Najbolje priče za 2015. godinu prema ocjenama žirija u sastavu Božo Koprivica, Enver Kazaz i Teofil Pančić.

 

Alkatraz
 Aleksandra Lalić

Whiskey "na akciji"
Zoran Krstić

Pilot život 
Vladimir Mokin

Prikaze 
Damjan Krstanović

Svašta se može dogoditi 
Mira Petrović

Moraš ih pustiti 
Maja Marchig - Đurđić

Priča sa zapadne strane 
Miodrag Radović

Deda 
Lana Bojanić

Dan B 
Radenko Savić

85 000 
Andy Jelčić

Marsovac je odlučio  
Milica Miletić

Srodne duše ili o razumevanju  
Jasmina Kijevčanin

Ono što treba doći  
Ružica Aščić

Voajeri 
Danilo Đoković

Jer ja to zaslužujem 
Suzana Matić

Između dvije vatre 
Ivan Todorović

Vreme posete 
Aleksandar Novaković

Košava 
Jelena Bogdanović

Cug  
Marko Dejanović

Livada u šafran zarasla  
Bogdan Arnautović

Dijagnoza 
Voki Erceg

 


Alkatraz
Aleksandra Lalić

Ako bi pogledali samo te oči, boje neosvetljenih predela u noći, guste veđe bi ih odale da pripadaju muškarcu. Ukoliko bi pogled zadržali iznad širokog vrata videli bi, lepu mušku glavu, sa razbarušenom gustom crnom kosom i vlasima koje padaju na čelo, sa crnom bradom i dva oka, kao dva tunela. A ako bi, pak, oči posmatrača obuhvatile torzo videle bi gole, maljave i široke muške grudi bivšeg boksera teške kategorije sa dominantnim mišicama i šakama u kojima je čvrsto držao tegove koje je podizao i spuštao. Vladimir je kao i svakog dana podizao tegove, go do pasa. Rado bi on uradio trbušnjake, sklekove, pa čak i zgibove (koje je najmanje voleo),odigrao bi partiju malog fudbala ili basketa, a onda bi –. Proguta knedlu i nastavi misao. – a onda bi otišao do ringa i boksovao. Pomisao na boks izazivala je u njemu ljubav, tugu i bes. Želja za boksom grizla mu je dušu na isti onaj način kako želja grize dušu i ponos uzbuđenom impotentnom mladiću. Vladimir nije bio impotentan u bukvalnom smislu, premda bi se takvo što moglo reći za njegove noge. Vladimir je dizao tegove go do pasa sedeći u svojim invalidskim kolicima posmatrajući kroz prozor život. Pogledao je kroz prozor skroz levo i video je na autobuskoj stanici dvoje kako se ljube. Sasvim jasno Vladimir je mogao da vidi svog nerođenog sina, kao što ga je gledao već jedanaest godina. Sin je bio lep, pametan, ispraćao ga je pogledom dok je sa rancem većim od sebe odlazio u školu i dočekivao ga pogledom dok je dolazio iz nje. Jedina sinovljeva mana bila je što nije ni rođen iako je osam meseci živeo u Aninom stomaku. Bi mu žao što je i danas bio grub prema njoj. Pre dva-tri sata, neposredno pred odlazak na posao došepala je do njega koji je sedeo pored istog prozora, sa istim tegovima, u istim kolicima, čestitala mu rođendan, trideset i peti, poljubila ga i dala mu poklon, poveću kutiju obmotanu u crveni ukrasni papir sve sa velikom sivom mašnom, a on, iako raznežen tim postupkom, umesto da joj se zahvali na poklonu i uzvrati poljubac hitro okrenu glavu i poklon baci na pod uz siktave reči da mrzi njen optimizam kao i svoj rođendan, na šta je Ana bez reči podigla poklon sa poda, stavila ga na sto i otišla u cvećaru, na posao. Pogledao je ono dvoje na stanici, ušli su u autobus i stanica je opet bila pusta. Pomisao na ostatak dana ga je žalostila, dizanje tegova, gledanje filmova o Rokiju, kao i mnoštvo Staloeneovih filmova, igranje igrice Mortal Kombat, gledanje televizije, čitanje dnevne štampe i knjiga iz bioblioteke (koje mu je donosila Ana), sve to za Vladimira je odisalo prazninom: ono što je želeo bio je sin kome nije bilo suđeno da se rodi, boks koji bio samo divna uspomena, kao odsanjani san, i zdrave noge. Pogledao je kroz prozor u daljinu i video je polje stambenih zgrada, koje su stajale kao neki cvetovi, i što su bile udaljenije više su ličile na cvetove. Groblje živih, pomisli Vladimir i nastavi misao, otplaćuju svoje kredite, slave rođendane, jedu pa idu u wc, venčavaju se pa se varaju, njima je dosadno, parazitiraju kroz život dok ne umru. Tad upita sebe koji oni? Ljudi samo žive, ti si u svojoj nesreći postao grub i ohol. Prošla su kola hitne pomoći i to Vladimira duboko uznemiri, Još od onda ne podnosi ništa što je u bilo kakvoj vezi sa doktorima. Zabubnjali su mu poznati glasovi u glavi koji su iste rečenice jedanaest godina ponavljali, ne zna da li ih je čuo ili sanjao, ali to je bilo nevažno, jer posledice su bile stvarne, on spusti kapke i još jednom se suoči sa njima: Sestro, neće ovaj više na noge stati! Doktore, jeste sigurni? Siguran, neka bude sretan što je živ. Žao mi one njegove nesretnice. Zamislite sestro, deveti  mesec trudnoće i izgubi bebu, a i noga će joj biti kraća. Nije volan za svakoga. A znate šta je interesantno, sestro? Njemu je danas dvadeset i četvrti rođendan. Pogledao je stanicu, autobus je stao, ali niko nije ni ušao ni izašao. Izvadio je ispod ćebeta kojim je prekrivao noge foto-album u kom su načinjene slike pre saobraćajne nesreće. Na većini fotografija bili su Ana, mlada i nasmejana i on, mlad i nasmejan, kao i njihovi prijatelji sa kojima se dugo nije ni čuo ni video: ribolov, roštiljanje, boks-mečevi, Ana kako pravi bukete, Ana sa trudničkim stomakom, rečju, ceo jedan umrli život. Fotografije je polako vadio iz albuma i cepao, a onda iscepano bacio kroz prozor, sa trećeg sprata. Gledao je pocepano kako pada i setio se kako je gledao tačno pre jedanaest godina, aviončić koji je napravio od papira kako pada. Bio mu je dvadeset i četvrti rođendan i najveća sekiracija su mu bili bučni graditelji. Posmatrao ih je sa prozora kako sa bagerima i viljuškama (ili kako se već zovu sve te naprave za rušenje i i gradnju) vade ono blatište gde je nekada živela udžerica na kojoj je neko crnim sprejom ispisao ALKATRAZ. Bilo mu je tada čudno što nema više te kućice. Živi u ovom stanu otkako se rodio, u njemu su mu i roditelji umrli, a ALKATRAZ je uvek bio tu (doduše ta slova su ispisana nešto kasnije) i eto, nema je više. Praznina, kao praznina nakon vađenja zuba, mislio je. Vladimir je pretpostavio tada, na svoj dvadeset i četvrti rođendan da će tu graditi još jednu stambenu zgradu ne mogavši da pretpostavi da će tu biti sagrađen čuveni šoping mol ALKA. Mislio je da će tu graditi stambenu zgradu i sledeće misli su mu kolale svešću: Godinama je bio ALKATRAZ, sad je blato, a za godinu dana tu će biti zgrada. A onda će tu zgradu oglasiti – stanovi na toj i toj lokaciji za toliko i toliko evra po kvadratu – onda će te stanove neko kupiti, pa se useliti, pa se požaliti investitoru na neke neispravnosti, pa će investitor poslati majstore da saniraju neispravnosti, pa će majstori popraviti šta je za popravku, pa će se oformiti skupština stanara, pa će izabrati predsednika skupštine stanara, deca će se rađati i rasti, deca će postati starci i umreti, pa će neko za sto ili dvesta godina, iz obesti sprejom napisati ALKATRAZ, a onda će neki budući graditelji opet rušiti i sve ponovo... Pitao se zašto o svemu tome misli kada sin iz Aninog stomaka samo što nije izmileo na javu. Ginekolog je rekao da će biti sin, mada je Vladimiru bilo svejedno. On je bio srećan zbog budućeg rođenja. Iz misli ga je prenuo Anin jauk, žalila se na trudove. Ubrzo su bili u kolima, Vladimir je vozio, ka porodilištu. A onda se nešto desilo, Vladimir ni dan-danas, jedanaest godina kasnije, ne ume da objasni šta tačno. U crnoj hronici dnevnih novina pisalo je da je do nesreće došlo kada je vozač izgubio vlast nad automobilom, ali ne piše li to nakon svake nesreće kada vozač nije pijan i kada ide propisnom brzinom?! Nakon nesreće posmatrao je građenje kolosalnog šoping mola ALKA na mestu negdašnje kućice interno zvane  ALKATRAZ. ALKA, tako zastakljena i nema, osujetila bi svakog voajera, jer gledajući u nju posmatrač je mogao samo da se ogleda. Iz misli o prošlosti Vladimira je prenuo oštar zvuk. Zazvonio je telefon i njemu bi milo, jer od nesreće retko zazvoni. Dok se odgurao od prozora do telefona utrošio je možda desetak sekundi, ali u tim sekundama „izlistao“ je ko ga se to mogao setiti, njegovog trideset i petog rođendana, ili možda Ane, ali nakon izrečenog halo malo je odćutao, a onda izgovorio kako nije zainteresovan za top šop usluge i spustio slušalicu. Telefon je stajao na komodi, a u jednoj od ladica bio je bensedin od deset miligrama, dve kutije. A u komodi je bio konjak, kome nisu bili skloni ni Vladimir ni Ana, ali je tu stajao ako bi došli gosti, da ih posluže. Bez predumišljaja je uzimao tabletu za tabletom, prvo polako, a onda sve brže i uz to pio konjak. I kada je sve popio pomisli da je gotovo i tad mu pogled okrznu Anin poklon. Iz znatiželje se odgura do stola i raspakova ga. Oseti neku nežnost. U kutiji je bila bokserska vreća, rukavice i čestitka sa motivima cveća na kojoj je pisalo „Dragi Vlado, znam gde ćemo okačiti vreću da možeš i tako da boksaš. Trudna sam, treći mesec. Nadam se da ćemo se sa rođenjem deteta i mi ponovo roditi. Tvoja Ana “ Sad već omamljen od lekova i konjaka Vladimir je „čuo“ i „video“ dečaka koji je „govorio“ tata i koji ga je grlio. Vladimir je hteo da se odgura do sudopere, da stavi dva prsta u usta i da povrati. Na putu ka sudoperi se splete, ispovraća , pade, udari glavom o metalni deo kolica, oseti olakšanje što nije kasno za reklamaciju samoubistva, požele da nazove Anu, želeo je da je zagrli, i da joj kaže – . Nije znao šta bi joj rekao. Stvarnost se razvodnjavala kao loš pastel. Ležao je na leđima, kao buba nakon dezinsekcije koja odumire. Gledao je tupo kroz prozor i na vrhu ALKE „video“ je Anu sa krilima, a na ramenu joj je umesto ptice sedeo njihov sin, sa malim krilašcima. Ana, Ana ponavljao je, a kad je otvorio oči video je bolničko okruženje, slično kao i pre jedanaest godina. Nije znao da li je sanjao kako uzima bensendine sa konjakom, ili sanja nesreću ili je ceo život san. Tad dođe Ana sa tromesečnom devojčicom i reče kako ga je našla na podu i kako su ga za dlaku spasili, kako se više uplašila no onda kada su imali saobraćajnu nesreću, kako je mesecima ležao u komi, jer je povreda na glavi koja je nehotično udarila u metalni deo kolica bila vrlo nezgodna, da se ona porodila i da mu je ćerku nakon porođaja gotovo svaki dan donosila u bolnicu. Vladimir se osećao istodobno, i kao trudnica i kao beba, kao tek porođen, ali i kao tek rođen.


Whiskey "na akciji"
Zoran Krstić

Mamurluci bijahu užasni, ali nisu bili ono najstrašnije. Robovanje nagonima, odurna povodljivost, pomanjkanje vlastite volje, sve je nosilo tijelo u nevolje, bacalo ga i izjedalo kao more bespomoćnu lešinu. Poniženje, toga se sjećam.

Guram kolica samoposluživanjem. U trgovini nemaju košarica, samo kolica, kao da te žele natjerati da kupuješ što više. Ja sam došao samo po ono najosnovnije. Idem iz noćne smjene, na meni je umrljano, umašćeno, plavo radno odijelo. Hlače su mi preširoke, a prekratke, cipele izlizane i skorene. Uzimam kruh, polubijeli, i ''granatu'' piva iz hladnjaka, ali po navici, zastajem i kraj police sa žestokim pićima. Opažam natpis na zelenoj podlozi: ''KANADSKI VISKI 0,75L  50,99KN''. Vraćam pivo i uzimam četvrtastu bocu svjetlucavog sadržaja. Dečki na poslu svaku me noć časte vinom, ovo je prilika za revanš. Ukoliko ovo govno bar malo sliči whiskeyu, cuganje će biti pompozno. Izlazim iz trgovine, kupljene stvari brižno slažem u naprtnjaču, stavljam je na pleća. Sjedam na svoj bicikl i uranjam u zagorsku maglu, koja se vuče valjda još od Franje Tahija. Kosa mi je učas vlažna, čelo me boli od hladnoće. Gole šake na upravljaču najprije me peku, a onda se koče. Kapu i rukavice zaboravio sam u firmi, u garderobnom ormariću. Okrećem pedale svom snagom, glavu sam pognuo i pratim desni rub ceste. Vozim starim seoskim, sporednim putem. Dobro mi je poznat, svakodnevan, baš zato dug, predug nakon rada. Tek tu i tamo naiđe poneki automobil, uglavnom iz suprotnog smjera. Zapravo mi se i ne bi žurilo kući, tamo me više nitko ne čeka, čak mi je i pas nedavno uginuo, ali prozebao sam i umoran. Na kraju polusatne vožnje, moram se još popeti i uz brijeg. Guram bicikl i zastajem dva – tri puta. Okrećem se prema dolini, ali ne vidim ništa, magla je progutala cijeli krajolik. Stižem. Zarasla u travu i žbunje, siva i mračna, kuća djeluje napušteno. Imam dojam da je unutra hladnije no vani: para mi izlazi iz usta, a sva su okna zamagljena. Plinsku peć još ne uključujem, čekam da se jesen prometne u zimu. Štedim, novac želim poslati djeci, u metropolu. Bezvoljno se krećem svojim brlogom, flašu stavljam u izguljeni, zahrđali hladnjak, a kruh samo odlažem na kuhinjski stol. Na njem već ionako ima svega: starih novina, masnih noževa, ljuski od luka. Tu je i neoprana šalica, puna taloga od kave što sam je sinoć popio prije polaska na posao. Zidovi su pljesnivi, pocrnjeli u kutovima, a pod je mastan i klizav. Izuvam cipele i odlazim u kupaonicu. Usmrdjele čarape bacam u kantu punu prljavog rublja. Perem samo noge, u hladnoj vodi, pa onda uključujem boiler. Kada je prljava, trebalo bi je urediti. Pišam, svlačim se, odjeću prebacujem preko stolice, pa liježem i pokrivam se s četiri deke. Guram ruku pod jastuk, izvlačim vunenu kapu, stavljam je na glavu. Zaspim u hipu, ali ubrzo, trzam se i budim. Sav sam slomljen, cijelo me tijelo boli, kosti i meso, čak i dlake. Pričinjava mi se da čujem kćeri kako žamore, spremajući se za školu. Susjed već zarana pali motorku, pili drva. Mučim se da ponovo zaspem, ali na koncu uspijevam. Ipak, često se budim. Noge su mi hladne, beskrvne. Ustajem i obuvam debele, pletene čarape. Prevrćem se, bacakam, spuštam jastuke, bolje se umotavam u pokrivače. Još malo spavam. Nemirno, loše, jer probdio sam noć. Napokon, još prije podneva, ustajem. Mrzovoljan sam, tjeskoban, glava me boli kao da se cijepa nadvoje. Stopala su mi kamena, ruke drvene. U debeloj vesti, izlazim pred kuću. Sve je mokro, magla se još nije podigla. Lišće otpalo s oraha zalijepilo se po stepenicama i verandi. Vrt je pravo ruglo, groblje sasušenih stabljika, lisnatog i glavičastog povrća. Nisam ga počistio ni prekopao zemlju. Stavljam stolicu na vrata da ih zadržim otvorenim, provjetravam. Otvorio sam i prozore, napravio propuh. Nosim ljuske na kompost, a onda punim šalicu vodom, pa izlijevam i zoc. Perem suđe od jučer, od prekjučer. Režem kruh, čistim luk. Na šnite mažem svinjsku mast, pa jedem bez teka, samo da napunim želudac. Opet sve zatvaram, opet liježem. Daljinskim upravljačem uključujem televizor, nadam se da će me uspavati. Ton sam poprilično smanjio, gotovo posve utišao. Likovi s ekrana bore se s mojim mislima, s računanjem, prebrojavanjem prekovremenih radnih sati. Dugoročnih planova nemam, samo živim. Snove sam prosuo, a sve preostale nade vežem uz djecu. Možda će bar ona živjeti bolje i ljepše od mene. Opet zaspem, zasićen masnoćom i brigama. Oko šesnaest sati, budi me zvonjava telefona. Teturam do aparata u hodniku, ljut, otežao, zgažen ništavilom.

     -    Molim  -  istresam prijekor u slušalicu.

     -    Cintija pri telefonu. Jesam li te probudila?

     -    A ne, razveselila si me! Kaj hoćeš?

Šutnja od desetak sekundi, a onda:

     -    Pa... nešto bih te trebala, ali ako si ljut na mene...

Zatečen sam. Prošlo je dva mjeseca kako se nismo vidjeli, a boja njenog prijetvornog glasa ekspresno mi je izazvala erekciju. Ta njena lažna skrušenost providna je, ali izazovna. Uzdrhtim, krv mi se vraća u noge. Osjećam da sam pobijeđen.

     -    Nisam ljut, ali prošlo je dosta vremena, razišli smo se  -  približavam se mamcu.

     -    To nije razlog da se ne vidimo, ponekad. Ne moramo biti neprijatelji.

     -    Ne znam koliko je pametno da se viđamo. Čemu?

     -    Ne bih te zvala da nije važno. Treba mi tvoja pomoć.

     -    Otkud si se baš mene sjetila?!

     -    A koga bih drugog?! Znaš da nikoga nemam.

Povraća mi se od njene lukavosti. To su riječi koje me lome, one koje sam želio čuti. Ni sva prethodna, gadna iskustva s tom ženom, ničemu me nisu podučila. Opet popuštam.

     -    O čemu se radi?  -  pitam.

     -    Dođi k meni pa ću ti objasniti. Glupo je ovako preko telefona.

     -    Ne znam, radim noćnu, od deset  -  zadnjim se snagama pokušavam oduprijeti.

     -    Zbilja je važno. Ispekla sam i kolač  -  vabi me kao vještica Ivicu i Maricu.

Kuća mi je u neredu, hladna, vlažna, samotna. Tijelo žene je bujno, podivljalo, bolno od potreba. 

     -    Dobro, doći ću  -  definitivno se predajem.

Moje srce kljunom probija ljusku. Znam da je ovo greška. Ipak, sav treperim, žurim pod tuš. Namještam skoro pa vruću vodu, istovremeno se perem i grijem. Gledam u slavinu optočenu kamencem i ne zatvaram je dok cijelu kupaonicu ne ispuni para. Trljam se grubim ručnikom i tako zagrijan, dobro primam hladnoću sobe. Odijevam se polako. Uzimam čisto rublje, gaće i potkošulju, ali oblačim istu majicu, džemper i odoru što sam ih jutros snimio. Odjeću za rad uglavnom ne mijenjam tijekom tjedna. Zato obuvam uvijek čiste čarape, najtoplije koje imam. Isključujem TV, vraćam se u kupaonicu, rukom brišem zamagljeno zrcalo, češljam se. Brijanje mi ne pada na pamet.  

     -    Šminkeri se briju subotom, šljakeri nedjeljom, a pijanci ponedjeljkom  - 

govorio je pokojni Bartol, moj prijatelj.

Brojim sitniš za kavu iz automata, spremam ga u džep sa zaporkom. Izlazim, zaključavam iskrivljena, izobličena vrata i nalazim suton na zagorskim bregima. Podižem vrata garaže, hvatam za vrat svoje prometalo, iznosim ga van. Niz brijeg ga guram, jer taj je odviše strm, a imam samo prednju kočnicu, zadnja sajla je pukla. Na ravnom, ja sam odlučni romar koji s mirom podnosi tegobe na putu. Noge su mi ojačale od pedala, stražnjica otvrdla od neudobnog sedla. Dimnjaci velikih, nelijepih kuća, ispuhuju dim poput strastvenih pušača. Dvorišta su uredna i pusta, živina je već pozatvarana. Na prvom, jedinom usponu na putu, već me hvata mrak. Prije no što siđem s dvokolice, zapnem o granje šipkova grma, izraslog na samom zavoju. Premda put znam napamet, često mi se događaju takve stvari, jer nisam usredotočen na nj, nisam sabran: mislima sam daleko od ceste, a podnožnike gonim silovito i tvrdoglavo. Opet zapješačivši, cijelim se trupom oslanjam o upravljač. Na vrhu, zakapčam kombinezon. Nije još grubo zahladnjelo, ali spust će biti nagao. Doista, probijam zrak, fijuče mi oko ušiju, a moje kljuse pobjesnilo je na neravninama. Noć je podmukla, opasna bez namjere, kao razvezana vezica cipele. Osjećam se poput slijepca, ne zato što ne bih vidio u mraku, sova sam ja, već zato što ne znam što me čeka, što mi se može dogoditi na putu. Na biciklu nemam svjetla i netko bi me mogao i pokupiti automobilom. No čim prijeđem most i prođem odvojak za autocestu, osjećam se sigurnije. Prebogata rasvjeta obrtničkog naselja pretvara noć u dan, silna je to iluminacija. Kolnik je čist, jesti bih mogao s njega. U centru gradića, pred kafićima, gizdaju se luksuzni automobili. Još malo ubrzavam i ubrzo skrećem u poznatu ulicu. Svjetlo na katu solidne kuće; ponešto zanemarene, neodržavane; kao da mi namiguje, prostački me mami. Ustavljam pred ogradom, otvaram vratašca, ulazim i parkiram bicikl uza zid. Skidam svoju naprtnjaču, uzimam je u ruku, zvonim na vratima zdanja. Spuštajući se s kata, lupaju klompe. U hodniku se pali svjetlo, Sezam se otvara. Iz njegova okvira, sine osmijeh moje domaćice.

     -    Ipak si došao!  -  ushićena je.

     -    No, pa kaj se čudiš?! Rekao sam da dolazim  -  neugodno mi je, stidim se svoje slabosti.

Cintija me uvodi u kuću, zaključava ulaz, penjemo se na kat. Ošamućen sam, nespretan, saplićem se o stepenice. Ušavši u kuhinju, odmah sjedam na ''svoju'' stolicu, onu na kojoj sam uvijek običavao sjediti. Sve mi iskri pred očima. Žena je odjevena u komplet od samta, pristalu crvenu košulju i ukusnu crnu suknju. Nije prekratka, ali na ovom modelu sve ipak djeluje vulgarno. Ogromne grudi kao da žele pootkidati dugmad, izletjeti na vidjelo, a široki bokovi napeli su tkaninu kojom su omotani. Napast se oprezno primiče stolu, s bojažljivim, svetačkim izrazom ispod prejako posvijetljene kose, groteskno plave za njene godine. Ona stoji, a ja sjedim, pa ipak je tek centimetar viša od mene.

     -    Zašto si me zvala?

     -    Imam nekih problema, trebam malu pomoć. Prije mjesec dana su me otpustili, dobila sam otkaz.

     -    Ništa neočekivano. Govorio sam ti da ne budeš bahata i nabusita, znao sam da će ti se obiti o glavu. Kaj buš sad?

     -    Pa, primam naknadu na burzi, za prvu ruku. Danas je bila isplata.

     -    Tebi to sigurno ne može biti dovoljno!  -  zajedljiv sam, ali i nepristran.

