju u neku buduću neizvesnot,  čineći i nas pomalo radosnim, iako smo se sklanjali od dolazećeg rata ostavljajući i naš dotadašnji život sahranjen na onom groblju gde je bila i majka.

Putovali smo, kao četiri crne vrane, tamo u  njivastu Ravnicu, u babino selo i njenu napuštenu kuću gde je i otac odrastao. Baba se pri svetlim trenucima tome radovala, a onda je prelazila u sivu zonu  pričajući o devojačim provodima na selu;  valjda očekujući da joj to davno vreme sećanja priređuje veličanstveni doček sadašnjosti.

Što u kupeo, što u furgonu bilo je na brzinu natovareno i nešto naših sećanja. Nije se moglo poneti mnogo, ni uspomena ni stvari.

Otac je poneo svoj bicikli, sa jednom pedalom, sestra nekoliko raščupanih drvenih lutaka, a ja gitaru bez žica.

– Ništa ne brini, govorila mi je baba, mi na selu imamo žica koliko hoćeš, i za snopove i za ogradu, a i za gitaru.

Majko, rekao je otac, milujući je po kosi, - ti si senilnija od kapitalizma, a mlađa si od njega.

On je kao ubeđeni levičar, pomalo i anarhista,  imao nekakvu teoriju da je kapitalizam toliko star da je posenilio i da ne zna šta radi, da je u ozbiljnoj demenciji jer se asocijalno ponaša. Kada je došao iz bolnice pomalo krišom je ponovo čitao klasike markizma, a na internetu je surfovao za novim levičarskim teorijama. Verovatno je i tu teoriju negde ukačio kod latinoameričkim savremenih  teoretičara. 

Jedno jutro, posle neprospavane noći, mi je rekao: - Kad razmislim, eto ustao sam na desnu nogu, iako su mi odsekli levu, ja sam još stabilniji levičar, doduše na desnoj nozi, jer je danas i levica kao i moja noga - veštačka.

Na trenutak sam pomislio da i njega nije počela da hvata demencija. Šta ako je nasledna, možda i mene čeka njegova i babina sudbina. Otac se nasmejao, kao da je pročitao moje misli, i rekao mi: - Zar ne vidiš da baba nas samo uveseljava, u ovim teškim i tužnim vremenima, da nam na njen dementan način vraća radost i smeh u živote. –

Za demenciju kažu da je karakteriše zaboravnost, poteškoće u izvršavanju poznatih aktivnosti, problemi u govoru, zaboravljanje stvari, gubitak motivacije i smanjena sposobnost procene.

Babine procene su bile pojačane, a ne smanjene.. Jednom kad smo gledali na televizoru novokomponovane vođe nacija i koječega drugog, baba je skočila i dreknula: - Eno ga maršal, sad će i drugarica! –

Drugom prilikom, kad se iz komšiluka čula neka pijana fašistička pesma, baba je otvorila prozor i iz sveg glasa zapevala: ''O bela ćao'' i to na tečnom italijanskom. Do tada nisam ni znao da baba zna italijanski. Jedva smo je utišala. A i sad, u vozu, dok smo prolazili pored spaljenih kuća, čuo sam da poluglasno pevuši: ''Bandiera rossa'', udarajući svojim štapom o pod.

Kroz prozor voza smo ugledli ravnici. I ovde, iz dubokih crnih brazda, je poletelo jato vrana, majka ih je zvala njivarke. Crni oblak je na kratko leteo, a onda se ponovo spustio u oranicu. Pomislio sam, da bi se ti oblaci, poput kumulusa i stratusa,   mogli nazvati corvusi. Majka bi to sigurno prihvatila.

Od željezničke stanice do nove adrese gurali smo na biciklu, sa jednom pedalom, to malo stvari i sećanja. Baba se  setila prečice, a usput je ozarena lica pevušila neku njenu pesmu o ravnici. Hodale je brzo i žustro kao da je mlađa od nas, ili se to meni činilo zbog njenog radosnog puta u prošlost.

U dvorištu babine, sada i naše kuće, veselo su skakutele dve mlade čavke. Po plavoj boji očiju sam znao da nemaju ni godinu dana a da su se već zarekle na vernost do kraja  života. U njihovoj ptičijom vrsti  nema mržnje, postoji samo milosrđe.


Klačina 
Dragan Uskoković

U komodi, u dnevnoj sobi građanskog stana, iza staklenih vrata, nalazi se kamen, veličine ljudske šake. Izgleda obično i  nevino, čak bezazleno.

Svakoga dana, kada otvori oči, prvo što bi video bio je taj kamen. Ali to što je on video i nije bio kamen već plamen koji je sagorevao taj kamen. Taj plamen je sagoreo i njegovu mladost, sagoreo je i zdravlje njegovom ocu, sagoreo je i svu imovinu, svu prošlost. To je video gledajući taj krševiti kamen, koji je ostao nesagoren... kao svedok.

U komodi, iza staklenih vrata, kamen je izgledao obično i  nevino, čak bezazleno.

 

Pust, kamenit i besplodan predeo Lješkove krajine uoči Ognjene Marije u kome se sve sparušilo i usijalo pod žeženim suncem. Pejzaž u kome je isijavanje svetlosti poništavalo materijalnu strukturu kamena, žbunja, drveća, puta, međa, retkih kuća, dematerijalizovalo motive u zlatnosmeđe mrlje koje su depersonalizovano pulsirale pred začuđenim očima.

Suša.

Jara.

Kržljavo drveće izraslo u rascepu stena.

Na zatamnjenim mestima prizora ove zasenjujuće slike vidljivi su tek tragovi zemlje... Pelin, raskrečen od žege. Jedino se drži sustrimak, poludivlji–polupitomi šipak. Samo on i smokva ne prskaju se plavim kamenom. Što žaropek veći, to njihovi listovi zeleniji, a cvetovi crveniji.

Iznenada, u toj kamenoj pustinji – oaza, ako ne izdašnosti prirode a ono bar ljudske radinosti ili ljudskog prisustva. Polje, zapravo oveća njiva, i u njemu obrađen tek komadić zemlje u sredini. Ko može racionalno da razume   – zašto je baš toliko, a nije uzorano celo polje... ostaje misterija zašto je baš tolicko – i to u sredini, posejano?

U plavetnilu se igraju dva orlića koji se glaskaju reskim kliktanjem.

Pokriven kamenim, a zelenkastim lišajevima ukrašenim pločama, red niskih kuća, sabijenih, jedva raspoznatljivih u ovom lubardijanskom krajoliku.

 U pozadini se čuje bruj pesme Sunce žeže zapara je ljuta... jedna biljka stoji zabrinuta...

I ovde među endemskim postoje one posebne biljke, oni najređi biljni eliksiri, koje samo oni koji vide unutrašnjim okom – jer... svi gledaju, a samo odabrani vide – koji ni sami ne znaju da znaju kako se traži specijalni krečni kamen, mineral, poput traženja "one" masne ilovače za livenje zvona koja "peva" kad se gnječi, ili oni koji osećaju namirišu gde se skrivaju afrodizijački tartufi, pa tu traže, baš tu pronalaze i iskopavaju, ili nabasaju na kamen pod nazivom “mulina”. Tako i Kinezi prave porcelan, traže ga, lizuckaju, kuckaju, mrve, mese, oblikuju, glaziraju, šaraju, peku u "kućama" koje su građene kao klačine, ali sa prostorijama, zidovima, otvorom za ubacivanje cepanica, pa i prozorom za motrenje kako traje ... pečenje kaolina. A u ovoj oblasti, u ovom kraju, ima taj redak, najređi, u moru kamena, taj posebni specijalni kamen, koji istovremeno jeste  pesak, ali i kamen stanac, postojan, temeljan  i nepostojan kao boja-kreč (nije li slučajno da se na nemačkom kreč kaže kalk pa otuda metatezom možda kalk – klak) pa stoga klačina, krečana... a on je i dezinfekciono sredstvo, čistač od bakterija u vodi, isušivač vlage u ostavi za hranu, konzervans za šljive, konzervator i sredstvo za dugo čuvanje jaja, vezivni element sa peskom – malter, a taj kamen je i prosto  – tvrd kamen. Dovoljno za zidanje i beljenje kuće, ne i za porcelan. Jedino treba čekati odgovarajuće, a pogodno godišnje doba kad ima vode, tj. kad padaju kiše. I zbog zidanja i zbog krečenja. Ne i zbog najvažnijeg... sagorevanja kamena.

 

Taj besputni prostor pleni, usred sveopšte beline svetlošću, sjajem, i pojem ptica, pa kao da u njihovoj blizini postaju pitomiji žbunovi šipkovine i drača.

Pas dahće od vrućine.

Roj muva.

Jedna starica, nalik na ovaj predeo, tek crna tačka, koja daje ritam slici, mili selom između kuća, na fonu  niskih izbeljenih krovova.

Otac i dečak idu pored suvomeđe. Zmija na putu. Otac daje sinu znak da stane, da čeka. Uzima štap, kreće ka zmiji, ona odvijuga pod među. On razvaljuje među, nalazi je i ubija. Zlo se ne ostavlja kraj puta. A zmija je za njega zlo. Kroz glavu joj zabija štap.      Odlaze. Otac miran. Dečakove oči su malko raširene.

Gore, u kamenjaru, vide se zagasitozlatna parčad zemlje izbrazdana nanizanim suvomeđama, sa živom kolorističkom, gotovo neobaveznom igrom zelenih, narandžastih i rumenih akcenata razastrtih na dubokoj sveprisutnoj osnovi neutralne bele, oivičena redom vinove loze. Vranac. Jedino emocija razume granicu između dvodimenzionalne i trodimenzionalne slike.

Na nebu tek jedan orlić, plete svoju enigmatičnu spiralu.

Dva čoveka zidaju među koja se oburvala.

Lica, krupno, ćute.

Ugašen opušak na kraju usana.

Tela koščata i usredsređena na rad. Stene, polomljeni komadi pored zida... dominira ljudski rad koji otima i grabi onoliko koliko može od ovog surovog predela...

Stariji se penje do skvrčene loze koja vapi za kišom. Njegov pogled luta negde, bezizgledno, tražeći oblačak ili nadu.

Jedva čujan bruj ... stručak jedan klonuo je žedan, eeeeej,

 na toj suši,

oće da s osuuuuuuušiiiii, aaaaaa....

Mlađi kosijerom seče drač gurajući rogljastim  drvetom kao vilama grančice da ga ne ogrebu. Kako odseče koju stabljiku, pažljivo je slaže na gomilu, a onda sve podiže i stavlja na ozidani deo međe, pritiskujući ih odozgo kamenom. Dobar deo zida je prekriven. Zaštićen, omeđan, kako se to kaže.

Žena sa povelikim trbuhom oprezno vadi vodu iz bistijerne. Iz nekog proreza u steni izvlači konopac i kako izvuče koji metar, skružava ga kraj nogu. Iz mraka raspukle stene podiže kantu i polako i pažljivo presipa u burila koja pridržava devojčica. Paze da im se ne prolije ni kap dragocene tečnosti. A na kap, na delu stene kraj noge, koja se otkinula sa orošenog čela... sleće pčela.

Niz kameniti put postopice stupa najpre jedan, a zatim drugi par nogu u kožnim opancima.

Koščate ženske noge, s nabreklim žilama, sigurno biraju mesto gde će da stanu. Dečije noge veselo skakuću. Na leđima nose burila vode. Velika veliko, malena maleno.

Krava žedno ispija ustajalu vodu iz kamenice.

Najpre senka onog dečaka, a potom i njegov lik i nekoliko brava izgubljenih u kamenjaru. Kao slikano, krševito polje su zaposele obojene strukture gotovo čistih nanosa. Naglašeno isijavanje svetlosti, zatalasano, pokrenuto iznutra iz samog srca kamenog mora. Sve se pretvara u igru prostora i vremena. Boja je zasenila, nadjačala oblike. Realno tu nije dominantno. Jara titra iznad prostora.

Ćirikavac jednolično zriče na "čvoru crne..." grane džanarike.

Žena u drugom stanju stiže na ždrelo – ulaz njive dozidane međom.Tu su nizovi loza, razgranata smokva, a na ledini, na onom jedino obrađenom parčetu nešto što bi trebalo da bude povrće... luk, pasulj, krompir. Ali zemlja suva, ispucala, pa je i list luka koji nevesta, kako nazivaju mlade žene koje su nedugo u braku, zaliva mali, tanak i bledozelen.

Starica prolazi, drhćući, čuva smotuljak tišine pod pazuhom i uspinje se sporo uz izlizane kamene stepenice – dugo odlazi, ko zna kuda.

Stariji u ruci okreće komad odvaljenog kamena. Zagleda ga, skreće pogled u pravcu stene s koje je otkinio taj deo. Osmeh, škrt, u uglu usana.

Voda na leđima u burilu klokoće, udara u zidove, kukuruzni klip sprečava da se prospe. Ženske noge nabadaju preko kamenjara.  Dok zamorno sunce lagano klone i suton se neosetno spušta, uporna ruka, kap po kap, zaliva ono malo kržljavog povrća u bašti… Odolevajući iskušenju loza vranac okreće pogled i iznova se uvrće...

Senke se izdužuju, čile i nestaju.

Izmiljuju ljudi iz niskih kuća. Okupljaju se, zagledaju otkinuti kamen koji ide od ruke do ruke.

Čuje se zvuk čekića i dleta.

Ruke krupno zamahuju.

Drže i okreću dleto.

Dva čoveka čekićem i dletom buše kamen. Snažni zamasi. Znoj na ljudskim licima.

Ruka podignuta uvis.

Glave sakrivene iza stenja.

Jeknu eksplozija.

Diže se oblak prašine, lete gomile kamenja, padaju kamenice po kamenjaru. Zatim drugi prasak, treći.

Kamenje se oburvava. Zinula raskrvavljena stena.

Nosi se i tegli kamanje. Ruke zahvataju, poduhvataju, podupiru, rvu se sa kamenom.

Tela u naporu. Valja se i prenosi kamenje.

Rade i dečak i žena s trbuhom. Ljudi usred kamenjara kopaju rupu kao za bunar – šta li? Šira je nego bunarska i ne može se odgonetnuti svrha njihovog rada. Počinju da nabacuju u rupu kamenje.

Zida se klačina. Spretno, probirljivo, kamen po kamen. Niče ta primitivna seoska piramida. Ljudi okolo pomažu, nose, kotrljaju kamenje, dovlače ga uz pomoć konja.

Koščati čovek, domaćin, otac, savija cigaretu. Između kažiprsta i palca stavlja tanak listić papira. Nasipa, truni duvan iz kožnate duvankese. Grubim prstima uvaljava, savija cigaretu i prinosi ustima. Jezikom liže rub papira, niz cigaretu. Otkida krajeve tračica duvana što vire iz cigarete i stavlja je u ugao usta.

Oči krupno.

Dim zaklanja lice.

Stariji koščati sprema se da gori klačinu. Sve živo mu sagore, i trava i loza, i luk i krompir, pa hoće da izgori klačinu i proda kreč... Tako rade svi, kad nemaju ništa drugo – onda gore kamen. Kamen je poslednji oslonac, dno, ali i osnova, fundament... Da iz plamena krenu, da iz ognja izvuku životvornu vatru. Da se sa kamena, iz plamena, izdignu, osove, iskorače...

Kosijeri i sekire zamahuju. Sevne sečivo, jekne stablo. Protrese se krošnja, podrhtava telo i pada kržljavo drveće, golet postaje još surovija i neopitomljenija.

Sekira huji kroz vazduh i udara u koren debele grabovine.

Pada jasen.

Sniza se dub.

Iverje leti, a sekira svakim udarcem uranja sve dublje u drvo.

Kresne o kamen i izbije varnica.

Sa velikim bremenom drva, žena pokušava da se provuče između dva žbuna drača. Dečije nožice veselo preskaču, a ručice vuku jednu grančicu.

Noge žene pokušavaju da opkorače sa jedne stene na drugu. A onda žena, pogurena, s leđa nevidljiva od velikog naramka drva, poklecne pod teretom i hvata se šakom za stenu. Ženska noga se s teškom mukom ispravlja, osovljuje i probija napred, preskačući s kamena na kamen.

Oko klačine koja se zida gomilaju se  drva. Drvljanik.

Stariji koščati zida, mlađi mu dodaje kamen po kamen. Rupa je ozidana.

Stariji pažljivo bira i slaže kamen "na suvo".

Krečana je skoro metar i po ozidana iznad nivoa zemlje. Ruke dodaju sitniji kamen. Kupola se pomalja i kamen se slaže i postavlja još pažljivije.

Znoj se gruša u obrvama.

I volat-kupola je gotov.

Klačina je potpuno ozidana.

Isprsila se povisoka kula sa otvorom pri zemlji.

Stariji koščati domaćin kreše grančicu, savija vitko šiblje i pobija ga u zemlju. Pravi korpu. Pored one korpe-kotarine koju plete leži druga, i treća, a pored njih je bala spremnog pruća.

Pobijaju kolje oko klačine i pletu plot.  Lopatama nasipaju zemlju između plota i zida klačine, stvarajući izolacioni sloj. Ništa se ne gubi, pa tako i iskopana zemlja iz rupe postaje izolacioni materijal. Donose je i sa druge njive. Sa dna one njive na kojoj je kržljavo povrće. Ubacivanjem zemlje lopatom u kotarinu otkriva se i plitka kamena ploča i tanak sloj zemlje na njoj.

Ponovo se boje nadmeću sa oblicima i taj mistični duel odvija se u sećanju. Je li to boja, ili je zvuk, ili su to samo udari u kosti slepoočne.

Spušta se veče... oglašavaju se slavuji.

Plot je već ispleten do vrha klačine. Visina – dva čoveka jedan na drugom. Na vrhu "stuba", seoskih merdevina, stoji stariji.

Mlađi puni kotarinu zemljom, koju je na glavi donela mlada žena sa trbuhom do zuba, odozdo je dodaje starijem, a ovaj sa vrha merdevina sasipa zemlju između plota i klačine. Nogom sabija zemlju.

Klačina je potpuno pripremljena. Ova čudna građevina ograđena je palisadom, visokom ogradom od posečene gore. Unaokolo – veliki i dug drvljanik, i metri, desetine metara posečene šume. Stariji, otac, naslonjen leđima na poslednje, neposečeno stablo.

Čvrst pogled.

Mirno lice.

Iz stabla prelazi snaga u oca. A on se odmara i osnažuje. Raspet na svetlosti, slobodan u tami. Šumski se duh veselo oglašava šumorenjem i treperenjem lišća u krošnji jedinog drveta. Mlađi gricka slamčicu.

 Gleda u oca i pita se stisnutih usana: a da okrvavimo petla na vratima krečane? Da li smo zaboravili? Ne romori, ne pokreće ništa osim očnih damara...

Otac zna, setiće se... ali se s teskobom pribojava da bi, možda, ipak, trebalo i reći… makar poseći palac da poškropi...

Jagnje se koprcnu, ruke ga pridržavaju, nož zabada, krv se proliva po kamenoj ploči na ulazu klačine.

Žrtva je prineta. Ruke vešto deru jagnje, okačeno o najnižu granu drveta.

Muškarci počinju da ubacuju drveće u klačinu.

Klačinu pune granjem.

Stari spokojno lizne savijenu cigaretu, pali je, povuče dim i upaljenom grančicom naginje se kroz otvor i pali granje u klačini. Plamen sukne. Vuku ga za noge unazad da se ne strmekne u vatru koju je, nagnut preko ulaza, kroz "vrata", morao da zapali.

Klačina je upaljena.

Zaleprša se beli čaršav. Žena ga, u odsjaju vatre iz klačine, prostire preko ravne ploče.

Komada meso i stavlja na tanjire.

Prema odblesku plamena iz klačine ljudi se okupljaju oko čaršava  sa postavljenim jelom.

Lomi se pogača, uzima meso.

Žvaću polako.

Vatra u klačini gori. Odsjaj na licima, na rukama, u očima... Na kapi vina.

Neko od mladih počinje da peva:

Da je meni, lale moje, leći umrijeti…

Umrijeti, lale moje, smrti ne viđeti

Vatra u klačini se razbuktava.

Mlađi čovek spokojno spava prema odblesku vatre.

Dečačić ubacuje grančicu, pa granu u klačinu.

Stariji puši i odbija sive oblake kroz brkove...

Gust tamni dim leluja iznad kupole.

Boje noći, tople, oznojene, zlatne. Po usnulima tamnocrvene senke. Crne zagaravljene ruke prekštene preko grudi ili nažuljene, podmetnute pod glavom.... Spavaju na smenu, po pola noći svaki...

Zrikavac damara ritmom planete i srca, koje pod srcem umorne mlade tiktaka. Flaša vina, gusto i moćno kao krv, kod budnih, ide od ruke do ruke. Ljudi jedan za drugim potežu i otpijaju po gutljaj-dva. U plavičastoj srmi mesečevoj glaska se slavuj...

Praskozorje. Jutarnja izmaglica... sve živo počiva...

Dan je.

Stariji sedi. Gleda u lica svih muškaraca i žena. Ne seća se kad se smračilo a kad pre razdanilo. Svi su napeti i u iščekivanju da li će klačina izgoreti.

Dodaju se drva. Crni dim se i dalje izvija iznad klačine.

Starica stoji na pločniku ispred kuće i netremice zuri.

Šest dana i šest noći, bez prestanka, vatrena aždaja guta zelenu šumu. Oglodala  brdo do kosti. Hvatala se ukoštac s kršem, već punom ožiljaka. Sedmoga dana ogromna gomila drva je... skoro nestala.

Samo je tu poslednje drvo.

Na vrhu klačine izbija beli dim.

      Sve oči se osmehuju, na licima je neskrivena radost. Izgorela je! Uspeli su!

Rastrče se. Ubacuju u klačinu preostalo deblo za deblom, granu za granom, grančice sa lišćem.

Dovlače ogroman kamen za vrata. Guraju ga u otvor, a zatim zemljom oblepljuju da toplota ne izbija sa strane.

Nose se kotarine, samari, spremaju seoska kola. Po selu odjekuje: izgorela je!

      Ljudi žure sa kotarinama, prebacuju preko ramena konopce.

Klačina se razgrađuje. Oplot skida i zemlja odstranjuje.

Velika bela kula,  hladeći se, ispušta jaru. Kao raskopčan vitez, razdrljenih grudi, brekće... posle dvoboja smiruje oznojene mišice... Ona blešti, sija i preliva se pred očima uzbuđene porodice, hladi se i stišava svoje užareno čelo. Ta kamena kula je emocija. Kao što se crvenela izjutra, plavila u podne, a sad se zapenušano beli... evo ta rodna gruda koja i hrani i brani sad uliva nadu. A onda kad je najjača ta usijana krečana baš tada je i najranjivija. Razgolićen trbuh je moguća nezaštićena meta. Ako padne, ako udari kiša danas... ili sutra – ne može joj ništa, ali ako padne za dva ili tri dana… e, onda… A oni tek onda mogu da je, ohlađenu, razgrađuju, tovare i prodaju...

Osamareni konji i konjovoci provlače se kamenim putem. Mule i magarad, desetine u nizu, iznajmljuju se za ovakve rabote. Valja se vešto pogađati da bi najamnici pristali da natovare, provedu konje i tako prenesu kreč od krečane do mesta prodaje. A tamo... valja čekati, valja vešto nuditi i... prodati. A ako nešto pođe po zlu... u bilo kojoj tački, bilo koji beočug lanca otkaže... lanac puca...

Stariji hvata beli kamen, sada već kreč, i drobi ga rukama.