Zapravo, možda i nisam. Ogledavam se po prostoriji i polako me hvata bijes. Nad prozorom je istaka koju sam ja obojao, u vitrini tanjuri koje sam ja kupio, a na njoj starine, glačalo na žar i glineni vrčevi koje je pokupila iz moje kuće. Plinska peć koja nas grije, do nedavno je stajala u mojoj garaži. Na mom tekućem računu još stoji minus ''do daske'', u nj sam upao zbog popustljivosti prema Cintijinoj rastrošnosti.

     -    Kao da bi tebi ta bijeda dostajala!  -  domaćica je ogorčena.  -  Kupila sam neke sitnice, platila grijanje i novca više nema.

     -    I u čemu je problem?! Ja još ni ne grijem.

     -    Kupila sam boiler, ovaj kuhinjski, mali, dok sam još radila. Sutra mi zadnja rata dolazi na naplatu.

     -    Ne dam!  -  samo od sebe iskače mi iz usta.  -  Nemam.

     -    To uopće nije velik iznos  -  potrošačica je povrijeđena.

Sitnim koračićima odnosi stražnjicu do hladnjaka. Sračunato otvara vratašca, vadi staklenku i trijumfalno je postavlja na stol.

     -    Mali sam si luksuz ipak dopustila.

Smijem se, gleda me s nerazumijevanjem. Hvatam se za ruksak kraj mojih nogu, pa isto jeftino piće postavljam uz njeno.

     -    Kaj čekaš?! Natoči mi te ''fine'' pijače  -  zahtijevam.  -  Iz tvoje flaše, moj

viski je za šljaku.                                                                                                                                

Uzima kristalnu čašu i nalijeva je do polovine. Ispijam nadušak, pali me u prsima. Samo to mi treba, ali ni okus u ustima nije tako loš. Bijedni Cintijin snobizam, po X-ti put, u mene izaziva sućut. Raznježuje me tolika ograničenost i glupost. Hvatam je za ruku, privlačim bliže k sebi i ne ustajući, povlačim zatvarač, skidam joj suknju. Prebacujem je preko najbližeg naslona, pa se usmjeravam na gole noge. Naravno, preko balvana je navukla mrežaste čarape, pridržavaju ih halteri. Okrećem babu da bih je pregledao i sa stražnje strane, zadižem joj košulju. Sićušne tange na tom masivnom, loptastom tijelu, stoje upravo nakaradno. Eh, ali ja gajim svoju vlastitu estetiku, kurva to zna i dobro se opremila. Opet sam ljut zbog svoje slabosti.                          

     -    Sipaj mi još jedan!  -  naređujem, dobijam i opet ispijam.

Žena je tu. Mala, zbijena, cjelovita i okrugla poput punog mjeseca. Raskopčavam i bluzu, polako, dugme po dugme, a onda se malo mučim s grudnjakom. Izlaze silne lopte na koje otpada možda i petina ukupnog volumena tijela. Gramzljivim vidom penjem se uz ta brda, sve do Cintijina lica. Obrazi su joj se užarili, ne od stida već od užitka i nestrpljenja da nastavim dalje, da prijeđem na dodire. Umjesto toga, natačem si još jednu čašu. 

     -    Daj mi taj kolač koji si složila, nekakvog sira, masline ako imaš. Malko bih založio.  -  tražim.

Zapravo je želim vidjeti kako se ziba kuhinjom. Shvatila je to i sama, smješka se noseći tanjur. Čim ga spusti, trgam joj gaćice. Bljesne glatko izbrijana koža. Naslađujem se promatrajući rumen cvijet, prismačem sir, pijem. Žena stoji gola, zbunjena, ne zna što bi. Kad joj dodirnem bedro, zadrhti. Smještam je sebi u krilo, ljubim je i gladim između gutljaja i zalogaja. Započinjem priču, osjećam potrebu izgrditi je zbog lakomislenosti. Cijelo joj vrijeme navlačim bradavice. Strše.

     -    Pa dobro, kako si sad izgubila posao? Opet si nekaj srala!  -  korim je kroz dodire, čas grube, čas vrlo nježne.

     -    Ma nisam, samo sam...

     -    Kak' ne shvaćaš da imaš pedeset godina, gdje ti živiš?! Gde buš sad našla drugi posel, 'ko te bu zel? Bila si na toplom, redovita plaća, nije tam' bilo ni tak' loše.

     -    A što ti znaš kako mi je bilo?!  -  rabi snužden sklib za izazivanje sućuti.  - 

Nisam više mogla trpjeti, morala sam se zauzeti za sebe.

Govori isprekidano, ometaju je moji dodiri u osjetljivim predjelima.

     -    Nisam tražila ništa nemoguće, nisam bila nerealna. Htjela sam samo malo poštovanja i čiste odnose, pravedno vrednovanje rada!

     -    Znači, ipak si kenjala, bunila se! E pa, sad imaš što si tražila!  -  neumoljiv

sam i zajedljiv.

Moji su prsti sve poduzetniji i nježniji, u opreci su s mojim riječima. Ženka već uzdiše i uvija se kao kišna glista. Opet pijem, prinoseći čašu lijevom rukom. Desnom i dalje milujem. Cintija već oblizuje usne, gnijezdi mi se u krilu. Podižem se, ustajem, izbacujući je iz udobnog položaja. Grubo je štipam za stražnjicu, pa naginjem bocu. Večeras se baš želim opiti, time ću se poslije opravdavati za sve što će se dogoditi. Premda, ovamo sam došao trijezan. Otpuhujem kroz nos i gnječim joj salaste kukove. Uzdiše, vrti glavom. Većini mojih vršnjaka ova žena izgledala bi starom i ružnom, ali meni...

     -     Razboljet ću se bez novca  -  govori.  -  Znaš kako je gadno bez njega, pa i tebi je uvijek  potreban.

     -    Da, ali za preživljavanje, a ne za iživljavanje.

Ne odgovara na provokaciju, kruži bokovima pod mojim bestidnim prstima. Gurkam je u leđa, tjeram je prema sobi. Krevet je mirisan, svježe presvučen.

     -    Lezi i diraj se  -  čujem svoj glas, a srce mi je u grlu.

Cintija me sluša. Liježe na leđa i širi noge, zatvara oči, spušta ruku. 

     -    Što li joj je trenutno potrebnije?  -  pitam se.  -  Novac ili kurac?

Razodijevam se ne prestajući je gledati. Onda je hvatam za ručni zglob, naglo prekidam u raboti, iznenađena je. Spuštam se na nju i grubo ulazim. Jedva je dočekala, ciči od užitka. Omata me nogama. Ruke sam joj podigao na jastuk, iznad glave, i čvrsto je držim, ne može me dodirivati. Lice joj se posve izmijenilo, pomladilo, sve su bore nekamo odletjele. Dobro znam kako je mogu raspaliti, raspametiti, postići zahvalnost materijala. Ubrzo, iz njenih razvratnih,

uvijek podrugljivih usana, izlaze krici. Bar na tren sam je pokorio. Snažno zagrizem u njen debeo, mesnat jezik. Opet vrišti, ovaj put od boli.

     -    Nas veže nešto jače od ljubavi  -  kaže kad sam je pustio iz stiska.

     -    Što može biti jače od ljubavi?  -  postavljam retoričko pitanje.

Godinama u prašini, za bučnim strojem, bijedno plaćen, više ne vjerujem ni u što: ni u svrhovitost svijeta, ni u ljepotu, ni u duhovne vrijednosti, ni u snagu pozitivnih emocija. U sebe poglavito ne. Sve je samo špilja, tučnjava, ples kraj vatre. Gledam sjene na stijeni, shvaćam da pripadaju nama. Opet sam dohvatio ženku, ovaj put odostraga. Usmjeravam pogled na zbivanje pred sobom. Držim se za salo Cintijinih bokova i nabijam kao da joj želim izbiti dušu. Nadigla je tur poput mete za gađanje, stenje kao dobro naložena peć. Štipam je za mesnata leđa, vučem za kosu na potiljku. Ubrzo, opet svršava, zabija lice i glasove u jastuk. Preokrenem je, kao palačinku. Ne dopuštam joj da se smiri, stavljam ud među njene sisurine, naslađujem se njenim nepravilnim disanjem. Ruke su joj na mojoj stražnjici, nokti u mom debelom mesu. Spuštam se, ližem je dolje. Smrdi kao pokisli pas, kao raskvašeni opanak. Gorkog je okusa, usta mi se suše.

     -    Oooh, što mi to radiš?!  -  plačno pita, grčevito stišćući moje bicepse.

Napokon, trza se i gužva plahtu pod sobom. Podižem se i sjedam podno njenih nogu, naslanjam se leđima na hladan zid. Gadljivo, prodorno gledam u izbezumljene, divlje Cintijine oči. 

     -    Donesi pijaču!  -  uzrujavam se, jer gnječim je, a ona uživa.

Teško ustaje, uzdišući kotrlja svoju tešku artiljeriju. Vraća se, jednom rukom nosi flašu, a drugom je pridržava ispod dna. Oh, te njene sise! Stvarno su goleme, nevjerojatne, ali vise gotovo do pupka. Život je takav, ne može sve biti savršeno, treba zgrabiti ono što se nudi. A depilacija joj je sasvim svježa, znala je da će me namamiti! Ah, Brasilei – Brasileira, pas ti mater! Otimam joj bocu, pijem izravno iz staklenke, spuštam je na stolić i liježem na leđa. 

     -    Kaj čekaš?! Dolazi!  -  otresam se na tu nezasitnu ženu. 

Krotko prilazi, nadražuje me rukom, pa se penje na me. Hvata ritam, trlja svoja prsa i bradavice, jezikom oblizuje usne. Oslanjam se na laktove i odižem stražnjicu od madraca. Jahačica ludi, bjesomučno se nabija na sedlo, opetovano svršava. Ovaj put sam i sam bio blizu.

     -    Presjedanje, idemo  -  potičem je, a kad se nađem u njenoj guzi, učas se olakšavam.

Ržem kao pravi konj, ritam se. Zatim sam već prožet neopisivim osjećajem lakoće: da baba još ne sjedi na meni, čini mi se - poletio bih. Posežem za flašom, opet pijem. Naposlijetku, partnerica ustaje. Otvara ormarić, vadi paket vlažnih maramica, briše međunožje. Sjeda na postelju pa, s iznimnom nježnošću i pažnjom, čisti i moje spolovilo. Prljave ubruse baca na sag. Jak vonj naših izlučevina lebdi odajom.

     -    Znaš li zašto sam te zapravo zvala?

     -    Ne  -  lažem.

     -    Večeras je na prvom programu onaj tvoj kultni film, onaj o kome si mi pričao. Htjela sam da ga skupa pogledamo  -  laže i ona.

Uključuje TV, pa se pripija uz mene, stavlja mi glavu na rame. Ja pijem, pratim sportsko izvješće i vremensku prognozu, ''Dnevnik'' je pri kraju. Počinje i film. Od špice i uvodne pjesme, preko imena prevoditelja, pa do svakog dijaloga, ma čak i uzdaha i intonacije, sve znam napamet. Gledao sam stotinjak puta. Cintija nijednom, ovo je za nju premijera. Smije se na pogrešnim, općim mjestima, smije se situacijama koje služe samo da bi ubrzale radnju. Ne razumije tragiku likova, ne vjeruje im, milje u kom žive posve joj je nepoznat, stran. Ja sam već opasno pijan, sve me dvostruko jače pogađa, dojmovi su intenzivniji iako žmirim na jedno oko da bih imao jasnu sliku. Žena je pune usne skupila u razočaranje, čak i gađenje, ona ne osjeća taj žestoki život koji pršti s ekrana. Još jednom uviđam koliko smo daleki. Dokrajčim bocu i zaspim.                                                                                                                                                                                                                                                                                         

Osjetivši da me netko drmusa, nagonski zamahujem šakom. Čujem krik i urlanje, otvaram oči. Još uvijek gola, Cintija stoji kraj kreveta, drži se za krvavo rilo i bjesni.

     -    Vaaan! Van iz moje kuće! Ti ćeš mene tući?!

Skačem, hvatam je za zapešća, svojim golemim ''krpljama'' stajem na njena sićušna, dječja stopala. Dok se pokušava istrgnuti, osloboditi, ližem joj krv s lica. Lijevim okom hvatam ekran TV-a i vidim da je film završio.

     -    Pusti me, idiote!  -  bakica se pomalo smiruje.

     -    Nisi me trebala tak' naglo buditi  -  hvatam je za guzove, podižem i nasađujem na svoj opet uzdignuti ud.

Ruke je sada savila oko mog vrata i već ponovno hvata ritam.

     -    Nisam htjela da zakasniš  -  isprekidano šapće i ubrzava pokrete.

Malena je, ali teška. Odlučno, junački stojim, ali trpe mi i noge i leđa. Srećom, kao i uvijek, brzo svršava. Spuštam je i oblačim se, gledam na sat u regalu.                                                                                                          

     -    Uh, već je tri frtalj deset! Nema šanse da stignem na vrijeme!

Cintija ide do ormara, otvara jednu od ladica, vadi svežnjić ključeva i pruža mi ih.

     -    Uzmi auto  -  sve mi je već oprostila.  -  Ali odmah poslije posla dođi doma.

     -    Doma?!  -  čudim se.

     -    No, pa ovdje... K meni.

Opet je nekako uspjela postići prednost, opet sam ja njen dužnik. Opraštajući se, zahvalno, vatreno je ljubim i obješenjački je povučem za raskošne usmine. Kad pokrenem motor, gotovo u isti mah začuje se i glazba. Iz zvučnika plače Johhny Cash, oporim glasom punim stida i kajanja. Taj sam CD ja ostavio u autu, zaboravio, otišavši od Cintije prošli, ''posljednji'' put. Poklonila mi ga je žena koju doista volim, moja prava ljubav, još uvijek zarobljena u lošem braku. Motoriziran, a slomljen, stajem pred prvom krčmom. Pije mi se pivo. Za tren, već se kotrljam pred lokalom, a siloviti mladići udaraju me nogama. Iako sam pijan, osjećam bol u rebrima.

     -    Čuo sam da se u ovoj birtiji skupljaju pederi  -  rekao sam im maloprije,

još unutra.

Milosrdni su, nedovoljno ljuti, kažnjavanje ne traje predugo. Blatnjav, izgreban, idem ka kolima. Vozim dalje, tražim mirniju točionicu. Na posao ne idem, a ukoliko i stižem, u neko krivo vrijeme i u jadnom stanju, to nije nastavak ove već početak jedne druge priče. 


Pilot život 
Vladimir Mokin

         Visoko iznad moje glave, na krošnjama nekog drveća čije ime ne znam, bili su zakačeni različiti delovi odeće. Primetio sam ih još iz daljine, dolazeći ulicom, ali mi se u prvi mah učinilo da je vetar podigao kese sa pločnika i okačio ih nemarno o grane. Nisu to bile kese, razaznao sam približavajući se ulazu u svoju zgradu, već raznoliki odevni predmeti, brojni i šareni. Kao da su nečiji ormari, sve fioke i police bili ispražnjeni i pobacani sa prozora ili balkona. Čitav nečiji život, nehajno bačen i pri padu sa visine zaustavljen granama i lišćem, dovoljno visoko da se više nikada ne može dohvatiti.

          Pred samim ulaznim vratima od zgrade, naišao sam na čizmu. Mušku, stajala je uspravno, kao da nije bačena, već je ostavljena tu. Drugu nisam mogao videti nigde u blizini. Bila je to moja čizma. Znao sam to po mestima gde je vremenom i hodanjem oštećena i izlizana, to nije mogao biti isti model nečije tuđe čizme, znao sam da je moja. Ostavio sam je gde je i bila, ne usuđujući se da je pomerim. Ušao sam u zgradu i peške se popeo do petog sprata na kojem živim. Nisam želeo da idem liftom, bio mi potreban ritam penjanja i ujednačenih koraka, hteo sam da izbrojim sve stepenike i uverim se da se njihov broj nije promenio, da još uvek živim u svetu koji je isti kao i onaj jutros.

        Stigao sam do svojih vrata, nisu izgledala drugačije nego kada sam krenuo na posao, ranije toga dana. Međutim, brava je iz nekog razloga odbijala moj ključ. Više puta sam pokušao ali nisam uspevao da otključam vrata, što mi se nikada ranije nije dogodilo. Pozvonio sam. Ubrzo sam začuo korake i zvuk otključavanja koji je dopirao iznutra. Vrata su se otvorila, ali svega nekoliko desetina centimetara. Dovoljno da ugledam lice svoje žene. Laknulo mi je.

          „Šta je ovo sa bravom? Ne mogu da otključam svojim ključem. Nećeš verovati šta sam upravo video ispred...“

          Krenuo sam da uđem, naslonio sam šaku na vrata ali sam naišao na takav otpor da sam osetio kao da mi je kičma probodena ledenim mačem. Vrata i izraz lica moje žene govorili su da neću tako lako ući.

          „Šta radiš ti ovde?“ upitala me je. Bez besa ili ljutnje, ali i bez prave radoznalosti u vezi sa odgovorom na njeno pitanje. Delovala je više kao da se dosađuje.

          „Šta ti je? Šta se dešava? Pusti me da uđem.“

          „Zašto bih to uradila?“

          „Aha, igramo neku igru. Opet.“

          I dalje sam nailazio na sleđeno lice lišeno bilo kakvih osećanja.

          „Mogu li da uđem u svoju kuću, molim te. Pa ćemo o svemu razgovarati.“

          „Ovo nije tvoja kuća.“

          „Kako, pa ja tu živim?“

          Već sam počeo pomalo da gubim strpljenje.

          „Ne, ne živiš.“ rekla je i zalupila vrata. Zaključala ih je i čuo sam korake koji se udaljavaju. Za nju je ovaj razgovor bio završen.

          Stajao sam još neko vreme ispred, zureći u špijunku, u kojoj sam video samo svoje izobličeno, umanjeno i nadasve glupo lice. Spustio sam se peške opet brojeći stepenike čiji broj ovoga puta, naravno, nije bio isti. Izašavši na ulicu, neko vreme sam posmatrao svoju odeću na granama. Tek sada sam sve prepoznavao. Moja omiljena majica i duks. Čak i moje gaće. Sve je bilo tu. Ljudi su prolazili gledajući u zemlju pred sobom, malo ko je usmeravao pogled naviše. To mi je olakšavalo sramotu koju sam osećao. Veliku sramotu. Uputio sam se u najbliži pab.

          Iza sebe sam najednom čuo zvuk jakog, nemilosrdnog udara i tupo prskanje stakla, poput tek stvorenih pukotina u ledu. Osvrnuo sam se i video čoveka koji je gnevno izašao iz automobila zaustavljenog  na sred ulice, psujući i obraćajući se nekome gore. Na drvetu, balkonu, prozoru ili nebu. U smrskanom staklu njegove šoferšajbne stajala je zaglavljena moja druga čizma. Nasmejao sam se naglas i produžio ulicom.

        U jednom suterenu nedaleko od zgrade u kojoj sam živeo već dvanaest godina sa svojom suprugom, nalazio se pab Lokal. U tom malom, večito hladnom i polumračnom prostoru često sam obitavao u onom periodu života kada mi se činilo da svet očekuje i traži nešto od mene. Odlazio sam tamo sa prijateljima koje više nemam, nekada sam išao i sam a najčešće sam tamo vreme provodio sa polusvetom koji je nastanjivao pab. Inventar, stolice, vrste piva koje se služe, cene pića, ubrusi u toaletu i natpisi pored ogledala, sve je to bilo podložno promenama ali ne i stalne mušterije. Uvek su zauzimali ista mesta, isti stav tela i imali nepromenjiv izraz lica.

        Ništa novo nisam zatekao ni pri ovoj neplaniranoj poseti. Na sredini šanka, centralnu poziciju kao i uvek, zauzimao je Gazda. Gazda je stvarno bio gazda. Vlasnik i menadžer lokala, nekadašnji glumac koji se posvetio ugostiteljstvu. Preko puta njega, šanker i konobar Nino, čija pozicija nije bila stalna. Zbog prirode svog poziva, morao je da cirkuliše među mušterijama kao i na potezu od aparata za espreso do točilice za pivo, što mu je, sudeći po stalno mrzovoljnom izrazu lica, predstavljalo veliki napor. Iako se činilo da ima najveću slobodu kretanja u lokalu, nije to doživljavao kao privilegiju, već kao dodatno opterećenje. Tako često biva sa slobodom datom ljudima. Sa Gazdine desne strane, ispod zvona za zdravicu, sedeo je Kapetan. Kapetan je stvarno bio kapetan. Plovio je na prekookeanskom brodu za neku stranu firmu i šest meseci je provodio na kopnu a drugih šest na moru. Oni ciničniji, a takvi su bili gotovo svi stalni posetioci paba, primetili bi da je Kapetan provodio jednu polovinu svog života u pijanom stanju u Lokalu a drugu polovinu urađen od kokaina za kormilom teretnog broda. Na levom obodu šanka, najčešće laktovima naslonjen na drvenu ivicu i glave često zagnjurene u šakama, stajao je Hemingvej. Hemingvej nije stvarno bio Hemingvej, razume se. Ovaj nadimak nadenuli su mu, po priči koja se rado prepričava u pabu, Gazda i Kapetan, jednom prilikom opisujući njegovu opsesiju boksom i ribolovom, kao i gustu bradu koja mu je uokviravala lice sa isturenim jagodicama, crvenim, baburastim nosem i krupnim očima koje nisu odavale utisak naročito pronicljivog čoveka. Hemingvej je tvrdio da drži rekord za najvećeg ulovljenog soma dole na reci. Brojka nikada nije bila ista i kretala se od dvadeset do stodvadeset kilograma. Na provokacije zbog nedoslednosti u svojoj priči, Hemingvej je odgovarao da je to zbog metričkog sistema. I dalje mu niko nije verovao.

        U pabu se nalazilo ukupno četiri stola sa isto toliko stolica za svakim, i nešto što se zvalo separeom, gde se moglo, po potrebi, smestiti više ljudi. Taj deo paba sada je bio prazan, iako su dva stola često bila zauzeta – osim trojke koja je bila za šankom, u Lokal su često navraćali neki propali studenti medicine i dvojica pankera, čija se garaža gde su održavali probe sa bendom nalazila u blizini.

          Kao i uvek pri ulasku novog gosta u pab, sve oči su na trenutak bile uprte ka vratima. Ubrzo nakon što su ustanovili da osoba u dovratku nije neki novajlija koji bi im na neko vreme mogao zaokupiti pažnju, jer su novajlije bile retkost u Lokalu taman koliko i kiša u Sahari, svi su se vratili svojih prethodnim aktivnostima.

          Ugurao sam se na mesto za šankom između Hemingveja i Gazde i naručio viski od Nina, što je odmah izazvalo tiho čuđenje. Nikada nisam naručivao viski. Iako su me sada pomno pratili pogledom, barem oni koji su bili za šankom, kako mene, tako i Nina koji je sasvim polako sipao viski, niko mi se nije obratio. Jedno od pravila paba bilo je da razgovor mora započeti gost.

          Promrmljao sam nekoliko reči u stilu pozdrava, koje nisu bile ni pitanje ni iskaz, tek dovoljno da ne ispadnem nepristojan pred ostalim gostima, naročito Gazdom. Hemingvej je i dalje trljao lice rukama, a ja sam lagano ispijao svoje piće dok su Gazda i Kapetan naizgled tiho razgovarali. To je bila njihova mala farsa, jer je svaki razgovor u Lokalu bio namenjen svima i vođen u cilju da ga svi prisutni čuju, tu nikada nije bilo mesta za privatne razgovore.

          „Bavio sam se glumom punih dvadeset i pet godina. To je četvrt veka, hej.“ pričao je Gazda. Bila je ovo jedna od njegovih standardnih govorancija. „Nisam uopšte bio neuspešan u tom poslu, znaš. Ali morao sam da prestanem time da se bavim. Morao sam da prestanem onog trenutku kada sam sebi postavio pitanje: a zašto radiš to što radiš? I kada sam sebi dao iskren odgovor na to pitanje. Glumom sam se bavio isključivo zbog privilegija koje taj poziv čoveku donosi. Ne zbog neke suštinske potrebe, unutrašnjeg nagona ili, ma nazovite to kako hoćete.“

          „Sve je to jedno veliko sranje, znaš.“ uključio se u razgovor Kapetan. „O tome da ljudi treba da rade nešto što vole ili da su kao stvoreni, rođeni za neki posao. Sve je u preživljavanju. I u tome da nađeš stvari koje će ti olakšati da preživiš. Dan, noć, ovu zimu i onu sledeću. Ja sam te stvari, na sreću, našao.“ I tu kapetan nazdravi svojom čašom.

          „To govoriš zato što nemaš pojma o umetnosti.“ reče Gazda. „Ja sam bio u tome i video ljude...“

          „Umetnost je samo još jedan od mehanizama preživljavanja. Mehanizam odbrane. Svojstven ljudskoj vrsti, ništa više.“ uzvrati Kapetan.

           Naručio sam još jedan viski kada se Hemingvej uključio u razgovor i rekao kako je on još davno otkrio smisao života i da je to pogled na mirnu površinu reke uz  svesnost da ispod te površine život vri i šalje mu jednog debeljuškastog soma čija svrha i jeste da bude uhvaćen. Čuvši ovo, osetio sam neizdrživu potrebu da pođem do toaleta, što sam i učinio.

          Čim sam ušao, znao sam da nisam sam. U kabini odvojenoj vratima je nekoga bilo, iako nisam mogao čuti ni videti bilo kakav znak prisustva te osobe.  Da bih se uverio u tačnost ove svoje slutnje, pokušao sam da uđem u kabinu. Doista je bila zaključana. Obavio sam malu nuždu za pisoarom, prilično brzo i obazrivo, strepeći da bi moj toalet cimer svakog časa mogao izleteti iz kabine. Dok sam prao ruke, konačno se i oglasio.

          „Jesi gledao možda Tarantinov film Petparačke priče?“

          Glas je odavao čoveka srednjih godina, ozbiljnog i usredsređenog. Još dve stvari mi je govorila boja njegovog glasa i način na koji je postavio svoje pitanje. Prva je bila da se ne šali, dakle nije imao nameru da me svojim pitanjem zavitlava a druga stvar, koju sam zaključio isključivo na osnovu tona njegovog glasa, bila je da se on napinje. Da sedi na šolji i vrši veliku nuždu. Možda je čuo kada sam ušao i bilo mu je neprijatno da ga neko zatiče u tom nezahvalnom položaju ali zašto se nije jednostavno pravio da nije tu; ja bih svakako odmah izašao nakon pranja ruku. Zatvorio sam česmu, otrgao nekoliko ubrusa i rekao mu da sam gledao film.

         „Ima tu ona scena, ako se sećaš. Kada Semjuel Džekson objašnjava Travolti šta su to pilot epizode serije. Prva epizoda, na osnovu koje studio ili produkcijska kuća odlučuje da li će odobriti nastavak snimanja. Pilot. Znaš?“

          „Znam, da. Sećam se scene. Gledao sam film više puta.“

          „E odlično. Onda znaš o čemu pričam. Jesi li se nekad pitao da li postoje pilot životi?“

          „Pilot životi? Šta bi to bilo?“

         „Pa kao neko živi život ali se u jednom trenutku proceni, neko sa strane to proceni, da taj život nije vredan daljeg življenja. Kao, imao si šansu, nije baš gledljivo, ukidamo te, eliminišemo te, daćemo šansu nekoj drugoj priči, nekom drugom životu.“

          „Moram priznati da nikada nisam razmišljao na taj način, zaista.“ rekoh. Ovo je bio najčudniji razgovor koji sam ikada vodio u toaletu. Ali takav je bio dan, valjda.

          „Misliš nešto slično kao u onom drugom filmu, Trumanov šou? Kada shvati da mu je život ustvari rijaliti?“ upitah ne bih li oraspoložio svog sagovornika, nakon razočarenja koje je sigurno osetio nakon što sam mu rekao da nisam razmišljao o pilot životima.

         „Ne znam, ne gledam američke filmove.“ reče moj nevidljivi sagovornik i pusti vodu iz vodokotlića. Ja bacih ubruse u kantu i zaključih da je naš razgovor završen. Bilo mi je glupo da ga čekam da izađe iz kabine jer sam svoj posao u toaletu odavno obavio, stoga bez pozdrava izađoh i vratih se za svoje mesto za šankom.

        „Mislim da me je žena izbacila iz stana.“, rekao sam kao za sebe, ali sam se obraćao svima za šankom. Nino je prao krigle i nije podizao pogled i bilo čime pokazivao da me je čuo, Hemingvej je pročistio grlo i naručio još jedno pivo dok su se Gazda i Kapetan radoznalo zagledali u mene, zahvalni što su dobili  objašnjenje za moje ispijanje viskija u sred bela dana.

          „Misliš, a?“ upita Gazda.

          „Pa da, nisam siguran šta se baš desilo.“

Prekinuo me zvuk otvaranja vrata toaleta, sada sam konačno mogao da vidim svog neobičnog sagovornika. Kako sam i pretpostavljao, bio je to čovek u kasnim četrdesetim, srednje visine i sasvim običnog lica. Ničega naročito upadljivog na njemu nije bilo, bilo je to jedno od onih lica na ulici koje biste zaboravili odmah nakon što bi ga videli, ali upadljiva jeste bila njegova odeća. Bio je u crnom od glave do pete. Crna vind jakna, rolka ispod nje, crne somotne pantalone, malo ofucane i duboke crne cipele sa jakim đonom. Pogledi su nam se susreli ali on ničim nije pokazao da mari za naš kratki razgovor u toaletu i samo je seo na jedno mesto u separeu, gde se na stolu nalazila duboka šolja, pretpostavljao sam za čaj, koju ranije nisam opazio.

          Vratio sam se svojoj priči, dok sam na leđima i dalje osećao probadajući pogled čoveka iz kabine. Znao sam da upija svaku moju reč, iako sam se trudio da govorim tiho. Mogao sam i da promenim temu, ali dugovao sam ljudima u pabu ovu priču, jer je bila jedna od onih koja je opravdavala njihove sate, dane i godine provedene u Lokalu, njihov način života i pogled na život, njihovo čekanje i sve razgovore koji su pokušavali da negiraju to čekanje, da negiraju veliku tugu i uzaludnost svakog njihovog dana. Ovo je bila jedna od onih priča za kojom su žudeli, priča o neuspehu i potvrda da ono što oni rade jeste jedan prihvatljiv način da se provede život, jer su i svi drugi načini življenja kroz ovu priču bili konačno raskrinkani i obesmišljeni. Ispričao sam sve kako je i bilo, ništa ne preskačući i ne ulepšavajući. O tome kako sam u povratku sa posla prvo primetio odeću koja je zapela na neke grane pri svom letu ka tlu, o svojoj čizmi, o nemogućnosti da uđem u svoj stan, nemogućnosti koja se u ovom trenutku činila konačnom i naravno, na kraju sam svoju ispovest začinio detaljem o drugoj čizmi koja je završila u šoferšajbni nekog nedužnog jadnika. Znao sam da će ovaj momenat naići na posebno oduševljenje kod mojih slušalaca.

          „Kolateralna šteta.“ zaključio sam.

          „Pa nije u redu da samo ti imaš usran dan.“ dodade Kapetan.

         Svi smo se nasmejali i poručili još jednu turu, koju sam se ja obavezao da častim. Nelagodnost koju sam osećao zbog prisustva čoveka u crnom koji pije čaj negde iza mojih leđa i pažljivo me sluša, polako je jenjavala dok se priča zahuktavala ali je i dalje visila u vazduhu. Nisam bio siguran da su je i drugi podjednako osećali.

          Mogući razlozi koji su me doveli u poziciju u kojoj se nalazim, nisu previše zanimali ni mene ni moje sagovornike, bio je to onaj deo priče koji bi samo pokvario ukupan efekat. Zato smo, nedugo nakon završetka mog izlaganja, nastavili da pijemo i uživamo u starim, proverenim, bezopasnim pričama Gazde i Kapetana. Moj slučaj je bio prihvaćen i zaključen.

          Dan je odmicao, Hemingvej je govorio o tome kako mora da ide, ali on je uvek to govorio i ostajao poslednji, da zatvara pab sa Ninom. Povremeno sam se nehajno okretao da osmotrim čoveka u crnom koji je i dalje bio tu, sa čajem ispred sebe, i zurio je u neodređenu tačku na zidu. Gazda i Kapetan su ga u potpunosti ignorisali, što je moglo da znači da ga ili poznaju, ali nisu previše zainteresovani za njega, ili ga ne poznaju pa ga još uvek proveravaju – upravo ignorisanjem.

          Sad već prilično pripiti, došli smo do onog razdoblja paradoksalnog pijanog razgovora u kome se teme vrte u krug, nikada ne dobijajući svoj epilog ili zaključak. Tako smo se povremeno ipak vraćali, indirektno, i na moju situaciju.

          „Ja ne znam šta bih radio da me žena ostavi. Ili izbaci. Mislim da ne može da me izbaci jer je moj stan.“ iznosio je svoje mišljenje Gazda.

          „Da bi te neko ostavio, prvo moraš da budeš sa tom osobom.“ rekao je Kapetan. „Tebe bi žena možda ostavila kad bi mogla nekad da te sretne. Ali ti i nisi u braku sa njom. Ti si u braku sa ovom prslom kafanom.“

         „Ženu moraš da tučeš da bi izbegao uvlačenje takvih nekih sumanutih ideja u njihove šuplje glave. Jer njihove su glave prazne.“ uključio se i Hemingvej podrigujući. „I onda u te prazne glave svašta može da se usadi, vrlo lako. Znaš, punu kantu je teško dopuniti, ali praznu... Pogotovo ako je puniš pišoćom, hehe. E čim vidiš da se nešto usađuje, neka pantljičara, ti udri brate. Jesi tukao ženu? Nisi, pa da. Greška u koracima.“

          Međutim, i ova je tema bila kratkog daha, i ubrzo smo prešli na komentarisanje skorašnjih sportskih događaja, bez potrebe da ja iznosim svoje mišljenje o formuli za srećan brak.

          Negde u vreme kada se noć prikrala i prve ulične svetiljke počele da se pale, u pab je ušao još jedan čovek. Svi smo ga pogledali, s tim što sam ja malo duže zadržao pogled na njemu. Jer i ovaj pridošlica, kao i moj poznanik ljubitelj Tarantina, bio je obučen u crno. Još jedna stvar mi je dodatno privukla pažnju, u desnoj ruci nosio je moje čizme. One koje je jutros moja žena bacila kroz prozor i od kojih je jedna završila pred ulazom, gordo uspravna, a druga nesrećno u staklu automobila slučajnog putnika. Nije uzvratio pogled bilo kome za šankom, već se odmah uputio ka separeu. Pozdravio se i seo sa drugim čovekom u crnom koji je tu već, čini se, godinama sedeo ne radeći ništa i ispijajući svoj čaj. A izgleda da je ipak nešto čekao. Uspeo sam da uhvatim delić njihovog razgovora. Pridošlica sa mojim čizmama je sa besom govorio o tome kako nije mogao ranije da dođe jer mu je neko razbio staklo na kolima dok je tražio parking po okolnim uličicama. Uhvatio sam i deo kada je pominjao traženje odgovornog i naplatu štete koja sigurno nije bila mala.

          Čitava scena sa nasumično oštećenim automobilom do tog trenutka bila mi je smešna u svojoj apsurdnosti i proizvoljnosti. Sada je, međutim, dok je gnevni čovek u crnom sve glasnije pretio i opominjao svog neprijatelja kojeg će morati da nađe, komičnost počela da bledi i ustupila je mesto strahu. Svi za šankom su to primetili na meni jer su, kao i ja, vrlo dobro razaznali suštinu razgovora dvojice ljudi u crnom, i znali su da moja šaljiva epizoda sada dobija ozbiljan epilog koji nikako nije smeo da se dogodi. Znali su da je u pab upravo ušetao čovek čija je šoferšajbna uništena mojom čizmom i da sam ja to ispričao kao vic da zabavim društvo u kafani, dok je njegov prijatelj ili poznanik sve to slušao i upijao, zureći u prazno i pijući čaj, kao da je imao neko više znanje, neki predosećaj kraja.

          Za šankom se više nije vodio razgovor, Nino je negde bio nestao, Hemingvej se stvarno spremao da krene a Gazda i Kapetan su izgledali kao ljudi koji najviše na svetu drže do toga da uvek gledaju samo svoja posla. Iako su iščekivali. I svi smo vrlo dobro čuli kada je onaj ćutljivi čovek u crnom istim glasom kojim je meni u toaletu ranije toga dana saopštavao svoje teorije o životima koje ne treba dalje živeti, prepričao svom razjarenom prijatelju koji je spustio moje nekadašnje čizme prkosno na sto, moju urnebesnu priču.

          „Momci, hej! Vi za šankom. Znate možda čije je ovo? Naišao sam na njih ispred zgrade, izgledaju skupo i donekle očuvano. Neko ih je sigurno izgubio pa bih da ih vratim vlasniku, možda dobijem i neku nagradu, ako me razumete.“

          Sve ovo bilo je izgovoreno najledenijim mogućim glasom, dok je čovek u crnom sa podignutom rukom stajao i držao čizme za pertle, koje su se blago klatile, nesvesne zla koje su počinile. Niko se nije okrenuo, niti će se okrenuti. Sem mene. Samo sada još nije trenutak.

          Popiću svoj viski do kraja i ustati. Trudiću se da se ne teturam i poći ću mirno sa ljudima u crnom. Niko se neće osvrnuti za nama niti učestvovati u ovom tihom odlasku. Jer još jedno od mnogih pravila Lokala jeste da se ne mešaš u tuđe živote i probleme svojim postupcima. Pričom, savetom, stavom, komentarom, nekom pridikom, da. To je dozvoljeno. Jer kome je neka priča ikada naudila, zar ne?   


Djelovi grada 
Ilija Đurović

Stavi taj povodac da te izvedem malo, rekao mi je Hans, savršeno podšišani njemački ovčar. Hans i ja živimo zajedno pet mojih godina. Upoznao sam ga nekoliko mjeseci nakon što me je uz zvuk drvene palice Milena napustila. Naravno da Hans ne govori, ali svaki njegov pogled, trzaj, pokret ušiju, prepoznajem kao precizne naredbe. Ponekad mu naređujem na njemačkom. Ako se prebrzo zaleti prema semaforu i učini mi se da ovog puta neće čekati zeleno svjetlo, uzviknem Halt, a Hans se okrene, zbunjen, ustreptao, rep mu udara po slabinama. Hans se još sjeća korjena svog jezika iz vremena kad je njegov gazda, Njemac, umro negdje na Durmitoru.

      Nikad nisam volio pse. Jake, razjarene životinje na Zabjelu, u našem kvartu, uvijek su nas plašile. Vjerovali smo da bi nas zabjelski psi mogli jesti do smrti. Ipak, Milenina smrt je izgledala drugačije. Išlo je otprilike ovako: izašli smo iz kola nakon obilaska centra grada. Stefan, sin naših komšija, stajao je na ulazu u zgradu, s palicom na ramenu. Bio je drogiran. Nasmijao sam se da bih ublažio napetost. Pitao je zbog čega se smijem. Zamolio sam ga da se pomjeri i pusti nas da prođemo, ali on je i dalje stajao ispred vrata i ponavljao Što se smješkaš. Rekao je Što se smješkaš, pederčino. Milena je stajala pored mene. Osjetljiva i spremna da nauči sve što čuje, ponovila je pederčino. U Stefanovoj glavi riječ je odzvonila nekoliko puta i to je bilo dovoljno da Mileni polomi lobanju. Sudar palice i čela sličan je zvuku udarca na bejzbol utakmicama u filmovima.

       Kad smo se vjenčali i počeli da živimo zajedno naš kvart je izgledao drugačije. Nismo primjećivali da su djeca na Zabjelu postala nasilna sve dok jedan od dječaka nije stao ispred Milene i na slogove razdvojio Popušiš mi kurac. Djevojčice su je zvale Gluva Milena. Čitala im je s usana i smješkala se. Bili su djeca. A onda joj je dječak polomio glavu. Stefan je završio u domu za delinkvente, a njegov otac je počeo da me zove pederčino. Mržnja je prešla i na ostale. Prodavačica iz trafike ispred zgrade odbijala je da mi proda cigarete. Išao sam do prodavnice u zgradi prekoputa, ali i do tamo je uskoro stigla priča o pederčini. Govorili su da sam poslao dijete u zatvor. Za mene su se zatvarale pekare i prodavnice u čitavom kvartu. Tiho izgladnjivanje počelo je nekoliko nedjelja nakon Milenine sahrane. Dva mjeseca kasnije morao sam da se preselim, daleko od osvete komšija. Prodao sam naš stan i za istu cijenu odabrao manji u Bloku V, na drugom kraju grada.

      Vremenom sam zavolio buku djece na livadi ispod mog prozora. Gledao sam ih i razmišljao o Mileni. A onda sam u novinama vidio Hansa. Njegov gazda umro je na planinarenju u Crnoj Gori i Hans je ostao sam. Porodica nije željela psa, pa je njemački ovčar završio u Podgorici, u kavezu sa džukelama. U posebnom raspoloženju, osjetljiv nakon Milenine smrti, otišao sam do azila i uzeo Hansa.

       Tako sam u Bloku V postao Hansov gazda. Svi su znali njegovo ime. Kad smo ulazili u kafiće konobari su govorili Achtung, Achtung i smijali se dok se Hans zavlačio ispod stolova. Nisu znali da neki ljudi imaju razloga da se plaše mog prijatelja. Volio je svakog mirnog prolaznika i svako dijete i nikad nije probušio nijednu loptu na livadi. Ali Hans je bio zaštitnički vaspitan i vjeran. Tome je svjedok doktor Kaluđerović, otorinolaringolog, koji leži vezan u našem podrumu.

       Doktor Kaluđerović je hirurg – bio je hirurg, sad je samo splet mišića i kostiju na prljavom krevetu – koji je operisao Milenu nekoliko mjeseci prije smrti i učinio da ponovo čuje. Njenu gluvoću opisivao je kao balon u glavi. Sa timom hirurga probušio je balon i pustio zvuk do Mileninog mozga. Kad se probudila nakon operacije i kad sam je pitao Kako si, počela je da plače. Kasnije tog dana rekla je da imam glas djevojčice. Pozvao sam doktora. Nasmijao se i rekao da je sve u redu, da se Milenin mozak navikava na nove frekvencije kao oko na svjetlost nakon mraka, i da će uskoro sve što čuje zvučati prirodno u njenim ušima.

    Nakon izlaska iz bolnice Milena je svakog dana išla kod doktora Kaluđerovića. Glavni dio oporavka bilo je upoznavanje sa riječima koje nikad nije čula. Tokom vježbe, dok joj je doktor čitao dane u nedjelji, zaplakala je na srijedi. Rekao je da skoro svi pacijenti nakon operacije na prve riječi reaguju suzama. Nastavio je od srijede, a Milena je ridala već na suboti. Uplašio sam se. Doktor je ponovio da su njene reakcije očekivane i zamolio me da sačekam ispred. Kroz vrata ordinacije mogao sam da čujem kako opet čita dane i mjesece. Milena je poslije pola sata izašla uplakana. Ćutala je u kolima. Kad smo ušli u stan rekla je da mora da zaspi. Činilo mi se da govori jasnije nego ranije.

     Njen oporavak je napredovao. Nakon dana u nedjelji i mjeseca u godini na red su došli predmeti. Slušala je kašikanožstošporet, polako je učila i plakala u ordinaciji. Onda su došli gradovi. To je za Milenu bilo najteže. Kad je doktor Kaluđerović izgovorio gradove od Podgorice ka sjeveru Milena je zaplakala nakon nekoliko riječi. Nijednom nije izdržala duže od Kolašin-Mojkovac-Bijelo Polje. Doktor je ponavljao da ne brinemo. Posebno mučenje kod kuće bila je vremenska prognoza na televiziji. Tu bi voditeljka ponekad u jednoj rečenici izgovorila mjesec, dan i niz gradova na jugu, sjeveru, u centralnom dijelu. Milena je sjedila u fotelji i plakala, nesposobna da odvoji pogled od trodimenzionalnog reljefa. Pokušavao sam da je zamolim da isključi televizor prije početka prognoze, ali ona je željela da vježba i bude uporna, po uputstvima doktora Kaluđerovića.

     Vremenom je naučila da se pridruži glasu iz televizora. I dalje je povremeno jecala, ali mogućnost usavršavanja riječi skrenula je pažnju s bola što su joj zvukovi zadavali. Gledao sam je kako sjedi ispred ekrana i ponavlja. Za doktora to je bio savršen oporavak.

    Više nije morala da ide na svakodnevne vježbe. Dio je mogla da obavlja kod kuće. Dobio sam zadatak da izmišljam igre za nju. Jedna od mojih omiljenih zvala seDjelovi grada. Izgovarao sam nazive kvartova, a Milena je ponavljala. Onda je jednog jutra poželjela da obiđemo grad. Vjerovala da će još bolje naučiti da podnosi zvukove ako vidi ono što čuje. Bila je nedjelja ujutro, sjeli smo u kola i krenuli.

      Rekao sam joj da idemo na Goricu. Tamo može da čuje ptice. Ponovila je ptice. Parkirali smo kola ispred crkve, popeli se na brdo i sjeli na livadu pored staze. Gledali smo grad. Rekao sam Zgrade mozgova, Pet udovica, Blok pet, Tološi, Stara varoš, Baston, Zagorič, Pejton, sve čega sam mogao da se sjetim. Bila je srećna. Ponavljala je moje riječi. Nakon igre smo se spustili ka trgu. Tu više nije mogla da izgovara sve što čuje. Na ulici je bila gužva, djeca su se slikala s roditeljima ispred isključene fontane. U gradu je bila srećnija nego na brdu. Dobijala je izraz lica tupavog djeteta. U supermarketu na trgu kupili smo meso za nedjeljni ručak. Vratili smo se na Zabjelo i sreli Stefana na ulazu u zgradu, drogiranog, s palicom u ruci.

    U tom trenutku sve vježbe doktora Kaluđerovića stigle su nas pred sinom naših komšija. Dječak je rekao pederčino, a ta riječ je za Milenu bila još jedna nova lekcija. Ponovila je pederčino. Uhvatio sam je za ruku i zamolio da prestane, ali glava je već bila napukla, njen lakat, naglo otežao, kliznuo mi je niz dlan. Krvarila je po betonu ispred ulaza. Hitna pomoć je stigla brzo, ali Milena je već bila mrtva.

    Ne sjećam se nakon koliko godina mi je Hans rekao Ajmo da nađemo tog smrada što je operisao jadnu Milenu i da ga mučimo u podrumu. Ljudi iz azila nisu bili u pravu, brzo je učio nove jezike. Hans je smatrao da je doktor Kaluđerović kriv i da bi Milena još bila živa da je nije naučio da ponavlja riječi. U tom slučaju ne bi rekla Stefanu da je peder, a on je ne bi ubio. Bio je u pravu. Nisam mogao da je zamislim u stanu sa psom, čak ni sa kulturnim ovčarom iz Njemačke. Rekao sam to Hansu, podsjetio sam ga da se nas dvojica ne bismo upoznali da Milena nije poginula. On bi ostao u azilu, ja na Zabjelu. To ne znači da doktor ne mora da bude kažnjen, rekao je. Bio je uporan. Pitao sam ga kako planira da izvedemo otmicu. Njuškom je pokazao prema novinama na stolu. U uglu stranice bila je reklama za privatnu ordinaciju doktora Kaluđerovića.

     Sljedećeg dana pola sata pred zatvaranje bili smo ispred, Hans i ja. Čekali smo na parkingu. Doktor je izašao i pozdravio se s medicinskom sestrom. Prije nego što je ušao u auto udario sam ga palicom u glavu. Hans je srećno zacvilio i pomogao mi da ga ubacimo u gepek. Sat vremena kasnije doktor Kaluđerović se probudio u našem podrumu, vezan za krevet. Hans nikad nije bio srećniji. Pojeo je svoju večeru, napio se vode i protegao šape.

     Arschlochsad ću da te karam, a ti ponavljaj za mnom, rekao je doktoru Kaluđeroviću. Okrenuo sam ga na stomak i pustio Hansa da uradi ostalo. To ostalo uglavnom je bilo bolno, svake noći. Nisam znao do kad planira da muči doktora. Nije mi smetalo da potraje. Radio je stručno i niko u našoj zgradi nije sumnjao da imamo gosta u podrumu. Na televiziji smo nekoliko dana slušali o nestanku doktora Kaluđerovića. Novinari su izvještavali o tome kako su ga se pacijenti plašili, tražio je novac za operacije u državnoj bolnici i zlostavljao pacijentkinje. I da nije bilo tako, dovoljno bih ga mrzio zbog onoga što je uradio Mileni.