To isto radi i mlađi.

Žurno stavljaju kreč u kotarine.

Kupola klačine je nestala. Skinuta je. Obezglavljena.

Natovareni konji provlače se uskom kamenitom stazom između žbunova šipkovine. Između suvomeđina.

Negde daleko zatutnji, zagrmi.

Sve glave se podižu prema nebu.

Stariji namrgođen. Obrva uzvijenih kao da bi hteo da predupredi, zaustavi, onemogući, kontroliše tu preteću nemilosrdnu prirodu...

Tovare kreč u kotarine. Kolona kiridžija i konja hita kroz grmlje. Bele mrve izdajnički pokazuju trag kuda su prošli.

Crn oblak se s horizonta prebrzo približava  i nadvija, i vetar već počinje da vrtloži i raznosi belu prašinu.

I ljudi na putu kao da zastaju.

A onda – svi povijaju ramena i hrle napred.

Nastaje haotična bitka – spasti pre propasti ono što se spasiti može.

Počinju brže da sipaju kreč u kotarine.

Oblaci se komešaju na nebu.

Kiša rominja.

Kap kane na grumen kreča. Suv i žedan brzo je upija, a onda se nadima i rasprsne u prah, pršteći i dimeći se.

Drugi.

Treći.

Počinje da pada jača kiša.

Pljusak.

Kiša udara i po kotarinama.

Konji idu između šipkovina. Varnica se izvija ispod kopita.

Iznad raskriljene klačine podiže se beli dim.

Kiša pada, klačina vri i beli oblak se diže.

Diže se para, puši beli dim iz kotarine na leđima ljudi koji  ih u trku nose.

Trče sa ćebadima, čaršavima, ciradama. Bacaju, pokrivaju košuljama, neko beži s kotarinom, a klačina vri i beli dim se diže. Isparava, nebu pod oblake.

Jedna kola u trku, puna belog kreča koji se dimi i ključa.

Neko opeče ruke.

Čuju se glasovi. Kratki, opori, oštri, jetki... bolni.

Bela kupola počinje da se rastavlja, da tone, beli oblačak se diže, sve šišti od pare. U klačini vri kao u grotlu.

Stariji, koščati stoji na kiši... Otac... podigao ruke ka nebesima... liči li to na kralja Lira.

Kiša ga bije u lice, u razgolićene prsi.

Mlada žena, u drugom stanju, pod stenom, zaklonjena od kiše, počinje da se porađa...

A onda, potekoše beli potoci.

Razliva se belo zlato, voda ga nemilosrdno rastače, uništava, tamani... upija je zemlja.

Mokra do kože, stoji na kiši starica. Nepomična, sve ovo posmatra kao nešto davno poznato.

Magla, vodena para sa klačine se diže kao "pečurka" koja sve odnosi.

Ljudi se još uvek bore, ali kamen se razvodnjava, nevolja ga odnosi i nadu pretvara u izmaglicu u paperjasti oblačak.

Raskrvarena klačina otiče... i nestaje među stenama...

Pljusak se polako smiruju.

Razvaljena, pojedena, razlivena klačina još uvek se puši...  

Kiša jenjava i... prestaje.

Vraćaju se ljudi sa praznim kotarinama.

Na sredini ogoljene strane brda, gde je sve drveće postriženo – leže samo ostaci krečane kao otvorena rana na telu zemlje. U njoj još, mada sve slabije, ključa i klokoće.

Kraj nje jedino, neposečeno drvo, usamljeno.

A okolo mokar, besplodni kamen suši se na suncu. Umiven, gotovo veseo.

U lozi, na brdunima, sijaju se kapi kiše.

Na listu kržljavog luka blista se krupna kap, prelama životni sunčev zračak.

Mlada žena sedi na kamenu, pored kolevke, i sa onom devojčicom koju češlja.

Život nije zamro, nije pobeđen iako je poražen u ovoj bici.

            U komodi, u dnevnoj sobi građanskog stana, iza staklenih vrata, kamen, veličine šake, izgleda obično i  nevino, čak bezazleno. To bi trebalo da znači i da je sin, onaj dečak stigao na studije, stanio se, krišom doneo i stavio u komodu kamen sa krečane kao spomen na vremena... davna. 


Trideset i jedan dan mjeseca studenog 
Iva Tkalec

I

Prvog dana mjeseca studenog više nisam osjećala ubode prokletih komaraca. Zahladilo je i njima. Ne znam kud su se skrili. Nisam nikad zapravo razmišljala o tome sve do danas. Možda su i oni kao i lastavice odselili na jug ili spavaju zimski san u nekoj pećini i čekaju novu sezonu. Vjesnici ljeta. Turisti. Ne znam ni zašto su mi baš sada pali na pamet. Probudio me san. Kao u pjesmi. Probudio me san zbog kojeg sam zaspala da više o njemu ne razmišljam. Čista lirika. Na zidu bliješti prazan mjesec. Eternal November.

III

Trećeg dana mjeseca studenog sve je puno lišća. Ulice, parkovi, pločnici i automobili. Žutog lišća koje je trebalo otpasti još u listopadu. Moglo je ali nije. Trebalo je ali nije. Dani su odnedavno postali kraći. Možda to i nije tako loše. Ako prije zaspim, prije ću se probuditi. Prokleto dokoličarenje. Imam slobodnog vremena i premalo želje. Ali kako pronaći nešto, bilo što, kad je sve tako isto. Nekako, bezvrijedno. Čajni kolutići. Deset kuna. Više-manje.

III II

Petog dana mjeseca studenog budim se kao i svakog drugog studenog dana. Umotana u tri deke zbog proklete hladnoće, hladnih nožnih prstiju i željom da još na pet minuta spustim glavu na jastuk. Još pet minuta, deset, sat, dva. Budim se kao i svakog drugog studenog dana na odlasku. Omatam se dekom i odlazim pristaviti vodu za kavu. Čeka me duga noć. Iz otvorene kutije izvadim jedan čajni kolutić. Nekoliko mrvica padne na krevet. Pravim se da ne primjećujem. Spuštam glavu na jastuk i čekam da voda zavrije.

III III I

Sedmog dana mjeseca studenog nije se dogodilo baš ništa značajno. Lišće i dalje otpada, zaleprša nekoliko puta i padne na tlo. Tup!  Ne, ne, nikakav tup, nikakav zvuk ne proizvodi. Trune u tišini. Gubi se u magli. Sve se polako gubi u magli. No shadow, No stars, No moon, No care,  November, It only believes, In a pile of dead leaves, And a moon... Navlačim zastore i legnem natrag u krevet. Ponovno puštam istu pjesmu. I ponovno. I... Dok ne zaspim. Tužnog li mjeseca.

III III III

Devetog dana mjeseca studenog još ne dobivam nikakav odgovor. Poslala sam nekoliko pisama, ali u sandučiću me dočekuju jedino odgovori na osobnu potrošnju. Trgam jedan, za drugim, za trećim... Nema veze, doći će opet, opomene, i novi letci, i opomene, bar neće sandučić ostaviti praznim. Nešto će stići. Shvaćam da je vrijeme da odem do trgovine. Nemam više ničeg. Ničeg. Jedna trula banana i posni sir. I prazna kutija.

Boje, boje, boje, oblici, oblici, oblici, pa još malo boja. Hodam gore, dolje, između redova, vraćam se na početak, pa opet krećem prema zadnjemu. U košarici nemam ništa. Prodavač me pita trebam li pomoć. „Ne trebam, hvala“, mogu i sama, odvaračam i nastavljam šetati između šarenila. Približavam se dijelu sa smrznutom hranom. Sladoled  s okusom torte od sire. Sladoled s okusom pudinga od vanilije. Sladoled s okusom marcipana. Umjetni okusi.

Oprostite, trebate li možda...“ opet čujem glas prodavača, stoji metar od mene i s vrečicom smrznutog graška pravi se da slaže taj isti grašak u hladnjak. Stavi vrećicu unutra pa je izvadi van. Stavi je unutra pa je izvadi van. Tako dugo dok me ne izgubi iz vida. Neprimjetno. Uzimam čajne kolutiće i tek što ih spustim u košaricu vidim rok trajanja. Ističe u studenom.

III III III II

Jedanaestog dana mjeseca studenog iznenada poželim snijeg. Onako, djevičanski bijeli krajolik, nedirnutu prirodu. Iako znam da ta idila potraje tek kratko. Sve što ostane nakon toga samo je blato, sivilo i izljev psovki neke žene koja je finom cipelom ugazila u lokvu prljave vode. Ah, kad bi barem ovaj svijet bio snježna kugla. Pa da je samo malo protresem i sve se zabijeli. Tonem u san. Na podu pokraj kreveta nevažno leži kutija otvorenih čajnih kolutića.

III III III III I

Trinaestog dana pitam se kada je to točno sve otišlo kvragu. Pitam se, kako uopće mogu čeznuti za nečim što nikad nisam imala. Sve sam pogreške učinila zbog alkohola. I jednu zbog ljubavi. Shvaćam da čeznem za čašom votke. U hladnjaku stoji samo prazna flaša, prazna još od trenutka kada sam odlučila prestati griješiti. Ili nekoliko dana kasnije. Jučer je iz susjednog stana u moj ulazila glazba. Wyclef Jean. Počešljam kosu u stranu i oblačim ljetnu haljinu. Pokucam na vrata i uvježbavam sramežljiv pogled. Polu sramežljiv, polu nevin. Nadam se da nije provjeravao kroz špijunku. Otvara vrata i zbunjeno me gleda. Oprosti, ponestalo mi je, kažem pružajući praznu staklenu čašu s kockom leda. Poziva me da uđem. Osvrnem se oko sebe i zatvorim vrata.

III III III III III

Petnaestog dana shvaćam da je polovica mjeseca. Posebnog mjeseca. Hladnoća. Noć pretvaranja. Kuhano vino. Božićni keksi na policama u supermarketima. Trebam kekse. Hitno. Manično oblačim kaput na pidžamu, izlazim iz stana, tresem se na hladnoći i ulazim u trgovinu. Prodavač je opet tu, prati me, uhodi, nudi svoju pomoć. Iz ruku ne ispušta paket tampona. U košaricu stavljam kutiju čajnih kolutića. Red s alkoholom preskačem. Pravim se da ga ne primjećujem. Rok trajanja ne gledam. Legnem na kauč i pokrivam se dekom. Otvaram kutiju s keksima.

III III III III III II

Sedamnaestog je dana sve isto kao i prvog. S nekih drva još uvijek pada lišće. Dani su kratki kraći najkraći i mjesto ustupaju magli. Ni dobar vid ne pomaže. Iz kreveta me diže zvonjava telefona. Ne želim se javiti ali ako nastavim ležati, i dalje će zvoniti. Poznajem mamin način. Zove kao naručen sram zbog previše votke. Govori mi nešto u slušalicu, nepovezano u vezi posla. Ne radim, ne, nema posla, nije mojoj krivicom, odgovaram joj. Nastavlja. Ne želim čuti. Ne želim slušati. Govori mi da sam jedna od onih nesposobnih za život. Podsjeća me kako sam vozački položila tek iz desetog pokušaja. Možda je u pravu. Život, auto, samo različito sredstvo. Obečavam da ću doći na nedjeljni ručak, sljedeći mjesec, ili onaj kasnije, možda kad zatopli i poklapam slušalicu. Zavlačim se natrag pod deku i utonem u san.

III III III III III III I

Devetnaestog dana povlačim još jednu crticu na zidu. Jučer je bio novembar 18-ti. Pružam ruku prema podu i pokušavam napipati kutiju. Praznu, puno, svejedno je, samo je moram osjetiti. Lijevo. Desno. Pa još malo desno. Osjetim kartom pod prstima i podignem ga iznad glave. Tri keksa padnu na mene. Jedem zatvorenih očiju. Moram do trgovine. Opet. Boje, šarenilo, oblici. Dugi dugi redovi šarenila. Suprotstavljaju se sivilu koje me okružuje. Grane su prazne. Ceste prljave. Ljudi. Prljavi. Prodavač mi namiguje. Staklenka kiselih krastavaca ispada mu iz ruke i razbije se u tisuću komadića. Lovi se za glavu i zove pomoć. Žurim prema blagajni s pet kutija čajnih kolutića u košarici.

III III III III III III III

Dvadeset i prvog dana razmišljam o putovanjima. Razmišljam kako bi lijepo bilo otputovati nekud daleko, što dalje, i pronaći se u hotelskoj sobi nekog drugog svijeta sa spoznajom da je izvan zidova sobe veliko toplo sunce, mnogo niži ljudi od onih na koje sam navikla, i možda lica puna osmijeha. Izvan mojih zidova još uvijek je studeni. Unutar mojih zidova, putovanje je nemoguće. Ne sad.  Kasnije. Kad zatopli. Mrvice padaju po tepihu.

III III III III III III III II

Dvadeset i trećeg probudim se u svojoj navici. Hladno je. Tmurno vrijeme ne dopušta mi da odredim koliko je sati. Oblačim se tiho, sa stola uzimam svoju praznu čašu i polako se išuljam iz stana. Otvaram vrata svojeg i vraćam se u krevet. U gubljenje nedjeljnog dana. U nedjeljnu depresiju. Na termostatu podignem temperaturu za desetak stupnjeva.

III III III III III III III III I

Dvadedeset i petog studenog izlazim iz stana i stavljam slušalice na uši.  Prvo što odjekne je prokleta novembarska kiša. Otvaram kišobran. But lovers always come and lovers always go... Tako to obično bude. Promijene. Razmišljam. Senzori na vratima zabilježe moj dolazak i vrata se sama otvore. Boje, oblici, šarenilo, trgovina koju poznajem. Polu-zatvorenih očiju hodam prema polici s keksima. Kutija, dvije, tri. Walking away.

III III III III III III III III III

Dvadeset i sedmog dana pokisnula sam do kože. Zaboravila sam uzeti kišobran. Zadnjih dana često izlazim iz kuće. Vrijeme se mijenja. Prvo sunce, zatim vjetar pa dolazi kiša. Točno tim redoslijedom. Sunce pa kiša. Nekad vjetar ostaje da radi društvo kiši. Nekad ne. Ponekad.

III III III III III III III III III II

Dvadedeset i devetog dana ostala je još samo jedna kutija. Radujem se odlasku u trgovinu. Tamo je uvijek sve isto, uvijek sve predvidljivo. Bezvremenski prostor pun boja i oblika. Uspomena i čajnih kolutića. Za definiranu cijenu znaš što dobivaš. Vani je sve hladnije i hladnije. Sjednem na klupu ispred trgovine. Želim saznati zašto neki ljudi vole hladnoću. Sjedim. Čekam. Osjetim kako mi nešto plazi po nozi. Od koljena prema dolje. Polako. Spremam se udariti dlanom po nozi ali prvo spustim pogled. Samo puknuta čarapa. Malo stisnem mišić iznad koljena a čarapa nastavi pucati. Milimetar po milimetar. Tako malo truda i uništena je. Ne želim se vratiti u trgovinu.

III III III III III III III III III III I 

Trideset i prvog dana mjeseca studenog. Ne... Prosinac je.. A na radiju puštaju November Blue. Bijelim korektorom brišem crtice na zidu.  Svježi mjesec.


Drugi život na više dana 
Jelena Gošović

„Sjedite“, kaže Osoba koja stoji u bijelom mantilu.

    Teško mi je da se spustim na nisku sofu u maloj ljekarskoj prostoriji u kojoj je prisutna i Osoba koja sjedi. Učini mi se ta druga poznata, sa televizije, iz štampe, ko će ga znati! Jede neke čokoladne bombone i pruža dojam arogantne osobe. Muči me strahovit bol u krstima, nadražuje čula i čini posebno osjetljivom. Izgleda mi nemoguće spustiti bolno tijelo na prizemni dvosjed. Ostajem u – niti gore-niti dolje položaju, kao da hvatam ravnotežu između te dvije Osobe. Ne slutim da će ostaviti traga na moj život – nešto što će u sjećanju postati poput rupe na otrcanoj obući ubogog djeteta koja se zaludno nastoji zakrpiti, još uočljivija u stalnoj njegovoj potrebi da neprirodno drži noge pred drugom djecom i odraslima. Ta potreba skrivanja izvora nelagodnosti preraste u naviku i teško je se čovjek može otresti i kasnije tokom života.

   Očekujem savjete o njezi tek rođenog djeteta. Osoba koja stoji svom licu nameće poslovno nadmen izraz i, sa nekom neobičnom lakoćom, kaže:

    „Vaše dijete plazi jezik, ima kose oči i tamnu, mongoloidnu boju lica. Daćemo vam uput za genetičara…“

    Stropoštavam se preneražena na tamni dvosjed ispod sebe. U jednom trenu koji je trebao biti običan, sve poprima crnu boju. Moj um se naglo sasvim zamrači, oči naziru dvije aveti u bijelom što lebde u izmaglici jezivih riječi. Tijelo modri u nekom vrtlogu besvijesti i hvata težak vazduh koji pritiska svojom olovnošću. Njišem se u nestvarnom trenutku koji hoće da postane moj, životan, realan!

      „Nemojte, molim vas…“, zamrli glas će iz mene, „znam ja šta su mongoloidne oči.... Hoćete reći da ona, ona… da beba ima... Daunov sindrom…“ Jedva uspijem prevaliti preko drhtavih usana te dvije riječi grozničavog prizvuka koje zaparaše utrnuli zrak.                                                                     

     „Jeste“, izusti hladno Osoba koja stoji, „vjerovatno ima... A šta vi znate o tome?“

     „Nemojte, molim vas...,“ ponavljam tupo, nemoćna da odagnam strašno priviđenje.                                                                                                                    Trudim se da razaberem sebe u mori koja me ugrabila u jednom od mojih tako živih snova. Grčim se, dozivam buđenje, a mora me steže đavolski snažno i pridavljuje svijest.

  „Ali... sve je bilo u redu...“, klokoćem dahom  davljenika, „...tokom cijele trudnoće sve je bilo u redu. Radila sam i sve provjere na potencijalne opasnosti po plod… sve je bilo u redu…“

   Dvije Osobe uvidješe da imaju pred sobom nekog površno upućenog u njihovu nauku. Nekog ko pita. Pod sujetnom su tenzijom da radoznalog što prije otkače. Osoba koja sjedi, vičnija u toj namjeri, napravi se okrznuta nečem nalik obziru. Ispituje ono što je, možda, trebalo pitati odmah – prije presude bez suđenja, a na osnovu nedovoljno prikupljenih činjenica. Provuče pitanja tipa – koliko imam godina, da li u porodici ima genetskih oboljenja, ko je vodio trudnoću (ovo posljednje, slutim, jer više cijeni stručnost određenih kolega). S nekom blagom prevlašću, u nastojanju da ubijedi, dosjeti se da, i bez prethodne mogućnosti rizika, može doći do mutacije gena, što se dešava jednom u nekoliko hiljada začeća. Moj razum se odupire njihovoj dijagnozi. Uobičajena reakcija svakog čovjeka da odbaci zloćudnu vijest o tragediji. Grčevito prizivam bilo koju mogućnost da sve to nije stvarno, da samo neko treba da uđe na vrata sa moje desne strane i da kaže da je u pitanju greška. Neki slabašan  bljesak – vječita opsesija da predaja dolazi poslije borbe, pritajivana snaga što provali iz mene i ne miri se sa nesrećom, ohrabri očajnu misao da mi pozovu nekog drugog.  Kao da tražim novu porotu koja će na humaniji način saopštiti presudu. Djelujem sebi jadno sa tom ponizno izgovorenom molbom. Osoba koja sjedi, prezrevši odgovore koji opovrgavaju njihovu uvjerenost da su stručnjaci od oka, drsko će i s prijekorom:

  „Vi ste sada majka, morate biti jaki!“

  Jeste, ja sam sada majka! Treći dan otkako sam majka. Još nejasan osjećaj. Ali ovdje je pitanje o nečem drugom. Ja sam majka djeteta sa Daunovim sindromom! I da li, uopšte, iko ko je prvi put u neposrednom dodiru sa bićem koje je razvojno drugačije može u trenutku biti jak? A kako majka da bude jaka pred grozničavom istinom da se najdivniji događaj u njenom životu pretvorio u moru, da je izrodila krik, nerazum, mlitavo tijelo, slabo srce, da je izrodila nešto što će izrasti u razobličenost, da je rodila drugačijeg! Treba prvo, valjda, prihvatiti gorko saznanje, podmukao udarac – jer dug je put između saznanja, prihvatanja, bolovanja, nade i oporavka koji vraća snagu i daje varljivu nadu koja čini život živim, ma kako živim!

   Izgubivši strpljenje, Osoba koja sjedi traži da razgovara sa najbližim srodnikom. Hoće vidjeti da beba možda ne liči na njega tim sigurnim simptomom kosih očiju. Imali su, nastavlja, sličan slučaj sa djetetom svog kolege pa je ispalo da je sve u redu. Slaba utjeha. Za nekog čiji se svijet sunovratio, postao svijet drugoga, i izdaleka bolan da se nisam smjela nikada usuditi ni proviriti u taj tuđi svijet... Osoba koja sjedi me nudi onim čokoladnim bombonama. Osjećam nagon da povratim i, nekako mi se učini, prije nego me uljudno uputiše ka vratima, da ona nije ni vidjela bebu!

    Postajem svjesna da sam u nekom hodniku. Zavapim u posmrtnoj tišini za prisustvom nečeg nenadmašno vrijednog, a nepovratno izgubljenog... Kako biti vjesnik nepovratnog?

   „Nešto nije u redu, nešto nije u redu, nije u redu sa bebom...“, sumanuto ponavljam u pozivu suprugu i za tili čas pomutim njegovu djetinju ushićenost. Tajac... Pokušavam se uhvatiti rukama za bijeli zid, ali on uzmiče. Zapadam u neki sablastan predio i te iste ruke zadaju glavi tupe udarce. Slušam jecaje koji se pretvaraju u poluglasan krik, čini mi se da ih ispušta moje prestravljeno biće. Tlo nestaje pod tijelom, propadam, gubim se u praznini krika i bjeline... Vraća me nečiji dodir i uznemiren glas: ,,Šta ti je, šta ti je?''  Zaiskri pred očima Ona, Ona koja je bila pored mene dok je beba prelazila iz jednog sigurnog svijeta u onaj tako neizvjesni. Pa Ona mora znati da sve ovo ne može biti istina, naivno se ponadah! Na razmeđi života i smrti obodrila me da mora prevagnuti život. Pružila je u meni korijen tako potrebne povjerljivosti pa moje iscijepane riječi pred njom nekako dobijaju smisao:               

  „Ka...žu ..., ka...žu... be...ba ima Da...unov si...“

  „Ko kaže, ko kaže?“, gluvo ponavlja kolebajući koprenu bjeline. Remeti je i njen ubrzan hod, pokreti ruku koje hitro otvaraju ona zlokobna vrata iza kojih drijema ravnodušnost i sapliće se moja krivica da nisam jaka, a majka mora biti jaka! Nastaje metež koji lomi već izranjavano tijelo. Zovu me da uđem  u prostoriju gdje su bebe, stvaraju se nepoznate osobe oko mene, utvare, utvare koje se lelujaju. Mutan pogled zapaža da Ona drži moju bebu razmotanu visoko u vazduhu i uzvikuje:

   „Nije njoj ništa, gledaj – ona drži vrat! Drži glavu! Nije njoj ništa...“

   A iz mene jauče užasan strah: „Nemojte, pustite je, pustite je...“

*

   Otpuštaju nas iz bolnice sa uputom za genetska ispitivanja. Trebalo je ovaj čas da bude drugačiji, ovaj čas u kojem bebu dodiruje prvo njeno sunce... A sasvim je besmislen... Kao da mi je neko nametnuo tuđe dijete. Podvalio drugi život. To januarsko, neobično umilno sunce opominje na ljepotu, a mene obuzima strujanje nepostojanja, bolesti i umiranja. I neimanja onoga što mi se činilo istinskim smislom...