      Juče, dok sam gledao dnevnik, Hans se vratio iz podruma i rekao mi da je doktor sve priznao, da je kriv za Mileninu smrt, da ju je bespotrebno tjerao da sluša i ponavlja dane u nedjelji, mjesece u godini, imena gradova, zbog čega je na kraju poludjela i počela da izgovara sve što čuje. Odgovorio sam mu da može nastaviti da uživa u doktoru. Ali i njemu je počinjao da dosađuje. Hans je sve češće pričao o komšijama koje su me povrijedile. Prva na njegovoj listi bila je žena iz trafike na Zabjelu. Zbog nje sam morao da kupujem cigarete na drugom kraju ulice. Nakon nje bili su Stefanov otac i svi ostali.

      Sjutra ćemo da ubijemo onog smrada, a onda nastavljamo dalje, rekao je Hans kad sam mu stavio povodac da me izvede u šetnju.


Prikaze 
Damjan Krstanović

18:45 - Boksač

Dok radni svijet polako odlazi svojim kućama, sprema se večerati i razgovarati o tome kako je tko proveo dan te kako će neuobičajeno provesti sutrašnji, moje radno vrijeme tek počinje. Nisam prostitutka, već barmen. Iako se to dvoje može povezati jer oboje prodaju tužne stvari još tužnijim ljudima. No ipak, ne mislim da su svi koji se pojave na šanku očajnici. Čovjek je prije svega društveno biće, a hoće li se socijalizirati unutar svog doma ili na ''mom'' šanku, meni je sasvim svejedno, a na njemu je da odluči.

Sjedim na klupi, unutar garderobe za osoblje. Poput kakvog boksača koji se sprema za važan meč. Petak je. Kako je jedan stari prijatelj znao reći, ''petak, dan za metak''. Ironija je valjda htjela da upravo od zalutalog metka u jedan kobni petak i napusti ovaj svijet. Taj događaj, iako me jest potresao, nije ostavio neke snažnije posljedice na moju ljubav prema petku. Volim petak. Ne zato jer slijedi neradni dan, već zbog izbora glazbe u kafiću. Volim glazbu, a petkom uvijek imamo svirku uživo. Ramena su mi opuštena, pogled fiksiran, misli koje lutaju bespućima podsvijesti polako se smještaju na svoje mjesto. Sat otkucava pet do sedam. Show time.

19:26 – Ka'k se zove

Brišem čaše, slažem podmetače, dijelim ljudima pića i grickalice. Okom tražim stalne mušterije. Moglo bi se reći da sam praznovjeran ili naivan, ali čvrsto vjerujem da će prva stalna mušterija odrediti kakav će dan biti. Nažalost, to je danas Gospodin ka'k se zove. Iritantan bankar, koji uvijek naručuje veliku crnu kavu i konjak, ali prije toga duboko razmišlja, mljacka ustima i jedno tri do četrnaest puta ponovi ''daj mi ka'k se zove''.

- U pičku materinu i posao. Daj mi ka'k se zove konjak, dupli – izgovara to neviđeno brzo, dok se namješta na barsku stolicu odmah do mene. Odijelo mu je danas zgužvano i bazdi na miris znoja, kosa raščupana i masna. Izgleda kao da je odradio tri sata treninga ju-jitsua u tom odijelu. Mirnim i uglađenim pokretima točim konjak, stavljam podmetač prije i čašu na njega. Za čudo Gospodin ka'k se zove ništa ne govori. Strusio je konjak i naručio odmah još jedan. Cijela igra se ponavlja još jednom, a kad stavim pred njega treću čašu, uzima je, u nju gleda kao vrač u magičnu kuglu i tiho uzdiše. Netko me zove s drugog kraja mahagonijskog šanka te odlazim od Gospodina ka'k se zove, ovaj put neoštećen dugačkom pričom o nekom njegovom problemu. Možda danas i neće biti tako loš dan.

20:47 – Pas, vještica i ormar

Odvjetnička trojka sačinjena od jedne žene i dva muškarca. Žena uvijek sjedi, dok oni stoje pokraj nje. Na sebi, kao i uvijek, ima besprijekorni dizajnerski poslovni komplet koji se savršeno pripija uz njeno utegnuto tijelo. Crna suknja do koljena, bijela bluza ispod koje se nikada ne nadzire grudnjak, crni sako. Ne nosi najlonke, a na stopalima ima preskupe cipele. Nakit ne nosi, osim elegantnog sata od bijelog zlata, a sa sobom uvijek vuče kompaktnu markiranu torbicu. Ima srednje dugu tamo smeđu kosu, zelene oči i čisto lice s malo šminke, ali izraz lica je uvijek uobražen i ozbiljan, a pogled na sve oko nje ravan onom kraljice Viktorije. Rekao bih da brzo gazi prema četrdesetoj. Pas je muškarac, koji uvijek stoji slijeva od Vještice. Njegovo odijelo je isto odlično krojeno, ali se vidi da ne spadaju u isti rang. Vještica je očito šef i na poslu i grupe za šankom jer Pas uvijek veselo skakuće oko nje, puno priča i daje kojekakve prijedloge za slučajeve, dok ga žena Vještica prezirno gleda, povremeno komentira, a nakon što bi Pas završio, najčešće daje naredbe čovjeku Ormaru, koji se uvijek nalazi s desne strane. Čovjek Ormar ne govori gotovo ništa. Za razliku od Psa, on je miran i povučen. Pas je nekoliko centimetara niži od Ormara, ali i znatno lakši. Ormar nije debeo, samo krupan,  tijela izrazito pravokutnog oblika, a takva mu je i glava, s vrlo kratko ošišanom kosom kockastog oblika. Žena uvijek pije cosmopolitan, dok njih dvojica cuclaju najskuplje malo pivo koje imamo u ponudi. Proizvode izraz gađenja na licu, ali nikada ne naručuju nešto drugo.

- ... ne mogu oni nama ubacivati sad novog svjedoka, nisu pravovremeno obavijestili sud o tome ... to nije u skladu sa zakonodavnim okvirom ... – slušam dio dosadne pravničke rasprave, dok stavljam njihovu narudžbu pred njih. Čovjek Pas ponovo skakuće ispred žene i jako se trudi nešto objasniti. Gotovo histerično maše rukama ispred sebe, a u lijevoj drži i cigaretu. Žena Vještica ga promatra s gađenjem.

- Uputit ćeš pravni lijek okružnom tužitelju, navodeći naše razloge, odmah ujutro. – Vještica govori Ormaru, na što ovaj samo klima glavom uz groktanje razumijevanja.

21:13

Vještica je ostala sama za šankom i primjećujem kako me zove pogledom.

- Izvolite?

- Konačno, čekam već pet minuta.

- Oprostite, gužva je. – odgovaram mirno

- Još jedan. – odgovara prezirno, pružajući mi svoju čašu od koktela, kao da bih se ja trebao sjećati što je pila. Na njenu sreću, ili pak moju, sjećam se i radim novi koktel. Stavljam papirnati podložak ispred nje, i zatim čašu na njega. Kako me nitko drugi ne zove, ostajem tamo, skupljam čaše, sortiram stvari iza šanka.

- Znam ja što ti misliš o meni. – Vještica progovara iznenada.

- Oprostite? – uzvraćam pomalo zbunjeno, iako znam da se obraća meni, jer na stolcima pokraj nema nikoga.

- Ti misliš  – U ovom trenutku razmišljam o tome, kad smo mi postali ''ti'', ali dobro, oni su mušterije, a mi oni koji služimo. – da sam ja nekakva rospija, odnosno vještica, jer se borim za sebe, držim do stila i gledam ljude svisoka. Ali pogledaj samo većinu populacije u ovom klubu. Hrpa niš-koristi ljudi, koji pričaju o nogometu, tko je vidio kakvu ženku/tipa, reality emisijama i raznim drugim bespućima gluposti. Misliš da sam ja nemoralna jer oni koji me angažiraju često su ''poduzetnici'' koji imaju puno novca, ali ja opet vjerujem u to da svaki čovjek ima pravo na obranu pred zakonom. Druga je stvar to što većina ljudi ne može priuštiti sebi moje usluge, ali za to nisam kriva ja, već isti taj sustav na koji se oni tako često i revno žale, kao i na svoje osobne situacije kojima nisu zadovoljni, a opet nisu spremni ni voljni ništa poduzeti kako bi to promijenili. - I zaista bila je u pravu, sken gostiju lokala otkrivao je mnogobrojna napaćena radnička lica, koja otuđeno sjede i posesivno stišću svoje čaše s tekućinama raznih boja. Ne odgovaram ništa, ali na spomen vještice rožnica mi se vjerojatno proširila, što je žena Vještica primijetila. Očito stvarno jest dobra u svome poslu.

- Ne zamjeram ti to. – nastavlja – Ali nisam ja takva zapravo. U ovome poslu moraš biti kao morski pas ili će te pojesti.

- Ah, svatko mora igrati svoju ulogu, ali ne mislim da ste nekakva vještica. – odgovaram uz smiješak.

- Nemoj glumiti psa, dobro ti je išlo do sad.

- Izvinite. – uzvraćam s laganim smiješkom.

- Sad se smiješ što sam te usporedila sa psom, jer tako ti u sebi zoveš mog kolegu.

- Dobro, igrat ću. Kako to znate?

- Pretpostavljam da stalnim mušterijama daješ nadimke, jer se tako zabavljaš unutar svoje glave, a čak i da se direktno upoznaješ s ljudima, prava imena nije lako pamtiti.

- Dobro pretpostavljate. Rekao bih da ste dobri u svom poslu.

- To je retoričko pitanje barmena, koji isto tako dobro primjećuje stvari. Reci mi, jesi li uvijek tako pristojan prema svima?

- Mislim da mi je to profesionalna deformacija. Ali i dalje mi nije jasno kako ste pogodili za svog kolegu?

- Tako i ja razmišljam o njemu, poput psa je. Dupelizac jedan. Puno mi je draži Kutija.

- Ja ga zovem Ormar.

- Znači Pas, Vještica i Ormar. Aluzija na Narniju.

- Čitate me kao knjigu. – odgovaram uz iskren smiješak, iskreno se pitajući koliko sam pogriješio u procijeni žene Vještice.

- Profesionalna deformacija. – uzvraća uz koketni osmjeh. – A mislim i da je vrijeme da mi prestaneš persirati, ipak smo istih godina.

- Ako ti tako kažeš.

- Laura. – pruža mi ruku preko šanka.

- Daniel

- Drago mi je.

- Zašto? Otkud znaš da nisam nekakav kreten, umjetnik, političar?

- Prilično sam sigurna da nisi. – odgovara uz velik iskren osmijeh. – Zanimljiv si. 

21:23 – Lefić

Lefić je skraćenica od laptop freak. Visok i mršav, izduženih prstiju i ispijenog lica. Uvijek dolazi u svoje standardno vrijeme, nikad prije devet, nikad poslije pola deset. Očito radi u nekoj softwerskoj tvrtci, gdje ima gomilu posla te se redovno pojavljuje u pravilnim intervalima. Pije votku s red bullom, a smjesti se u najzabačeniji dio šanka, gdje nikome se smeta. Pogled mu je koncentriran dok kao pijanist prebire po tipkovnici. Ne staje čak ni kada uzima gutljaj pića, nego nastavlja tipkati s jednom rukom, a zanimljivu pojavu upotpunjuju suvremene kockaste naočale na okruglom licu. Osim narudžbe, hvala i pozdrav, nisam ga nikada čuo da je rekao išta drugo, bilo kome drugome.

- Standardno?

- Hvala. – odgovara kratko.

Miješam mu red bull-votku u veliku čašu i odnosim pokraj njega. Piće mu stavljam s lijeve strane, zbog čega mi upućuje zadovoljan smiješak, dok mi desnom rukom pruža novčanicu, a daljnji pokret govori da je u redu, ne želi ostatak.

Odjednom se zagužvalo i ne mogu se vratiti da mjesto gdje sjedi Laura. Poslužujem neka nova lica. Mičem stare čaše sa šanka, stavljam nove, vadim piva iz hladnjaka, točim žestice. Nakon što sam obavio sav posao kojeg se uspjelo u trenu nagomilati, što zbog činjenice da uskoro počinje svirka, što zbog ljudi koji uvijek vole sami doći po piće, što zbog novih pridošlica, konačno se vraćam na mjesto gdje je Laura sjedila. Naravno, nje nema, ali na koktel papiriću stoji Montblac nalivpero. Znaš što trebaš učiniti. 0931415926  Papirić i olovku sam stavio u džep od hlača i nastavio raditi, kao da se nije ništa dogodilo. Jedino je moj osmjeh otkrivao pravo stanje stvari.

22:12 – Gazda

Kao i uvijek kada bi svirao nekakav bend, gazda bi navratio unutar prvih pola sata. Golem čovjek širokih ramena, ćelave glave i sitnih očiju, koji izgleda poput američkog buldoga. Gosti bi ga često zamijenili za jednog od izbacivača, ali unatoč fizičkom izgledu spadao je među najmirnije ljude koje poznajem.

- Hej Daniel. Kako ide posao? – usputno me pita, dok me srdačno pozdravlja rukovanjem.

- Odlično gazda.

- Danas nam svira Trio Ludus, molim te odi u kuhinju i napravi im velik čajnik svog crnog sa viskijem. Ja ću te zamijenit za šankom.

- Naravno gazda.

Povlačim se u kuhinju da pripremim čaj, jer veliki čajnik ne držimo za šankom. Dok čekam da voda dosegne potrebnu temperaturu vadim mobitel i papirić iz džepa i šaljem kratku poruku.

22:14 Zaboravila si olovku. J

22:14 A joj, morat ces mi ju donijeti poslije posla. ;)

22:15 Radim do 3.

22:15 Znam. Adresa je Europska Avenija 13

Zadovoljno mobitel vraćam u džep, čajnik skidam s vatre i polako izlijevam vodu preko mrežice s listićima koju sam postavio iznad porculanskog čajnika iste zapremine. Tajna pravljenja dobrog čaja, jest u tome da ne dopustite listićima da plivaju u vodi, već ih lagano zalijevate vrućom vodom. Palim jednu kratku cigaretu dok čekam da se temperatura vode smanji, kako bih mogao doliti viski u čajnik. Pušim i razmišljam o gazdi, koliko samo pozornosti pridodaje sitnim stvarima. Gotovo uvijek svakom bendu direktno odnosi,  što god žele piti, a to ne čini zato što nama ne vjeruje, već iz poštovanja prema glazbenicima.

23:30 – Johnnie Walker i Djevojka koja namiguje

JW je čovjek mojih godina, uvijek dolazi u petak oko ponoći, sjeda blizu Lefića naručuje Johnnie Walker, i gotovo uvijek mi govori da mu ostavim polupunu bocu. Njegova životna priča je tako uobičajena za velik grad, da nije uopće neuobičajena. Prvu ljubav je tragično izgubio, a od tada kao da je u tom čovjeku nešto umrlo, puklo, zavuklo se pod crvljivu tamnu zemlju u kojoj ništa ne obitava. Ne priča ni sa kim, već samo tužno gleda u svoju čašu i traži spas u boci. Taman sam ostavio polupunu bocu viskija pokraj njega, kada sam primijetio nju.

Djevojka koja namiguje prvi put se pojavila u kafiću prije nekih dva mjeseca. Prvo čega se sjećam u vezi nje, jest prekrasan osmjeh i ledeno plavo oko sa zelenom mrljom, koje mi je koketno namignulo kada je molila da joj napravim jednu jaku crnu kavu nakon 11. Gazdino je pravilo da, osim za posebne goste, ne kuhamo kave i čajeve poslije 9. Da nije bilo te situacije, vjerojatno bih je poslije nazvao Djevojka s tisuću lica, zbog širokog spektra odjevnih kombinacija, šminke i frizure. Moram reći da samim fizičkim izgledom ne spada u djevojke, koje ćete odmah primijetiti. Dapače, vrlo je prosječna po tom pitaju, ali upravo ta prosječnost i malo mašte joj daje mogućnost da se prezentira kako god želi. Ona sjedi negdje u pozadini, gotovo uvijek u različitom društvu, često u pratnji kakvog muškarca, ponekad i u ženskom društvu, ali svaki put dolazi sama na šank naručiti.

- Hej.

- Pozdrav, izvoli.

- Hoćeš mi, molim te, skuhati jednu onu finu kavicu? – osmijeh koji unosi svijetlost i u najtamniju noć je tu, a te ledeno plave oči me gledaju kao pseće. – Onaj će me smorit totalno. – dodaje pokazujući u smjeru   gdje joj sjedi pratnja. Danas je to muškarac, čije godine ne mogu procijeniti, vidim da pokušava pratiti ritam benda, ali prsti koji lupkaju po stolu miču se potpuno krivo.

- Stiže. – uzvratim joj, uz moj najbolji smiješak.

- Baš si srce. – uzvraća i namiguje lijevim okom, gotovo identično kao i prvi put.

- Čudi me da se sjećaš. – uzvraćam, prije nego što mi je uopće palo na pamet da sam tako odao da se i ja sjećam.

- A mene čudi da se ti sjećaš.

- Slonovsko pamćenje. – uzvraćam u pokušaju da vratim situaciju u profesionalne vode, na što se ona samo slatko nasmije.

00:16 – Lefić je pukao

Bend je svirao jednu laganu mirnu stvar što je sve goste lagano uljuljkalo u nekakvu letargiju sjetnog raspoloženja. Iz pospanog raspoloženja trgnula ih je buka loma prijenosnog računala. Ne znam što se točno dogodilo, okrenuo sam se u trenutku kada ga je Lefić žestoko bacio u suprotni zid. Okolni gosti su ga u čudu pogledali, čak je i JW pridigao glavu sa šanka i dugo je izgledalo kao da će nešto reći, ali ipak nije. Bend kao je osjetio nemir, te su iz lagane pospane stvari, napravili fenomenalnu promjenu ritma i uz odličan akord elegantno ušli u novu ritmičnu stvar, što je goste probudilo i zaintrigiralo, tako da osim nekoliko sekundi Lefićevog bijesa, nisu mu pridavali više pozornosti. Mirno sam odšetao do njegovog mjesta, pokupio razbijeno računalo s poda i odložio ga pokraj njega.

- Pretpostavljam da će ti trebati disk, kada se smir – uzvrati tiho, glave polegnute na šank.

- Mogu li dobiti još jedno piće? – upita jednako tiho nakon nekoliko trenutaka, pritom i malo podignuvši glavu.

- Samo ako mi obećaš da nećeš više razbijati stvari.

- Neću, ne brini.

- Što ćeš?

- Može neko pivo, svejedno koje.

U pravilu ne volim kada mušterija kaže da mu je svejedno koje pivo. Piva ima toliko puno vrsta da nikada ne možete znati tko kakvo voli i jednostavno je nemoguće da i onaj, kojem je načelno svejedno voli baš sva ta piva. Odabrao sam klasično svijetlo pivo, koje je meni dobro i odnio ga Lefiću.

- Izvoli, kuća časti.

02:20 – Prikaze

Sljedećih sat i pol je prošlo mirno. Bend je završio oko jedan uz golem pljesak publike. Malo prije kraja njihova nastupa Djevojka koja namiguje je svratila do šanka, gurnula mi papirić u ruku, nasmiješila se i otišla. Na papiriću je pisao njen broj i kratka poruka '' Mogli bi na kavu'', koju sam zadovoljno spremio u džep. Dvije u jednom danu, stvarno ću morat prestat kategorizirat dane po prvoj mušteriji.

Nakon što su sakupili svoje instrumente, dečki iz benda su također navratili do šanka. Srdačno me pozdravili i zahvalili na odličnom čaju. Rekao sam da je zadovoljstvo moje, jer je svirka bila vrhunska.

Zatim je došlo do smijene generacija. Naš klub nije pretjerano velik. Gazda, kao čovjek koji pridodaje jako puno pozornosti sitnicama ograničio je broj mjesta na sto, tako da je u jednom trenutku neminovna smjena klijentele jer određeni ljudi traže određenu vrstu zabave. Smjena nastupa nakon 01:30. Populacija koja je ovdje bila zbog glazbe polako napušta klub, dok na njihovo mjesto dolaze prikaze. Ljudi u kričavim i sjajnim odjelima, koji traže mirna mjesta sa separeima u kojima će ih zabavljati dame noći. One dolaze pred ''moj'' šank, dok prikaze sjede u pozadini gledajući u njih poput gladnih vukova.

- Budweiser – kaže glas desno do mene. Radilo se o muškarcu, 30 i nešto godina, sportskog izgleda. Naslonio se na šank, kao da promatra što ima iza njega. Na sebi je imao traperice, kričavu košulju raznih boja i sportski sako. Izgledao je kao da ide na ležernu zabavu na nekoj plaži. Odudarao je od prosjeka klijentele u potpunosti. Primijetivši i on sam da ga čudno gledam, nasmijao se, tiho izgovorio ''blue'', okrenuo se i stao ležerno promatrati okolinu.

Prikaze su za mene ljudi koji su to prestali biti. Ima nešto nestvarno među njima, neka aureola ispraznosti bića, kao da su samo ljuske od krvi i mesa. Koju god stranu gledali, svaka odigrava svoju ulogu, poput lutaka na koncu. Lovac i lovina. Kupoprodaja bića kao da je meso. Djevojke u prekratim suknjama naslonjene na šank pokazuju svoje pozadine populaciji u separeima. One imaju previše šminke na svojim ispijenim licima, a oni su premazani svim mastima. Taj teatar groteske odvija se neko vrijeme, dok se mjesta ne popune, a onda kreće ''borba'' za najbolji komad. Dosada nije bilo nikakvih problema. Svaki vuk svjestan je snage svog čopora.

- Problema ovdje? – uputi mi kratko pitanje policajac u kričavoj košulji.

- Ne.

- Nikada?

- Ne.

- Zainteresiran?

- Ne.

- Kako to? Ovdje stvarno ima zgodih pičića.

- Kompliciran sam. Vjerujem da ženu koju možeš kupiti, nije žena koju je vrijedno imati.

Nakon toga se bez riječi okrenuo i nastavio promatrati prikaze.

02:55 – Sova

Moj zamjenik je stigao točno na vrijeme. Bucmast lik veselog pogleda koji se voli šaliti na svoj račun, a naprosto uživa raditi noćnu smjenu. Razmijenili smo par formalnih riječi, a točno  u tri je preuzeo blagajnu. Rekao sam mu da je lik za šankom pandur, al to je i njemu samom bilo jasno. Također je primijetio da dvije grupe gorila gledaju istu plavušu.

- Moglo bi danas bit sranja. Pazi se. – kažem mu kada sam odlazio.

- Ma ne brini, tako je svaki petak, samo su danas ranije krenuli. – dobaci on sa zadovoljnim osmjehom čovjeka, koji se tek probudio.

03:17 – Put

Pri odlasku sam prvo svratio do kuhinje, na brzinu smazao jedan sendvič i popio kavu. Presvukao sam se u garderobi i izašao na prohladan proljetni zrak. Svoju kožnu jaku zakopčao sam do grla, ruke zabio u džepove i polako krenuo prema Europskoj aveniji. Samo jedan blok zgrada dalje zastao sam na semaforu koji radi cijelu noć. Nije bilo nigdje nikoga. Ni psa lutalice, ni mačke, ni zvukova prolazećih automobila u daljini. Vladala je tišina kakva ni na groblju ne vlada, gdje se makar čuje zvuk šuštanja lišća i poneka sova. Noć je bila tmurna, a zvijezde neprimjetne. Duboko usađena poslušnost u meni zahtijevala je da dočekam zeleno svijetlo unatoč svemu, a umjesto njega dočekao sam golemu plamenu gljivu, koja je obasjala noćno nebo. Nije bilo dvojbe da dolazi iz smjera kluba. Nakon eksplozije i prvotnog bljeska, mogao se vidjeti plamen, koji je plesao i obasjavao noćno nebo kao aurora borealis. Znao sam tada da je ovo raskrižje jednog puta. Sve odluke koje sam dosad u životu donio dovele su me upravo do ovog trenutka nakon kojega ništa više neće biti isto, do trenutka kada čovjek mora donijeti odluku s kojom mora živjeti do kraja života, ne znajući sve potrebne varijable. Čak i ne učiniti ništa od očitog, znači donijeti odluku, a trebalo je nešto učiniti, i to brzo. Stajao sam u tami tihe noći i pitao se, što. 


Svašta se može dogoditi 
Mira Petrović

Diana vozi sto na sat, po uskoj cesti zaoštrenoj zavojima, juri, viče, lamata rukama. Njezino tijelo grimasa je boli, utjelovljenje kaosa, sa suzama u očima i gorućom željom u utrobi koja izgara u plamenu vlastitog samorazarajućeg bijesa.