   Noć. Sama sam sa njom. Gledam je i mislim – možda već nije živa! Ali, ona diše, tek rođenim plućima udahnjuje život, njeni se podbuli kapci sitno i povremeno pokrenu, kratki su trzaji njenih ručica. Želim da nije stvarna, poželim da se vratim u dan prije rođenja, da vratim vrijeme i da bude drugačije. U stanju sam rastrojstva. Hoću da budem sama, da je nema, da pobjegnem iz života, da mene nema. To i nije moj život. To je nečiji drugi život. Ono što je izgledalo nevjerovatnim postalo je izvjesnost. Čini mi se da sam u toku svih dana onoga prije života svojim metafizičkim lutanjima prolazila kroz razne iskustvene mogućnosti, ali nikada, baš nikada, ptica-zloslutnica nije me nosila nad ovim nesagledivim vrletnim bezdanom. Izdade me ptica... ptica-nevjernica: da se bar zanese, i zaluta, makar samo na jedan trenutak, u materinstvo nad djetetom zakovanim u njegove različitosti – sada bi bilo ma kako lakše! A eto, to neko dijete sa strane koje bih grozničavo i sa žaljenjem primijetila tek samo u prolazu, i okretala glavu od slike majke ugašenih zjena što ga drži za ruku i briše njegove balave usne, to neko dijete – postaje moje dijete. A ja ću biti ta majka, drugačija od mnogih majki, majka sa tragom vječite muke na licu, majka pred kojom će ustuknuti prolaznici i sažaljivo se okretati u mimohodu da potvrde svoje sumnje da sa djetetom nešto nije u redu. Kako da budem ja ta majka? Kako da to mirno, bespomoćno stvorenje ispred mene bude to dijete od koga ću prezati? I stidjeću se sebe jer se plašim njega, jer želim da je nečije drugo, da je ničije, samo da nije moje. Nisam se pripremala na ovaj život. Kakav će to biti život? Neprihvatanje? Nemoć pred najmoćnijim udarcem sudbinske igre. Drhtim i slabi mi vid, malaksalost me zaposjela, a glava bolno narasta u nekom ponoru tame, rasprsnuće se po zidovima i tavanici sobe, ugušiće i nju rasuta, nesnosna, bezglava bol...

   Razabiram njeno meškoljenje, njene usne koje nekim urođenim instiktom sisaju prazan vazduh. Plače. Namještam se da moje grudi dohvate njene usne. Osjetim meko strujanje u grudima. Vuče mlijeko iz nabrekle dojke, hoće da živi uprkos mojoj želji da nas nema.

   Osjećam je,  sa refleksivnim vučenjem tople tekućine iz mojih grudi jača iskonska veza dva bića koja, jednom spojena, ostaju neraskidivom niti stopljena zanavjek. Odjedanput, stvari poprimaju oblike, lampa gori, dodirujem njene mekane majušne prste i čini mi se da se obavijaju oko moga palca slabašnim stiskom. Ljubim je ovlaš, i trnci radosti rastapaju samrtno hladno i znojavo tijelo. Liju suze iz mojih očiju po glavici sa čupercima tamne kose, mokri su kapci na čijim krajevima su se splele po tri-četiri, za novorođenče neobično duge trepavice, u nekolika reda. Kao da joj preleti smiješak preko linijica iz kojih će se razviti usne. „Niko mi te ne može uzeti,“ šapućem... ,,već te volim beskrajno, odavno, otkad sam saznala da u mom stomaku postoji kružić i u njemu tvoje maleno srce...“

  Biva razum bistriji nekoliko časova, a potom grizem svoje krike i jecaje. I opet crnilo. Hoću da vrisnem, da ispustim iz sebe stid i krivicu što te ne prihvatam, gorčinu i bol koji postaju stamen kamen. Mišići se pretvorili u stijenje, izlokale se zenice, bljedilo me rastapa u novo nestajanje. Otvaram očima velike prozore, sunovraćujem se sa tobom u naručju u promrzli sumrak...Vijori razapeto tijelo zrakom sablasnog zimskog predvečerja, čujem tup udarac o pločnik... Rasterećenje... Nema bola, nema nedoumice kako ćemo kroz život, nema tebe koja ćeš svojim umom što neće mnogo šta razumijevati biti obilježena nerazumljivim pogledima okoline, sažaljivošću i  pogrdama druge djece, nema mene koja će morati da te štiti, a ne slutim jasno kako i od čega ću te sve morati štititi. Hoću li te moći zaštititi? Ležimo u ljepljivoj tekućini, nisam te pri padu ispustila, na sigurnom si – u mom gnijezdu izuvijanih ruku, a više ne dišeš, nema ničeg, nema više nas... Trza me tvoj nemoćan plač, shvatam da te snažno stežem u grču da te gubim, sram me potapa pred tobom rođenom, pa molim da oprostiš, pa te ljubim najnježnije, i moji se jecaji pretvaraju u tužnu melodiju tepanja i neke daleke, zaboravljene dječije pjesme moga djetinjstva.

    Sukobljavaju se periodi nevjerice i istine. Nastaje vrijeme koje se ne mjeri ni danju ni noću, ni satima, nastaje moje bezvrijeme. Survava me nespokoj u kovitlac nesanice, zavlači me u u hladan vir koncentričnih krugova. I kad sam najbliže najmanjem i najpogubnijem krugu, zahvati me san-besan i silovito uvuče u svoje jezgro. Prestravljena, otvorim oči, ali i njima opipam grozan strah. Strah pred danima koji dolaze... Zvoni strah iz kutova sobe, kikoće se zlurado na mene, priljepljuje se za moje uši, podižem ruke i prislanjam ih na glavu a i u njoj odzvanja zlokobna strava. Kada prođe groznica i popusti bolesna fantazija, nastane čudna ushićenost i nešto nalik preživjeloj sreći. Pa te milujem i ninam u krilu, pa sa nadošlom snagom treperim ispred zubatog sunca, puštam ga da nas utopli, da uvučemo u našu sobu što više zraka svijetlih i prozirnih što nas izdižu u baršunastim koracima plesa života. Njišem nas i pjevušim, uznesena tvojom nježnom sićušnom figurom, tvojim okicama koje se rasklope i pohrle dotad nepoznatom radošću u svaku poru moga bića... I ništa se ne može mjeriti sa ovom čarobnom iskrom koja me prožela cijelu... i nikada više ne mogu nazreti usamljenost, niti vedrina može zatajiti u mome postojanju – ti si moj porod, moja bit... Poput bolesnika sam, koji na izdisaju življenja, kada zataje nesnosni bolovi, pomisli da život ne uzmiče, da život  obećava još koje proljeće, još sunca na dlanu, ljepota i tajni što će se razotkriti, još mudrih razgovora, divnih ćutanja, prijatelja i ljubavi...

  A kad te spustim  i ophrli me stvarnost, vatrenije zapeče mogućnost nekog običnog života koji ne može biti naš, koji je maloprije bio naš, a sad je opsena, varka. Nanovo postajem sjenka koju će raspršiti prvi dah svjetlosti i napregnut um se naglo smrkava. Opet sam slijepac koji kreira svoju stvarnost, svoj prostor na osnovu dodira – tamo je krevet, tamo si ti, tamo je zid, tamo su vrata – bezličan niz predmetnosti i neuhvatljivih oblika.

*

   A onda dolazi vrijeme zabune. Smjenjuju se ljudi, poznati sa nepoznatima... Krećemo se u nekim DA-NE danima. Kažu – imaš uobičajenu dječiju žuticu koja izaziva lijenost kod novorođenčeta, ali i jaku infekciju pupka koja nije smjela biti zanemarena. Kažu – imaš iniciran prodoran plač, izražene linijice na dlanovima, očekivane reflekse, okruglaste, a ne kose oči, i vene iz kojih je jednostavno dobiti krv za laboratorijsku analizu hromozomskog sastava. Dobijaš na težini.

  Čekanje... Postajem pribranija, spremam sebe na tebe. Moraću sagraditi naš svijet, kažem sebi. U tom svijetu ćemo biti najsigurnije! Trudiću se da dostignemo najvišu granicu tvojih mogućnosti, ubjeđujem se. A neki demon vreba na mene, još me slabi i čini zimogrožljivom pitanjem – kolike će biti granice tvojih mogućnosti? Čas istupaju sa sumnjama da je sve bilo greška, čas još nijesu sigurni, sada postoje jasne indicije da nije bilo potrebe za uputom, zatim da je dobro što je uput dobijen. I dalje su moje biće i razum u raskoraku, ali stvarnost dobija jasnije obrise i krize su manje česte. Jer, tek sada sazrijeva saznanje, biće samo po sebi jača i priprema se na novonastali život.

  I onda bivaju gotova ispitivanja! Svi hromozomski parovi pokazuju da se radi o normalnoj genetskoj strukturi. Ne shvatam, htjela bih vrištati od priželjkivane čarolije, ali izgriženu nespokojem, zaposjela me bezumna ravnodušnost! Prihvatam rezultate čudnovato mirno. Srasla sam sa nemirom. Posmatram te. Ćutim satima. Kao da sam iznevjerila sve one majke kojima sam pripadala cijele ove duge dane, sve njih koje je prevarila sreća! Kao da sam iznevjerila tebe jer sam te gledala drugim očima, ispitivala svaku crtu tvoga lica, pomno pratila svaki tvoj pokret i tražila u svemu znake prepoznavanja drugačijeg, iznevjerila sebe jer nijesam znala kako se to biva jak nad ponorom nepoznatog i neizvjesnog... 

   Kako da dalje nastavim kao da ništa nije bilo? Gorčina ne jenjava, a neka čudna krivica kojoj ne mogu jasno sagledati ni uzroka ni posljedice tišti me i budi slutnjom što me još dugo zaodijeva svojim crnilom. A proljeće se potkrada nebom i drvoredima, mirišu mu sutoni dahom žagora i rascvalih krošnji, i ni za koga oko nas kao da više ne postoji ono što se zbilo. Osim za mene – kroz opojan dašak proljećnih mirisa, često, neki učaureni strah u mojim grudima nerazgovjetno me zagrcne – mogle smo sada živjeti onaj drugi život, i – neko sada živi taj drugi život...

*

  Trčkaraš u jednom dječijem parku. Tvoja su energija i bistrina tako velike... Palim cigaretu na klupi da uhvatim predah od igre sa tobom. Pored mene se odnekud stvori žena sa djetetom. Prostodušno me pozdravi i kaže da me se sjeća iz bolnice. Zajedno smo ležali na Odjeljenju za porodilje. Sjećam se i ja nje, mada se zaludno trudim da se ničega od tamo ne prisjećam.

  „E, znaš da su mi tada rekli da dječak ima Daunov sindrom...“, započinje svoju priču žena, a glas joj je napet od bijesa i zadojen nemogućnošću oproštaja.

  Gorko se osmjehnem. Užurbano te hvatam za ruku. Ne uspijeva mi nikako uskladiti korak, zar zato što nosim na leđima pogled slučajnog sagovornika kao težak teret. Postajem ono dijete koje, hoteći smetnuti s uma svoju  tijesnu i izdrtu obuću, krivi pri hodu noge i usplahireno bježi od sebi sličnog koji ga surovo suočava koliko je njegova ubogost stvarna!


Ispričaj mi sada 
Ksenija Kušec

-Ispričaj mi sada, sve točno po redu, kreni ispočetka, a ja ću te zaustaviti na mjestima koja mi neće biti jasna. Da mogu zapisati.

-Počelo je s metlom, a onda sam se sjetila psa.

-Budi jasnija, molim te, ovo samo ti možeš razumjeti, i nitko više.

-Pa, prvo je počela dolaziti na posao na metli. Jasno sam je vidjela, iako se prednji kraj često skrivao, ali stražnji se uvijek mogao vidjeti. Poslije mi je Fizičar objasnio da joj je držak teleskopski, znači i on ju je vidio. Često me znala okrznuti onim drugim krajem, a meni se to posebno gadilo, tko zna gdje je sve išla s tim prije.

-Hm, i?

-I počela sam primjećivati kako nas sve mrzi, imala je taj plastični osmijeh koji je čak i smrdio po kineskoj plastici, pozdravljala bi nas kao da mekeće, dobar dan kol-e-e-e-ge-e-e. Jedva sam to podnosila, znaš mene, reci da me mrziš, to mi je draže nego da mi lažeš, mrzim laganje i pretvaranje. E, i onda sam to rekla Hrvatici, a ona mi je rekla da ne grizem ruku koja me hrani. Tad sam se sjetila psa koji me ugrizao. I ti bi ga morala pamtiti, sjeti se, zvao se Besa, valjda je bila ženka, nosila sam joj kosti.

-Je, bila je vezana za štalu, često si tamo odlazila, i sjećam se da te ugrizla, da.

-Vidiš, hranila sam ju, a ugrizla me.

-Vrati se ti na temu. Zašto već prije nisi dala otkaz i zaposlila se u nekoj firmi? U školi je slaba plaća, a kad trebaš reći gdje radiš, bolje da šutiš.

-Istina, ali imaš dva slobodna vremena zauzvrat. Znaš li da sam neko vrijeme na pitanje gdje radim, jednom odgovarala 'u školi', a drugi put 'bavim se prostitucijom'. I mogu ti potvrditi da su face bivale gotovo jednake, onako, gađenje i sažaljenje, ali prikriveno, plus uvijek taj neki osmijeh kao garnirung, kao da on može išta sakriti. A sjećaš se ti da je taj pas bio po cijele dane vezan, samo su ga noću puštali. Ti su mu primitivci stavili onaj teški lanac, s pravim karikama, pa okov oko vrata, strašno nešto. U Besinoj psećoj glavi je valjda bilo: čovjek me vezao, čovjek me mora i pustiti, a ako ne, dobit će svoje.

-Daj više prestani o psu, pričaj mi što je bilo dalje, pa moram te nekako izvući, daj mi činjenice.

-Šta je bilo dalje, čekaj, aha da, ta vještica nam je uzela ono prvo slobodno vrijeme. Rekla je da moramo ostajati u školi do pet, a ne više samo do kraja nastave.

-Pa? Svi rade do pet.

-Da, robovi u korporacijama, a njih sam cijeli život izbjegavala baš da ne postanem rob, to je gore od kurve. Robovi nemaju obitelj, ne mogu imati psa, ni staru majku koju treba izvoditi u invalidskim kolicima na zrak, ne mogu saditi lavandu u vrtu iza kuće, ne mogu kuhati pekmeze od kupina. Uostalom, šta se ja pravdam? U školi se radi dok je nastava.

-Teško ću to obraniti. Reci mi, jesi li imala problema s učenicima?

-Ma kakvi, oni su super. Viču, ništa ne rade, piju i puše, prištavi su, razmaženi, nemaju knjige, markiraju, gledaju te prkosno, kad napišeš na ploču jednadžbu kružnice i njezine tangente, gađaju te papirićima, igraju igrice na mobitelu. Ali ne lažu, iskreni su. I to je dobro, imati posla s iskrenima. Do jedan. Onda odeš svojem zlatu, radiš mu kolače, sadiš s njim cvijeće, gađate se jastucima. I zato sam se opet sjetila psa. Zapravo sam se osjećala kao njen pas, puštala me samo po noći kad svi spavaju i kad je bilo svejedno. I znaš što još? Kupila je bilježnicu u koju su se svi učitelji kurve morali upisivati, i potpisivati, i bilježiti kad su došli, kad su otišli na sendvič, kad su se vratili. Manjak minuta nadoknađivala bi oduzimanjem love od naših plaća. Viškovi su ostajali ukradeni našim zlatima i pekmezima. Mi smo to zvali kurvinska bilježnica.

-Znači u bilježnici postoji sve to zapisano? Odlično, to će mi poslužiti, moram samo usporediti sve isplate. Ipak…

-Nema ipak. Stalno je pazila da ne potrošimo previše papira, tinte. Pa kako da radim testove? Rekla mi je da stavim manje riječi u test, da uštedimo na tinti. Čovječe, da sam se bar mogla nasmijati onako kao onaj Tom i još nekako… da,  Hulce. Smijao se kao luda ovca u onom filmu o Mozartu, kad su mu rekli da ima u pjesmi previše nota. E, taj cerek bih joj tako rado istresla u lice, ali rekli su mi da se suzdržim, da bih mogla dobiti otkaz ili još nekako jače najebati.

-Znači, nisi joj se nasmijala u lice?

-Nisam, a svi smo počeli printati testove kod kuće. Tako smo mogli staviti riječi i rečenica koliko god smo htjeli, i znaš da se nije bunila?

-Nije vam refundirala troškove? Imaš možda kakve račune od kupljenog papira?

-Isuse, daj odrasti. Sad ću ti reći što je bilo još, nije to sve. Sjedili smo jedan dan u zbornici i buljili odsutno u platni listić. Prva je progovorila Kemičarka. Fali mi dvjesto kuna  ljudi, to je viknula.  Onda smo skužili da je vještica svima, ej svima, uzela dvjesto kuna od plaće! Računali smo, uspoređivali, brojali dane i sate koje smo joj poklonili. Sad nam je osim ukradenog pekmeza, falila i lova. Znaš ti šta ja sve mogu sa dvjesto kuna? E pa reći ću ti: napraviti par ručkova, ili kupiti nekoliko majica u haemu, ili dati svom drugom zlatu za školski izlet, ili sve to pomalo. I baš kad sam to počela pričat Glazbenici, evo luđakinje.

-Čula vas je?

-Misim da nije. Prvo je metlom udarila u vrata, samo sam ja to čula i onda: drage kole-e-egice i kole-e-e-ge, danas bi trebali ostati pola sata dulje, naime, u informatičkoj učioni se nakupilo prašine iza, tamo gdje su žice, to bi trebalo očistiti, a naša je čistačica bolesna. Kad je odlazila, okrznula je  mene i Fizičara metlom po ramenu. Vidjela sam da se i on otresao. Čim je otišla, javili smo svojim zlatima i srebrima da ćemo zakasniti. Sa svojih mobitela, naravno. Školski telefon stoji tamo za ukras. I tad mi je opet pao na pamet pas.

-Nemoj samo opet o psu.

-Moram, jer je pametan. Imala sam povez na ruci, pa sam mu od straha da me opet ne ugrize, bacala kosti izdaleka. Onda sam i to prestala, jer mi je to bacanje i njegovo hvatanje bilo prežestoko. Lanac, skok, natezanje, batrganje, kako je taj vrat morao izgledati? Nisam to mogla više, pa sam kosti i ostatke hrane poslije odnosila gazdarici, nek mu ona da. I tebi sam ih uvaljivala.

-Jesi, ali mene zanimaju činjenice. Moram sve imati crno na bijelo, inače nemamo šanse. Jeste otišli čistiti? Tko je sve išao?

- Fizičar, Hrvatica, Englezica, Kemičarka, Glazbenica i ja. Žurili smo se da smanjimo ukradeno vrijeme. Ona se u svojoj sobi smijala vještičjim smijehom, kriještala je, čula sam. Hrvatica je našla pljesnivi sendvič, a ja čips koji je postao gumen. Brzo smo bili gotovi, upisali smo se jedan po jedan u bilježnicu i otrčali doma s kamenom u želucu. A daj ti meni reci, kako je onaj pas imao petlje? Ako me više nije htio gledati, dobro je napravio. Kako je znao da će i dalje dobivati kosti? Pametan je bio, a životinja obična. Dozlogrdilo mu valjda to moje kao humano ponašanje, šta ti imaš meni nosit hranu, oslobodi me, to mi napravi. Nećeš, e pa ugrist ću te.

-Znači, fizika, hrvatski, engleski, glazbeni, kemija i ti. Svi možete potvrditi da ste obavljali stvari koje nisu po peesu? U toj bilježnici piše i datum?

-U kurvinskoj? Piše. Piše i datum, i dokle smo ostali.

-Je li to sve?

-Nije. Izmislila je onda novo oduzimanje. Ušla je opet na metli, a sad ju je vidio i Fizičar, i njega je okrznula. Tad mi je šapnuo ono o teleskopskoj dršci koja se može po potrebi izvući. Ali ne i ono iza. Sjela je nekako za stol, a metla je ostala viriti kroz naslon. Donijela je papir. Pogledali smo se svi napeto. Odmah smo znali da slijedi neki vještičji specijalitet. Na papiru je pisalo koliko svatko od nas ima slobodnih dana za vrijeme ljetnih školskih praznika. Nije bilo brojke veće od 19. Meni je pripalo 17, a Englezici jer je nova, 13. Mlada je cura, bez iskustva, počela je odmah plakati. Fizičar je šutio, ali je bio totalno mrk. Samo je skupio ruke ispred sebe i namrčio se. Hrvatica i Kemičarka su nešto probale pitati, kao zašto tako malo, nije da traže dva mjeseca, odradit će one i upise i mature, ali dva tjedna?  Zlica se pravila da ne čuje. Ona i inače odgovara samo kad želi. Glazbenica je bojažljivo pokušala reći da ima gostovanje, da svira u orkestru, da je već sve unaprijed dogovoreno, ali kao da je rekla zidu. Meni je samo zujalo u ušima. Što ćemo raditi bez učenika, pitali smo. Rekla je da se uvijek može nešto, slagati papire, osim toga, zidovi da su prljavi, prozori da ne dihtaju, čajna kuhinja da treba čišćenje, a da ne spominje zahod. Dok je govorila, kunem ti se da joj je iz usta izlazila odvratna zelena sluz puna komadića ljudskih iznutrica, a izašlo je i pola srca. I Fizičar je to vidio. Stavio je ruku preko usta da ne povrati, a ja sam gledala da prepoznam čije je srce. Tad mi je pukao film. Do sada ga nije dirala, to drugo slobodno vrijeme. Time nas je do kraja pretvorila u robove.  A što rob može? Kad sam pitala ostale, rekli su mi da nemaju izbora. I opet sam se sjetila psa. Ako je mogao on, mogla sam i ja.

-Čekaj, šta si napravila?

-Zafitiljila sam onu ogromnu vazu što je stajala u kutu zbornice ravno u vrata kad ih je zatvorila. Brzo se vratila i pitala šta je bilo. Rekla sam joj da mi je dosta, otišla sam u njenu sobu i uništila joj laptop. Zdrobila. I miša. I svašta izgovorila, ali sve istinito, kunem se.

-Ajme meni, to je čisto uništavanje imovine, kleveta, vrijeđanje. Kad bih bar imala kakve dokaze protiv nje pa da je ucijenim, da odustane od tužbe, da se nagodimo.

-Gle, meni je taj tren bilo važno samo da se izvučem. Pretvorila sam se u roba kojem se vrat stanjio od okova, kojem su noge oslabile, i kojem se kičma počela pretvarati u gumu.

-Imat ću puno posla, vjeruj mi, a ne garantiram ti ništa. Nemam ju za što uhvatiti.

- Proučila sam ti ja sve dosadne pravilnike i zakone, pronašla sam i račune i neplaćene joj poreze, utaje, sve što ne valja, s dokazima. Nismo mi jedini koje je štipala. Vidjet ćeš i sama. Izračunala sam i sve poklonjene sate, s dokazima. Papir i riječi iz testova joj poklanjam. Ne razumijem se jedino u nerazumljive rečenice koje me moraju zaštititi. To znaš ti. Ne želim platiti tuđi račun i želim se vratiti svome zlatu. Sve ti je tu u ovom paketu.

-Sve?

-Kopirano.  Ja moram u vrt po kupine.


Grad skakača 
Lana Bastašić

Samuraji su sjekli sopstveni stomak. Ukoliko bi počinili izdaju ili shvatili da će uskoro pasti u ruke neprijatelju, uzeli bi tanto nož i rasporili sebi utrobu. Sepuku, ritualno samoubistvo, bilo je dio samurajskog koda i svaki ratnik kojem je čast bila draža od crijeva morao je da ga ispoštuje. Žene bi sebi prethodno vezivale noge kako se ove, po izvršenju samokazne, ne bi neprimjereno raširile.[1]

            Poznavao sam jednog čovjeka koji je bio opsjednut samurajima. Milovan Gatarić, tako se zvao. Po blijedim, raspadnutim tapetama svog minijaturnog stana kačio je lažne katane i nekakve isprintane natpise za koje je tvrdio da su dijelovi bušida – samurajskog koda (mada je, s obzirom na poznavanje japanskog jezika u užem i širem komšiluku, tu moglo da piše i uputsvo za rukovanje veš mašinom). Nakon što mu je žena otišla sa vjenčanim kumom tog hladnog aprilskog jutra, Milovan Gatarić je skinuo jedan daišo sa zida, baš onaj najjadniji primjerak sa traljavo uvezanom ručkom, kupljen u kineskoj prodavnici na ljetovanju u Bugarskoj, i zabio ga sebi u stomak. Prije nego što je uspio da, kao pravi samuraj, povuče oštricu slijeva nadesno i pošteno se rascrijevi, Milovan je Gatarić pao u nesvijest i takav – sa fejk sječivom koje mu viri iz utrobe – ležao na podu nešto više od pola sata. (Nije on, razumije se, ni mogao sebi da prospe crijeva, jer je lažno sječivo bilo tuplje i od prosječnog noža za margarin, a sam Gatarić činio se težim od onih 47 ronina. Vidjeti fus-notu.) Pronašla ga je komšinica kojoj je trebala kakva muška pomoć pa je krenula baš tog jutra da ga potraži. Gatarića su doktori očistili, zakrpili i poslali kući. Imao je sreće da bude debeo samuraj. Umro je dvije godine kasnije od progresivnog raka jednjaka. Ko zna zašto je to dobro.

            O tom tužnom čovjeku golemih proporcija razmišljao sam onoga jutra kada sam, po peti put, pao na ispitu iz krivičnog prava. Prije nego što su počeli da nas prozivaju, sjedio sam u hodniku Fakulteta sa Danijelom, kolegom sa studija, i mozgao šta ću učiniti ako ponovo ne prođem.

- A da upišem književnost? – pitao sam ga. Danijel se nasmijao.

- Ovo je Bosna, Saša. Književnost nije opcija.

U tom trenutku, punačka, pomalo frljava asistentkinja krivičnog prava izašla je  napolje i obavijestila nas da je ispit počeo i da ćemo ulaziti po abecednom redu. To je pomalo nezgodna činjenica kada se zovete Aleksandar Andrić. Taman kad pomislim na to, ona me proziva i ja hodam za njom kroz dugački, u kreč presvučen hodnik i mislim na grčke mitove, na dva novčića na očima, posljednju plovidbu ka Podzemlju. Mislim na golemog smrdljivog Hada koji me čeka tamo, iza onih vrata.

«Književnost nije opcija». Moja prva kratka priča objavljena je u jednom  u lokalnom književnom časopisu koji čitaju samo bradati pisci čija su imena u spisku autora (a i ovi, jasno je, čitaju samo sopstvene radove). Pokušao sam da pročitam svoju priču Dariji, ali me ona prekinula nakon prvog pasusa rečenicom «a ne kontam ti ja to ništa... ajmo u kino».

- Ali ja prekosutra imam ispit – promrmljao sam – Treba da učim.

- Rekao si da znaš sve. Onda znaš sve.

U bioskopu smo gledali neki akcioni film u kojem protagonista ubija odreda sve statiste i jebe svaku ženu koja mu uđe u kadar. Ispred nas su se žvalavili neki klinci. Taj balavac je pokušavao da provuče ruku ispod plavog džempera male Lolite. Ona se kikotala i ponavljala, sikteći, «u kinu smo, Rade, u kinu smo, Rade». Ja sam mislio na jednu scenu u mom omiljenom nijemom filmu, The General, kada Keaton, gotovo slučajno, dobije bitku protiv gomile sjevernjačkih vojnika. Humor je u tome slučajno. Te noći sam imao želju da i ja, slučajno, usmrtim cijelu bioskopsku salu. I protagonistu na platnu. Možda čak i Dariju. Ne znam. Ponekad mi se dese mračne misli.[2]

Sljedeće jutro, ona me pozvala u svoj mali stan na Mejdanu i saopštila mi da je trudna.

- Ne s tobom, moronu. Sa Radovanom.

Radovan je bio sin vlasnika Jokić Energy-ija, benzinskih pumpi u okolini grada za kojeg se pričalo da je devedesetih odsjekao kitu nekom ustaši iz Mostara. Mali je Radovan još kao srednjoškolac dobio na poklon velikog crnog mercedes džipa i zlatnu kajlu sa privjeskom – slovom “J” – valjda kao ponosnom oznakom porodice kitorezaca. Radovan je imao i tetovažu škorpije na debelom ramenu i, očito, tucao moju dragu. Toliko o Radovanu.

Darija me tog jutra zamolila da joj posudim novac za pobačaj. («Radovan je pravoslavac. Ne bih da mu govorim. ») Mi agnostici uvijek najgore prođemo u životu. Nas niko ne štedi svojih sranja.

Nakon što sam napustio njen mali, pulenovski stan šarenih tapeta, odlučio sam šetati neko vrijeme. Bio je suviše lijep dan za turobne spoznaje s kojim je moja glava imala još dugo da se bavi. Uvredljivo je koliko kontradiktorne naše male sudbine znaju biti. Postanete svjesni nečijeg ništavnog očinstva čiji ste lični dželat, presuditelj. Postanete svjesni svoje nebitnosti gledajući u klimava kuhinjska vrata neke krhke, ohole djevojke. Onda izađete vani, a tamo vam u lice pljune najljepši sunčani dan koji je taj teški, mali grad ikada imao. Tako se atmosfera igra sa nama, sitnim smrtnicima, đubretarima plastičnih nada koje se tope pod neonskim lampama stvarnosti. Jesmo li zaista toliko nevažni pritisku, ozonu, galaksiji? Jesmo li i mi poput malih olovnih vojnika odbačenih u masivne, gvozdene peći od strane neke bezlične, razmažene djece?  

Sljedećeg dana pao sam na ispitu iz krivičnog prava peti put zaredom. Znao sam sve i pao sam. Profesor mi je pokazao ikonu na zidu i pitao me znam li ko je to. Svetac je imao dugačku bijelu bradu i raširene ruke. Zahvaljujući svojoj dioptriji nisam mogao da razaznam slova oko njegove glave.

- Ne znam, profesore. Ne vidim dobro.

- To ti je, Andriću, Sveti Sisoje Veliki. Zaštitnik djece i brzi pomoćnik u svakoj tuzi i nevolji.

- Da.. Dobro...

- Šta misliš, Andriću... Hoće li tebi Veliki Sisoje pomoći u tvojoj tuzi i nevolji?

- Ne znam, profesore. Nadam se.

- Neće, Andriću. Neće. – reče i vrati mi indeks, bez upisane ocjene.

- Ne razumijem, profesore. Znao sam sve što ste me pitali.

- Eee moj, Andriću... Najlakše je drugoga kriviti za svoju nesreću.

Više nije bilo važno. Htio sam samo da budem negdje drugdje. Poželio sam, prvi put u životu, da si zabijem nešto tupo u utrobu, kao Milovan Gatarić. Prethodno, možda, da prospem crijeva profesoru krivičnog prava.

Nazvao sam Danijela.

- Ili ću se prebaciti na književnost, ili ću se ubiti.

- Bolje ti je da se ubiješ. – smije se on u slušalicu. Ja ćutim. – Slušaj, Saša... Imaš li nekog novca?

- Znaš da nemam prebijene mačke...

- Da, znam. Ali, slušaj... Ovo je za ispit. To je, valjda, procedura. Samo što nas dvojica sve posljednji saznajemo. Ima neki Savić koji je valjda u dilu sa profesorom. On mu nosi lovu i spisak imena...

Ćutim u slušalicu. Riječi se transformišu u gnjecavu masu koja mi zapušuje ušnu školjku. Mislim na Svetog Sisoja i njegove raširene ruke. Mislim na svoju majku kako sad sjedi sa seoskim oštrokondžama i raspreda o sinu advokatu. Spuštam slušalicu.

Ležao sam neko vrijeme u krevetu i gledao u plafon. Sjetio sam se svog oca. On je bio čovjek koji je volio bijele košulje. Ta vrsta ljudi. Volio je velike, kožne rokovnike i glomazne, metalne klamerice. «Ti ćeš da budeš veliki čovjek», govorio bi mi za svaki moj rođendan. Kada sam bio dijete to mi se sviđalo. Mislio sam kako to znači da ću porasti, u bukvalnom smislu. Da ću biti ograman i nepobjediv. Kasnije se, s godinama, to veliki pretvaralo u nešto gorostasno i teško, u sliku nekog čovjeka-giganta koji mi je bio stran i dalek, toliko drugačiji od običnog malog mene. Stoga su i rođendani postali tek nužno kalendarsko zlo, moj lični zajedljivi post-it koji uvijek stiže na vrijeme da me podsjeti koliko sam ga iznevjerio. Mog oca u bijeloj košulji.

Niko se nije mnogo iznenadio kada je stari, jednog septembarskog jutra, sličnog ovome, spakovao svoj kofer i otišao, tobož, na Čigotu da se «rekreira». Nikada se nije vratio. Drugi su, kako to obično biva, shvatili tek nakon dva-tri mjeseca neuzvraćenih poziva i nepotvrđene klevete da je viđen negdje oko Trebinja sa mlađom ženom kako kupuje namještaj u nekom pompeznom salonu. Ja sam znao odmah. Znao sam da odlazi. To jutro, dok sam ga gledao kako se pakuje, primijetio sam da je otac skinuo sa zida svoju značku – srebrnu medalju drugog strijelca Bosne – i stavio je u malu pregradu svoje aktovke. Mislio sam da je to posljednji put da ga vidim. Imao sam 14 godina. Četiri godine kasnije nazvao me iz bolnice. Čuo je da sam tu u «velikom gradu». Htio da me vidi. Kaže ne rade mu crijeva kako treba. Pitao me kako je na fakultetu. Rekao sam mu da sam tek počeo, ali da nije loše. «Bićeš ti, sine, veliki čovjek», ponovio je, negdje s kraja mozga, svoju mantru. Dva dana kasnije majka mi je javila da je otac umro. Nismo plakali, ni ona ni ja. Na sahrani smo se držali po strani, a njegova mlada žena je jecala. Majka mi je u jednom trenutku šapnula: «Bogami, to dupe je veće od mog» a ja sam se nasmijao.

Ležao sam i dalje u sobi, buljio u strop i mislio na svog oca kako napinje luk i izbacuje strijelu visoko u vazduh. Shvatio sam da ja nemam novca. Da nemam ništa da prodam. Da nemam para da platim za ispit kod Sisoja i abortus Radovanovog djeteta. (Mali možda odraste u novog Radovana. Možda istetovira škorpiju na masnom ramenu i postane novi nasljednik Jokić Energy benzinskih pumpi. Ko sam ja da prekinem to gorostasno rodoslovlje?)

Na malom stolu pored mene bila je gomila dosadnih udžbenika. I dalje ležeći, bacao sam ih na pod, jednu po jednu, i slušao kako udaraju o patos. Tupo. Smiješno. Uselio sam se ovdje početkom studija, kod dobrog starog Amira koji je nakon rata počeo da izdaje sobu svog pokojnog sina. Od penzije, razumije se, nije imao mnogo vajde. Kada sam upoznao Amira, vjerovao sam u ovaj grad. Vjerovao sam kako je on bolji od onog prčvajza iz kojeg dolazim i kako će, sada kad sam tu, sve nekako da se sredi, na neki neobjašnjivi, vradžbinski način. Za mene je ova privlačna palanka bila memljivo ozračje sa površine rijeke, miris svježeg hljeba iz pekara u Aleji, gomile kestenovog lišća poput tapeta preko trotoara, vitki dajaci koji jezde duž obale i taj matori čiko sa svojim antikvitetima, starim televizorom i visokim stropovima. Sićušni druid smežuranog lica i dubokih, crnih očiju, mršav i grgurav poput zaboravljenog strašila kojeg se ni ptice više ne plaše.

On mi je tada rekao kako je ovaj grad tek jedna obmana, obično prepredenjaštvo. «Znaš, sine... Kao kada se nakazna, jeziva gusjenica pretvori u raskošnog leptira. Samo što je ovdje proces bio obrnut.» Žvakao je jabuku i listao dnevne novine. «Ovo ti je, sinko, grad skakačā.» Pitao sam ga kako to misli. «Fino. Pročitaj novine. Malo-malo neko skoči s neke zgrade. Lete ljudi na sve strane. Tako ti je to. Treba da znaš gdje si došao.»

Ležao sam tako, u tom gradu skakačā, i zamišljao mladog, plavokosog Nešada, Amirovog sina, negdje krajem sedamdesetih, kako leži isto ovako, kao i ja, kako sluša neki dobar rokenrol na svom ganc novom gramofonu i čita Bulgakova, opet i iznova. Međutim, u trenutku dok sam ja gledao u njegov plafon, Nešadov primjerak Majstora i Margarite bio je duboko zavučen u staklenu vitrinu koju Amir nikada nije otvarao, bar ne dok sam ja bio tu. Njegov je gramofon, prašnjav i bez igle, mirovao u podrumu, sa starim pločama, biciklom i još mnogim drugim stvarima bez smisla i vlasnika. A on, Nešad Husić, ležao je duboko ispod zemlje, sa jednom nogom i duboko usječenom brazdom na potiljku, koju mu je, jednog vrelog jutra devedeset i treće, napravio neki bezimenjak. Brzo. Sjekirom. U ime neke svoje, zapetljane pravde.

Majka se plašila. Rekla mi je kako nije pametno iznajmiti sobu u stanu nekog osvetoljubivog balije. Nisam htio da je slušam. Htio sam samo da se što prije maknem sa sela i počnem studije. Kada mi je Amir ispričao šta se desilo njegovom sinu, sjetio sam se Selme. Išli smo zajedno u školu, prva četiri razreda. Sjedila je u klupi do moje. Imala je crne šiške, crnu narukvicu od kože, crne cipele sa smeđim pertlama. Sve uvijek crno. Na prvom času, vjeroučitelj je pronašao Selmu u dnevniku i zamolio je da napusti učionicu. Meni nije bilo jasno o čemu se radi, da li je uradila ili rekla nešto loše, u šta nisam mogao da povjerujem prosto zato što Selma gotovo nikada nije ni govorila, a ideja da je mogla učiniti nešto pogrešno bila je potpuno neprihvatljiva. Tada sam odlučio da vjerujem kako je Selma vjerovatno teško bolesna – to mi se u to vrijeme činilo kao jedini logičan razlog zašto bi neko izbacio učenicu sa časa.

Tokom vjeronauke, ja bih slušao đake kako napamet govore molitve, neuzvraćene poruke nekim ženama i bradatim muškarcima koje ne poznaju. Gledao bih kroz prozor, tamo, u Selmu i njene male ruke zavučene u džepove pohabanog đubretarca. Ona je gledala u svoje crne cipele sa smeđim pertlama. Ja sam joj zavidio.

Negdje u trećem razredu pokušao sam da joj se obratim, kada me Goran Čupeljić, razredni Brando, nasilno odvukao u stranu i pribio uza zid.

- Jes' ti glup – odgovorio mi je prezrivo. – Ne mo'š se družit' s njom. Ona je mudžahedin, Aco. Oni su loši. (A onda je razgoračio oči u unio mi se u facu.) Tata kaže da oni kolju ljude i jedu ih žive!

Prošle sam godine ponovo pronašao, nakon dugo vremena, Selmine mirne oči. Gledale su me sa posljednje stranice dnevnih novina. Crne oči. Crna košulja. Ožalošćeni: baka Amra i brat Dino. Pronašli su je u rijeci, modru i beživotnu. Niko nije znao kako je tamo završila. Niko se nije usuđivao da pita. Tih se dana vonj smrti pomaljao po užeglim trotoarima. Ja se nisam plašio. Odlazio sam noću na Gradski most i dugo, dugo gledao u površinu rijeke. Nekad se činilo kao da je vidim. To su bile bolje noći.

Prvi sam put vidio smrt devedeset i šeste. Imao sam deset godina. U našem komšiluku, na selu, živjela je jedna starija gospođa, Zumra, koju su svi znali po priglavcima. Žena je pravila najbolje priglavke od domaće vune i prodavala ih cijelom selu, a i mnogo dalje od tog krhkog toponima – Zumrini su priglavci, pričalo se, grijali noge njenim unucima, rođenim daleko, u nekoj skandinavskoj zemlji. «A ti vikinzi gore imaju zimu strašniju od ove naše! Priča se da im prsti pocrne i otpadnu od ‘ladnoće! Neće mojoj djeci ništa falit’!» hvalila se Zumra. Nedugo nakon mog desetog rođendana, komšija Duka i ja pronašli smo Zumru obješenu o široki remen u obližnjoj štali. Neko tele ušunjalo se unutra i njuškalo njeno beživotno tijelo dok se ono njihalo na laganom vjetru. Duka je skinuo kačket i ukopao se živ, a ja sam samo mirno stajao i posmatrao smrt. Ona tada nije bila ništa više do debela domaćica koja visi sa tavana štale dok je gladno tele njuška. Nakon dobrih nekoliko minuta, životinja se okrenula prema nama i pogledala me pravo u oči. Potrčao sam, prestrašen, prema kući. Bježao sam. Nisam znao od čega.

Niko nikada nije saznao zbog čega se Zumra ubila. U njenoj maloj kući pronašli su 23 para priglavaka od domaće vune i jedan bajati hljeb. Kroz nekoliko godina pojavio se Zumrin sin i prodao kuću nekom zemljovlasniku iz glavnog grada. Tad smo ga vidjeli prvi i posljednji put. Nije htio da uzme priglavke.

Mislio sam na Zumrino beživotno tijelo kada sam dotakao vrata te zgrade. Ne znam zašto. Ponekad su vrata početak svega. Ili kraj. Dok sam se penjao uz stepenice, kroz glavu su mi prolazila sva vrata koja sam u životu dotaknuo. Nije li sve u tome? Prvo sterilni ulaz u  bolnicu iz koje vas iznose dok ste još smežurani, ljubičasti i puni lanugo dlačica koje kasnije, s vremenom, odbacimo od sebe, pretvarajući se čak i tad da ipak nismo životinje. Negiramo svoje male, smrdljive suštine. Onda opet, iznova, još jedna ružna vrata, čini se mnogo više zatvarana nego otvarana, vrata neke patetične, nakaradno uređene dječije sobe, sa posterom Klarka Kenta (koji je zapravo samo prokleti Supermen, nikakav Klark), i još mnoštvo drugih, jednako lažljivih sitnica. A onda se ređaju, kao na traci, tap tap tap tap tap tap..... Visoka vrata dozrele nastavnice ruskog jezika koja vam jednog poslijepodneva, pod izgovorom davanja instrukcija, izvuče đokca i oduzme nevinost za manje od tri minute. Potom neproporcionalna vrata naše niske kućice kroz koja prolazi moj otac, njegova aktovka i jedna srebrna medalja, poput malog, odbjeglog sidra. Onda, kao u nijemom filmu, hop! Sljedeći kadar: Vrata tog jalovog Pravnog fakulteta sa svojim postapokaliptičnim hodnicima, učmalim profesorima i oštrim smradom amonijaka koji se cicijski pomalja iz ogavnih toaleta, kroz holove i koridore pune izgubljenih, prodatih duša i dušica. Mislio sam na sve te kapije i prolaze kada sam dotakao kvaku ove zgrade –  jedne od onih starih, sklepanih nebodera iz neke druge epohe, vremena bratstva i jedinstva, nasmiješenih službenica Pošte sa špicastim grudnjacima, vremena velikog zlatnog Sunca gore negdje, visoko iznad, spremnog da se sruči svakog trenutka.

Brzo sam pronašao takvu zgradu. Dovoljno prljavu, memljivu i tuđu.

Oduvijek sam mišljenja da nema ničega poetičnog u umiranju. Iscuri iz nas sva naša ljudskost, a ona je, razumije se, satkana od najprljavijih organskih tvari. Divim se ljudima koji su, čičkajući svoju poetiku do krajnje ivice obrušavanja, posvetili retke i retke opisivanju smrti. Bjesomučno je toliko rastezati granice estetike, odnosno tražiti nekakvu tobož ljepotu u najneurednijem od svih činova. Mi smo napravili taj korak ka plastičnom, mi smo ti koji su od estetike načinili goropadnu gospođicu  koja se krajnje viktorijanski grozi na sve ono ljudsko. Legende o samurajima koji su si rasjekli utrobe tipičan su primjer kako je jedini način da se pronađe poetika u umiranju taj da pribjegnemo cijelom spektru apstraktnih imenica. Ne želim ni da zamislim vonj četrdesetsedam tek oslobođenih crijeva. Ja to i ne mogu da zamislim jer je sav smrad koji je tog dana mogao da okruži ove rasporene mučenike pomno utušen u književnosti škakljivim terminom «čast». U knjigama ni govna ne smrde ako negdje s početka ili kraja pasusa pomenete čast.

Stoga sam i ja, kada sam se penjao na ovu zgradu, bio svjestan da ću ubrzo ispustiti sadržaj svoje utrobe na trotoar dolje ispod i da će mi biti lakše ako se uvjerim da to radim iz «časti». Vjerovatno će doći i muve. Muve i ljudi. Sjetio sam se Radomira Simića, profesora retorike, koji se popeo na ovu istu zgradu, urlao odozgo kako je svijet besmislen, a onda skočio na neku prolaznicu. Ona je, razumljivo, bila na mjestu mrtva. Došli su ljudi i muve. Radomir je preživio, obogaljen. U bolnici je pronašao par makaza i isjekao vene. 

Humor je u tome slučajno. Ja, Aleksandar Andrić, pod zaštitom Sisoja Velikog, nastavljač loze Jokić Energy i mali seljober koji se dao u velike škole, danas izvodim jedan veličanstveni skok, nijemo i precizno, kao Buster Keaton. Dolje, kroz ulicu, upravo prođe jedna lada sa razglasom. «Glasajte za svoje sutra! Glasajte za promjene! Glasajte za sebe! Glasajte za bolju budućnost! Vaša budućnost je...» Tu je zvuk postao nerazumljiv jer se vozilo suviše udaljilo. Nisam mogao dalje da čujem šta je to moja budućnost.

Sutradan će bradati književnici vidjeti moje ime u novinama. Amir će otići na pijacu. Neko tiho djevojče možda uzbrka površinu rijeke. Na tren. Onda će se voda ponovo smiriti. Biće to jedan lijep i jalov septembarski dan sličan onome kada je otac otišao na rekreaciju. Sličan onom telećem pogledu u tuđoj štali.