Diana je inače najbolja prijateljica moje majke – ona koja mi je mijenjala pelene kad sam bila beba i koja mi je pomagala u školi kad bi moji roditelji poželjeli imati koji sat za sebe. „Moramo ih pustit da se ispušu“, govorila bi tada pubertetskoj meni misleći da ne razumijem o čemu priča, u pauzi između objašnjavanja matematike i gramatičkih pravila jer Diana je uvijek bila za sve, nema toga što ta žena nije znala. No ono čemu sam se ja oduvijek divjela bilo je zapravo njezina boljka – „nosim prokletstvo sveznalice“, bile su njene riječi na proslavi moje mature, „jer oni koji sve znaju nemaju se na što fokusirati, razbježe se na sve strane i slome u milijun komadića koji zajedno nikako da naprave cjelinu.“

Milijuni tih fragmenata Dianine osobe sada lete pred mojim očima; prvi put ovo jutro jasna mi je maturalna večer kad je pričala o razlomljenom puzzleu svoga bića, dok zadivljeno gledam kako se njezina koža rastvara i gubi u prostoru među nama ispunjenom nerazjašnjenim osjećajima.

Mrzim svoj život, viče Diana kroz raspadajući pokrov žarkocrvenih usana; mrzim tebe, govori dok vozi kao razjareni vol kojeg je okrznuo hitac samo da bi ga razljutio, a ja se nudim kao jedina meta amplificiranog bijesa i stradat ću sigurno. Diana je furija na kotačima s mržnjom kao gorivom, a na mene se odnosi barem jedan dio te agresije i ubilačkog pogleda koji para moju kožu bešćutno, spremno za klanje, dok se ja instinktivno držim za sjedalo i ne bojim se, dok smrt možda negdje duboko u sebi i priželjkujem, umrijeti na tren i onda se ponovno roditi, čista, s amnezijom koja briše nepovoljne tragove prošlosti i ispisuje nove priče na bijelome papiru savjesti.

„Zaustavi auto“, kažem Diani, ali Diana me ne sluša; Diana ima suludi pogled ranjene životinje koja bježi a nema kamo. „Zaustavi, Di, molim te, razgovarat ćemo.“

Diana se smije, viče, skviči. „Premlada si“, govori, „razgovor neće pomoći, razgovor će sve samo dodatno usrati.“

Pred nama cesta je prazna, ona je istodobno iskaz monotonije i gloriozan putokaz ka nekoj novoj mogućnosti. Skoro pa nitko po njoj ne vozi i to je jedina sreća u ovome danu, to što nema potencijalnih žrtvi Dianinog bijesa i mene kao pasivnog sudionika njezinog zločina i naše divlje priče. No ta prateća uloga koju sam ovo jutro za sebe odabrala sad me polako počinje živcirati, moja letargija me počinje smetati i zbog nje lagano kipim, uskuhavam, bjesnim; ljuta na sebe što tvrdoglavo slijedim sudbinu umjesto da joj se oduprem, ljuta što sam se uputila na ovaj izlet i što mami nisam rekla istinu, što se istina skriva uvijek negdje između laži, kao u igri detekcije koju mogu priuštiti samo najveći umovi poput Sherlocka Holmesa i doktora Watsona a ne moja majka i ja.

„Ne ide mi se bez tebe“, samo to sam joj jutros rekla, a ona mi je odvratila, ma daj, ajde, ti i Diana se najbolje znate zabavit zajedno, mene glava ubija i stvarno ne mogu, rekla je, ne mogu, moram malo prileć, a dok se vratite, bit ću ko nova i izać ćemo sve tri, negdi ćemo večerat, ko Rockefelleri.

„Odgodit ćemo“, rekla sam potom, „daj, mama, ajde.“

„Život ne ostavlja prostora odgodama“, prekinula je Diana moju molitvu i značajno me pogledala. Ušutjela sam. Obula sam tenisice i izašla van, a majka nam je mahala s prozora.

„Bit će nam dobro“, rekla je Diana, ja sam privezala pojas. „Sinoć ti je bilo dobro, znam da je.“

Sinoć smo mama i ja pozvale Dianu na razgovor kao što smo inače običavale. Vratila sam se nakratko iz Pariza sa studentske razmjene i bila sam puna doživljaja koje sam željela podijeliti s njima. Ja sam samo luda umjetnica, znala sam da su tako mislile i jedna i druga, jer netko tko studira povijest umjetnosti stvarno mora biti probisvijet, ali bila sam im zanimljiva.

Diana je došla s dvije boce domaćeg vina koje smo strusile u sat i pol vremena. Sjedile smo u kuhinji i pijuckale smo polako, uživajući, kao da je svijet iza našeg prozora zaustavio sat nama u čast. Pričala sam im o ljepoti Parižanki, o njihovoj umišljenosti, o predivnim parkovima koji se rascvjetaju u proljeće i kojima sam znala šetati sama kad bi me uhvatila nostalgija za Splitom, o ulicama u kojima se možeš izgubiti i nikad ne sresti nikog poznatog tko će te prenuti iz misli i zahtijevati priče iz tvog osobnog života koje će onda prodati nekome drugom u ćakuli. Pričala sam im o kafićima i glazbi, o životu koji bruji, o Francuzima koji se prvo jebu a onda odluče hoće li biti zajedno ili ne, o njihovome pojmu „ambiguïté“ ili o „nejasnoći“ o kojoj raspravljaju kao o nekoj filozofskoj temi, jer ako osjete „nejasnoću“ u odnosu između dvoje ljudi – a to je ništa drugo doli privlačnost u svakoj drugoj zemlji – onda to mora značiti skorašnju ševu koja će definirati daljnje postupke i mogući nagoviještaj romanse, te nikakvo prijevremeno i bespotrebno udvaranje.

Diana i mama slušale su me širom otvorenih očiju – poput prave pripovjedačice, sjedila sam na čelu stola i uživala sam u njihovoj pažnji, osjećala sam se tako odraslo, moćno, i sve je bilo dobro dok me Diana nije upitala, „Jesi se zaljubila više?“, na što je majka ušutjela, a smiješak je nestao s njezina lica i ritam večeri promijenio je tijek.

Nisam znala što odgovoriti pa sam odabrala šutnju jer majka nije uvijek ljubitelj istine, istina je zajebana i nekad treba slagati, podučila me jednom i ja sam zapamtila, da bi onda upravo ona sama, nakon svega par sekundi, kao da izbacuje zalutali komadić hrane koji je guši, ispalila iz najdubljih naslaga svoga bića tu groznu kiselinu koja će je koštati unuka, sreće i normalnog života u budućnosti – Eva je gay, Di. Eva voli žene.

Mama se ustala od stola, spremila je naše uprljane čaše u sudoper. Diana je prvi put otkako je znam ostala bez teksta i samo me promatrala, a ja sam je izbjegavala pogledati jer sam znala što ću vidjeti u njezinim očima i što će ona vidjeti u mojima, sada kad su sve karte na stolu i kad se raspuklina svakodnevice ponudi kao na pladnju; takve stvari jednostavno se osjete, odavno sam sumnjala da je Diana gay, iako ona to sebi nije htjela priznati i iako je imala i muža i dijete i hinila sve ono što je netko svrstao u kategoriju normalnosti. Pa me gledala u čudu, gledala me drugačije, kao da sam joj svojom pojavom tako nešto napokon dozvoljela, a ja istodobno ništa nisam govorila, nisam htjela povjerovati u to da me ta žena želi, tu, na licu mjesta, s mojom majkom i njezinom prijateljicom u istoj prostoriji, iako je to sebi tako dugo uskraćivala, iako je Diana u svome životu postupila onako kako je moja mama mislila da ću ja postupiti, da je to samo faza, kao što je faza bila moje sviranje bubnjeva i brijanje kose, i ljubav prema špagetima i rezanju kože. Mojoj mami sve je u životu bila faza koja prolazi i ostavlja prostora onome što se zove Evin identitet, koji ostaje čvrst, nepromjenjiv i stamen, uz povremene nanose vjetra i sitne propuhe.

„Da, gay sam“, rekla sam napokon pogledavši je. „Ne podnosim muškarce, ne mogu ih zamisliti u sebi.“

Istina je da sam se trudila podnositi ih, žrtvovati sebe ili pokušati barem, ali to je bilo onda kad sam imala sedamnaest. Hodala sam s momcima, išla u klubove, na kave, i nekad sam ih čak uspjevala ljubiti, ali kad bi došlo do najave seksa rekla bih da imam stvari, da krvarim kao da mi je netko razrezao trbuh i proparao žile, što je dovelo do toga da sam imala menstruaciju stalno, trajala bi i po mjesec dana i svatko normalan bi posumnjao, svatko bi znao da lažem, tražio izgovore da me strah, da nisam spremna, da je prvi put zajeban. A kad bih rekla majci da ne mogu, ona bi samo odvratila da još nisam našla onog pravog. Nisi lezba, govorila bi mi, ne možeš bit takva, izgledaš normalno! Drama, vika, skrika, jedva sam joj priznala a ona mi nije vjerovala, ona je o tome govorila kao da ne znam želim li kao prilog sendviču majonezu ili kečap. No onda je došao Pariz i odmak od kuće je pomogao, nedostajala sam joj i možda me zato prihvatila takvu kakvu jesam, ili smo to barem hinile i jedna i druga, i jedini uvjet je bio da nikoga ne dovodim doma, da joj ne pričam o svojim vezama.

„Gay?“, pitala je sinoć Diana, a riječ je ostala visjeti u zraku kao nekakva etiketa, uvodna riječ u još jedan obećavajući proizvod.

„Gay“, ponavlja Diana i ovo jutro, dok vozi brzo i bez kontrole i usput rukama dira moje noge, moli me za dodire.

„I ja sam lezba“, viče svako malo kao da samu sebe uvjerava u istinitost te tvrdnje, „a ne podnosim to, Eva, ne podnosim to što te želim skinuti i polizati poput tinejdžerice, ne podnosim to! Čeznem za tobom, razumiješ li? Čeznem za tvojim dodirom, glupačo jedna mala. Poljubi me, poljubi me, molim te!“

Ne odmičem njezine ruke – nastojim ih udaljiti od sebe mislima, ne povrijediti je. „Stani“, ponavljam poput pokvarene ploče, „riješit ćemo ovo.“

Stani, rekla sam joj i sinoć. Doduše, prozborila sam to onako kroz zube, gotovo nečujno, jer nisam zapravo htjela da stane, nisam htjela da stane dok mi se Helenina slika nije stvorila u glavi, njezina kosa u mojim ustima i njezin dah na mome vratu. „Stani“, rekla sam, ali Diana nije stajala.

Mama je prala suđe okrenuta leđima, razgovor je utihnuo nakon izjave da sam lezba. Diana me promatrala očima u kojima je prevladala glad u izmijenjenim ulogama, kao da ona sve otkriva u dvadesetoj, a ja kao da sam suzdržana četrdesetpetogodišnjakinja koja nije dovoljna stara da prestane žudjeti, ali se toga svejedno srami jer godine lete i već je stavljaju u određenu kutiju kojoj ona još uvijek ne pripada, još uvijek je mlada, pomalo neozbiljna, sve dok je racionalnost i ogledalo ne zakoče u mašti.

Neugodna tišina preplavila je kuhinju. Lana del Rey zavijala je svoju Burning desire na radiju. Dianu sam pročitala u sekundi i samo sam razmišljala o tome kako da se maknem na vrijeme, neka priča s mamom, neka razgovaraju o mojoj nezgodnoj istini i svemu onome što je prethodilo sadašnjoj situaciji, o pogrešnoj strukturi moje DNA. Ostavila sam ih i otišla sam u svoju sobu, na mobitelu sam gledala Helenine slike, razmišljala sam o stvarima koje kod nje volim i o tome koliko mi nedostaje.

„Ej“, rekla je Diana nakon par minuta, otvorivši vrata moje sobe. Par sekundi me tako promatrala s praga, a onda je ušla unutra i sjela je na krevet do mene, obgrlila me rukama. „Meni ne smeta što si gay“, rekla je potom, rukom me mazeći preko ramena.

„Di“, počela sam, „stvar je u tome“, ali Diana je prekinula moje riječi svojim usnama. Uvalila mi je jezik i ja sam širom otvorila svoja usta, kao da sam samo na to čekala. Zgrabila sam je za kosu, sjela sam joj u krilo. Nisam toga bila ni svjesna, a Diana mi je već otkopčavala hlače i prstima prelazila preko mojih gaćica. Uzdisala sam tiho, zaboravila sam da mi je majka na katu ispod i da može uletjeti svaki čas.

Čekaj, rekla sam kad me Diana prestala ljubiti, kad me bacila na krevet i kad se spustila na koljena – čekaj. Ali njezin jezik je već klizio preko mojih gaćica, i nastavio je svoju slatku torturu i kad ih je odmaknula. Rukama mi je prelazila preko majice – bez grudnjaka si, ljubavi, rekla je, sviđa mi se to, i uvalila mi je prste u usta. Di, pokušavala sam reći, Diana...

Eva!, vikala je majka, di ste vas dvi? Di!

Ali Diana nije reagirala, Diana me gledala i njezin pogled me još više napaljivao, njezine usne, njezina guza koju sam poželjela zgrabiti, ta moja neumorna želja da posjedujem sve oko sebe kao da sam u pubertetu, sazrela sa zakašnjenjem, s dodirom koji me navlaži samo kad prođem pored neke dobre ženske, s vezama koje traju po tjedan dana i ne više, zbog čega sam poželjela zadovoljiti Dianu dok je ona zadovoljavala mene, htjela sam joj reći što ću joj sve napraviti što joj njezin muž sigurno ne radi, čemu ću je naučiti iako se činilo da ona već sve zna jer tako me dobro obrađivala moja Diana; Diana je bila moja i ja sam bila njena, u toj proslavi života koji mi je toliko nedostajao u ovoj kući zadnjih par godina nakon očeve smrti, uzdisala sam glasno i Diana mi je začepila usta i sve mi se njezino sviđalo, njezine grudi, njezine ruke, njezin jezik, sve dok nisam ugledala Heleninu sliku i sjetila se njezinih riječi, „volim te, ljubavi, ali bojim se da ćeš me prevariti“; sjetila sam se njezine ljubomore, „ne razumijem te“, govorila bi, „sve ženske u klubu te žele, sve ih dozivaš, prekini, prekini, Eva, lomiš mi srce.“

Prestani!, povikala sam tada, a Diana me pogledala u čudu. Nemoj ići, govorila je, znam da to želiš, ali ja sam već zakopčavala hlače i bježala kao da me gone svi vrazi koji su iz pakla dobili dan slobodno. Istrčala sam vani, a kad sam se vratila kući, Diana me nije čekala, samo mama i njezina uznemirujuća obavijest da sutradan nas tri idemo na izlet.

„Ne ševim se s mužem već dvi godine“, viče Diana i juri, juri i ne pokazuje znakove stajanja, „a ni ne razmišljam o tome“, govori, „ne želim ga, razumiješ li, ne želim! Suha sam kao drvo, nemam želje, nikakve, a od jučer sam mokra, mokra, Eva, i stalno mislim na tebe. Želim te skinuti, želim te izjebati da u tebi ništa ne ostane. I slušam se dok to govorim i ne mogu vjerovati što pričam jer ti si moje dijete, moje si dijete, Eva!“

„Stani, Di, pričat ćemo“, kažem ja. „Samo stani, sve ćemo riješiti. Nas dvije smo takve, najbolje smo zajedno.“

„Najbolje smo zajedno“, ponavlja Diana, „daj nam onda priliku, Eva. Izludjet ću, poludjet ću ovako!“

U tom trenu Diana naglo koči i moja glava leti, muzika trešti, Ellie Goulding vrišti o tome da se sve može dogoditi. Sekunde prolaze i ja polako dolazim sebi, a Dianine usne ne odustaju i već me traže, no ja ih odmičem, izlazim vani.

„Čekaj me“, viče Diana. „Eva, samo me sačekaj!“

Hodam par metara pa sjedam na zidić, shvaćam da je uzalud bježati. Diana trči za mnom, smješta se pored mene, a ja je ne mogu niti pogledati.

„Smiri se, Di“, kažem napokon, „molim te.“

„Volim te“, kažem, „stvarno te volim, ali ne možemo.“

„Ali zašto ne možemo?“, pita Diana. „Jer sam stara? Jer sam prijateljica tvoje majke? Jer sam ružna?“

„Ništa od toga, Di, vjeruj mi. Volim Helene, u tome je stvar. Helene je moja ljubav i ne želim to pokvariti, a već sam sve pokvarila s onim sinoć, bilo je to pogrešno, Di. Ne želim izgubiti Helene, nju ne želim izgubiti, razumiješ li? Zaljubljena sam, volim po prvi put i osjećam se veliko, stvarno veliko, Di, kao da sve mogu. I ne znam koliko će potrajati, ali potrudit ću se da traje. Potrudit ću se i ti mi to nećeš pokvariti... Otiđi, Diana, otiđi od muža i započni neki novi život, duguješ to sebi, samo otiđi.“

Diana se smije, onim histeričnim, luda-sam-za-elektro-šokove-smijehom – misliš da sve znaš, kaže. „Vratila si se u ovu pripizdinu od grada i misliš da si spoznala svijet, život, sve velike istine? Ništa nije jednostavno, Eva, sve je komplicirano. Komplicirano je to što imam muža kojeg ne podnosim i sina kojeg je sve teže voljeti, ne mogu tek tako otići. Moje dijete me treba, a ne želi me, kao da me ne podnosi.“

„Taj mali će jedan dan završiti u zatvoru, ne znaš ti ni pola priče. Stalno me zovu iz škole, da vadi kurac usred sata i govori da mu se diže na profesoricu, ništa ne uči, psuje, svađa se, tuče, mrzi sve oko sebe, mrzi mene, mrzi oca. Nekad ga nema po cijele noći, Eva, ubit ću se zato! Moj život je noćna mora, a tvoja mama o tome nema pojma jer me sram reći, ne zna da će mi sin loše završiti i da će me to dokrajčiti, da ne znam što napraviti, a ti mi kažeš da odem. Gdje da odem? Gdje, reci mi!“

Ali ja sam nijema i ne nudim odgovore. Ja pravim tragove u pijesku kao kad sam bila mala, i kad bismo nas dvije išle na more. Crtam. Apstraktne oblike. Nejasne figure. Njezin sin mlađi je od mene i ne znam ga dobro. Nikad mi nije bio dovoljno drag. Nasilan od početka, uvijek spreman za svađu, za dokazivanje, za privlačenje pozornosti.

„On te voli“, kažem joj svejedno jer to je tako, znam to, „ali ne znam ti reći što da napraviš, Di, ne znam koliko ljubav spašava stvari.“

Diana sjedi do mene nepomično, diše sporije iako plače. Želim je zagrliti, ali ne usuđujem se. Auto je na par metara udaljeno od nas, širom je otvoreno, ljudi ga gledaju, gledaju nas, ali nitko nam se ne obraća. Sjedimo tako neko vrijeme, ja crtam, Diana roni suze, a sunce od nas bježi, povlači se iza oblaka koji govore da se sprema kiša i da je bolje sakriti se, pobjeći dok je vrijeme.

„Nadam se da te više neću vidjeti“, kaže Diana odjednom pa ustaje, popravlja suknju, kreće prema autu. Ja hodam za njom šutke, pratim njezine korake a ona me više ni ne gleda, samo se udaljava, i ništa više ne govori, mirna, kao da ničeg nije bilo, ni plača ni bijesa ni ludila ni čežnje, nikakve pomahnitalosti, nereda, buke.

Ulazimo u auto, a vožnja kući je smirenija, turobnija. Tišina važe riječi koje zatomljujemo i teško je disati pod njezinim pritiskom, pod položenom i neizgovorenom prisegom šutnje. Radio ne svira, čuje se samo šum motora koji stvara neugodnu napetost.

Pred stanom jedva čekam izaći van, Diana isto. Možda se zato udaljava i prije nego što zalupim vratima, juri unatrag i načas mi se čini da će se zaletjeti u zid. Promatram prašinu koju ostavlja iza sebe, osjećam je u grlu, osjećam težinu.

Mamu još uvijek boli glava i leži na kauču – kako je bilo?, pita, ali zapravo je odgovor ne zanima. U kuhinji uzimam čašu vina, palim radio, neka tiho svira. Kad Florence počne pjevati „You've got the love“, navijam radio do kraja, sve dok se mama ne počne derati, „koji ti je, Eva, smanji to dovraga!“ Je, je, govorim više sebi i hodam prema svojoj sobi, razmišljam o tome da se javim Helene, da se otarasim tog pritiska kojeg osjećam na svojim prsima kao da me netko zgazio nogama, da pričam s njom o Splitu, majci, Dijani, o životu koji je takva jebena zagonetka i o tome kako ćemo je otkriti zajedno, ali onda shvaćam da to zapravo ne želim, da samo želim biti malo sama, kao da nemam nikoga, slobodna, da na miru promislim o tom bijesu koji kipi iznutra i pomiče granice postojanja, koji traži alternativne puteve i broji poraze i onda kreće ispočetka, kao da mu nikad nije dosta suza i krvi koja curi iz svih slabije pokrpanih pukotina.


Moraš ih pustiti 
Maja Marchig - Đurđić

„Pazi, past će!“, Marin se stresao ugledavši Olgu kako se penje prema vrhu tobogana. „Neće“, ostala sam mirna, „Stalno to radi. Penje se, spušta i dobro joj ide. U početku je i mene bilo strah, onda sam se navikla. Moraš ih pustiti, znaš kako je.“ „Nisam siguran da bih ja to mogao, pogledaj, naginje se preko ograde!“ „Olga, nemoj to raditi!“ dreknula sam preko igrališta i mala se povukla na sjedište pa spustila niz tobogan vičući „Fiiiiiju!“ kao da je neki lik iz crtića. „Previše visi na kompjuteru i pred TVom, dobro je za nju da smo malo vani. I za mene, valjda.“ Nasmiješila sam se, već sam znala što će reći.  Mi smo rasli drugačije. „Kad smo bili klinci, brat i ja smo stalno smo bili vani. Trčali, skakali, penjali se… Dolazili doma preznojeni, prljavi, s modricama. Mama je bila kao jedna od onih žena s reklame za prašak za rublje, ponekad mi se činilo da će nas obojicu strpati u veš mašinu, onako obučene, kao u crtiću. Pero je bio oprezniji, ali ja sam se morao popeti na svako stablo i upasti u svaku tuču.“ „I kasnije ste bili takvi“ rekla sam „On je šarmirao i smiješio se, a ti si djelovao kao da si ljut na cijeli svijet. Srećom, imao si tu gitaru, inače te ni jedna cura nikad ne bi poljubila.“ „Bila si me namučila, priznajem.“ smijao se. „Tko zna kako će se upucavati ovi današnji klinci…“ Zamišljeno je gledao u Olgu, ona se natezala s nekim plavokosim dečkom, htjela je njegovu loptu, a plavokosi se nije dao. Uletjela je njegova mama i natjerala ih da se loptaju zajedno. Zgodna, plava, mlada. Sve su mame toliko mlađe, napete, pune očekivanja. „Kako su Lidija i klinci?“ pitam za Petrovu obitelj, pomalo se plašeći da ću ga rastužiti, iako znam da nema trenutka u kojem ne razmišlja o njemu, nije prošla još niti godina… „Leon je rekao da će napraviti vremeplov kako bi vidio tatu, zamisli. Obećao sam da ću napisati roman za djecu na tu temu.“ „To mi se čini odlična ideja, fali nam takvih priča. Ne znam je li se nakon Bjažića i Krilića netko bavio SFom za klince.“ „Krilića?“ „Da, Čudnovata istina, obožavala sam tu knjigu, znala je napamet.“ „Ne znam bih li to nazvao SFom“, rekao je. Olga je sjedila u pješčaniku i ručicama punila kanticu pijeskom. Trudila sam se ne razmišljati o tome što se sve u tom pijesku može nalaziti. Gljivice, plijesan, bakterije, paraziti iz psećeg i mačjeg izmeta… Ne. To što smo u parku je dobro za nju. Dobro je za mene. I za Marina. Blijed je. „Muž ti radi popodne?“ pitao je. „Da, u zadnje ga vrijeme to često zadesi. Paše mi to, odvede ujutro malu u vrtić, skuha ručak. Samo, dođe skroz kasno.“ „Danas je to tako, moj tata je samo pitao što ima za ručak, a kada je ostajao sam s nama mama bi mu ostavila nešto za podgrijati i s tim bi se smotao…“  „Možeš mislit, a moj stari bi otišao plovit na šest, nekad i devet mjeseci, istina, bavio bi se s nama kad bi se vratio, ali zamisli koliko bi toga propustio. Naše su majke zbilja superžene.“ „Ajde, ne ide ni tebi loše“ smijao se „Olgi ništa ne fali.“ „Ipak, čini mi se da joj je već dosadilo, idemo natrag?“ „Može“ rekao je „već mi je malo hladno.“ A i njegova se mama već vjerojatno malo brine, mislila sam.