Ko zna zašto je to dobro.

*

(U prvih osam mjeseci 2011. godine u Bosni i Hercegovini se ubilo 348 ljudi. Najviše samoubistava bilo je u Banjaluci, a riječ je o 73 slučaja.)

 

[1] Istaknut je slučaj 47 ronina koji su, po gubitku gospodara (što je, zapravo, i značenje riječi ronin), odlučili da ga osvete ubivši dvorskog službenika i time počinili veleizdaju. Kasnije su sami sebi presudili izvodeći sepuku. A to je stvarno mnogo crijevā.

[2] Buster Keaton umro je u osamdesetoj godini života od raka pluća, do kraja uvjeren da ima tek bronhitis. Slučajno.


TV 
Ljubica Pupezin

Šta je to?

Na jednoj papuči je običnim šivaćim koncem izvezeno TV. Papuča je na desnoj nozi, noga pripada M.

Ništa. Nešto, kaže M.

Hoću da znam, uporna sam, reci mi, molim te.

Ostavi me na miru, stavlja mi ruku preko usta.

Pre nekoliko dana, M. i ja pušimo džoint pod tihom svetlošću lampe. Lepa je ta lampa i lepa je ta noć, miriše jesen kroz otvoren prozor, kroz blede lelujave zavese, pa je ipak lepo, uprkos jeseni. Moram nešto da ti kažem, počinje M. Kaži, mada znam šta će da kaže. Ja sam, staje. Se zaljubila, pomažem. Jesam, ali..., opet samu sebe prekida. U nju, nastavljam umesto M. Kako znaš, skoči. Videla sam fotografije s mora. Stvarno, pokazala mi ih je pre mesec dana, odmah pošto se s mora vratila. M. i ja, mi smo najbolje drugarice. Zar mora dalje da priča? Na većini fotografija su njih dve, izležavaju se na peškirima, na šljunku pod suncem, tu je u svakom slučaju i more. M. joj ređa kamenčiće po leđima, ređa joj kamenčiće po stomaku, a ona ima tako lep obli stomak s majušnom rupicom na sredini. M. se smeje, ona se osmehuje ispod velikih tamnih naočara. Ništa se više od toga ne vidi na fotografijama, ali meni je to sasvim dovoljno. Zašto? Reći ću vam nešto o M. Kad ona nekog zavoli, to svi znaju. Kad M. voli, njenu ljubav osećaju čak i oni pored kojih M. samo prođe ili sedne ili ih ćušne usput po ramenu da se pozdravi. M. se pruži preko stola da mi iseče sarmu ili neko žilavo meso. Kad ja udarim kola koja pripadaju M. ocu, ona kaže da je jugo očešala neka budala na parkingu. Pa onda, kad poznaješ M. i vidiš fotografije s njenog letovanja i na njima ta meka preplanula tela uvijena jedno do drugog, jednostavno znaš (makar da tako nešto vidiš prvi put).

Juče su M. i njena devojka bile kod mene. Igrale smo karte. Remi, ja se dobro sećam, pa bilo je juče, zar ne? Ali M., mislim da se ona uopšte ne seća. Kad bih je sad pitala: M. šta smo sinoć igrale, ona bi slegla ramenima, zar je to bitno, pitala bi. Pobeđivala sam partiju za partijom, ozbiljno i usredsređeno skupljam karte s debelog špila i ređam ih ispred sebe. Kad igram karte, igram karte, i neću da gubim. Ćorav karte ne igra, to je staro važenje, zato moraš da paziš, kad već igraš, treba da pobeđuješ. Uostalom, njih dve nemaju blage veze i ne paze uopšte! Zaboravljaju na svoj red, izlažu se a nemaju dosta za izlaganje. Počinju da me nerviraju. Guske! Sve vreme se samo smeše jedna drugoj i ponekad se osmehnu i meni, nakratko doduše, da se ne osećam zapostavljeno, što je, i to im priznajem, lepo. Onda se, bez ikakve najave, zagrle, i počnu da se ljube, uzdišu, mrse jedna drugoj kosu. Njihovi jezici dodiruju se pred mojim očima i cakle kao dve ružičaste ribice. Ljube se kao da mene nema, pa i nije me bilo. Karte su se razletele, a ja sam izašla iz stana – da pijem vode. Sela sam na klupu ispred zgrade i pustila da se miris jeseni uvuče u mene.

Večeras zatičem M. s desnom papučom na kojoj je običnim šivaćim koncem izvezeno TV. Naravno da hoću da znam sve o tome, jer to je, naravno, nešto od sinoć, nešto u vezi s njom. M. je rešena da ne kaže. Usput sam kupila kestenje, hoću da pečemo kestenje, moja najbolja drugarica M. i ja. Ne znam, doduše, kako se sprema kestenje, stavljam ga u tiganj u koji sam prethodno nasula ulje, okrećem na najjače, i sad jurim M. iz sobe u kuhunju, iz kuhinje u sobu, a ona beži od mene, dok je ja, uporno kao što igram karte, sledim u stopu i ujedno nadgledam kestenje. Umem da budem dosadna, tačno je. Ali, šta s tim?

SOBA, M. sedi u fotelji, ja stojim iznad nje: Molim te, molim te... To znači televizija, ali zašto televizija, nešto ste gledale na televizi, šta je juče bilo na programu...

KUHINJA, M. uzima džezvu da bi skuvala kafu (ulje ispod kestenja cvrči), ja sam iza M., preprečila sam joj put da ne može da se makne: Nema nikakve veze s televizijom, ne budi glupa.  

SOBA, M. pali lampu, onu lepu lampu: Tamno veče, tiha veza, tutnjava voza, telo vreteno... je l’ sam blizu? Ti si idiot, odgovara M.

KUHINJA, M. zakuvava kafu i levom rukom me tera od sebe: Ostavi me na miru, čuješ li, preteruješ, neću da ti kažem i tačka. Sad tek nema šanse da ti kažem jer si dosadna. JA: Molim!? Neće moći (pažnju mi privlači kestenje, uznemirilo se u tiganju, pomalo podrhtava, ulje cvrči; ali u redu je, imam važnija posla sada). Verovatno nije ništa posebno, pa zašto onda nećeš da mi kažeš? Nikom neću reći. Ti znaš, ja nikome neću reći, pa i kome da kažem, sve i da hoću? M. zar zaboravljaš...

SOBA, ulazimo bez razloga u sobu, da bismo izašle iz kuhinje, M.: Ne razumem šta ti je tu toliko zanimljivo. Jeste, tiče se mene i nje. Mene i nje, razumeš? JA: Pa šta! Pa šta! To je tvoja prva devojka, pa tako u neku ruku i moja. Kako je to voditi ljubav sa ženom? Zašto nećeš ništa da mi kažeš, sve mi inače pričaš. Sa svakim muškarcem s kojim si bila, sve znam o tome.

KUHINJA: obe letimo ka kuhinji jer nešto puca, a puca kestenje, puca po celoj kuhinji, rasprskava se po kuhinji, upada u kafu, ostavlja tragove po zidu i po podu i mi cičimo i zaklanjamo glave, ne možemo da uđemo u prostoriju od tog rafala, pa kupila sam dosta kestenja i sve sam odjednom stavila u taj veliki tiganj koji je M. dobila od majke – trebaće ti jednog dana, rekla je majka.

BUMBUMBUM

BUMBUMBUM

BUMBUMBUM

Sedimo na ulazu u kuhinju isprskane raspuklim kestenjem, zanemele. Kestenje se rasprskalo i smirilo. Onda prskamo M. i ja, u smeh, i valjamo se kao dve ludače po podu, po nama se lepi mirisna masa plodova. M. me grli i kaže: Znači – te volim.

A to je nešto novo, nikad nije bilo TV s muškarcem.

Hej, M. – TZDV.   


Korice susjedstva 
Martina Piskor

KOLAŽ – UZDUŽNI PRESJEK GRADA: OD VRHA PREMA DNU

BRIJEG - ZELENO

Mirno prolaze dani na brijegu jednoga grada u kojem žive oni čiji su roditelji imali sreću priskrbiti djeci za život. Ništa se ne događa tamo, osim uobičajenih rutina ustajanja, užitaka i ponoćnog odlaska u san. Svi stanovi izgledaju isto, svi automobili sjaje na dvorištima i svi imaju po jedno dijete koje će nastaviti njihove živote. Ljetovanja su na plažama vlastitih vikendica i zimovanja na najpoznatijim svjetskim skijalištima. Škola je napravljena za njih i malo je onih koji odlaze nekamo drugo. Njihova ležernost i sigurnost opčinjava one koji ih sreću, ali oni i ne shvaćaju kako se živjeti može drukčije. Njihov je krug zatvoren prijateljima s kojima dijele iste priče, njihova su nasmiješena lica oličenje neopterećenosti.

Ali onda su se odjednom na brijegu počele događati ružne stvari.

U jednoj je kući zavladala bolest, odjednom, onako neočekivano, kako to samo lopovi rade u najgušćem mraku. Prikradala se, promatrala i zgrabila onda kada se najviše uživalo, najviše postizalo, najviše nadalo. Bolest je zgrabila onog tko je s bolestima drugih živio godinama, čiji su životi bili u njegovim rukama, tko je o njoj znao puno – liječnika. Život se brzo promijenio, bolnica, tuđi kreveti, mirisi, borba koja se ne može dobiti, obitelj koja pati jer ne može učiniti ništa.

Druga je kuća imala drukčije probleme, jer kako kaže Tolstoj: „Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.“ Posao je propadao, ono što se stvaralo godinama, rušilo se kao kula od karata. Teško je bilo privići se na to, na skromniji život, odricanja, snaći se u kovitlacu života koji se živio negdje blizu, ali je na brijegu bio nepoznat. Kako je bilo teško okrenuti se i vidjeti kako sve tone, a još teže zamisliti budućnost, put novi kojim treba krenuti. Do priznanja propasti trebalo je dugo, a još duže zaskočiti konja koji juri u strahu, bez cilja, uplašen i poskakujući želi zbaciti jahača.

Susjedi su „iznenada“ svi imali brige. Počeli su se sve više zatvarati u sebe, u svoje kuće, misli, vrtove.

Treći su imali dijete koje je poželjelo ono što nije smjelo i koje je od raja napravilo pakao. Poželjeti zabranjeno voće, od početka je bilo grijeh, ono je poželjelo biti sretnije. Zašto? I koprcalo se u vlastitom neznanju, u vlastitoj bahatosti, u vlastitom otpadu. Čudno za sve osim za roditelje koji su se pravili da ne vide. Sve mršavije, sve prljavije, sve njemije i sve usamljenije propadalo je u svijet droge i otuđenosti. Kako mu prići kad si zakasnio?

U jednom od stanova zavladala je šutnja poslije dugo nemira, povišenih tonova i ružnih riječi. Oni koji su se voljeli, zajedno planirali, odlučili su krenuti svako svojim putem. Jedva da se i pogledaju, dodir je odavno nestao i riječ je utihnula umorna od svoje gruboće. Zidovi su svuda, goli zidovi i nelagoda koja čeka bijeg, umor koji stvara nesloga i dijete koje je zbunjeno.

Susjedni zidovi su upoznali laž i prevaru. Nisu ostali imuni. Počeli su se rušiti, žutjeti, sve što je bilo lijepo, stavljeno je pod povećalo. Ljubomora je rasla kao tumor, odurna, sramotno pritajena, čekala je da zgrabi. Je li laž prizvala prevaru ili prevara laž, sasvim je svejedno. Sivilo misli stvaralo je još goru sliku i prizivalo mračan kraj. Sjenke, uhode, sumnje, strah, sve je išlo jedno za drugim kao kakav bataljun spreman na jače protivnike i malo uvjeren u svoju pobjedu.

Tako pet „kućica“ u nizu, svaka sa svojom gorčinom, razotkrivenom ili prikrivenom, prvi put stoje na vjetru koji mijenja smjer. Negipke da bi vjetar svladale, previše krute jer nisu naučene na ruže vjetrova ni na trskin ples. Ostavljena onako kao po kazni, potrošena ljepota tražila je dio ružnoće koji ju slijedi. I iako su za prolaznike bile iste, bile su to prvi put „barake 5 b“. Vojnici su ginuli, njihova je duša umirala bez bljeska, bez metka, gutajući sama sebe. Nenaučeni da nešto dijele, svatko je nosio sam svoju tugu, svoj talog ispijajući stisnutih usana, namršten i onemoćao, jer svaka hiža ima križa. Vukli su se snovi polako za njima, trebala je neka hrabrost koja je teško stizala. Sve je u vrtovima mirisalo na proljeće, ali trebalo je zamijetiti ljepotu i trebalo je upoznati život.

CENTAR - CRVENO

Podne. Uži centar grada. Ona gleda kroz prozor. On gleda u prozor, ali drugi. Isti je trenutak, ali toga nisu svjesni. Razmišljaju. Nešto se mora dogoditi. Dolje na ulici jedna mama ljutito vuče za ruku dijete, jedan pas pokunjeno gleda u svoj lanac, jedna mačka ga uporno draži sva nakostriješena. Zvuk se ne čuje, tu je samo slika. Gore na katu jedan je prozor odškrinut, roba se suši, nema ljudi. Dolazi do preokreta. Možda je on i forsiran. Uglavnom, ona svoj pogled fiksira na čovjeku, on pogled diže na kat više. Osmjehuje se ona, zatim on. On joj mahne, ona zamahne glavom i podigne rame tako da joj svilena spavaćica sklizne s ramena. On još gleda u nju i želi ju zadržati. Ona ni ne misli otići. Sve je previše očekivano. Treba se pojaviti netko treći? Ili je ona dovoljno lijepa da može podnijeti priču na svom liku? Ili je on dovoljno zanimljiv da će zadržati čitatelja? Na prozoru ispod pojavljuje se djevojka spremna za izlazak. Spontano, sigurna u sebe, u to da će ju svi čekati onoliko koliko to ona želi, javi mu da je spremna. Silazi niz stube nesvjesna svoje sreće, jer uvijek sve ima. Pločnik je prazan. On je otišao. Ne može vjerovati, gleda, traži ga. Na prozoru je ona druga djevojka kojoj više ništa nije jasno.

Sutradan je dobila dar. Saznala je njegovo ime. Čeka ga večeras, bit će spremna točno u devet. On nije došao, završio je na katu niže.

UZ MORE - PLAVO

Sve ih okuplja isto mjesto, zgrada od cigle napravljena prošlog stoljeća, nekada veličanstveno zdanje, danas lijepo, ali zapušteno. Stoji na rubu ulice, uz more, gledajući u lučka zdanja, dizalice, lučke radnike i njihov rad, nekada plivače, plažu, uživanje. Privlačna je kao starija gospođa kojoj se unatoč godinama i borama, mora priznati nekadašnja ljepota. Okuplja dosta stanara imunih na vrijeme daleko, ali u brigama za ovo sadašnje, nestalno, surovo, bezosjećajno. U njoj stanuje i ljubav, velika, zagonetna i gradska. Stanuju, uz brige i ljubav, u njoj i samoća, rad, velika nadanja, snovi i mašta. Djeca su u njoj tiha, malo ih je, odrastaju bez slobode igre i razuzdanosti livade. Odrastali su tako i on i ona, jedno pokraj drugog, igrajući se katkad, susretali su se svakog dana, gledali promjene odrastanja jedno na drugom i s vremenom se zavoljeli. On plašljiv, mršav, uvijek ubrzan, radoznao i drag. Ona vesela, lijepa, pričljiva i odvažna. Njihovo prijateljstvo trajalo je godinama, ista škola, isti prijatelji, glazba, izlasci. Bili su tu, ona je njemu uvijek bila smijeh, hrabrost, on njoj uvijek ljubav, priča i sigurnost unatoč plašljivosti. Željeli su biti putnici, obići nepoznata mjesta i to su učinili. Onda su željeli biti studenti, naučiti puno, postići mnogo, i taj su put prošli. Radili su sve drukčije, ona je plijenila ljepotom, on svijet osvajao mudrošću, ona je zanosila spontanošću, on je grabio iskustvom. Dva su stana postala jedan, i brak i djeca sve je tu bilo kao nešto što se ne može zamisliti drukčije. Ali u životu uvijek ima iznenađenja, nepredvidljivosti, zamki, promjena. Postoje i mostovi da se pređu mjesta nabujalih rijeka, samo se treba držati čvrsto.

Tuđa je sreća uvijek zagonetka, privlačna moć i strahovita želja. U tuđu sreću ulete često oni oni koji svoju nisu znali napraviti, ljudi bez stila, mašte i odvažnosti. Tako je i ova gradska sreća dobila svoje nanose boli. Brak je postao nešto što se dijeli u troje. Opako mučan i tugaljivo samotan, bolno direktan.

Rekao je: „Zaljubio sam se... volim drugu.“

Tuđa sjenka na zidu, tuđa leđa u zrcalu. Njegova sjenka je ružna, slaba, mala, njezina sjenka je velika, raste, zauzima pola sobe, a ipak je samo sjenka. Ona je šutjela, a cigle su su se razdvajale, zidovi su škripali, more je nadolazilo, vjetrovi su čistili oblake. Bio je to loše odabran trenutak, a svaki bi bio loš, ali ovo je bio najlošije odabran trenutak. Možemo li odgoditi određene trenutke? Možemo li naslutiti negativnost trenutka i povući se, preskočiti ga?

Bi li se oni dogodili nakon određenog vremena jer su neminovni? Sve pokvari određeni trenutak, a možda da smo bili na drugom mjestu, do njega ne bi došlo.

Možda postoji neko statističko pravilo o njihovom pojavljivanju. Probati treba napraviti neki svoj ritam sa što manje takvih trenutaka. Možda te trenutke možemo sabiti u vrijeme spavanja.

SAN – LOŠ TRENUTAK = DOBAR TRENUTAK  

I riječi su bole i bole i rasijecale sve do kostiju, kao tek naoštreni noževi u dobroga mesara. I rješenja nije bilo unatoč mudrosti, snazi i ljepoti. Prvi put je ostala nijema, a on ju je gledao na drukčiji način, od nje očekujući da ga spasi, da ga ostavi, da zaboravi prijekore i bude snažna. Nije progovorila, nije se ni pokrenula, nije ga ni pogledala. Hoće li nešto reći, izići ili će ostati i opet u prazno mjeriti svoju izdržljivost?

Želi ukloniti njegove zjenice, one su svježe, one su moćne, one joj nešto znače, one šetaju čas lijevo, čas desno, neujednačeno, uvijek se divila brzini izmjenjivanja njegovih misli. Želi zaboraviti njegove prste, oni su pomirljivi, oni su vitki, vretenasti, savitljivi. Gleda kroz prozor. Na drugom prozoru jedna starica i ispod nje naziv dućana „Romantika“. Gleda plakat na kojem piše „stvarni život“, kantu za smeće oko koje mačka lomi svoje pandže. Svi u jednom trenutku čine susjedstvo koje nadgleda netko treći. On je objektiv u kojem se preslikava ova noć koja se spušta. Trebala bi zatvoriti prozor, odjednom joj je hladno. S ruba naslona stolca uzima vestu i sva se gubi u njoj. Gubi se u njoj, a gubi se i u njemu. Sve je nestalo, mirisi, snaga, zvukovi. Taj prokleti osjećaj sigurnosti koji gubimo kad naiđemo na nešto nepoznato. V jetar ju je ulovio na stazi, otpuhao ju u park, i sad se pita koliko još vremena za nešto ima. Ljubav joj je začepila uši, zaklopila oči. Ljubav od koje je sada tako naglo umorna, ljubav s navodnicima, upitnicima, izostavnicima. Izišla je iz centra i sada kruži po vlastitoj kružnici, daleko od razotkrivenog sunca, na križnom putu na kojem će sagoriti sama sebe i postati prašina svemira. Razmišlja o množini naših bića, maskama naše civilizacije, prosječnosti našeg vremena, o udarcu jednog trenutka. Što je hranilo to golemo sunce ljubavi? Svi lijepi trenutci postaju bljedunjavi pred lukavim zdanjem taštine. Oblaci se nadimaju, veliki su i tamni, punih bedara jedne jeseni. Želi zaroniti u more, smočiti svoje lice, ruke oprati valovima, pijeskom si ispuniti šupljine ušiju, usta, nosa. Kako je čovjek s vremenom izgubio moć prepoznati zlo? Gdje je bila sve ovo vrijeme, kako nije ništa zamijetila, osjetila? Stavlja sama sebi lovorov vijenac i smiješi se svojoj gluposti. Na usnama joj je okus nekoga pića, ne zna ni kada ga je dograbila, ali joj donosi dobro. Što radim, što ću učiniti, iznenaditi samu sebe, njega...? Postoji li nešto vječno, vjerodostojno u svojoj ljepoti, eruptivno u svom razvoju,snažno u svojoj dosljednosti? Legla je na krevet i raširila ruke ne bi li dohvatila moć svemira. Postelja joj je bila prazna, prostor previše tih, uplašila ju je samoća. Oči su joj rasle kao plima, nije ih mogla zatvoriti, širom otvorenih očiju dočekala je jutro s molitvom na usnama.

Ostala je tu pokraj njega, ne dijeleći njegovu ljubav, ni sreću, ni zanose, skupljala je samo bol koja je kapala. Ona je bila ta koja je trebala nešto učiniti, ali nije učinila ništa osim živjela. Živjela kao što žive životinje, bez razuma, nagonski, on je živio s razumom i s krivnjom, i s mislima razapetim kao šatorska krila nečeg što je trebala biti kuća. Njegov je dom bio negdje drugdje, a njegovo pristanište uvijek isto, kuća s ciglama, uz more, luku i onu koja je s njim rasla. Ona je živjela kao mačka koju su svi hranili, ali nitko ju nije želio primiti u svoj dom.

Živjeli su u istom stanu, a bili su susjedi. On je odlazio i vraćao se, ona je bila tu kao barka koju ne možeš prodati jer si jako uz nju vezan, ne može potonuti jer joj ipak s vremena na vrijeme podariš malo pažnje i ne može se razbiti jer je čvrsto vezana uz kopno. Njezina neupitna ljepota tražila je više ljubavi, ali određene ljubavi. Djeca su rasla ne pitajući ništa, jer tko od nas želi nositi breme istine ako može proći lakše s malo laži. Čudna je čovjekova moć da se uvjeri u nešto što želi. I kad se nešto događa nama, ponašamo se kao da se događa drugom, na trenutke živimo svoj život kao tuđi, promatrajući sebe kao neko biće iz nepoznate priče. A  jedan trenutak može promijeniti sve.

A kuća? Kuća je poznavala svakojaku prošlost i ništa ju više nije moglo iznenaditi. Ništa se nije moglo dogoditi što već nije bilo. Skupljala je uvijek sve, upijala u svoje zidove, liječila svojim mirisima, skrivala u svoje prostore, hladila u svojim haustorima crvena lica zbunjenosti, srama i ljubavi.

A grad ? On je uvijek bio tu, od vrha prema dnu zelen, crven i plav, opran kišom šume, suncem i morem, i dražestan i surov, okupljao je ljude i slao ih u svijet, mijenjali su se oni, ali grad tek malo, onako da zavara one koji će doći. I što su sve te boli naspram njegova trajanja i tko će u budućnosti zamijetiti nečiji odlazak?! 


Izgubiš rat i sluh, ali zato dobiješ astmu 
Miljenko Buhač

Zatrpao nas je snijeg. Bio je toliko visok da su ljudi u automobile ulazili otvarajući šiber staklo. Snijeg je padao tri kratka dana i četiri duge noći. Čitav jedan kat bio je potonuo u ledenu bjelinu. Popili smo sve što smo imali. U dokolici smo smišljali plan kako ćemo, potraje li ledeno doba, sami ispeći rakiju. Michele je rekao kako kod kuće ima graha, riže, oraha i jednu vrećicu grožđica. Što ako je istekao rok upotrebe? Ništa zato, alkohol dezinficira sve. Zašto ne i našu rakiju... Ta misao nas ohrabri. Trebalo je samo naći načina kako stići do kuće.

Ispričali smo sve priče kojih smo se mogli sjetiti. Snijeg je padao u sivkastim rojevima. Vjetar bi donosio miris smaka svijeta. Ponekad bi donio zadnji let kosa. Skrućeno crnilo ugašene ptice prkosilo bi ledenoj bjelini. Nismo mislili da u našoj kotlini opet nekad mogu zavodljivo cvasti trešnje. Počele su nam rasti eskimske oči umjesto naših mediteranskih.

Michele se grčevito držao za tezu kako je moguće da snijeg napada do vrha naše kotline. Ako čak i ne uspije, lavine će namiriti ostatak. I, kazao je, kad prođe ledeno doba, naći će nas svemirci. Odledit će nas i pojesti sa umakom od naše rakije. Trebamo piti brže, govorio je. Michele nam je, sjećam se (ili barem mislim da se sjećam) ispričao čudnu priču o svojoj obitelji.
Čudno je to – danas sjedim, sam, na istom mjestu, gledam kroz prozor sav taj eros ocvalih trešanja i ne sjećam se ničega. Samo njegove priče. Kad se ni nje ne bih sjećao, ostala bi samo nejasna slika ledene bjeline u našoj kotlini...

Prije petnaestak godina iznenada sam bio obuzet neodoljivom potrebom da istražim porijeklo svojih predaka. Međutim, već od pradjeda, pa dalje u povijest, nisam imao ništa posebno zanimljivo – običan potlačeni puk, bez obiteljskoga grba, s plavom krvi zbog mnoštva modrica po tijelu..., kazao je Michele na početku svoje grozničave storije.

Djed je bio prvi pismen u našoj lozi. Od toga nije imao velike koristi, još manje je imala obitelj. Njegova tadanja rijetka sposobnost, njegova pismenost u dobu kad su se ljudi mjerili po sposobnosti oranja i sijanja, bila je nešto kao danas, recimo, doktorat iz arheologije ili speleologije – svi ti priznaju da si stekao znanje koje većina nema, ali ni ti nemaš što ima ta obična većina.

           U bespućima povijesne zbiljnosti, kao tuđi (carski) vojnik, djed je izgubio rat i sluh, ali je zato dobio astmu. S takvim odnosom gubitaka i dobitaka, u hercegovačkom bezvodnom kamenjaru nisi se ni pijan mogao nadati normalnome životu. A djed nije pio. Iako je pravio najbolje vino na svijetu. Nepravedno zaboravljena Markova ružica, nazdravljao bi nam Michele, naglašavajući svaku riječ na način kao da kuša davno izgubljeno vino, koje smo baš te ledene noći pronašli u olupini Titanica.
Naravno, ako izgubiš rat, ili eventualno odigraš remi, u djedovo vrijeme nisi mogao računati ni na kakvu invalidninu, mirovinu ili skrb. Posebno ako još uzmeš u obzir da si nakon izgubljenog rata dopao u državu kojom vlada onaj protiv koga si ratovao... Gore od toga je valjda još jedino ako si sparing partner Chucku Norrisu, kikotao se Michele, ispuštajući pritom i zvuk koji nas je podsjećao na svinjsko roktanje. Onda bismo ga mi imitirali, dajući njegovoj priči recenziju – da nisi dosadan, bio bi još i zabavno lažljiv...
Naše roktanje nailazilo je na opće zgražanje očajnog konobara, koji nije imao pojma treba li zatvoriti i što će ako to učini – snijeg je napadao do dvije trećine ulaznih vrata.

Jasno je onda iz konstelacije odnosa da ni mi, njegovi potomci, nismo jeli zlatnim žlicama. A vilice ionako nisu bile u modi kod toliko prstiju na rukama, žmirkao je Michele, držeći kako je upravo izrekao antologijsku misao.

Ipak, siguran sam, pa i više od toga, da nije bilo pokojnog djeda, ja nikada ne bih otkrio strast prema pisanju, čitanju, magičnosti riječi. Bavio bih se kao i svaki normalan Hercegovac švercom. Ili bih prije dvadeset godina jamijo kamijon para i otvorio svoje poduzeće, pljuckao je preko cigarete zaneseni Michele, pjesnik koji nije čuvao svoje pjesme.
Doduše, da bi se od spisateljske strasti imalo nešto značajnije, potrebno je znatno više talenta, bliskosti sa zvijezdama i pokojim sazviježđem. Ali, to ionako nije tema... Djed je bio dovoljno velik za nas obojicu. Da ste ga mogli poznavati kao ja, bili biste, siguran sam, isto tako ponosni na sebe, otplovio je Michele od nas, tražeći neki svoj Rt Dobre Nade.

Vani je samo šuštao snijeg, navaljujući na stakla, a vjetar je u svome ludilu stvarao neponovljive zapuhe – kao prsa najljepše žene u koju smo ikad bili zaljubljeni...

Otac je, s druge strane, činio koliko je mogao, trudio se izvući ponešto iz svoga melankoličnog pristupa životu, ali vjerujem da ni njemu nije najbistrije što je ostalo na kraju balade. Do Stuttgarta i natrag. Do mostarskih Parkova i nasada. Nasada posebice. Sve je danas stalo u 310,73 marke. Dotekne za lijekova i cigareta. Čak i ako poštaru galantno ostavi 73 feninga. Kaže kako se najbolje živjelo i radilo u Tite. Nikad ga ne pitam zašto, a on mi uvijek objasni. I svaki put zvuči kao dijete koje opisuje svoju prvu čokoladu, priča nam Michele, koji se pritom i sam pretvorio u dijete koje s nekim dijeli svoju čokoladu.

Podsjetim ga kako on nije bio baš podoban u Titino doba, što me je tada koštalo stipendije iz Titova fonda. Kažem mu – da tebi u Parkovima nisu napisali negativne karakteristike, ja bih dobio stipendiju.
Stari se mudro i cinično nasmije. Taj smijeh u prijevodu znači – pusti te koji stalno pišu karakteristike za druge, to se nikad ne mijenja, pišu ih danas tebi.

I stvarno. Kako mi je tada izmakla stipendija zbog očeve političke nepodobnosti, ja sam se zarekao da ću to ispraviti. I taman kad sam ispravio, okrenuše list, prevrnuše pravila i mi opet ostadosmo nepoćudni... Slično djedu: Izgubili stipendiju i s njom povezane šanse, ali zato dobili duševnu astmu.

Malo nam je postajalo neugodno od njegove priče. Mislili smo – toliki snijeg i bez šansi smo da uopće dođemo kući ili tamo gdje nas netko poznaje, a on bi sada vraćao kotače i kazaljke.
Ali, njega se to više nije ticalo. Čak mi se danas čini, gledajući kroz prozor sav taj razuzdani svemir cvjetova, kako Micheleu više uopće nije bilo bitno sluša li ga netko.

Ipak, ono što me kroz čitav život prati, a u skladu sa sudbinom pripadnika moje društvene klase, kao ID kod ili operacijski sustav, utisnuto je za vrijeme prve vakcinacije u školi, iznenadi nas on čudnim prijelazom u svojoj pripovijesti.
Ako možete zamisliti kasne šezdesete prošloga stoljeća u Hercegovini, u nekom mjestu smještenom  pred samim krajem puta koji vodi do kraja svijeta, onda ćete moći vjerovati kako ste razumjeli moju priču  (vjerojatno se ne možete baš lako zamisliti, osim ako ste tu živjeli, premda ni tad nije posve sigurno, pomislio sam).

Učitelj nam je jednom kazao kako na vakcinaciju treba donijeti zdravstvenu knjižicu, a ako netko nema, što u socijalizmu nije bilo za očekivati, onda neka ponese novac (Kol'ko? T'liko i t'liko..., karikirao je pravio kazališne grimase). Vakcinacija mora biti, a platit će ili država ili roditelj.
Ne sjećam se jesam li bio jedini, ali ja knjižicu definitivno nisam imao.
Majka mi je rekla kako moram dobro paziti na novce za vakcinu pa ih je zavezala u rupčić. Međutim, da ne bi imao praznoga hoda, kad se već novac troši (tko zna hoće li ga drugi put uopće biti), onda ću u povratku svratiti u zadrugu i kupiti sebi jednu teku, olovku, bojice i majci neku sitnicu. Svaka od stavki imala je svoj čvorić u rupčiću.

Majka me ispratila niz blatnjavu ulicu po kojoj se šepurila šutljiva magla. Kiša je padala s neba na zemlju, a par mojih suza otišlo je u suprotnom smjeru. Vratile su se kao neuručena pošta.

Kad su mi utisnuli vakcinu, ja sam razvezao medicinski čvorić i ponudio im da naplate, jer ja sad moram ići u zadrugu, a morat ću malo i plakati zbog vakcine, pa da to čim prije privedemo kraju.
Međutim, na moje veliko iznenađenje, sanitetlije rekoše kako to nije dovoljno novca, a učitelj mi reče da odriješim i ostale čvoriće u rupcu. Pokušao sam taktizirati pa sam odvezao samo sadržaj namijenjen za sitne kućne potrepštine, nadajući se da će mi ostati barem onaj za školski pribor. Ali, nije bilo tako. Uzeli su mi sav novac iz rupčića i kazali kako sam im još i dužan ostao. Jedino mi je ostala mogućnost isplakati se zbog vakcine. Ali nisam više mogao ni to. Ostao sam nekako drven, postiđen i zabrinut, a ujedno sam se osjećao kao opljačkan siromah i mulac koji je kriv zbog greške u sustavu ... mislim, pa ne izdajem ja zdravstvene knjižice!?, sasvim se Michele unio u radnju svoje storije.

Tužno je tada bilo kući doći samo s vakcinom. Kao djed – samo s astmom. On je izgubio rat i sluh, a ja školske i kućne potrepštine. On dobio astmu, ja vakcinu.

Dobra stvar u svemu bila je što majci nisam ništa bio kriv. Brinula se samo da se vakcina ne upali. A po bilježnice, bojice i to za kuću otići će ona sutra. Nisam vjerovao da ima novca, ali sutra je ispunila svoje obećanje. I k tomu se još ni vakcina nije upalila. Bio sam ljut na medicinare, učitelja i grešku u sistemu. Bila je to prva koje se sjećam. I prvi gubitak na ruletu života...
Nikad mi se ta scena razvezivanja rupčića neće izbrisati iz osobnog operativnog sustava, a ponavljat će mi se čitav život. Više se puta prikazala nego bilo što na YouTubeu.
Moji životni gubici zapravo su u odnosu na dobitke uvijek bili u pozitivnome skoru 2:1, ali u kvalitativnom smislu isto tako uvijek su slijedili djedovo ratno pravilo..., skoro patetično nam pojasni Michele, pokušavajući svome tumačenju života dati gotovo filozofsku težinu i značaj.

Mislili smo kako je tu kraj priče. Konobar nam je donio četiri zadnja piva koja su se tu još zatekla. Snijeg se jednakim elanom zalijetao na svekoliki svijet oko nas. Snijeg cijelac i prvi dani ledenoga doba bili su nam gotovo čista romantika. Brinulo nas je jedino - što dalje? Međutim, Michele nam nije dozvolio da tu brigu izvedemo na čistac.

Prije neki dan s ponosom i velikim, nemjerljivo radosnim iščekivanjem, ispratio sam sina na intervju za jednu međunarodnu školu. U novu fasciklu uredno i s dirljivom nadom skupa smo složili sve svjedodžbe certifikate i vjerovali da će neka komisija, makar i najstroža, biti jednako oduševljena odličnim školskim uspjesima, đakom generacije, diplomama glazbene škole, preporukama, certifikatima...
No, neka neobjašnjiva slutnja, taj neki obiteljski kod, u trenu su mi tu elegantnu fasciklu pretvorili u moj rupčić, s kojim me majka ispraćala na prvu vakcinaciju. I tada, baš kao i sada, sve je bilo fino sortirano i jasno raspoređeno... Iako sam pomislio - pa neće valjda... - opet je povijest ostala vjerna samoj sebi, kaza nam Michele suho, tiho kao da ne želi uvrijediti neke davne pokojne koji su nenadano izišli iz snijega i sada skupa s nama čekaju trublje nebeske na koncu svijeta.

Konobar nam reče kako je pronašao još jednu litru travarice, ako nas zanima. Zanimalo nas je.

Čovječe, jesi li tražio kakvu preporuku, kakvu živu riječ?! Barem za svaki slučaj... Mislim, to je prilika života, jednom i nikad više!, nisam mogao odoljeti, najednom sam shvatio kako već odavno njegovu priču slušam s pažnjom i pritajenom nadom.

Naravno da sam tražio veze. I to dobre. Toliko dobre, da sam ih se i sam uplašio. Ali, na kraju su se moje veze samo odlično uklopile u naš porodični kod - poduči nas Michele - opet smo izgubili rat i sluh, ali smo zauzvrat dobili astmu...

Šutnja je pokušala utišati ciku vjetra i granja koje se slama. Travarica je mirisala kao prva ljubav na ljetnom raspustu. Samo je Michele ostao zreo za priznanje na doping kontroli. Iz njega se otelo sve što nam je tada htio kazati. Ništa u njemu nije ostalo. Kao kad iz pijanca krene ključ...

Odnosno, u najmanju ruku vjerujem da jesam tražio veze i preporuke, kao i svaki roditelj i kao što Bog zapovijeda, pričao nam je bez nekog velika emotivnog biljega, premda smo to sada očekivali.
Tragao sam, ali nisam imao potvrdu koju ni djed ni otac nikad nisu dobili od nadređenoga. Tako je ni ja nisam mogao imati. A ta ti je potvrda u životu najvažnija, s važnim izrazom lica, značajno klimajući glavom, objašnjava nam on svoj poučak.

Uostalom, vjerovao sam da je dovoljno to što je se odlično i dobro odgojeno dijete želi upisati u međunarodnu školu i što je konačno u rupčiću zavezano točno ono što nam treba da s vakcinacije iziđemo osmjehnuti.

Na kraju je sve završilo prema kodu moje obitelji...

Izgubiš rat i sluh, ali zato dobiješ astmu!, povikasmo, kucajući se hladnim čašama travarice. Čak je i konobar s nama nazdravio. Potom je otišao iza šanka i opet se vratio, noseći novine. Stavio je pred nas i pokazao sliku.

- Znam ja da si mi odnekud poznat, reče on Micheleu, mislim se čitavu večer i sad se sjetih – ti si pisac, Michele Bocacci..., reče s neodređenim izrazom lica, pa nastavi: Nehotice sam i ja uhvatio vašu priču, vjerujte mi da ću je zapamtiti, ali, s druge strane, ko zna zašto je to dobro..., namignu nam konobar.

Šutim. I mislim – Teško da je to za bilo što dobro...

Kasnije smo gazili za razgrtačem snijega. Onda smo morali dalje kroz netaknuti snijeg. Pravili smo prvu prtinu. Zora se na grad prosula poput čokoladnog mlijeka. Niotkud miris kruha ili kave. Samo je s neba padalo perje ledene sablasti.


5,0 
Nada Crnogorac

Znala je da je mama došla na informacije. Znala je da je sada čeka na parkiralištu. Znala je da nju sada čeka mučenje na putu do kuće. Zato je polagano spremala knjige u torbu. Polagano da savlada nervozu. Smišljeno polagano da izgleda ravnodušna. Mrzila je ovu otrcanu zgradu, prljavu žućkastu rasvjetu koja je svemu davala izgled pokvarenog jajeta. Osjećala se poniženom što je morala svaki dan provesti čitavo jedno radno vrijeme u ovom traljavom, poderanom prostoru u kojem nijedna stvar nije sačuvala svoju cjelovitost. Prazna učionica gledala ju je zabrinuto. Buka se udaljavala i ravnomjerno tekla ulicom. Nevidljivi nosači zvukova koračali su u mraku zimske večeri. Sedam sati je prošlo. Morala je izaći pred majčine bezbrojne odlučne face i neumoljive rečenice, naborano čelo ispisano upitnicima.

            Kada je sjela u auto na suvozačevo mjesto (nije stigla još ništa ni reći), prvo što ju je dočekalo bilo je: "Znači ipak neće biti 5,0?"

Šutjela je. A šta da odgovori kad su obje znale ocjene, sve kao napamet. Neće biti 5,0 ili bolje 0,5 kako je sav sretan izbezumljeno vikao u ulici jedan prvoškolac vraćajući se kući zadnjeg dana škole. Vikao je svojima koji su svi bili u dvorištu: "Prošao sam s 0,5!" Jadna djeca, razmišljala je. Mama je i dalje sjedila ne paleći auto. Šutjele su. Nije joj rekla ni dobro veče ni bok ni kako si, jesi li umorna i gladna, ništa samo taj 5,0. Htjela joj je reći dobro veče, mama, kako si, ali nije se usudila. Osjećala je kako joj podrhtava želudac. Sve u njoj bunilo se protiv toga 5,0. Počele su joj se tresti ruke. Bojala se da joj taj val ne preplavi cijelo tijelo.

 Mama je rekla istim ravnim glasom:

 "Nadala sam se da ćeš to ipak do kraja polugodišta popraviti na 5. Ja znam da ti to možeš", nastavila je sada već tvrdo. "U čemu je problem? Reci!"

            Još su uvijek sjedile u autu na parkiralištu. U mraku. Opkoljene hladnoćom. Zagledane u neke nevidljive ili samo njima vidljive pojave.

 "Pa znaš sve ocjene, usmeni, pismeni,  nisu za 5", odgovorila je tiho i u strahu.

 "To i sama znam, ali me zanima zašto ih nisi ispravila? Zar se ne može to naučiti za 5? Ako ćeš sve ostale predmete imati odličan, onda sigurno možeš i ta dva."

"Mama, nisu svi za sve. Možda baš ta dva ne mogu", uspjela je jedva protisnuti.

 "Ja znam da možeš. Ja sam ti već objasnila milijun puta koliko je to važno za tvoju budućnost, za upis na faks. Svaki bod je bitan. Ja te ne gnjavim bez veze. Ja na tome ne inzistiram bez veze. Ja sam te ispitivala i sve si znala. Što se onda dogodilo?"

"Ne znam, smutilo mi se sve. Nemam pojma. Nisam znala za 5. Nije profesorica ništa kriva."

 "Ja ne krivim profesoricu, nisam to ni rekla, krivim tebe. Ti to sigurno možeš. Kada se možeš javiti?"

            E, samo to je čekala. To pitanje kada se može javiti. Jer već se javila. I gotovo. Nema više. Samo kako da to njoj objasni? Za nju nema nemoguće situacije. Nerješivog problema. Ona se ne miri. Ni sa čime.

 "Ne mogu se više javiti", rekla je sporo.

 "Kako ne možeš, pa imate nastavu još cijeli ovaj tjedan!"

 "Tako, profesorica još pita samo jedinice i više neće pitati, ide dalje s gradivom. Ispitivanje je gotovo."

 "Kako gotovo?" pitala je mama nervozno.Više nije mogla čuvati svoj mir. Odbacila ga je i obje su čule kako se zvonko i s cilikom razbija poput stakla.

 "Zašto se netko ne bi mogao javiti da ispravi ocjenu na višu?"

 "Mama, već sam se javila, ne mogu se javljati svaki sat", rekla je.

              Slutila je da će sada iskrsnuti nešto novo i padala je bezglavo u tu slutnju kao u crnu rupu bez dna. Jer mama je uvijek smišljala nova pitanja, nove pravce, nova polja, neki novi i nepredviđeni potez da te matira. Morala je dobiti svaku partiju. A nažalost, njezine slutnje uvijek su se i razotkrivale. Strah u njoj sada je bio veći od samog mrklog mraka oko njih. Kraj auta je prošao još poneki učenik vukući noge. Tišina je trajala. 

"Otići ću ja sutra do nje da je zamolim da te još jednom pita" rekla je odlučno. "To je glupo da imaš samo dvije četvorke."

            Sada je bila na rubu plača ili vriska. Osjećala je kako joj ruke lupaju po koljenima. Cijeli razred će joj se smijati iza leđa. I mrziti je. I okretati joj leđa.

 "Mama, molim te, to nema nikakvog smisla. Nemam ocjene za 5, i sama si vidjela.Tako bi profesorica mogla pitati u nedogled, još i još i još, ne bi bilo ni polugodišta!"

 Čudila se sama sebi kako je to uspjela izgovoriti. Trebale su obje prasnuti u smijeh. Ali nisu. Da je bar mama, onda bi i ona iza nje. Ovako je i dalje vladala ista tupa napetost. Mama je sjedila poput spomenika. Kao da ju je netko isklesao od hladnog i neumoljivog mramora. Neki suvremeni Michelangelo specijaliziran za automobilske skulpture. Svjetla automobila obilazila su ih, kratko pogledala i obasjala, da bi nestala u mraku.

 "Zima mi je", rekla je. "Idemo kući?"

            Znala je zašto mama ne kreće. Kod kuće neće moći ovako s njom razgovarati, ovako na miru, kako ona obično kaže. Za te razgovore na miru ona uvijek bira auto. Nitko i ništa ti ne smeta, a ako voziš, suputnik (ili možda supatnik?) ne može izaći van, ako i poželi. Shvatila je maminu taktiku i razloge već odavno. Zato je u njoj rastao strah i odbojnost prema autu, činilo joj se da sada razumije kako se osjećaju ptice u kavezu. Ponekad joj se javljala mučnina.

            Kod kuće je tata. On je razumniji. On je zagrli i kaže: "Sve je to super!"


Ljudi koji ne vole da idu u bolnicu 
Pavle Zelić

Kasnim na dežurstvo, ali nije mi prvi put. Znam da je Gordi već tamo, tačan kao smrt, iako mu je posao da donosi život. Ipak, ubrzavam korak, i spuštam pogled, a zgrada bolnice na bregu iznad palanke raste predamnom, veća sa svakim korakom koji napravim, obuhvatajući ceo moj vidik i više od toga, obuhavatajući sav svet koji postoji, koji sam ja.

Brojim li koliko sam se puta zaklinjao ženi, majci, deci koja ne bi ni znala da me pitaju to, da ću preći da radim privatno, zajebati sve. I lekare i sestre i žene na stolovima, raskrečene i krvave. I sluzave gromuljice koje izvlačim iz njihovih utroba, njihovih rasečenih stomaka, kroz slojeve tkiva i sukrvice, na svetlo sveta. U život.

Poginjem i glavu i zakoračujem u nikad pusti hol, zaobilazim grupice rodbine koja tetoši pacijenata u pocepanim i rasparenim pidžamama. Penjem se brže bolje, preskačući po tri izlizana stepenika. Nepun minut kasnije sam u punoj ratnoj opremi, zelenoj uniformi i belom mantilu preko. Već se osećam bolje, mirnije, iako znam da neće potrajati. I kada stupim nazad na hodnik, gledaće me drugačije, biću gospodin doktor, gospodar njihove sudbine, života i smrti, i nema privatnika koji mi tako nešto može pružiti.