Olga se neko vrijeme bunila, a zatim pristala krenuti kući. Veselo je vikala: „Hoću se voziti u kolicima!“ Bila je prljava od glave do pete, čak je i njena kosa bila puna pijeska. Sakupile smo igračke, rasute po cijelom parku u plastičnu vrećicu i objesile je na kolica. Razmišljala sam o Marinovoj mami, kako li je samo izlazila na kraj s blizancima? I meni nekad dođe da Olgu ubacim u kadu, skupa s odjećom.

Približavala se večer, krenuli smo kući. Vrećica s kanticom i lopaticom lupkala je o kotač dok sam gurala kolica, klopočući kao da za sobom vučem kontejner s povratnom ambalažom. „Oprosti, namjestit ću je nekako drugačije“ rekla sam Marinu, pokušavajući pronaći neko bolje rješenje. „Ma, ne smeta, pusti je nek lupa“ rekao je on, malo previše mirno. Pored nas, hodala je Olga, uvrijeđena, ne shvaćajući zašto mora ići pješice, a striček Marin se vozi.


Priča sa zapadne strane 
Miodrag Radović

Radovao sam se tom odlasku u Banjane, ponad Nikšića, gdje su zmije znale sviti divno klupko i pariti se beskonačno, uz urlike i krike kakvi danas mogu biti viđani u filmovima, ali ne pornografskim, već filmovima strave i užasa.

*

Mati je u to vrijeme nosila frizuru poput Sid Višiza, i oca je ne samo nerviralo njeno klimavo držanje, već i njena nesnosna frizura, te je s vremena na vrijeme znao dobrano šutati u guzicu ne bi li se frizura šljegla, bar sam mislio da je to razlog njegovog poigravanja špicom od šimi cipela kakve je pater na nogama nosio, a na ramenu prteći zrak  poigravao je kasetofon Philips, koji je djelomice zavijao ili je to pjevač Kontić zavijao guslajući o Popu Milu Jovoviću, Bici na Krusima, Vučjem Dolu, ili pak o Ženidbi sina Ivana Crnojevića, te je na vrhuncu zavijanja mati znala dobiti vrh šimike u stražnjicu, vjerojatno stoga što nije uživala u bitkama i krvi koja je plivala Skadrom,  Zetom ili Sitnicom. Nadahnut takvim krvavim storijama šinuo sam oca plastičnom sabljom po jajima, te je on arlauknuo i stoički izdržao podmukli napad još jednog neprijatelja, ali iz sopstvenih redova kakav sam bio, te mi je kanio zalijepiti ćušku, no sam utekao i brže bolje zario majci već okrvavljenu mačetu duboko u nos, promašivši oko koje sam ciljao, te je ona kriknula i frizura joj je splasla momentalno. Otac je na tren zastao i onda se počeo grohotom smijati, kao da sam učinio pravu stvar, a zapravo sam mati raskubao nos iz kojeg je stala liptati krv, koju je ona ustavljala smokvinim listovima, što bih danas tumačio kao tipičan ženski princip obrane od muških zvijerstava, no to mater nije priječilo da mi opsuje oca i mene nazove Hitlerom, što je bilo u to vrijeme omiljena zamjena za vraga.

*

Volio sam i mrzio u isto vrijeme ljude koji su me okruživali, želio sam otići odatle nekuda, što sam i učinio jedne večeri, i više se nijesam mogao vratiti, te su me negdje tijekom noći pronašli pripadnici vojske, koji su bili na terenu, i vratili me u djedov dom, gdje je bilo vijeće plemena koje mi je već ugotovilo sahranu i pitanje je bilo samo hoću li poginuti tako što ću nagaziti na zmiju ili pak tako što će me vuci raskubati na komade, no kad  su me ugledali - kao da su se razočarali svi, baš su bili osmislili sve oko ispraćaja, i govornike su zadužili, i onda se pojavim ja, koji im nije baš po volji takav živ, i svi namračiše guste i znakovite obrve i skupiše usta kao po komandi, kao da su vidjeli nekoga ko im krv duguje a ne dijete od šest godina, koje ih je promatralo sa zanimanjem, ne znajući o kakvoj je igri riječ.

*

No naglo odrastavši, vidjeh da odrasli više vole mrtve no žive, te sam otada bio obavezan posjećivati sve sahrane koje su se događale od Banjana u Crnoj Gori, preko Beograda u Srbiji, do Vrbasa i Subotice u Vojvodini,  gdje je svaki čas netko umirao, i trebalo bi mi dobrano neko vrijeme da skontam tko je pokojnik, i što nam dođe, te sam zaključio da smo brojni kao Kinezi, a ne Rusi, koje preferiraše moji stari, ali samo kao daleke prijatelje, jer što su dalji to su ljepši, uostalom, nečija blizina rađa neprijatelje, a prijatelji su uvijek negdje daleko.

*

Rodbina  se redovito okupljala oko starog kafenog tavulina od tesanog drveta - gdje se i radovalo i tužilo, ovisno od okolnosti - koji je zapravo bio centralna figura, kao kakav totem, smješten u samom središtu doma, ispod drvenih greda koje su kao ram uokvirivale unutrašnjost kamene crnogorske kuće, u to doba  sve do jedne građene su u mediteranskom stilu, od kamena -   ponajviše su ih radili izuzetni dalmatinski klesari i tesari, i za kratko vrijeme znali su napraviti nekoliko takvih kuća, i ostaviti  jedan specifičan trag iza sebe, koji se dvojako ogledao: riječ je, dakako, o sjajnim meštrima svoga zanata, ali i vrhunskim ljubavnicima, te je pokatkad Crnogorka znala roditi po koje „od boga“ poslato dijete. No znali su ti Dalmoši isto tako izravno ugraditi sjenku ponekom tvrdičavom Crnogorcu, koji ih je htio prevariti i ne platiti im za gradjevinske usluge koje su pružali, te su se nakon toga rodjaci onoga koji umrije naprečac znali svetiti, tako što je poneki Dalmatinac najednom nestajao, a zapravo su ga raskubali kamenjem i sabljama negdje duboko u gori Jelovici, te ostavili šumskim zvijerima da ga dokrajče. Dalmatinci su se nakon nekog vremena povukli sa crnogorske najzapadnije tačke proklinjući ljude i domove koje su izgradili. Ne znam je li zbog kletvi, no danas se oko tih domova više vrti zvijeradi nego ljudi. Jedino su zmije i danas na onim mjestima gdje su i ranije bile. 


Deda 
Lana Bojanić

Deda je danas ujutro prosuo zdjelicu pahuljica. Razmočenih čokoladnih kuglica bilo je svuda po njemu, fotelji, tepihu... Pogledavao me ispod oka dok sam pokušavao očistiti nered; kad sam opsovao udarivši glavom u rub fotelje mogao bih se zakleti da se zahihotao umaskiravši to u kašalj. Igra živaca, tipična igra živaca, srećom danas se nisam dao. Stavio sam novi lončić mlijeka na šparet, a on je počeo udarati svojim teškim ortopedskim klompama i nije prestao dok mu nisam upalio televizor. Nikad nisam shvaćao što će mu te jebene klompe, ionako nigdje ne ide osim do zahoda i natrag; hvala Bogu da bar to može sam. Srastao je za fotelju; nekih mi se dana čini kao da mogu vidjeti tanko korijenje koje je pustio među cvjetni uzorak na navlaci. Na TV-u je trajalo Dobro jutro Hrvatska. Neka od onih sredovječnih voditeljica s taman toliko bora i bež odjeće da se prosječna hrvatica može poistovjetiti s njom razgovarala je s uzgajivačem perzijskih mačaka iz Samobora.

„Gospodine Luka, recite mi, molim Vas, na što najviše valja paziti pri parenju mačaka?“

Gospodin Luka ispustio je zvuk nalik onome kad se otvaraju loše podmazana vrata, univerzalan znak da upitana osoba smišlja odgovor, ali deda ga je, kao i uvijek, preduhitrio:

„Pa triba pazit da muški more obavit pos'o, mala!“ zagraktao je u smjeru televizora „To ti je uvik najbitnije.“

Otkad se doselio u Zagreb, jedini ljudi s kojima deda priča su oni na TV programu. Dani mu prolaze u svađanju s voditeljima Dnevnika, završavanju rečenica glumcima u domaćim serijama, urlanju na sportske komentatore. Ako se baš dogodi da nema ništa na hrvatskom, onda viče na američke filmove: „Ne razumin ja tebe ništa brajo moj! Pričaj naški, jebo te taj tvoj engleski! Baj, baj, gud, gud, ejroplejn, šta je to, a?“

Donio sam mu novu zdjelicu pahuljica, a on se smijao uzgajivaču mačaka, ranije spomenutom gospodinu Luki, čija je mezimica upravo probila četvrti zid, pobjegavši mu iz krila negdje iza oka kamere. Bacio sam pogled na mobitel i zastenjao naglas. Dok sam se ja bavio dedinim idiotarijama već je prošlo deset što je značilo da je ostalo manje od tri sata do jedan, a ručak nije skuhan, ja sam neopran, neobrijan, po svemu užasan i.... Ukratko, sranje. Izvadio sam iz frižidera luk, mrkvu, celer i pileća prsa, nakon čega je frižider ostao tugaljivo prazan. Trebat će što prije u nabavku, ali s kojim novcima?

Po n-ti sam put prokleo i starce i sebe i dedu, tim redoslijedom. Prije dvije godine starci su mi izložili jednu od onih ponuda koje se ne odbijaju. Ukoliko sam suglasan, rekli su, oni bi se vrlo rado preselili u kuću na otoku ne bi li tamo u miru uzgajali masline, smokve i tatin lumbago. Njih su dvoje te godine kretali u mirovinu, a ja sam završavao prvu godinu faksa; tako je to kad te roditelji naprave u četrdesetima. U početku sam bio više no oduševljen prijedlogom: prazan stan većinu godine, kada i vidim starce, vidimo se na moru, tko bi odbio tako nešto? Međutim, naglo sam se uozbiljio: a deda?  Što s dedom?

Starci su razmijenili jedan od onih „oh-ou“ pogleda koji su izuzetno iritantni kada ih koriste ljudi od šest banki. Pomalo zamuckujući objasnili su mi da će jedini živući predstavnik mojih baka i djedova, beštija predivnog karaktera koji je nakon moje bake pokopao još dvije nesretnice , postati moj cimer u nježnoj dobi od 90 godina. Deda je kuću na otoku dobio prije dvije vječnosti od neke od bivših država (iskreno sumnjam na Austrougarsku), a prije tridesetak godina odlučio ju je učiniti svojim stalnim boravištem. Mama je vrlo racionalno objašnjavala kako je ovo bolje i za njega i za mene. Zime su na otocima vrlo teške, preseljenjem u Zagreb deda će imati pristup liječnicima ako se ne-daj-Bože nešto dogodi, a i ja ću mu moći biti pri ruci. Uostalom, on je zaista jako star, većinom spava i gleda TV; na kraju će biti kao da živim sam. Tata je šutio i svesrdno kimao glavom, ni on se nije usudio reći da ne bi mogao preživjeti niti jedan dan sa svojim ocem kojem se u starosti karakter samo pogoršavao.

Pristao sam, što bih drugo. Dede sam se jedva sjećao, u životu sam ga vidio svega pet-šest puta. To mi je trebao biti znak, pomislio sam, tako bijesno guleći mrkvu da su sivo-narančaste strugotine letjele svuda po kuhinjskom stolu. Imali smo kuću na otoku u samom srcu jadranske obale, a ljetovali smo doslovno svugdje drugdje.

„Kako sam mogla znati da je ona tvoja majka?“ zavapila je glumica iz dozlaboga loše domaće serije.

„Pa vidi ih glupačo, isti su! Ionako nisi tribala ić okolo i mljet pizdarije, eto ti ga sad. Sad će te ostaviti, moš' ga jebat.“ žestio se deda na nju. Glumičin se lik rasplakao, baš kao da ga je čula.

Ubacio sam povrće i meso u lonac s vrelom vodom i pustio da krčka. Baš me briga kako će ispasti, danas ionako ne jedem doma, pomislio sam i nasmiješio se prvi put tog dana.

„Doci cu po tebe autom i idemo na rucak i pice. Nije me bilo u ZG sto godina, hocu iskoristiti svaki cas. Jedva cekam da se vidimo. Srebrni Fiat punto, sjecas se? ;)“

Osjetio sam bilo u dlanovima samim prisjećanjem na poruku. I ja jedva čekam, o, da samo znaš. Dolazi, napokon dolazi, bit ćemo cijeli dan zajedno, cijeli dan! Dodatni bonus u svemu tome je i cijeli dan bez dede. Ostavit ću mu ručak, neka jede ako hoće, što se mene tiče može se i u gaće usrati, baš me briga, oprat ću ga sutra. O svemu ću misliti sutra.

Značajno bolje volje spustio sam se pred zgradu baciti smeće dok je deda pjevušio uz odjavnu špicu serije. Ulica me dočekala glupavo prazna i siva, baš kao i uvijek. To jedva da je i bila ulica, sa samo dvije četverokatnice i malenim platoom između njih. Osim toga i jednosmjerna je i jedini način da se u nju uđe je iznimno neugodan zavoj na čijem kutu nema ni ogledala. Po stoti put sam se zapitao jesam li dao dobre upute. Dolazi autom, tko zna koliko će potrajati dok dešifrira ovaj glupi prometni rebus. U svakom slučaju, tad ću već biti ispred zgrade; ako se popne gore i čuje dedu pobjeći će glavom bez obzira. Tko ne bi?

Zatvorio sam kontejner uz tresak i začuo glas koji van konteksta u prvi čas nisam ni prepoznao:

„Heeej, Veki!“ zazvao je glas srdačno „Znam da ne voliš da te tako zovu, ali Vedran mi je preozbiljno za tebe. Smijem te zvati Veki?“

„Ej, Krstiću.“ odzdravio sam, osjećajući kako me napušta dobro raspoloženje. Bez konkurencije najiritantniji čovjek na cijelom fakultetu izronio je iza kanti za smeće šireći svoje aknama izbrazdano lice u smiješak od kojeg mu je nos izgledao još veći. Kvragu, čovjek je bio toliko prazan i dosadan da mu se nikad nisam potrudio upamtiti ime. Jednostavno je ostao Krstić, ulizica i ljigavac.

„Otkud ti tu? Živiš u blizini?“

„Ma ne“ nasmijao se „Ja ti živim na drugom kraju grada, s one strane Save. Došao sam do tebe.“

„Mene? Zašto?“ Nasmijao se. Već mi je išao na živce.

„Imaš li možda bilješke iz Svjetske književnosti?“

„Imam, što će ti?“ namrštio sam se „Ispit je za skoro mjesec dana.“

„Ne škodi početi ranije.“ Gospode Bože i Majko sveta, namignuo je! Što hoće pobogu? A vrijeme teče, tempus fugit samo tako, kvragu i on.

„Ok,“ uzdahnuo sam „stani tu. Donesem ti za čas.“

„Mogu s tobom, nije mi problem.“ glupi se Krstić i dalje smiješio.

„Ma pusti, brzo ću.“

„Ne smijem s tobom?“

„Pa... Deda mi je doma. On je jako star, ne voli da ga se smeta.“

„Bit ćemo tiho“ potapšao me po ramenu i usmjerio prema ulazu u zgradu.

Štogod, samo da se tog imbecila što brže riješim, mislio sam uspinjući se stubištem. Ušli smo u stan; na TV-u je upravo počinjao neki dokumentarac o životinjama.

„Super ti je stan, baš je lijepo uređen. O vidi, pa ti i kuhaš, bravo Veki, što je danas za ručak?“ lupetao je Krstić bez prestanka. Nije ga omelo čak ni kad je deda počeo glasno navijati za zmiju u nekoj borbi na vertikali hranidbenog lanca. Mobitel mi je zavibrirao u džepu trenirke:

„Dolazim pola sata ranije, nije bilo prometa. To OK?“

Pola sata, to je pola 1, to je za manje od dvadeset minuta! Bijesan sam se zaletio u sobu i tutnuo Krstiću svoju bilježnicu u ruke:

„Evo ga, to je to. Bilješke. Uživaj!“

On je, međutim, samo odložio bilježnicu na kuhinjski stol i rekao:

„Hvala, Veki.“ ne pokazujući nikakvu namjeru da ode.

Zurio sam u njega stisnutih šaka. Neću se stići ni otuširati, u vražju mater!

„Imam nekog posla, moram ići skoro, tako da..“

„Daj, ne budi takav, Veki“ šapnuo je Krstić i položio mi ruku na struk. Ruke su mu bile jako, jako tople. Previše tople. Gledao me u oči i ono malo čiste kože što se nazirala ispod akni poprimilo je crvenkastu nijansu.

„Znaš li koliko sam se namučio dok sam saznao gdje živiš? Uvijek bježiš od mene na faksu, htio sam da malo... Popričamo...“

Drugu ruku, onu koja već nije bila na mom struku, položio mi je na rame. Ovo se ne događa, nikako, ne. Tupo sam zurio, čas u njega, čas u zaslon mobitela koji je bezdušno izmjenjivao digitalne brojke, prilazeći sve više i više onih nesretnih 13:30. Perifernim vidom uhvatio sam Krstićevu ogromnu nosinu ni dvadeset centimetara od mog lica i to me, nasreću, trgnulo.

„Daj, Veki,“ teško je disao „Znaš da želiš. Gledam te, znaš? Već godinama...“

„Koji ti je, čovječe? Ne želim, otkud ti to?“ Prikovao me između sebe i frižidera, a on se nastavio približavati staklastih očiju. Deda je iz dnevne sobe nekom opsovao majku.

„Znamo i ti i ja otkud mi to, Veki. Dođi, hajde. ne glumi.“

Osjetio sam opet njegove ruke na struku, ovaj put obje i nisam više mogao izdržati. Odgurnuo sam ga svom snagom. Zamlatarao je rukama i gotovo preletio cijelu kuhinju. Let je zaustavio rub stola.

„Dobro, koja materina, Krstiću? Stvarno ne znam...“ počeo sam vikati i gotovo se ugušio vlastitim glasom. Na pločice bež boje iza njegovih leđa kapala je krv, a on nije treptao. Pogledom sam prisljavao prsa ispod njegovog džempera na dizanje i spuštanje, ali ništa. Ništa osim lokvice krvi u obliku Australije iza njegovih leđa. Ruke su mi se ukočile, proklete, uplašene, pogrešne ruke. Kao u snu, prekoračio sam Krstića i jedva otvorio balkonska vrata. Povratio sam u pravilnom blijedo-žutom mlazu preko balkonske ograde.

Sa suzama od grča koje su mi milostivo mutile pogled spuznuo sam niz kuhinjski zid, teško dišući. Naslonio sam glavu na koljena uživajući u milostivom trenutku tople, sveprožimajuće tišine. A onda se začulo zvono na portafonu. Prst na ruci na osobi s kojom sam trebao provesti ovaj savršen dan, dan samo za mene nestrpljivo je pritiskao dugme s mojim prezimenom, ne prestajući.

„Život je ovdje nekad bio lakši za vombate.“ rekao je narator dokumentarca.

„I ne samo za njih, brajo moj. I ne samo za njih.“ turobno je odvratio deda.


Dan B 
Radenko Savić

Neko je uhvatio za ruku Denisa Despahića. Iako ništa nije mogao da vidi od poveza, instiktivno je okrenuo glavu ka dlanu. Stisni, čuo je glas, a onda su mu tutnuli nešto u šaku. Opipao je predmet koji mu je pod prstima ličio na slamku, iglu za pletenje ili štapić tamjana. Čuo je zvuk kresiva i osjetio toplotu plamena na obrazu. Razvezali su mu čvor i smakli maramu. Ispred sebe je ugledao menadžera PR odjelјenja u kome je radio. Lice mu je krasio osmjeh blaženog Bude. U Denisovoj ruci je bila zapaljena šibica. Svjetlost je obasjavala lica tri koleginice i dvojice kolega iz njegovog sektora.

            „Kaži koje tri stvari te najviše plaše prije nego što te plamen opeče.“

            "Otkaz. Vatra. Rak!", rekao je Denis bez razmišlјanja.

            Plamen je pohlepno gutao drvce. Neumoljivo se približavao prstima i Denisa je počela da hvata panika. Oči su mu nemirno odmjeravale sve kraći put između vatre i kože, ali morao je da bude nepomičan. Trenutak prije nego što je stisnuo zube kako bi izdržao bol, menadžer je dunuo i ugasio šibicu. U vazduhu se osjetio miris sumpora, a iza zavjese lelujavog dima se pojavila sekretarica Ruta.

            "Otkaz.... vatra... rak", ponovila je mazno njegove riječi i značajno ga pogledala u oči.

            "Otkaz! Vatra! Rak!", prihvatio je odjek kancelarijski hor.

            Na licima im se nazirala usredsređena blagost, ovdje mu je svako želio dobro.

            „Od čega smo jači?“, pitao je menadžer sve i nikoga.

            „Od otkaza. Od vatre. Od raka.“, odgovorili su mu glasovi.

            „Od čega smo jači pitam vas! Glasnije!“

            "Od otkaza! Od vatre! Od raka! Od otkaza! Od vatre! Od raka! Od otkaza! Od vatre! Od raka!"

            Menadžer je sa uživanjem sklopio oči i duboko klimao glavom. Bio je na vrhu toplog, blagog talasa, čije je glatke prelaze kontrolisao mislima. To je bilo sve ono čemu je težio u životu - apsolutnoj pokornosti koja vodi do neslućenih visina i ličnom izbavlјenju ostvarenom kroz poslušnost drugih. Svako je bio maleni zavrtanj u mašineriji ogromne, nuklearne podmorice.

            "Denise" - prilјubio se uz podređenog - "Da li se i dalјe plašiš? Da li se i dalјe plašiš sada, kada znaš da je čitav tim uz tebe?"

            Denis ga je pogledao i zaista, straha više nije bilo. Nestao je sa plamenom šibice i dimom koji se razvio. Srce je prestalo da bubnja u ušima. Teg stvarnosti je podignut sa grudi. Bio je lak i slobodan, pomiren sa sobom i drugima. Konačno se sve poklopilo, preklopilo i uklopilo.

            "Ne plašim se", kazao je glasom čovjeka koji zna šta hoće i koji konačno vjeruje.

            Prišli su mu hodajući po šah-pločicama na podu. Lavica Lea, prijateljica Ruta, hrabri Nebojša, odana Magdalena i menadžer Jakov. Lea, Ruta, Nebojša, Magdalena i Jakov. Ekipa iz njegove kancelarije, lјudi sa kojima je tokom dana provodio više vremena nego sa porodicom.

            Okružili su ga i zagrlili. Dodir je poništio ranije sukobe. Prigušio je uvrede, zamaglio otkaze, naplatio prekovremene sate i nadoknadio skraćene  vikende.  Denis je bio na ivici da zaplače, a da nije ni znao zašto. Pomislio je kako je uprava bila dalekovida što im je uplatila dvodnevni kurs korporativnog povjerenja. Uostalom, nakon svega što im se desilo, to je bilo neophodno.

            Iz srećne, želatinozne mase grupnog zagrljaja izvio se usamlјeni vrat menadžera Jakova. Motrio je da li je oduševlјenje bilo dovolјno iskreno koristeći isti onaj talenat koji mu je omogućio da napreduje u firmi. Nije mogao da primjeti ništa sumnjivo i kontrast između između onoga što zna, i onoga što vidi, ga je zatekao.

            Znao je da je njegov tim nezadovolјan. U protekla tri mjeseca gotovo dvije trećine zaposlenih je završilo na ulici. Da bi se lakše odlučilo ko ostaje, a ko ne, svi radnici u sektoru su dobili ista zaduženja. Jedini problem je što je tih zaduženja bilo manje nego ljudi. To ih je ubrzo sukobilo i posvađalo. Kolege, od kojih je nekoliko bilo pred penzijom, otimali su se kao ulični psi oko radnih zadataka. Grozne svađe, psovke, spletkarenja i cinkarenja su njihove male poslove pretvorili u veliki pakao. Uprava ih je gledala, razjedinjene, i mjerila njihove riječi. Na kraju su čistilište sistematizacije preživjeli najžilaviji i najlukaviji. Svako od njih je imao bar jedan talenat. Ruta je nadređenima prenosila sve što bi čula. Lea je rođena sestra direktora marketinga. Nebojša je veliki radnik opterećen još većim kreditom. Denis je mladi i beskrupulozni otac kome žena ne radi. Magdalena je sekretarica sa petnaest godina radnog iskustva. Pored toga, nekada je bila Jakovlјeva lјubavnica koja je kongresne sale poznavala podjednako dobro kao i hotelske sobe.