„Akušer ima najteži posao u celoj medicini“, sećam se kao da mi juče priča matori Gordić, „jer dok svi drugi lekari brinu o pacijentu koji treba da se oporavi, ili makar zadrži na postojećem stanju, mi imamo u rukama živote ne jednog, nego dva potpuno zdrava pacijenta, i treba da uradimo sve u svojoj moći da to i ostanu. Jer drugo nam neće niko oprostiti.“

Primetim ga s leđa, negde u dubini zelenog linoleuma, starijeg dežurnog koji mora da čeka mlađeg. I hoću da mu priđem, ali zastajem malo i gledam ga kako se, nogu pred nogu, vuče niz hodnik ka svojoj sobi. Skupio mi se, onako inače mali, sa godinama sve više zdepast nego četvrtast, mlohav, pre nego zategnut, tup, češće nego oštar.

Znam gde je pošao, u sobičak u intenzivnoj, gde može da osluškuje, gde je najbliži sali i stolu, uvek prvi na braniku odeljenja. I gde ima štek najboljih žestina u ovom ćošku univerzuma.

„Primarijus Gordić je stub bolnice!“ dreknem za njim. Namah na hodnik proviri hladna trajna glavne sestre Rade da bi se odmah zatim uvukla nazad u sestrinsku sobu, ostavljajući za sobom tek tračak dima i pola komentara upućenog više onima unutra nego nama pred kojima ga ni mrtva ne bi izgovorila.

A on se ni ne okrene, i kao po refleksu dodaje, „da, da, za zapišavanje...“ unjkavim, otegnitim glasom. Glasom iz kojeg se ne može razaznati da li se podsmeva sebi, meni, njima koji su mu ko zna kad tu etiketu priheftali, ili prosto konstatuje nešto.

Prvi nož odeljenja već treću deceniju, a mogao je biti najbolji i na nekoj prestoničkoj klinici ili čak dalje, u belom svetu. Ipak, vratio se sa specijalizacije iz velikog grada, brže bolje, kao što ću i ja učiniti toliko godina kasnije. Vratili smo se jer nismo mogli da podnesemo da nas gledaju sa visine, da nam se pred nosom zatvaraju vrata sa skraćenicama koje jedva staju na mesingane pločice a ne znače ništa u praksi. Ne zaista.

Jedini ko je hteo i umeo da nas tamo nešto uči, njega kao kliničar koji deli neko tajno i zabranjeno znanje, a mene kao prestareli asistent bio je Četvrtko, praktičar do bola, legenda nacionalnog instituta, još jedan neprilagođeni za bilo šta osim za salu.

Virus koji mi je preneo Gordi, još dok me je uočio među stažistima koji su se hvatali za usta i grabili najbliži lavabo na svaki rez i kadaver, se lepo inkubirao kod njegovog i ubrzo mog mentora u glavnom gradu. Inkubirao, da bi se po povratku u provinciju i primanju na odeljenje ginekologije, kao najmađeg i najperspektnijeg lekara u celoj bolnici, razbuktao u infekciju. Infekciju koja hvata oko i nerve u ruci, vlaži čelo i ubrzava srce, i namešta operativni raspored i najteže slučajeve daje meni, makar da asistiram, samo da sam tu, da sečem još, dublje u njih i sebe.

Nazad na hodniku, sada, ne dodamo ništa, igra više nije zabavna, i nekako noć koja nas čeka odjednom deluje još duža. Pustim ga da ide, da i on nađe malo svog mira. A kasnije, kada nešto dođe na operacioni sto, možda, odigraćemo kao nekad, kozaračko kolo usred sale, i otpevati koju našu poskočicu, brezobraznu i sočnu k'o crvljiva dunja a veselu k'o mongoloid sa rukom u gaćama. I bićemo srećni, jer jedino tamo i jedino tako možemo to biti. Mi zavisnici. Jedino nikad nećemo pominjati penziju jer bi to za nas bio kraj, gori od svega.

Seći ćemo, dok sami ne skviknemo, dok nam ne otmu skalpel iz hladnih, mrtvih prstiju.

* * *

Znam ljude koji ne vole da idu u bolnice. Svi ih znamo, to su oni koji ne mogu da obiđu ni rođenu majku ako nedajbože legne negde. Imaju pravo. Ovo su grozna mesta. Mesta koja čak i mirišu na kontinuirani bol, zrače čistom negacijom, i niko tu nije zato što voli i hoće, sem nas, čuvara i demona zarobljenih u paklu u kojem duše cirkulišu, a mi smo oni koji su zatočeni.

Preterujem kao i svaki put kada imam dežurstvo, šlajfujem po jednu crnu misao ukrug, razvlačeći je kao žvaku prilepljenu na cipelu. Ali možda i ima istine u svemu tome, na drugim odeljenjima. Kod nas, na ginekologiji, stvari ipak nisu tako loše. Mi donosimo i radost ljudima, i snishodljivo se pretvaramo da nam je svaka beba nova i lepa, da je svaka jednistvena a ne samo tek deo redovnog posla.

Da me neko pita, teško bi objasnio kako je dremator kao ja uspeo da se navikne na koncept dežurstva. Cela noć u pripravnom stanju, bez opuštanja, nije to prirodno čoveku. Ne ovoliko, ne svaku četvrtu a odskora i treću noć, ali mora se, plaća se, dobro se plaća da diskretno menjam kolege koje moraju da budu sveže za naparfimisane đane u ordinacijama. A ja volim da mogu da donesem kući više, a da u istoj vremena provedem manje.

Ipak, večeras je odeljenje prijatno praznjikavo. Tu je tek par baba na oporavku od histerektomije i moj ponos. Mlada žena kojoj sam uradio Verdhajma, možda i najtežu operaciju u celoj ginekologiji i spasio je cervikalnog kancera i koja se dobro oporavljala. Posedeo sam malo kod nje, strpljivo odgovarajući na pitanja i ignorišući ne tako tihe molbe njenih cimerki. Bile su tu i tri trudnice, stabilne, makar za sada, ali naučio sam već, ovdašnje žene su bliže životinjama i tera ih da se porađaju po mraku.

Jedna malecka sa gigantskim stomakom mi je posebno privukla pažnju, načelnica me je upozorila na nju. Beba je bila u lošem položaju i ogromna, i carski rez je bio indikovan, ali se žena žalila da loše podnosi anesteziju. Čekaće jutro, i ona i muž, ćata koji je pokušao da mi uturi koju, da „pazim na dete, sina to jest, i kevu naravno, naravno, i da završim to da se više ne mučimo“ i kojeg sam promptno isterao sa odeljenja, sve sa kovertom nabijenom nazad u džep. Koji se pa moj ti mučiš, pitam se samo?

Mirno je, sada, ali noć brzo pada i knedla mi se penje u grlo da tamo ostane. Samom u sobi, u laganom dremežu, priviđa mi se kako se davim u okeanu pičke. I to ne na prijatan način.

Dvesta osamdeset i kusur hiljada stanovnika koji gravitiraju ka gradu i bolnici, podeli sa dva pa malo više, odbij devojčice ali ne i babe, ne, nikako babe, i dođeš do ciglo 100 soma pičaka za koje smo odgovorni Gordi i ja noćas. Zamišljam ih nekad i onda sanjam u kratkim i nervoznim komadićima sna, kako nadiru ka meni, prekrivaju me sa svih strana, kako se davim u njihovoj sluzi i sekretima. U ruci mi je skalpel velik k'o mačeta, njim ih držim na odstojanju, makar neko vreme, a onda strah biva pobeđen, i one nadiru, a ja sečem, sečem...

Sav znojav skačem sa kreveta, unezveren i bunovan, još uvek mašući rukama. Treba mi nešto da me razbudi, da me vrati u ovaj svet, ovu noćnu moru sa kojim znam kako da se borim.

* * *

Dengam je, ili denga ona mene, ko će ga znati? Mica, Cica ili kako joj je već ime se sama zgodno namestila u pravoj smeni, kao što se namešta u sve prave položaje. Zna da je ovo najbolja ekipa i čak je ni strah od strašne glavne nije sprečio da mi zakuca na vrata kao sam anđeo poslat da me spase od košmara.

Krevet je uzak za ono što nam oboma prija i opirem se o zid, i opkoračujem je i jebemo se k'o paščad, k'o zveri, i tiho, tiše, samo dahćemo i lapćemo... A bole njih i bole nas, ali red je red i kad svršimo ili makar ja, otme nam se uzdah, ništa glasnije. I gotovo je, možda ćemo još jednom pred zoru, ali sad je sigurno lakše... Neću da joj komplikujem život, ne dok se ne upoznamo bolje, zato čekamo još malo i krijem je, krijemo se... Cigara je slatka i ne guši iako je krdža. Uvlačim u sebe duboko da ispunim sve i poslednje alveole, i šapućem joj prigodne koještarije uvežbane sa tolikima pre.

Da sam bio malo manje neoprezan, lenj, manje idiot, čuo bi, osetio bih da je Gordi ušao da porađa malecku bez mene. Da li ga je našao ćata-ćale ili je odlučio da sebi prekrati noć na način koji mu je najviše prijao, tek, teška ruka sestra Rade, koja se konačno, prekasno osmelila da zakuca na vrata moje sobe i obavesti me šta se dešava, ubacila me je u brzinsko oblačenje dostojno vatrogasca i spremilo pravac ka sali.

„Doktore, on nije hteo ništa da sluša, ja sam molila da Vas sačekamo, počeo je ima ni čevrt sata, odveo je samo jednu neiskusnu sestru, ali ne čujem ništa a znate da ne da ni da se priđe, naročito meni, ljuti se jako.“

„Dobro, dobro, sad sam tu, ne brinite, znam ja sa njim.“

Nisam znao ništa.

* * *

            Vrisak me preseče na pola hodnika, i noge same trče. Ne perem se, ne stavljam masku već ulazim pravo u salu. I saplićem se na prevrnuta kolica sa instimentima rasutim svuda. Padam na lice, i dižem se a glava mi zvoni. Vidim samo jedno, ženine raskrečene noge, i dete, samo glavu između njih.

A glava, glava deteta viri, cela lopta između nogu, ali ne i rame, ništa sem glave, i vidim da ne valja ništa, jer to nije hipoksija. I glava nije modra, jebeno je crna.

Glava je crna a Gordi je vuče i zavrće. Vuče je i ja vičem i urlam i ne čujem, ne čujem ga ništa. Jer sestra vrišti i žena vrišti i on i ja i svi, svi sada vrištimo, samo je dete sa crnom glavom nemo. I vidim kako je pukla koža i, i, i dalje stojim ili idem, a koža puca i tetive se kidaju, i nema krvi jer izliv u tkivo prevelik i onda se čuje prasak i Gordi leti unazad, jer pukla je, pukla je kičma i vrat je pukao i ispada mu glava iz ruku i on pada, i glava pada, i odskače o pločice. Prvi, drugi put, a on se sulja po pločicama ali glava i dalje ne staje. Gordi ustaje a glava i dalje skakuće i kotrlja se i odlazi. A žena krvari, i ručica viri, i on bi opet, da priđe, da vuče. Sestra se onesvestila, i glava se zaustavila. Ja konačno skačem, preskačem, prilazim i hvatam ga za rame i okrećem ka meni. Leti mi ruka i puca šamar, i okreće se Gordi, oko sebe ukrug i pada na sestru. Vičem još nešto, urlam i penim. A Gordi se trese k'o epileptičar na zemlji, k'o ludak ali to sada ne može biti primarno, ne nikako. Saberem se nekako, dovoljno da mislim, dovoljno da se setim da zaglavim vrata kolicima, odjebem Radu i konačno zovem anesteziju.

Zovem i ne čekam, već uzmem instrumente i prilazim ženi, a ona ne vidi, i ona ne čuje i pita gde je dete, 'oće da ga vidi. Ja joj samo držim čelo i čekam. I dolazi anestezija, otvaram tek kad se identifikuje, mlada cura, jeb'o sam je, možda, ali nemoj to sad. 'Oće da povraća kad vidi, a ja opet šamar.

I kažem kako jeste, i šta je bilo, i kako je Gordi stub bolnice, i kako ona nema pojma šta se desilo nego ima da uradi šta joj se kaže. A mobilni mi je već u ruci, i direktor je već na vezi i kaže ono što treba. I sada zna petoro, i Bog, a šta njega briga. Sredi mi ona ženu, i ostavi me da radim. I uradim. I kad završim imam punu kesu, i ne pitam dišu šta ćemo dalje jer znam da mi neće pomoći.

Obdukcija ne dolazi u obzir, niko ne sme da zna, kažem diši, ja ću sve, ne morate više ništa da brinete i kako sam to rekao tako mi je malecka umrla na stolu. Odradio sam šta je trebalo, i znao već da je uzalud, da je trauma bila prevelika i da se unapred žalila na anesteziju, i da će ćata zadržati pare, da će imati sahranu ali da neće biti malog belog kovčega jer nema malog belog leša.

Ovo mrtvorođenče neće videti ni patologa a kamoli popa.

I nosim ga napolje, u mašinu za biološki otpad, i vraćam se brzo, i plačem jer to tako treba, a sestre su nabijene u sobu, i niko ne sme da pisne. Vraćam se Gordiću i ženi i budim onesvešćenu sestru i objašnjavam, vrtim sve isto i ostavljam je Radi. A ona je spremna, nije trebalo niko da je zove da joj objašnjava, i kaže mi kao da to nisam bezbroj puta čuo da radi ovde 33 godine, došla je kad i primarijus Gordić i neće da bude sranja na njenom dežurstvu.

Da psuje... E to čujem prvi put.

            Jedva da kažemo još nešto do zore, i kada zarudi i kada dođe načelnica, nema se šta uraditi, primarijusa ću ja lično odvesti kući, i sa porodicom ću ja pričati. I ništa više neće biti isto. I obećaću ženi da napuštam bolnicu, da ću raditi sve, štagod, jer je noćas bila poslednja noć u kojoj sam video salu, i skalpel i novorođenu bebu.

I znam da ću imati sasvim nove košmare, i mračno ih priželjkujem. Jer iskreno, i zaslužujem to.


Magistrala 
Ružica Aščić

U grad smo se doselili sredinom ožujka. Zapravo, iz grada se u naše mjesto moralo voziti dobrih dvadeset minuta, ali ja sam svima govorila da se selimo u grad. Nisam željela da moje prijateljice misle kako se selimo u neku zabit jer nemamo novca za kuću u gradu.

Puhao je leden vjetar, ali pretpostavljala sam kako je to morao biti posljednji trzaj zime prije nego trava i cvijeće krenu izbijati iz tla. Ožujak je bio poznat po prevrtljivosti i ja sam s vremenom naučila ne vjerovati varljivim sunčevim zrakama koje su zataškavale oštrinu zime i mamile van.

Naša kuća bila je bačena na osamu. Stepenice su s kućnog praga vodile ravno u more, tako da se ljeti moglo samo išetati iz kuće i ući u vodu. Oko stepenica su rasle divovske agave, a iznad kuće stablo limuna. Bila sam uzbuđena, na neki način. Imala sam osjećaj da će nam život ovdje biti lijep.

Majka je bila trudna. Još uvijek nije htjela reći tko je otac. Mi nismo navaljivali, ali slutili smo kako je otac morao biti njezin šef, tromi bradonja tmurnih očiju koje gledaju u križ. F. je jednom prilikom rekao da bradonja sigurno pumpa svoje tajnice, ali naša majka nije bila tajnica, nego dobavljač robe, pa sam mislila kako se ta optužba ne odnosi na nju.  Nadala sam se da debeli ne zna da je otac jer nisam željela da se doseli u našu kuću.

Moj najstariji brat imao je devetnaest godina i različitog tatu od mene i F. Kada se rodi beba, bit će to obitelj s jednom mamom i tri tate, samo što nijedan tata neće biti s nama.

  1. je prije znao ispitivati majku za našeg oca, ali ona bi sve okrenula na neku drugu stranu i rekla: 'Zar vam ja nisam dovoljna, dušo?' F. je u početku navaljivao saznati, ali je s vremenom prestao govoriti o tome. Kada sam najstarijeg brata, još dok sam bila mala, pitala zašto nemamo tatu, on je rekao da imamo, ali bi vjerojatno sto muškaraca moralo napraviti test očinstva da se utvrdi tko je pravi. Nakon toga ni ja nisam pitala.

Moja najstariji brat i majka su u kuhinji uz šalice crne kave znali šaputati o nekom ratu, tobože da mi ne čujemo. Nakon nekog vremena bi se počeli derati jedno na drugo. On je govorio da želi ići služiti i da svi momci koje zna idu. Ona bi razrogačila oči, unijela mu se u lice i rekla da samo budale idu ginuti za sebične ciljeve fašističkih vlada. Onda bi se odmakla i hladnim, odsutnim tonom pridodala da ionako ima dijabetes i da ga nikada ne bi primili u vojsku. Kada bismo F. i ja ušli u kuhinju, oni bi se pretvarali da pričaju o nečem svakodnevnom, primjerice tko će majku voziti u bolnicu kada dobije trudove.

Majka nam je samo mjesec dana nakon dolaska zabranila gledati televizor. Prvo ga je umetnula ispod stola u svojoj sobi, ali ga je, kada nas je zatekla da sjedimo na podu i gledamo vijesti, iznijela ispred kuće i željeznom šipkom mlatila po njemu dok mu nije smrskala ekran. Od toga se sva uzdihala da je izgledalo da će se onesvijestiti, ali ipak se uspjela dočepati zida i tako znojna i slaba uteturati u kuću. U hodniku je sebi u bradu rekla: 'Šugava su vremena za rađati djecu'. F. i ja samo stajali sa strane i šutjeli. F. je kipio od bijesa, ali nije smio reći ništa.

Sljedećeg dana majka je u kuću unijela crno štene. Nismo znali odkud ga je donijela jer još uvijek nije znala nikoga u okolici. U jednoj zbirci pjesama pročitala sam da 'narodni recept protiv očajanja kaže da treba leći i položiti na trbuh crno mače dva sata ako je bolest na smrt a sat ako je tuga.' Ja sam znala da su crni psi ljekovitiji od crnih mačića jer mačke ne znaju voljeti, a psi znaju, pa sam svoga psa stavljala na trbuh kada sam se osjećala potišteno i uvijek mi je bilo bolje.

Majku sam znala viđati kako podvijenih nogu sjedi na kauču i gleda u zid. Ja joj u tim situacijama ne bi rekla ništa; samo bi joj u krilo stavila psa. Ona bi ga uglavnom šutke odgurnula, a ja bi se potom povukla u sobu koju smo F. i ja dijelili i malo plakala. Onda bi se sjetila kako je neka žena na televiziji rekla kako žene znaju biti mučaljiva raspoloženja dok su trudne, pa joj naposlijetku ne bi zamjerala ništa.

U kući smo imali dvije spavaće sobe, dnevni boravak, skučenu kuhinju i terasu. Postalo je tijesno onoga dana kada se kod nas uselio majčin bratić Boris, čovjek kojega nikada prije nismo vidjeli niti je majka ikada pričala o njemu. Kod nas je trebao ostati kratak period, dok ne prođe kriza. Tako nam je rečeno. Ja nisam razumjela o kakvoj krizi se radi, ali sam se nadala da će što prije otići jer mi se nije sviđao. Svima je zapovijedao da mu nešto donesu, uglavnom čašu soka od drena ili čačkalicu, a poslije jela je podrigivao. Pošto nas je bila puna kuća, Boris je spavao u majčinoj sobi; njih dvoje iz sobe nekada nisu izlazili do podneva.

Žestok vjetar često je mlatio borovim granama po krovu naše kuće. Oni su sjedili za kuhinjskim stolom i vodili dugačke i tihe razgovore nalik na svete ispovijedi dok se vani istapala dnevna svjetlost, a prostorije u kući mračile. Ja se nisam trudila slušati, ali opet, nisam mogla ne čuti teške riječe koje su izgovarali. – Što će biti s nama ako kriza eskalira?

  1. je jednom pitao Borisa kakva kriza može eskalirati i što je to 'eskalirati'. On je pogledom obuhvatio i F. i mene i s nekom tugom neobičnom za odrasla muškarca procijedio – Bolje da ne znate djeco, bolje da ne znate.
  2. je rekao da je odrastao i da želi znati, ali Boris nije htio govoriti, vjerojatno zbog majke. Htjeli smo pitati starijeg brata što se događa, ali njega nije bilo. F. je jednom prilikom, dok smo sjedili na stepenicama ispred kuće i kamenjem rastjerivali rakove pod vodom, rekao da je brat otišao u rat i da se ne planira vratiti dok naši ne pobijede. Tako mu je rekao onu noć kada je spakirao veliki žuti ruksak sa željeznim šipkama i izjurio iz kuće. I još je rekao da mu se ne nadamo dok ga ne vidimo. Ja sam rekla F. da mu ne vjerujem ništa i da brat sigurno ne bi otišao bez da pita majku i bez da mene poljubi za zbogom. F. je potom iskesio zube prema meni i rekao da ništa ne razumijem i da se brat nikada neće vratiti jer će poginuti negdje u arapskoj pustari. Ja sam se nakon toga rasplakala i pobjegla u kuću; željela sam umrijeti.

Jednoga dana smo F., ja i psić Ron otišli skroz do magistrale jer nismo znali kud sa sobom cijeli božji dan. Čak smo planirali da se jednoga od narednih dana popnemo na planinu koja se izdizala ponad naše kuće. Majka takav pothvat sigurno nikada ne bi odobrila jer je planina bila izuzetno strma, ali bilo je načina da to izvedemo dok je ona u svetištu daleko od našeg mjesta molila za zdravlje naše buduće sestrice ili brata.

Magistrala je bila mrtva; na trenutke je djelovalo da smo F. i ja jedinih dvoje ljudi na svijetu. To nas nije rastužilo, naprotiv, krenuli smo se glupirati i poskakivati posred bijele linije na cesti.  Ron je, slijedeći nas, također poskakivao; činilo se da je i on zadovoljan.

Pri povratku kući vidjeli smo jedan maslinasti kamionet kako prolazi magistralom. Potom su, jedan za drugim, prošla još četiri. Kada sam F. pitala što to oni prevoze, on se samo smrknuo i rekao da požurimo kući. Nismo znali da nas kod kuće više ne čeka nitko. 


Podneblja 
Saša Dimoski

Šta mi je sve ovo trebalo?!

Trčim za beličastim siluetama, lelujaju niz sokak, duhovi zaklanih devica, bele najlonske kese na vetru... Kao veš oduvan sa žice, dve spavaćice odlepršaju među kućerke i ja konačno stajem, a srce mi po inerciji nastavlja dalje i dalje, do grla. Progutam pljuvačku, vraćam ga na svoje mesto, teško dišući, i šakom pritiskajući jetru. Osvrnem se. Sa prozora na spratu Ustanove vise povezani, usukani čaršavi. Odmahnem rukom; devojčure će se, uostalom, ionako vratiti meni, već nakon prve racije na železničkoj stanici. Bekstva su ovde uobičajena pojava i važno je da ih uredno evidentiraš, kažu mi iskusniji, a da ih sve zadržiš u ustanovi - ne možeš i da hoćeš, i bolje je da pobegnu nego da se unutra iseku žiletima.

Pred zoru, Suzana popravlja brojno stanje, uletevši u kancelariju pravo kroz prozor. Seda kraj mene, isijavajući toplotu, kao od trenja pri ulasku u atmosferu. Nisam slep, zaljubljena je u mene do ušiju, a druge devojke koje mi prilaze, rukama naslanjaju na sto i pokazuju mi poprsja, ona hvata za gušu i šamara po hodnicima.