            Sada su bili združeni, sjedinjeni, složni u tome da postanu dio be-ekipe. Kurs je bio zamišlјen da osnaži i osmisli povezanost, da im pokaže da se na njih i dalјe računa, kao i da humanim sloganima zamaskira oporu nehumanost stvarnosti. Jakov ih je pogledao i shvatio - funkcionisalo je.

            "Ajmo ajmo ajmo", viknuo je i ispružio ruku na koju je pao suncokret radničkih dlanova.

            "Be-ekipa!", uzviknuli su svi uglas i nasmijali se.

            "Prije nego što pređemo na poslјednju vježbu, želim da ponovimo šta su osnovne ideje vodilјe be-ekipe koje smo naučili tokom ovog belaksiranog vikenda. Idemo redom, nema potrebe da vas prozivam, u pravom timu svako zna šta i kada treba da kaže", namignuo je i svi se nasmijaše.

            "Znanep mitdaja" - počeli su istovremeno Denis i Ruta, da bi se Denis umirio, a Ruta nastavila: "Znam da mogu računati na druge članove be-ekipe kao što oni računaju na mene."

            "Ne pitaj šta be-ekipa može da uradi za tebe, već pitaj šta ti možeš da uradiš za be-ekipu", reče Denis.

            "Na poslu, u kući i na ulici promovišem vrijednosti be-ekipe", nadovezala se Lea.

            "Plašim se da zatražim i da svima dajem...", Nebojša je shvatio da je pogriješio, pa je nakon poduže pauze pokušao još jednom, "Ne plašim se da tražim i dajem jer je traženje i davanje osnov snage be-ekipe."

            Krajičkom oka je pogledao da li je menadžer primjetio omašku i učinilo mu se da ga vidi kako prezrivo koluta očima.

            "Ne postoji izgovor za osrednjost kada je be-ekipa u pitanju", reče Jakov brzo i odsječno.

            Čekali su da Magdalena nešto kaže, ali ona je ćutala. Lapsus u sloganu o traženju i davanju je zamislio. Dolazile su nove i mlađe pripravnice i njen položaj više nije bio siguran. Jakov se razveo, ali ne kako bi bio sa njom, već kako bi nekažnjeno mogao da spava sa koleginicama iz nabavke. Iako je bilo sramota da prizna, vezala se za njega i obećanja koja joj je davao. S godinama se umorila i postala ranjivija, pa je povjerovala u ono čemu bi se podsmijevala kao mlađa. Nadala se da će joj se vratiti kada je ostavio ženu i bila spremna da prihvati njegova nevjerstva u zamjenu za sigurnost. Prekasno je shvatila da je postala prestala za takvu trgovinu što ju je iznenadilo, mada ne i povrijedilo. Bol je došao kada joj je finansijski direktor, sa kojim je davno i neobavezno spavala, neočekivano pomogao da zadrži posao i ujedno rekao da je Jakov tih dana dao sve od sebe kako bi dobila otkaz.

            "Magdalena?", čula je Rutin glas koji kao da je dolazio iz velike dalјine. "Spremna sam da..."

            "Spremna sam da" - nastavila je Magdalena - "rastem i napredujem zajedno sa be-ekipom". Na licu je imala masku iskrene radosti i bilo je nemoguće otkriti o čemu razmišlјa.

            "To je to", prihvatio je Jakov, "to su naši postulati. Ne postoji izgovor za osrednjost kada je be-ekipa u pitanju. To znači da uvijek dajemo sve što možemo, sve što imamo, sve što znamo, a samo najbolјe je dovolјno dobro. Spreman sam da rastem i napredujem zajedno sa be-ekipom. Dakle, kada ja rastem i napredujem, kada se ja uzdižem i uspinjem, tada i moj tim radi to isto. Ne pitaj šta be-ekipa može uraditi za tebe, već pitaj šta ti možeš uraditi za be-ekipu. Ovdje je sve jasno, nema šta da se pojašnjava, riječ je o bondingu. Ne plašim se da tražim i dajem jer je traženje i davanje osnov snage be-ekipe. Dakle, pitajte ako vam nešto nije jasno, a nesebično pružajte pomoć drugima ako vidite da im pomoć treba. Ne zaboravite, drugi imaju firme, ali mi imamo misiju. Stavite se iznad tima, jer je to jedini način da budete, odnosno da budemo, svi zajedno najbolјa... najveća... najjača... be-be-be-be"

            Hor je prihvatio riječi koje su ličile na meketanje ovaca: "BE-EKIPA!"

            Velikom i praznom dvoranom prolomio se spontani aplauz. Eho tapšanja se odbijao od golih zidova zbog čega je pljeskanje zvučalo neritmično i više isticalo tišinu nego što je narušavalo. U sredini se nalazio sto na kome je bio stakleni akvarijum. Umjesto zlatnih ribica, u njemu su bile preklopljene ceduljice sa imenima radnika. Pored je bilo nekoliko kartonskih kutija sa utisnutim logotipom firme.

            "A sada poslјednji be-zadatak za danas", rekao je Jakov.

            Ruta je prigušila svjetlo. Denis, koji je imao glavnu ulogu u poslјednjoj vježbi povjerenja, prišao je akvarijumu i izvukao cedulјicu.

            "Jakov!", pročitao je glasom razdraganog voditelja izvlačenja na lutriji. Uslijedio je delirični aplauz.

            "Aaaa!", podigao je Jakov lijevu obrvu i desni kažiprst, "Denise! Ti kao da nećeš!"

            Veseo žamor je nadglasao Denisov nemušti odgovor. Potom je uzeo prvu kartonsku kutiju sa vrha i otvorio je. Unutra je bio list papira sa opisom be-izazova. Tekst sa ilustracijama opisivao je šta treba da se uradi. Jezik koji je autor koristio je nosio stilsku hladnoću uputstva za korišćenje usisivača: "Pokrijte povezom oči osobe A (slika 1). Postavite osobu A tako da je licem okrenuta ka osobi B, dok je leđima okrenuta ka osobama C, D i E (slika 2). Zatražite od osobe A da podigne oba stopala tako da samo petama dodiruje tlo i da se opusti (slika 3). Osoba B treba da pita osobu A da li u potpunosti vjeruje svom timu (komentar: ime tima zavisi od firme, vidi dodatak 1. opšteg uputstva) (slika 4). Nakon dobijenog odgovora, osoba B gura osobu A koja gubi ravnotežu zato što nema oslonac (slika 5). Osobu A prihvata osoba D uz pomoć osoba C i E, tako da do pada ne dolazi (slika 6). Tim (komentar: ime tima zavisi od firme, vidi dodatak 1. opšteg uputstva) okružuje osobu A i čestita joj na iskazanom povjerenju (slika 7)."

            U dnu je sitnim slovima bila napisana napomena o opasnostima i rizicima koje izazov nosi, minimalnoj udalјenosti osoba C, D i E od osobe A, kao i lišavanju odgovornosti u slučaju da postupanje po uputstvu dovede do materijalne ili nematerijalne štete.

            „Ja bih želio da budem osoba B“, rekao je Nebojša kolegama koje su okružile papir. I dalјe je osjećao krivicu što nije iz prve uspio da izrecituje be-slogan i plašio se kako će mu to uticati na posao. Smatrao je da je preuzimanje inicijative najbolјi način da se izgladi ta nemila epizoda.

            „U redu“, složio se Denis. „Ja ću biti osoba D - "

            "Ti jesi osoba D, Denise", reče Ruta i nasmija se. Odlučio je da je ignoriše.

            "- dok Magdalena i Ruta mogu da budu osobe C i E. Gurnućeš ga pravo na mene i ja ću ga prihvatiti.“

            Lea, koja je lijeno razgovarala sa bratom preko telefona, je bila jedina publika berformansa. Jakov je za to vrijeme stajao podalјe i čekao ih. Nije znao koji je zadatak, ali je bio siguran da mu je dorastao.

            Kako bi ga iznenadili, svi su stali ispred njega.

            „A sada šefe vezujemo povez“, rekla je Ruta. Nehajno mu je okrznula obraz rukom i Jakov je osjetio blagi miris njenog parfema. Raširio je nozdrve i osmjeh iz hotelskog apartmana broj 17, koji nije promakao Magdaleni, mu je ozario lice. Kada je vezivanje završeno, Ruta je mahnula par puta ispred marame, ali Jakov nije pomjerio glavu. Igra je mogla da počne.

            Zauzeli su položaje. Nebojša je stao ispred menadžera, a Magdalena, Denis i Ruta iza. Lea je držala papir sa opisom u ruci i čitala ga u sebi kao da je u pitanju sinopsis pozorišnog komada. Primjetila je da je njihov raspored bio baš kao na slikama, pri čemu je Nebojša likom podsjećao na čovjeka sa ilustracije.

            „Jakove“, rekao je Nebojša neprirodno naglašavajući slogove, „pôdignite prednji dio ôba stopala tâko da samo pêtama dodirujete tlô i opûstite se.“

            Jakov je poslušao fokusiran na to da zadatak obavi što bolje. Svi su se umirili i u svečanoj tišini čekali nastavak.

„Jakove, da li u potpunosti vjerujete vašem radnom timu, PR sektoru čiji ste menadžer, kolegama sa kojima radite i vašoj be-ekipi?“

„Naravno da vjerujem!“, uzviknuo je sigurno i nepokoleblјivo.

Nebojša mu je prišao i blago ga gurnuo otvorenim dlanom. Da je to uradio jako, menadžer bi pao pravo na Denisa koji je čekao da ga prihvati. Ovako mu je lak udar dao dovolјno vremena da se refleksno osloni na desnu nogu, ali kako je to bilo nedovolјno da održi ravnotežu, počeo je da pada na lijevu stranu.

Magdalena je vidjela kako pada prema njoj i u trenu odlučila da ga ne prihvati, već da zakorači unazad.

Menadžer je svom težinom tresnuo o pod. Potilјkom je udario u pločice i u trenu izgubio svijest. Prije nego što je iko stigao da se pomjeri, pruga tanke krvi se oko njegove nepomične glave pretvorila u lokvu oreola.


85 000 
Andy Jelčić

Nisam prešao tisuće kilometara zato da bi mi svi govorili mate. Look mate, listen mate, mejt ovo, mejt ono. Pobjegao sam od ljudi koji drugima govore prijatelju, brate, buraz, prikane, zemo, stari i sve ono što im nisam, što im nikada nisam bio i nikada neću biti, jer to jednostavno ne želim.

Predodžbu blistavog Peterbilta ili moćnog Macka već negdje na polovici leta zamijenio sam maslinastozelenim Ivecom bez sjaja, slijećući sam je i malo postarao, ogrebao i mjestimično jače oštetio, ali se time nisam ni približno pripremio na masno sjedalo, istrošeno do opruga zaštićenih dvama više puta presavinutim sivim pokrivačima, na elektropokretač koji bi se s mukom uhvatio za zupčanik tek od trećeg pokušaja ili na stalan smrad nafte koja je nalazila put uz improvizirani čep tanka. Donji postroj vjerno je dočaravao kombinaciju autoputeva, lokalnih cesta, neasfaltiranih staza i pustinjskog beskraja gdje rijetko kamenje posijano bez ikakvog obrasca određuje brzinu vožnje mnogo uspješnije od bilo kakve debele knjige zakona. S time moram zaraditi slobodu u svijetu odakle sam došao. Jesus.

Eh da, Jesus. Voze dvojica. Odnosno jedan vozi, a drugi štedi svaki atom snage za svoju smjenu spavajući (to navodno ne uspijeva nikome), dremuckajući (eufemizam za prepuštanje tijela buci dotrajalog motora i udarcima neravnina) ili sanjareći (eufemizam za računanje koliko dana do cilja, koliko do kraja, koliko do iduće plaće) i jedino na što troši mali preostatak svijesti jest nadzor nad vozačem: je li živ, je li budan, zahvaća li ga ludilo? To se postiže otvaranjem i zatvaranjem lijevoga oka u ritmu od otprilike svakih pet minuta, onako kako to čine neki gmazovi. Moj je gmaz samo stao pred mene i rekao He-sus. Nije rekao ni mate ni buddy.

Kada te prati kamion pun dobro naoružanih vojnika koji ne skidaju šljemove, dvoja oklopna kola i pick-up s teškim mitraljezom zaštićenim čeličnom pločom u teretnom prostoru, za koji su mi rekli da ga u Mozambiku nazivaju „technical“, osjećaš se zaštićeno i zbrinuto. Jesus ih je samo smrknuto gledao, jer u njegovoj zemlji tako izgledaju paravojne kriminalne skupine kad se zapute u pljačku ili osvetu zbog ubojstva nekog od „svojih“. I ne prate nas cijelim putem, nego samo do neke točke gdje preuzimaju kamion u dolasku. Nas šačica Europljana sebi umišlja da imamo neku dodatnu zaštitu. Kao, ako nas zarobe, nađu ti neki dokument i za deset minuta dolazi nasmiješeni zapovjednik, reže konopac kojim su ti svezane ruke i govori „Kroejša, friends, Hajduk, Split“. Ništa od toga. Voziš za Amerikance, kaže Jesus, i ti si njihov. Točka. I neprijatelji su ti manje-više svi osim onih na polasku i na cilju, a i ti bi bili da im ono što odlazi ili stiže tvojim kamionom nije važnije. Kakav je međusobni odnos raznih skupina, kakvi ih složeni vjerski ponori dijele, tko je po nazorima tebi bliži, a tko dalji, svejedno je. Činjenica je da je svaki takav konvoj, kako kažu Amerikanci, sitting ducks.

Kao veteran, jer došao je šest mjeseci prije mene (i nije mi ispričao gdje mu je prethodni suvozač), Jesus mi je opisao kakve opasnosti vrebaju. Veća i bolje naoružana skupina gađa kamione s vojnicima i oklopna kola protutenkovskim naoružanjem. Kada ih uklone, prepriječe kamionu put, ubiju vozača i suvozača na licu mjesta i odvezu teret. Ako kamion ne stane ili se pokuša okrenuti natrag i pobjeći, gađaju kabinu mitraljezom. U početku su stavljali mine na put, zakapali ih na neasfaltiranim cestama, no to im se pokazalo nepraktičnim. One bi obično onesposobile prednja oklopna kola, no još uvijek bi ona druga, a posebno „technical“, osuli paljbu posvuda gdje bi se moglo i prepostaviti da se netko skriva. Statistika kaže da na taj način bude napadnut jedan od stotinu i pedeset transporta, po jedan svaki dan. Postotak smrtnosti vozača kamiona u opasnim područjima: dvadeset posto ili jedan od pet. Postotak ranjenih: još jedan od pet. Preostaju trojica. „Jesmo li nas dvojica među tom trojicom?“, pitao sam Jesusa. Takve spoznaje ne uplaše čovjeka odmah; ne ubrzaju rad srca, ne potaknu žlijezde, ne osuše grlo. Ali se popriječe negdje u želucu. I onda pokraj njih ili ne prolazi ništa ili prolaze samo snažne tvari: masna, ljuta i slana hrana i pića s postotkom alkohola upravno proporcionalnim s postotkom stradavanja. 

Osim tih velikih, vojno organiziranih napada prijete i razni drugi: bombaši samoubojice, snajperisti i, možda najčešće i najgore od svega toga, djeca. „Bacaju kamenje s nadvožnjaka“, pišu novine. No tome se odavno doskočilo. Zaštitna mreža na prednjem staklu, suzavac ispaljen iz prvih oklopnih kola i problem je riješen.

U međuvremenu na nadvožnjacima više nema nikoga. Između stupova je razapeto tanko čelično uže, podmazano uljem. Iza stupa na njemu visi željezni predmet težak nekoliko kilograma – uteg, prazna topovska čahura. U trenutku nailaska kamiona djeca skrivena pored ceste otpuštaju predmet zadržavan dugim konopcem da klizne po malo ukoso postavljenom užetu, koje na sredini vozne trake zaustavlja ondje pritegnuta obujmica. Iz očišta vozača to izgleda tako da mu se pri devedeset kilometara na sat u visini vjetrobranskog stakla iznenada ukazuje nekoliko kilograma željeza, stavljajući ga pred izbor da u djeliću sekunde odluči hoće li panično kočiti, hoće li minimalno skrenuti i usmjeriti željezo prema suvozaču ili će skrenuti dovoljno da teški predmet izbjegne, ali uz gotovo sigurno zanošenje i udarac u stup (a onda još stižu i oklopna kola i „technical“). Što djeca znaju o tome da za volanom sjedi kupac vlastite slobode, one iste u čije ime su upravo spustila željezo po čeličnom užetu? Kako ući u tri od pet?

Prvi nam je tjedan bio gotovo dosadan. Jesus je vozio više. Nije fer, znam. Ali gmazovskom ekspozicijom oka primijetio je da mi je glava krenula nadolje a kamion preko ruba vozne trake, sve bliže „technicalu“ koji nam je čuvao lijevi bok. Na suvozačevu sam se mjestu prvo ispričavao zbog nedostatka koncentracije, zatim sam s oba otvorena oka piljio u Jesusa uopće ga ne vidjevši, da bi me na kraju probudio tresak silaska s asfaltirane ceste. Ponudio sam Jesusu nadoknadu od prve plaće, no on je samo odmahnuo rukom i rekao: „Bit će prilike da se izravnamo.“

I zaista, ukazala se vrlo brzo. Jednog jutra na utovaru, Jesus se pojavio blijed, neispavan, slomljen. Upitno sam ga pogledao, on se samo srušio se na suvozačko sjedalo i nije se micao iz tog položaja, obamro u nekom hibridu sna i nesvijesti. Guštersko oko ostalo je zatvoreno. Osjećao sam kako mi se težina popriječena u želucu aktivira, mobilizirajući dodatnu pozornost. Vozio sam sedam sati s tek jednom kratkom stankom i vjerojatno bi to potrajalo i dulje da se ispod nadvožnjaka iznenada nije stvorio obješeni komad nečega, ne znam ni danas što je to bilo. Trgnuo sam volan malo udesno, što nije pretjerano zanijelo kamion. Teški je predmet uz tresak odbio vozačko ogledalo i Jesus se probudio. Uskoro je sjeo na moje mjesto, još uvijek onako blijed. Na suvozačkom sam sjedalu primijetio kako mi se bez ikakvog voljnog utjecaja lijevo oko otvara u petominutnom ritmu.

I onda se pojavio Frank. Točno je znao kada bi netko dosegnuo točku na kojoj bi počinjao unutarnji raspad, a i kada bi se odvrtilo dovoljno tjedana po 1500 ili 1800 dolara da se 200-300 ne bi činilo mnogo. „Want some, man?“ Imao je cijelu paletu, od marihuane preko tableta do kokaina i heroina, you name it I have it, govorio je. Naravno da sam ga uljudno odbio. Prvi, drugi i treći put odbije ga većina. Poslije ga traže, vrate se s puta od 2000 kilometara i ravno k njemu.

Dok sam ležao u mraku, a u ušima mi je brujao motor, škripao donji postroj, jaukao diferencijal i šumio ležaj u mjenjaču, znao sam da ću jednoga dana završiti kod Franka.

„Marijuana, cannabis, za curice?“, pitao me Frank. „Pa zar nisu vozači kamiona tough guys kojima treba nešto žešće?“ „Ja nisam takav vozač kamiona. Zapravo uopće nisam vozač kamiona. Samo vozim kamion.“ Nije mu baš bilo jasno što mislim.

Prvi put samo nelijep miris, lišen dobrog raspoloženja i zaborava, ali vrijeme je ipak dobilo neku drukčiju nijansu, sjenu obećanja da će se požuriti ne obilježivši me svim ovim baš za cijeli život. To je bila slamka za koju sam se držao drugi put. I bilo je mnogo bolje. Sjedio sam na ceradi položenoj na zemlju nekog bespuća, naslonjen na gumu kotača. Rekli su nam da smo na sigurnom. Nisam razumio zašto, ali odlučio sam vjerovati. Samo zato što sam znao da čovjeka sumnja izjede mnogo brže i sigurnije nego što ga pronađe zalutali metak. Pitao sam se jesmo li mi jedini koji joj od milja govore „marica“ ili je u Americi, barem Južnoj, ona također „maritza“.

Nakon trećega puta počelo me smetati što je vojnici u bazi zovu „shit“. Čak sam čuo jednoga kako govori: „Your shit is shit, Frank“. Na prvoj godini mojega nesretnog nezavršenog fakulteta jedan nam je profesor tumačio kako ne oblikuje samo zbilja jezik, nego i jezik oblikuje zbilju. A kakva može biti zbilja ljudi koji po cijeli dan govore „shit“, „bullshit“, „chickenshit“ i navečer na tabletima gledaju porno-filmove u kojima muškarci govore „Oh, shit, baby“?

„Freud se s nje vrlo lako skinuo“, odgovorio sam na Jesusov zabrinut pogled. „Tko? Neki prijašnji vozač?“ „The old Austrian head-mechanic“, pokušao sam mu objasniti. Otišao je na spavanje, a ja sam prvi put nakon tri mjeseca ovdje bio sretan. Odnosno ne znam jesam li bio sretan. Samo sam se osjećao sretnim. Žar je svijetlio poput krijesnice, a nada mnom se prostiralo nebo puno zvijezda. U vedroj noći mladoga Mjeseca, u pustinji gdje ništa nije zastiralo obzor, bilo je krcato svjetlećim točkicama, mirnima poput ulične rasvjete ili treperavima kao da žele prenijeti neku poruku. Svojedobno sam negdje pročitao da svjetlost zvijezda do nas putuje stotinama i tisućama godina, što zapravo znači da mnoge od zvijezda za koje sebi umišljamo da ih gledamo neposredno, poput slike na ekranu, u tom trenutku već izgledaju potpuno drukčije ili ih uopće nema, raspale su se u prah ili su još samo tamna ugašena golema masa, bez života i energije. Nekako uopće nisam mogao pojmiti da svjetlost putuje tisućama godina kroz prazan prostor. Poput oštrice mača iz „Ratova zvijezda“, samo beskonačno duge, koja se polako ugasi na jednom kraju, baš kao žar koji je u mojoj ruci svijetlio sve slabije i onda taj svjetlosni vlak putuje i ne zakvači nijedan planet, nijedan mjesec ili veliki meteorit, nego se na kraju ukaže baš ovdje u iračkoj pustinji kamo nikada nisam trebao ni stići. Zapalio sam još jednu, gledajući treperenje zvijezda, a onda me neki impuls podigao s cerade prostrte po tlu. Probudio sam Jesusa i pitao ga: „Misliš li da se on žrtvovao samo za nas, ljude? Ili to stalno radi, obilazi sve te planete, poprima oblike hobotnica, kukaca i raznih aliena, koji ga onda ubiju svaki u nekom svojem barbarskom ritualu i otad računaju vrijeme, grade i ruše svetišta i skupljaju milodare?“

„Heroin je za budale i očajnike, tablete su za djecu, kokain je za gospodu“, tumačio mi je Frank. „Tko god je u životu nešto postigao, barem je neko vrijeme na kokainu. Predsjednici, glumci, ekipa s Wall Streeta. Uopće nije istina da je teško prestati. Možeš prestati kad god zaželiš. Svatko može prestati kad god hoće. Samo zašto bi? Ne uzimaš ga da zaboraviš. Upravo obratno, svega se sjetiš u HD-u. Ali ne pogađa te. Jači si. Vidiš više. Zadovoljan si. Znaš da si to ne može priuštiti svaki jadnik s ceste. Za njih su oni jeftini otrovi, jer oni sami nisu sigurni što žele, onesvijestiti se, zagrijati, ubiti se.“

Toga dana su nas napali. Šum projektila koji se velikom brzinom probija zrakom čuo se možda sekundu i onda je nepojmljiva sila čelik, staklo i tlo pretvorila u papirnate kulise. Oklopna kola na čelu kolone poskočila su kao da su oživjela i prevrnula se u oblaku dima i prašine. U takvim situacijama nije najvažnija uvježbanost, hrabrost, sposobnost. Pričali su mi o skupinama specijalaca koji bi se nakon ovakve eksplozije počeli sudarati, pojurivši svaki svojim putem, netko naprijed, netko natrag, netko ustranu, a glas zapovjednika, zaglušeni eksplozijom, uopće ne bi čuli. Skupna dinamika je stvar ritma. Napola živi poput nas zaplešu skladan valcer strojeva i ljudi, kao u Kubrickovoj „Odiseji 2001“. Mi smo kamion usmjerili prema polurazrušenoj, usamljenoj kući i stali iza nje, šćućurivši se svaki iza jednog kotača. „Technical“ i druga oklopna kola otvorili su se poput škara prema mjestu odakle je došao projektil, kamion s vojnicima dizao je prašinu slijedeći oklopna kola u stopu. Laki topovi i mitraljezi zasipali su zrnima neku točku u daljini. Sljedeći projektil je poprilično promašio, prohujavši nam visoko iznad glava. Imao je neku notu pozdrava prije bijega. Vojnici su se vratili nakon nepunih pola sata. Jedan je poginuo u oklopnim kolima, jedan u okršaju iza brežuljka. Četvorica su bila ranjena, dvojica od njih teže. „Kamion ide u bazu, prati ga „technical“, oklopna kola nastavljaju s vama“, odrezao je zapovjednik, kao i uvijek tonom koji je vozače okrivljavao za svo zlo koje se događalo vojnicima.