Inače, uvek smo zajedno u gustom oblaku mikroorganizama, tridesetak maloletnih prestupnika, besposličara, prosjaka, skitnica, jajara, opajdara - i ja, u dnevnom boravku sa tridesetak stolica, sa televizorom, akvarijumom i gomilom gumenih igračaka koje mlađa deca ljubomorno čuvaju, kao mladunce, a sa kojima se niko ne igra. Ponekad aplaudiraju kada dođem na posao, ali svejedno me proždiru živog, neprestano me pipkajući, tužakajući se i moleći da nekoga prebijem. Dosadno im je. Pokušavam da nešto radim s njima, ali smenjuju se brzo, beže ili bivaju odvedeni iz ustanove, i već sledeće večeri na stolicama sede neke nove ulizice, provokatori, pobegulje, vrištavci, prevaranti, nasilnici i prostitutke, pred kojima se šepurim kao krotitelj, mada sam ovde jedino ja u kavezu, dopuštajući da mi se dive i provociraju u isto vreme, nalik gorili kojeg gađaju kikirikijem.

Šta mi je sve ovo trebalo?!

Sumnjičavo odmahujem glavom pred vratima Ustanove, stojeći pred grupicom okasnelih putnika iz unutrašnjosti. Golobradi mladić preklinje; želi da vidi juče primljenu štićenicu, samo na kratko - trebalo je da se venčamo, a pobegla je, kaže, i ja, ipak pokoleban, zaključavam vrata i penjem se u spavaonice. Inače, uvek palim svetlo kada ulazim kod devojaka. Klik. Ona rukama pokriva oči.

            „...pita hoćeš li da ga vidiš.“, kažem.

„Koga?“

„Znaš, mladoženju. Samo na kratko; a da te pustim ne mogu. Ima procedura...“

„Kak’i, ni mrtva!“, odgovara, „istuk’o me... Zato sa’ i pobegla; ne volim ga.“

Silazim i kažem „ne može“, udaljite se, postoji procedura, a svatovi počinju sa familijarnostima, tapšu me po ramenu, nude pivom i pitaju za ime, zbog čega postajem grub i kažem da nemaju šta da traže ovde, gde ja lomim hleb, gde me zovu „profesore“, mada sam tek ključar, osuđen da budem i vratar i redar i poverenik i mrtva straža u noći, nabujaloj spolja i kompresovanoj iznutra, nemoj, nabrekloj od vlage, nabijenoj nejasnim pretnjama i mirisom zapušenih toaleta... Svatovi se cele noći muvaju oko zgrade i tek pred zoru odlaze.

Šta mi je sve ovo trebalo?

Ima jedan štićenik, bledunjav, stalni gost; taj strasno trlja ruke kada se neko od ostalih povredi, zaplače ili dobije batine. Sledeće večeri, dok mi se manja deca motaju oko nogu, on prilazi stolu sa izrazom filmskog partizana koji u tehnikoloru umire petnaest minuta. Usne indigoplave boje pokušavaju da izgovore nešto važno, a zatim, kao da ceo propada kroz rupu u patosu. Skačem, podmećem stopalo pod glavu koja se trza i udara u pod, pazim da ne odgrize sebi jezik i čekam da napad prođe. Za to vreme, neki ilegalni imigrant pokušava da ukrade ključeve koji leže na mom stolu. Dođe mi da mu zveknem šamarčinu, ali se uzdržavam. Ostala deca nezainteresovano posmatraju, ćuškajući se i muvajući laktovima. Objašnjavam im nešto o epilepsiji, a oni me pitaju da li mogu u toalet. Kasnije, shvatam da tamo puše slamke iz metli kojima se čiste klozeti, uvijene u politiku ekspres. WC je njihov klub, berbernica, red u pošti, i moraš da paziš koga sa kime puštaš. Devojke i dečake nikada zajedno, davitelje mačića i mlađu decu nikada zajedno; mlađe držiš uz sebe, da ti se lepe za kožu kao gume za odgušenje slivnika, da trljaju krastave obraze o tvoju ruku i žvalama ti vlaže rukave.

Ujutro vidim da je Igor, silovatelj, ostavio svoje govno na plehu prozora. Evidentiram i govno.

Sve evidentiram; nakon večere prebrojavam musavi escajg, posebno od kada je Francuska Obrada pokazao izvestan nivo kreativnosti, savivši sve zupce na viljušci osim jednog, koji je potom zario u nečije rame, nagnuto nad tanjirom. Zbog truda me svi hvale i zato napredujem do drugog krila zgrade, gde su delinkventi na stalnom smeštaju, dok ne napune dvadeset i jednu godinu.

Šta mi je sve ovo trebalo?

Jogiju već tri meseca ne zarasta rana na nozi i počinju da sumnjaju na ejds. Trojica su silovala retardiranu devojčicu, a jedna štićenica zatrudnela je sa Jogijem. Vodim je na preglede i komisije za abortus. To traje danima; ponekad stopiramo, i dobri ljudi nam staju.

Ponekad se povlačim u svoju kancelariju i nešto pišem. Tokom noćnih dežurstava, u spavaonicama zatičem nepoznate mladiće i domce koji otežu u govoru, a glava im svaki čas pada na grudi. Evidentiram: heroin, i pretim došljacima policijom, čekajući kada ću naleteti na nekoga ko će me izbosti ili mi izbiti zube. Za sada uglavnom dobijam poluglasne pretnje. I samo raširim lice u osmeh ajkule, žvaćući te pretnje kao cirkuska nakaza čašu, lažno siguran i grub, sa pogledom koji bi trebalo da bude hladan, mrtav, a opasan. Ostatak vremena jurim s kraja na kraj velike zgrade, prisluškujem tihe razgovore domaca, proničem u tajne, i tako celu noć.

I sve evidentiram.

Viđeniji štićenici već imaju mobilne telefone, za razliku od vaspitača za koje je to još uvek luksuz. Pri odlasku kući, dok čekam tramvaj da se dovuče, jedan taksi naglo se zaustavlja, suvozačev prozor se spušta i kroz njega me štićenik poziva da uđem, žustro mašući rukom, unutra, hajde, hajde, zašto da kisnete....

I dok na stanici kisnem, shvatam da je sve farsa, da se ovde uloge promenile, i prvi put pomišljam da odem. Već pomalo pišem, i kasnije saznajem da jednoj reklamnoj agenciji treba pisac slogana i ostalih reklamnih tekstova, osoba „sa životnim iskustvom i dozom pozitivne otkačenosti“.

Možda je to ono što bi mi trebalo?

U agenciju dolazim pravo iz noćne smene, a oni me pitaju „šta imam da im pružim, a što drugi nemaju?“... Izveštačenost pitanja smrdi kao nagorela plastika, i ja samo kažem da nemam nikakvog iskustva sa kopirajtingom. Kako stojiš sa konceptima, pitaju, a ja potvrdno klimam glavom, mada ne razumem pitanje u potpunosti. Mh, kažu i otpijaju kapućino. A iventi? Onako, kažem. Dobro, kažu, čeka nas jedna kampanja za čaj, i daju mi sedam dana da nešto smislim, a ja napišem scenario sa ispuštenom kesicom i punjenom sabljarkom na zidu, i njima se, na moje iznenađenje, dopadne. Kada se vratim u ustanovu i nagovestim da sam možda našao drugi posao, mnogi nisu iznenađeni. Svet advertajzinga ne smrdi na lepak i mokraću, niko ti neće izbiti zube niti krvariti po košulji, a i žene su bolje udešene i ne moraš da ih vodiš kod ginekologa.

Ustanovu napuštam oko 14 časova, niko se sa mnom ne pozdravlja niti me ispraća, samo me jedan kolega podseća da nisam oprao šoljice za kafu, izlazim kroz kapiju, i to je to.

Rez...

Sledećeg jutra, stojim ispod table sa imenom agencije, čist, zategnut, gladak, blistav, i nalik čoveku koji je svima oprostio. Zvonim, ali niko ne odgovara. Zvonim... Nakon dužeg čekanja, interfon konačno zazuji i ja se popnem uz stepenište i polako otvorim tapacirana vrata. Predsoblje je prazno i tiho, kao da mi je neko postavio zamku. Gledam na sat, vidim da sam došao tačno na vreme. Kročim u glavnu prostoriju, pogledom pređem preko kompjutera i kancelarijskog nameštaja, a zatim sednem u jedan ugao. Tada se u susednoj sobi probudi usisivač, i počne da zavija, sve bliže i bliže. Nešto kasnije, podižem noge da bi spremačica koja me je pustila u zgradu mogla da provuče papučicu ispod moje stolice.            

Prvi zaposleni me zatiču kako gnječim treći opušak. Kada se predstavim, niko nema volje da me još nešto pita. Deluju pospano... Posmatram ih kako redom uključuju kompjutere, mrzovoljno pune svoje šolje za kafu i žale se što su juče ostali duže na poslu. Zatim uglavnom stavljaju slušalice na glave, bulje u monitore i vrte točkićima miševa, vrte i okreću, kao da traže neki izlaz iz nepoznate šume, slepo navodeći sebe u jalove kružne putanje i vraćajući se uvek na isto mesto.

U krug, u krug, u krug... Mešam nes-kafu u velikoj šolji, šunjajući se kroz glavnu prostoriju, jer još nemam svoj kompjuter. Jedna akauntkinja podiže glavu, breca se i stišava me, jer ne može da se skoncentriše od cangrljanja moje kašičice... Izvini, kažem. Prođem kraj šanka, a osveživač prostorija prsne malo spreja za mnom, pssst...

Uz mrzovoljno ćaskanje zaposlenih, prvi put čujem izraze kao „pekidžing“, „bjuti šot“ i „target grup“. Čujem da je u svetu ovaj posao mnogo opušteniji; tamo, ako treba, ceo dan gledaš kroz prozor, razmišljaš, i niko te ne požuruje, a dobro si plaćen. Uz to, primećujem da skoro svi imaju problem sa viškom kilograma i da im se zadnjice malo prelivaju preko stolica. I kako vreme odmiče, sve su zatvoreniji, zlovoljniji, dok oko podneva konačno ne ustanu i napuste zgradu, svi osim devojke koja me je opomenula. Ona se preko tastature s nekim od jutros dopisuje i smejulji kao da skuplja pljuvačku i nikako da je ispljune.

Tik-tak, tik-tak, tik-tak, tik-tak... Većina se još uvek nije vratila sa pauze kada me mladi vlasnik poziva u kancelariju i pita jesam li se snašao. Videćeš i sam, kaže - brejnstorming, sastanci, klijenti, rokovi, a ja uglavnom ćutim i klimam glavom. Zatim me upozorava da ovde moram da budem sposoban za rad pod pritiskom. Za? Za rad pod pritiskom. Aha! kažem, a čudno mi je što me niko ne doziva, što niko ne cvili i krvari iza ugla, nigde nikoga da zaplače i povuče me za rukav, i nikoga da trlja krastave obraze o moju nadlanicu.

Zatim se mladi gazda čudi: ti znaš šta je SWOT analiza? Pa da, kažem, to može da se primeni i na... to sam često radio sa štićenicima. Šta? Sa... na poslu, nije važno... Ok, na poslu, odgovara vlasnik, samo imaj na umu da je ovaj posao veoma stresan. Imaću to na umu, odgovaram i izlazim iz kancelarije.

            Usput se slučajno očešem o devojku koja se s nekim od jutros dopisuje, i ona zakoluta očima. Dok se udaljavam, pokušavam da je zamislim u cicanoj bluzi sa znojnim flekama ispod pazuha, kako u nekom kolhozu okopava kukuruz...

Žao mi je što vlasnika nisam uputio, objasnio mu šta je stres. Prolazim kraj šanka, a osveživač prostorija prsne malo spreja za mnom, pssst...

Tada se naglo okrenem i krenem nazad, ka kancelariji.

Pssst...

...

...a onda, kao da zagazim u lepljivu melasu. Neko vreme razmišljam, a zatim se, prepušten sopstvenoj fantaziji, okrećem za 180 stepeni, pa opet, mada opreznije, prođem kraj šanka.

Pssst...

I ponovo, u jednom i drugom smeru.

Pssst...

Pssst...

            I evo me, stojim na ničijoj zemlji, sležem ramenima, jer, ne znam kako i otkuda, ali čini mi se da razumem. Ućuti, ne raznosi blato sa ulice; i zakopčaj se, ovo je drukčije podneblje. Uostalom, zar bi mladi vlasnik išta od moje priče razumeo?

            I tako sedim sam, do kraja dana; i nastavljam da zamišljam onu devojku kako u nekom kolhozu okopava kukuruz, trudeći se da ne bude upadljivo da žvaćem uvredu, kao cirkuska nakaza što žvaće čaše i žilete...


Anja. Uzdah 
Vitomir Vjetrović

U poneđeljak je preplakala cijelo popodne. Poslije škole je išla kod očnog i stručnjak joj je rekao da će morati da nosi naočare. Katastrofa. Davila se u suzama od kad je ušla u kuću dok majka uveče nije napravila puding od vanile. Iz kesice! Kod nas se puding od vanile ne pravi skoro nikad, jer je otrovan: rak i srodne propasti. Ali, poslije poražavajuće nauspješnih tješenja sa raznih adresa, majka nije imala izbora. Istresla  je kesicu u vrelo mlijeko i napravila ono što Anja najviše voli: puding od vanile. Odličan potez, majko!

Kad su mi šapatom teatralno objasnili zašto plače odlučio sam da preskočim tješenje nulti dan. Kapiram: neka isplače scenarije u kojima joj se cijela škola sprda jer je ćorava i slične ranosrednjoškolske tragedije. Pričaću s njom kasnije. I to onako kako stariji brat treba da priča sa sestricom o ozbiljnim stvarima: glupirajući se. Anja i ja glupiranjem ne umanjujemo smisao izgovorenog. Bude tu gorkih istina, samo se ismijemo dok ih mijesimo i gutamo.

Ali čudilo me što toliko plače.

Da razjasnimo nešto: Anja je zajebano kul. Ima petnaest godina i trenira jogu. Ne voli sport i ubjedljivo objašnjava zašto joga nije sport nego nešto ekstra. Voli Ghostbusterse, ali i preteen novelice o vampirima. Ponosna je jer se sporazumijeva na španskom i jer umije da podigne samo jednu obrvu. Samo lijevu, za sad. Pleše uz Rihannu, plače uz Radiohead. To je drugačiji plač nego onaj od poneđeljka. Druži se s dvije grupe vršnjakinja koje ne pričaju među sobom. Naizgled nasumično priča sa članicama jedne, pa druge grupe u nepravilnim razmacima i ima status poluboginje u obije grupe. Svjesna je toga, nije iznenađena i ne pokazuje da joj je stalo. Sve radi s nekom dozom bistre naivnosti: odluke se donose pitko, ali promišljeno. Učinkovitkost njenih metoda je zapanjujuća. Neshvatljivo lako razlikuje bitno od nebitnoga: nikad se ne sjekira oko gluposti. I vazda, vazda je nasmijana.

Zbog toga me čudilo što je toliko plakala tog poneđeljka.

Ja imam dva'espet godina. Pizdim od milijardu stvari, ali mi je s Anjom banja. Ponekad je vodim u bioskop, a ona mi napravi sendvič kad kao kreten kasnim na posao. Kad budalim na njen račun ona umire od smijeha i traži da prestanem da je zadijevam.

U srijedu sam je vozio kući sa treninga joge. Sijedajući, tinejdžerskom ručicom je zakucala vrata u šasiju. Dok je sparna unutrašnjost golfa odjekivala ukapirao sam: sad ćemo da pričamo.

- Odličan trening! Radim manje pozdrava suncu i naučila sam da radim štipavicu i skakavca - EKSTRA!

Valjda su pozdravi suncu loši, a štipavice dobre. I skakavci. Naravno, zadijevam je zbog toga, ismijemo se, ali prije prvih semafora ispucam:

- Što si plakala onoliko preksinoć?

Sijevnula je lijevom obrvom put mene, a onda nježno pustila trenutak da prođe.

- Zato što će od sada biti samo gore.

U pičku materinu.

Nisam ovo očekivao. Ni malo. Mislio sam da se radi o postpolumaturskoj sujeti i tinejdžerskim hirovima. A i način na koji je to rekla: lagano, a neutješno. Do tad mi nije padalo na pamet da i ona misli o prolaznosti, smrti i ostalim dubokim govnima. U pičku materinu...

Ali nisam se zbunio. Znao sam što joj treba da čuje i lako sam nastavio. Prvo: relatizovati predmet zabrinutosti. Drugo: podijeliti lično ponižavajuće iskustvo i poentirati razdragano. Možda nešto s mojom krivom kičmom? Treće: navesti je da sama kaže da joj je sad vrh u životu, a da najbolje tek dolazi. Četvrto, i posljednje: izazvati vatrometni smijeh. Cijelo vrijeme oprezno plasirati nešupkajuće komplimente, za svaki slučaj. Naravno, ne reći ništa što ne mislim, ali sve ispričati tako do joj je lako da se složi.

Vatromet je počeo na bulevaru. Misija obavljena rekao je Tom Kruz u meni. Smijeh je jenjavao kao kao poslije dobre ture fatalice i sve se bolje čuo radio. Nismo davali glasa neko vrijeme, taman dovoljno da mi padne na pamet: osjeća li Anja Uzdah?

Kad sam imao osam godina bio sam opsjednut svemirom i htio sam, ne da budem astronaut ili pravim rakete koje idu brzinom svjetlosti ka vanzemaljskim civilacijama u galaksijama od čokolade, ili nešto drugo što bi đeci tih godina moglo biti blisko, ne, htio sam da znam, da znam sve o svakoj svjetlosti u tom iskričavom mraku koji su rekli da se zove kosmos, ali prvo, prvo sam morao da znam koliko toga ima tamo okolo naše planete, i dalje, izvan Mliječnog puta, pa su me naučili riječ beskonačno (koja je prije toga služila samo da se pobjednički završe rasprave o tome koliko čiji tata može da podigne kila u vis, ili, možda, koliko ko može da pojede velikih kremića), i odjednom je beskonačnost postala nešto najvažnije i najkomplikovanije, a iako sam pretprošle godine na internetu saznao da svemir nije beskonačan, što me zbunilo i uplašilo, tada je to bila mjera svemira i trebalo je zamisliti koliko je to, to beskonačno, i nekako pohraniti u sasvežđa dječijih sivih ćelija smisao uz magličastu riječ kao prvu tačku u razumijevanju univerzuma, morao sam, morao da razumijem barem riječ, ako već ne mogu cijeli svemir, tražio sam primjere beskonačnosti oko sebe, broj dlaka na na kosmatom, komšijskom psu Međedu, broj pica koje su nindža kornjače pojele, broj kapljica u Morači, ali brzo, bolno brzo, bilo bi jasno da je taj broj manji od beskonačno, a beskonačno je uvijek izmicalo u neku daljinu beskonačnu, dok mi nije palo na pamet vrijeme, tiho cupkajuće vrijeme je bilo beskonačno, sekunda poslije sekunde, poslije sekunde i sljedeće sekunde i tako vazda, u daljinu, vremensku, a ovdje sam ja sretan jer sam bolje razumio beskonačnost osjećajući dio smisla vremena i lijepo se igrajući s te dvije misli, o svemiru i vremenu, pogotovo uveče, pred spavanje, kad pročitam s tatom dio iz Hiljadu jedno zašto, hiljadu jedno zato o sunčevom sistemu, kad ugasimo svijetlo, kad je najslađe misliti o dubini svemira, zaranjao sam u ideje beskonačnosti i lebdio i mislio sam kako je svemir beskonačan, kao, uostalom, i vrijeme, kako iza svake sekunde ima jedna sekunda i iza nje još jedna, i poslije nje beskonačno mnogo njih, kao i poslije te sekunde kada sam kao osmogodišnjak u krevetu, u mraku, gledao u flekav zid dok sam razmišljao o tim sekundama kojih ima beskonačno jer je iza svake sekunde, sekunda, pa onda opet sekunda, a ja ću biti tu da svaku izbrojim i da joj se smijem jer i poslje nje ima još jedna sekunda, pa opet sekunda i sekunda... Negdje, u toku te rekurzivne misli nešto je počelo da se vrtoglavo penje i jezdi iz mojih kukova, ili koljena, ili, možda, čak, možda čak osmogodišnjih noktiju na prstićima na dječjem stopalu, počeo je tada uz pudingastu unutrašnjost mene, počeo je da se uspinje jedan Uzdah, nenajavljeno povrjeđujući mekoću mene, pun mraka i još nečega gustog, prevelikog za pluća koja su morala da se šire zapanjena ovom tečnom tamom koja je gušila i davila i razjapljivala mi vilicu okrutnim kuglama straha i pakovala mi vrisak u grlo koji sam ja želio da progutam, kao i uzdah, i tamu i misao (u trenutku prvog uspona Uzdaha sam se kajao, prestravljen sam se kajao što sam ikad dozvolio da je mislim) o beskonačnosti i kraju mog vremena, ali Uzdah je napredovao trenutno od nokta kroz pete do iza koljena, od koljenapaokokukauzpupakkrozplućaplućapluća, a onda, snažno, moćno snažno, poput lavine ili stjenovitih asteroida, Uzdah se raspršio širinom mene, kao stotinu smrznutih pahuljica pakla koje svojim šestobodljikavim iglicama kolju mjehuriće organizma, oštro se zarivaju u meso dječijeg trupa i režu, kasape sve životno u mojem tijelu, i tada, tačno tada kad je Uzdah u jednom trenutku prosjekao kroz mene cijelog bilo je jasno: neću biti tu da gledam beskonačnost, umrijeću, umrijeću, neće me biti, neću postojati, umrijeću na mrtvo skroz mrtav, kao da me nikada nije bilo biću mrtav, nepostojeći, osim u ponečijem sjećanju, na kratko, dok i oni ne budu bili mrtvi, kao što ću ja prije njih biti mrtav, mrtav, mrtav, mrtav, (i tada se Uzdah) mrtav, (pretvorio) mrtav (u beskonačno progutanih urlika), mrtav (uprkos smrti), mrtav (u susret smrti), mrtav, mrtav.

Uzdah je nešto kao trailer za smrt. Sneak preview koji doživljavam od 1994. svaki put kada se dovoljno udubim u svoju konačnost. Siguran sam: posljednje što čovjek udahne u životu je Uzdah. Barem ovaj čovjek.

Jeba' me pas i svemir i Uzdah, koliko već ćutimo?

Na radiu je upravo počinjala nova pjesma. Znači: ćutimo barem minut. A zašto ona ćuti? Misli li i ona o Uzdahu, ili svojoj verziji Uzdaha? O konačnosti Anje, i beskonačnosti svega ostalog? Veoma je moguće da sam je svojom pričom i glupiranjem gurnuo u onaj mrak misli koji je uspješno potisnula u poneđeljak pudingom od vanile. Možda nisam trebao da džaram po njenim mislima ovako? Ulazimo u našu ulicu. Pokušavam da skrenem pogled ka njoj i vidim je li zabrinuta. O čemu misli? Plače li?

Kurac.

Ne mogu da je vidim.

- Anja?

- Mm?

- Kako si?

- Dobro.

- Stvarno?

- Stvarno.

Tišina. Što se koji kurac dešava?

- Je li sve ok?

- Jeste, jeste.

Opet ćuti. Poluđe me ova mala.

- Pa što se dešava? Što ćutiš?

- Ma ništa, ništa. Koncentrišem se: pokušavam da podignem samo desnu obrvu, hoću i to da naučim.

Osmijehnula se  put mene i sijevnula lijevom obrvom.

 

 

 

odakle zovem markica

plantaze markica