Po povratku sam primijetio da mi se ruke tresu. Potražio sam Franka. Kasnije sam se smirio, pojeo nekoliko zalogaja, obišao ranjene vojnike. Paketić na kraju nisam ni otvorio.

Jednoga dana, nakon što smo sjeli u kamion za povratak, Jesus je samo rekao „Ovo je moja zadnja tura, prekosutra odlazim.“ Naravno, sve je to just business. Znao sam da mu negdje sada završava ta godina dana. I iskreno sam mu želio da ode kući i ondje zarađenim novcem popravi život onako kako se nadao. Nisam mu zavidio, napokon, došao je šest mjeseci prije mene, preživio svašta, odradio svoju godinu pošteno. A ipak, pogodilo me više no što sam mislio da bi moglo.

Kažu da time završava prva faza. Ostaneš sam i pridružiš se razuzdanom čoporu čiji su partneri također odradili ugovor i vratili se kući. A čopor ide u grad. Tako se stiže na razna neobična mjesta, vrlo tajna, jer i u liberalnijim krajevima ove zemlje vladaju stroga vjerska pravila. Djevojke dolaze tko zna otkud, tko zna kakvim putevima. Takva sam mjesta kod kuće oduvijek zaobilazio u širokom luku, jednostavno nisam taj tip. No tapšajući me po ramenima, kao da je u pitanju nekakva inicijacija, ugurali su me u sobicu na kraju uskog hodnika, a sa mnom i dvije djevojke. Simpatične, obične, u ranim dvadesetima. „Have something?“, upitala me jedna od njih. Prvo je nisam razumio, a onda sam se sjetio Frankovog neotvorenog paketića. „This?“, podigao sam ga prema slaboj žarulji. Druga je samo zgrabila paketić, obrisala staklo kojim je bio zaštićen mali okrugli stolić, istresla sadržaj i kritički ga promotrivši upitala: „Frank?“ Kimnuo sam glavom. „Ok“. Iz ladice je izvadila žilet i njime razdijelila prah na tri hrpice, dvije malo manje i jednu malo veću, za mene. „No, no“, počeo sam gestikulirati pokazujući neka hrpice odmjeri jednako i podignutim palcem naznačujući da mi je prvi put.

To ih je obje jako razveselilo. „Like a virgin?“, pitala me prva i odmah su počele pjevuckati. „For the very first time“, nadovezala se druga ugodnim visokim glasićem. Uvijek sam mislio da su romantičnu sliku tih stražnjih soba života stvorili Francuzi u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, a da je stvarnost u njima prljava, bolesna, tužna i nepoticajna, ruski provincijalna. Nisam očekivao da bi me ondje mogao dočekati zvonki smijeh i iskra stvarnog veselja, koje je postalo još veće kada sam uvukavši prah u nosnicu odmah kihnuo, a jedna od njih me odgurnula od stola da se ostatak ne razleti po sobi. Daleko od „Cosmopolitanovih“ problema kako udvoje, a kako i da li utroje, daleko od svih kulturoloških razlika, daleko od misli o zdravlju, daleko od povjeravanja prijateljima, na rubu svijesti i na ulazu u Kublaj-kanove dvore, na škripavoj velikoj postelji, doživio sam neku ugodnu toplinu i žuto svjetlo mnogo jače od onoga slabe i prljave žarulje. Ne znam što je to bilo, ne sjećam se gotovo nikakvih pojedinosti. Možda je jedna od njih imala tamnu masnicu na nozi, a možda mi se to samo pričinilo.

Dobio sam novog partnera. Odebljeg niskog Turčina, profesionalnog vozača. Neko je vrijeme radio u Njemačkoj, engleski je znao tek nekoliko riječi, njemački vjerojatno isto slabo, no to baš nisam mogao procijeniti nakon davno minule dvije godine izborne nastave. Stalno je nešto nerazumljivo verglao mješavinom turskog i svega ostaloga što je usput popabirčio, a ja sam razabirao samo da me oslovljava s „my friend“ i „mein Freund“ i mislio kako se na to moram polako privikavati. Galamio je, smrdio po znoju, ljutio se na druge na prometnijim dijelovima ceste, gestikulirao prema „technicalu“ i oklopnim kolima, nije uspijevao zaspati, a ipak je na trenutke hrkao.

On me nagnao da trošim više kod Franka. Morao sam ga nekako isključiti iz svijesti. Jednog me dana, pokazujući na teretni prostor, upitao „What? Was?“ Zar mu nisu objasnili prvoga dana, kao meni, kao svima? Valjda ih nije razumio. The Prime Directive je glasila da nikada ne pitaš što voziš, što se utovaruje ili istovaruje. Ne samo da ne pitaš, nego ni ne gledaš. Znam da sam ponekad vozio i Frankovu robu, onu istu na koju su uporno odlazile moje tjedne plaće, vidio sam u dva navrata u retrovizoru kutije s oružjem (možda istim onim kojim su gađali nas i druge konvoje), dvaput je to bio lijes, vjerojatno ne prazan, ali plaćeni smo između ostaloga i zato da ne zabadamo nos.

Trideset i sedam dana prije povratka pogledao sam se u ogledalo malo dulje i na svjetlu. Kada putuješ brzinom svjetlosti, stariš sporije nego ljudi na polaznom planetu i vrativši se s puta nakon nekoliko godina utvrdiš da ti je zgodna susjeda sada bakica na čijemu se licu jedva naziru nekadašnje crte, a automobil koji si ostavio u garaži oldtimer pokriven s dva prsta  prašine. Kada putuješ iračkom pustinjom u rasklimanom kamionu kojemu uvijek pomalo curi gorivo, a zupčanici mjenjača se opiru svakom pomaku duge ručke, tada za godinu dana ostariš deset. Nisam mogao podnijeti vlastiti lik u ogledalu. Morao sam nečim ublažiti nepodnošljivu oštrinu te slike. Frank.

Prekršio sam vlastito najvažnije pravilo: ništa prije puta. Ne znam više jesam li zadrijemao ili se zamislio, to ionako više ne mogu razlikovati. Truba na „technicalu“ je bila posve promukla od prašine, nisam je uopće registrirao. Stigli su još samo prikočiti da nas propuste u jarak pored puta. Obojica smo bili natučeni i izgrebani, šteta na kamionu je na kraju iznosila 4700 dolara, štetu na teretu su procijenili na 3000. Sve od moje plaće. Do kraja je ostalo pet tjedana, dakle tu smo negdje. Barem su promijenili mjenjačku kutiju.

Sjećam se što je Frank rekao. Prestaneš kad poželiš. Bez problema. Svi su se skinuli samo tako. I Morgan Freeman i Johnny Depp i George Clooney. Vjerujem da jesu. Ali im je zato na vratima ujutro stajao maser, trener ili liječnik, a mene je budio znojni, debeli Yilmaz, blebećući nešto nerazumljivo. Njih na snimanju gađaju ćorcima i neprijatelji samo padaju. A mene gađaju svime što su trgovci oružjem isporučili za novac ili zlato i uopće ne znamo da smo neprijatelji. Možda se ponekad i sretnemo u gradu kupujući voće ili žureći u javni zahod.

Pet dana prije polaska prebrojao sam ušteđevinu. 6471 dolar točno. U školi su nam govorili da se rečenica nikada ne započinje brojkom. No da su se našli u ovakvoj situaciji, 85 000 minus 7700 jarak, minus preostalih 6471 i minus otprilike 20 000 grada sa svim dobrim i lošim večerama, svim mračnim sobicama skrivenih lokala i svim taksijima koji su me nemilice varali na povratku, tada bi im bilo jasno da je kod Franka ostalo okruglih 50 000, a da mu zapravo nemam što zamjeriti.

Možda su krive mrtve zvijezde, da nema njihove svjetlosti, da je nebo puno mračnih rupa, ružno i hladno, možda tada ne bih popušio ni taj joint koji mi se svidio, nego bih otišao spavati i postao Jesus. I vratio bih se kući i kupio mnogo slobode za tih 85 000...  No više ne znam što bih s njom. Ovdje je barem sve jasno. Potpisat ću ugovor na još godinu dana. Samo ću tražiti drugog suvozača.


Marsovac je odlučio 
Milica Miletić

          Kako da se smirim i počnem pričati ispočetka, kada se ja tačno i ne sjećam samog početka? Ne mogu o ovome da pričam… Ti to ne možeš razumjeti, pa ću ja ponovo biti kriva.

Kako, za šta ću ja biti kriva? Pa za sve! Ja sam uvijek kriva. Kriva sam što sam rođena u mješovitom braku između majke Srpkinje i oca Muslimana? Ili sam kriva što me majka ostavila malu? Ili sam kriva što mi je nena cijelog života govorila da mi je majka kurva.

- Sve konobarice su kurve, a tvoja majka je konobarica, srpska kurva, ponavljala je.           

I kada je rat u Bosni počeo bila sam im kriva jer smo nena, dedo, babo i ja morali pobjeći zbog mojih Srba i doći k'o izbjeglice u Njemačku.

        A u stvari, za sve je kriva stara babetina.

Kako, koja? Pa moja nena. 

Kada se naljutim zovem je babetina. Neka crkne!

Kako ne razumiješ da najviše mrzim tu babetinu i njenog ludog sina, mog babu? A mrzim i dedu.

Dobro, dobro... smiriću se i početi ispočetka.

             Babetina kaže da sam imala tri godine kada se zaratilo u Bosni i da je tada babo “oćero“ majku Srpkinju, ali nije joj mene dao. Da je kazni, tako je rekla. 

Mi smo prvo izbjegli u Njemačku sa našim narodom, a onda kad se rat završio istjerali su sve izbjeglice i rekli:

- Vratite se u Bosnu ili idite u neku drugu zemlju, ali samo idite.

Dali su oni nama i njemačke marke, da imamo dok se ne snađemo. I tako smo nas četvoro, sa još nekim našim, izabrali Ameriku. Eto, tako smo se mi našli u Americi, ovde na Floridi. Kad sam pitala što se ne vraćamo u Bosnu, oni su rekli: - Nemamo mi tamo gdje da se vratimo, a ti budi sretna da odrasteš u Americi.

Kada sam pitala šta je sa mojom majkom jer neće znati gdje sam i neće mi moći ni pisati, a ni doći po mene,  babetina mi je zaprijetila da je više nikada ne spominjem. Rekla je da me majka nije ni volila, jer da me je volila ne bi me ostavila.

Ama, dok sam ja bila mala, ja sam babetinu i slušala i vjerovala joj, ali sad sam ja porasla. Prestala sam joj vjerovati.

Kada sam našla mamina pisma koje je babetina krila, vriskala sam od sreće što me mama pronašla, ali babo je pritrčao, oteo ih i sve pocijepao. A onda je počeo galamiti na nenu, što ih nije odmah bacila.

Više joj ne vjerujem i da su samo Srbi krivi za rat. Rekla sam joj to i dodala za sve treba dvoje, i za ljubav i za mržnju.

A ona se uozbilji i pita:- Ko ti to puni glavu tim glupostima?

          Ma nije moja nena ni toliko loša, zna ona biti i “cool“.  Kupuje ona meni, družimo se, pusti me da ne odem u školu kada se napravim bolesna- sve to, a da babo ne zna.         

          Svi misle da mi je lijepo što živim u Americi. I bilo bi lijepo, ali....

Šta da nastavim? Ovo ne bih smijela pričati. Kako ti sad nije jasno o čemu?

Pa ne volim o ovome da pričam. Kako zašto sam sada ljuta?

Ja živim sa svima njima i sin ove babetine, dolazi  mi po noći. .. Pst!...  Zaboravi, šta sam rekla. Babetina kaže da lupetam kad sam ljuta.

Ne mogu da pričam o onome što ne bih smijela pričati.

Kako zašto?

- Pučiće bruka, babetina kaže.

A zar sam ja za to kriva, a ne njen ludi sin? Mislila sam kada sam bila mlađa da sam ja za to kriva, jer nisam bila dobra, pa on dolazi noću u moj krevet da me kazni. Plakala sam i molila ga da mi to ne radi, da ću biti dobra i slušati ga, ali on se pravio da ništa ne čuje i nastavljao. I babetina se pravila da ništa i ne vidi i ne čuje. Zaprijetila mi je, ako to budem pričala da ću uništiti porodicu i ostati sama. Koju porodicu?, pitala sam.

- Pašče jedno nezahvalno, rekla je. On nema ženu, a tebe je rodila ona kurva.

Ko zna i jesi li njegova?

Mislila sam da to svi očevi rade svojim kćerkama čije su mame kurve.

            Znam ja, da je majka bila sa nama, moj babo ne bi smio ulaziti u moju sobu i raditi mi ono. Ona mu ne bi dala, samo da je znala. 

Ne znate vi kako su strašne noći  kada se uvuče mrak u sobu, a babo u moj krevet. On kaže da ćutim, da me on voli najviše na svijetu i ja trpim, zatvaram oči  i plačem.

Kako što to nisam ranije nekome rekla?

Pa kome i ko bi mi vjerovao?

        Moje drugarice pričaju o momcima, o seksu, a ja ne razumjem da im se tu nešto može sviđati. Rugaju mi se da sam sigurno lezbejka. Ćutim i ništa ne kažem.

Kada sam skontala da meni babo nešto radi što ne rade očevi svojoj djeci, počela sam sve da ih mrzim.

Kako zašto i dedu?

Jer se pravi da ništa ne vidi i da je sve to u redu. Onda sam im sve to rekla, i da ih mrzim i da ću svima reći... To se završilo tako što me babo strašno izmlatio da tri dana nisam išla u školu, a babetina mi zaprijetila da ako pisnem to nije ništa prema onome šta me čeka.

              Ćutala sam, zaključavala sobu i kada babo lupa na vrata sakrivala se ispod jorgana i zaustavljala dah. A onda je on počeo provaljivati vrata i ulaziti.

Jedno veče uzela sam najveći nož u kući i sakrla pod jastuk. Kada je ušao u moju sobu, izvadila sam nož i rekla mu da ću ga ubosti ako priđe. I pokušala sam, a on mi je snažno istrgao nož. Rekla sam mu, ako mi bude dolazio u sobu da ću ga noću zaklati na spavanju. Vikao je da sam luda.

          Razmišljala sam kako da mu se osvetim. A onda sam se dosjetila da uvijek kada noću uđe u moju sobu telefonom nazovem policiju. I tako je sve i počelo ...

Jedne noći nisam dugo zaspala čekajući da se on pojavi, a kada sam ga ugledala na vratima uzela sam mobilni i okrenula 911, broj policije. On se uplašio, počeo da me udara, da plače i viče da on mene voli. Rekao je da ako on ode u zatvor ja ću završiti u sirotištu, nena i dedo ne mogu me izdržavati od socijalne pomoći. Plakala sam i ja.  Kada je policija došla on je sam pričao, ja sam ćutala. Rekao je da sam u pubertetu, da teško sam izlazi na kraj sa mnom, da sam ih zvala da ga naljutim.

Kada su me pitali je li to tačno, sve sam potvrdila.

Kako što sam potvrdila? Šta ja znam. Bilo mi ga nekako žao. Pa babo mi je, a plače.

I tako se to ponovilo još par puta. Svaki put kada se pojavljivao u mojoj sobi,  zvala sam policiju. Oni su dolazili,  babo je ponavljao priču,  ja sam potvrđivala, ali tih noći nije ulazio u moj krevet i nije me zlostavljao.

Šta nisti razumjela, je li me on sve te godine samo pipkao ili seksualno zlostavljao? Naravno, počelo je pipkanjem, a završavalo se seksom.

Ne da sam mrzila filmove sa seksom, već i glumce koji su to glumili.

               Pošto je policija došla nekoliko puta, a ispalo je da sam nepotrebno zvala, neko je morao za to odgovarati. Naravno, ja sam bila krivac i tako sam završila na sudu.

Jeste, prije nego što je sud donio odluku, morala sam da idem i razgovaram sa psihijatrom. Ko kaže da psihijatri nešto znaju? Izvini, i ti si psihijatar, ali to za tebe ne važi. To mislim na onoga što me je saslušao. Njega je sud poslao da popriča sa mnom, ali on je žurio, telefonirao, neko ga je stalno zvao, on se ljutio, stalno je pitao da mu ponovim ono što me je već pitao. I ja, a čini mi se i on,  jedva smo čekali da se to završi.

Kako ne razumjete što mu nisam mogla ispričati istinu?  Da sam mu ispričala ne bi mi povjerovao.  A drugo, on je muškarac, a po nečemu me podsjetio na mog babu, pa bi  to bilo kao da bih “o onom“ pričala babi. Postala sam bezobrazna prema njemu. Počela sam se kreveljiti i izmotavati, a i malo plašiti od njega. Iako je bio ljubazan prema meni, rekla sam mu da je marsovac. I to sam tri puta ponovila.

Eto vidite kako se ponaša? Ona je stvarno luda, rekao je babo.

Kako otkud babo tu? Pa prvo je razgovarao sa mnom, pa sa njima, a onda sa svima nama zajedno. Dedo je  samo ćutao i potvrđivao šta nena kaže. Pričali su da sam ja za sve kriva i nezahvalna za sve ono što su učinili za mene,  da su se žrtvovali i svega odrekli da bih ja imala. Bla, bla, bla...

Babo je rekao i da spavam sa nožem ispod jastuka i da mu prijetim, pa se plaši da ga jednog dana stvarno ne zakoljem, jer ionako imam četničke krvi u sebi.

Usput je spomenuo kako sam i ja postala kurva kao i moja majka i da se boji da im sidu ne  donesem u kuću.

Sve ove priče sa nama marsovac je brzo završio, ali posle toga je nešto dugo zapisivao. Babo ga je pitao šta to piše, a on je rekao da imam neki pubertetski poremećaj.

       I tako, poslije onoga šta je marsovc napisao, sud je donio odluku da je za mene najbolje da odem koji mjesec u bolnicu, kako oni zovu ludnicu.

... Šta ću? Možda je i bolje da sam ovdje, bar nema babe.


Srodne duše ili o razumevanju 
Jasmina Kijevčanin

Šetamo moj muž i ja. Pitam ga kako bi opisao sebe sa deset prideva. Nije siguran. Kaže nije o tome razmišljao nikada.

***

Juče sam čitala knjigu koju mi je preporučila kuma. Ona kaže da knjiga menja život i svest o životu i sopstvenoj ulozi u njemu. Meni se to sviđa. Ne iz nekog posebnog razloga. Nije da želim da menjam život ili da se žalim na sopstvenu uloga u njemu. Jednostavno mi se sviđa. Kuma kaže da su mnogi koji su pročitali tu knjigu dali otkaz i počeli da se bave nečim radikalno drugačijim što mnogo vole. To mi zvuči uzvudljivo. Baš me zanima da li ću i ja da dam otkaz. Mada mi je ok posao.

Knjiga je podeljena u mnogo poglavlja.

Poglavlje jedan nam pomaže da prihvatimo sebe onakve kakvi smo. I da volimo sebe takve. Baš takve kakvi smo. Knjiga traži od mene da izlistam deset svojih osobina. Užurbano tražim olovku.

Jaka. Mnogi su mi rekli da sam jaka i da sam zato izdržala mnoga sranja pardon neprilike koje su me u poslednje vreme zadesila. Ja sam jaka. I imam duge noge koje Gordon voli. Pametna sam. I brza. Ne u trčanju nego u razmišljanju. Nekada sam bila brza i u trčanju. Više nisam. Spora sam u trčanju. Da li je i to moja osobina, pitam se. Pa onda Milovan mi je rekao pre neki dan da uvek postavljam zanimljiva pitanja. A Tamara da sam pametna, To sam već napisala. Da sam pametna. Toma mi je rekao da sam najživlja osoba koju zna. Puna života mislio je. I dobra sam, dosta brinem o drugima. I radoznala. I intenzivna. Mislim da je to već deset. Jaka, dugonoga, brza u razmišljanju, spora u trčanju, zanimljiva, živa. To je tek šest. Još četiri. Beba mi je rekla da sam gostoljubiva. I ja za sebe mislim da sam duhovita. I još dva. Intenzivna sam i alava. Baš ću da pitam Gordona kada se probudi da opiše i sebe i mene. Jako me zanima šta će reći.

***

Pa kako te drugi opisuju? Pokušavam da mu pomognem. Gordon kaže da misli da ga drugi ne opisuju.

Pa imaš li uopšte pojma šta drugi ljudi misle o tebi?! Pitam.

I zanima li te to?! Dodajem.

Gordon naslućuje da mora da da neki odgovor brzo zarad porodičnog mira.

Ljudi misle da sam visok. Kaže on.

Ljudi misle da je Gordon visok. Eto.

Pa misle ljudi i da se razumeš u kompjutere. Kažem. I možda da si duhovit? Pitam.

On se slaže da je dobar sa kompjuterima pa da sigurno ljudi misle i to. A slaže se i da je duhovit mada kaže da nije baš kao Robin Williams. Nije toliko smešan.

Odustajem od toga da ga pitam da izlista moje osobine. I ja sam visoka. Kapiram da misli to. I da misli i da ljudi misle to o meni. 

Mi smo visok par. 

Baš jedva čekam da vidim o čemu je drugo poglavlje knjige. I da li ću da dam otkaz.

***

Želim da napišem knjigu. Knjiga koju čitam zaista deluje na mene. Cilj joj je da oslobodi kreativnost i ja evo želim da napišem knjigu. Uzbuđena sam.

***

U djakuziju smo. Gordon i ja. Lepo nam je. On u svom ćošku a ja u svom. Voda vruća a mlazevi jaki. Napisaću knjigu, kažem ja. Govorim mu o temi knjige sa malo treme, ipak je prvi put da to delim sa nekim. On me gleda svojim staklenasto plavim očima. Volim njegove oči. Kažem i da se trudim da pronađem neki konkurs za novi roman kako bih pronašla izdavača i nekako sebe obavezala na neki konkretni datum.

Gordon se ozari.

Možeš da se pridružiš inicijativi koju u novembru pokreće grupa pisaca u Americi! Oni se prijave i dogovore da će svako da napiše minimum 50000 reči u toku novembra. Ostatak reči posle možeš i sama. Kaže Gordon.

A jel posle izdaju najbolja dela? Pitam.

Ne, to je samo podrška pisanju. Odgovara Gordon.

Meni ipak treba neka veza sa izdavačima a ne motivacija da pišem. Piše mi se dosta. I mislim da ću do novembra već da završim knjigu. Pojašnjavam.

Poslaću ti link! I tip koji je napisao Park iz doba Jure piše sa tom grupom. Kaže Gordon.

Nisam gledala park iz doba Jure. Ni čitala.

***

Večeramo. U francuskom restoranu. Ne pričamo francuski ni on ni ja. Konobarica priča engleski ali sa jakim francuskim akcentom. Kako to već samo francuskinje i francuzi znaju. Ona nam govori koja su jela dana i koje sosove imaju da ponude. Čini se da spominje i neki dezert. Uopšte ne mogu da se fokusiram na to što priča. Previše seksi zvuči. I još se osmehuje. Zar ne bi trebalo francuzi da budu arogantni, pitam se. Da ne govorim o tome što ne bi trebalo ni da zna engleski a kamoli da ga tako priča. Kažem da mi treba vremena da odlučim. Ona kaže da je to ok. Opet sa tim osmehom i tim naglaskom. Da poludi čovek koliko je slatka.

Sačekam da ode dovoljno daleko da me ne čuje i kažem Gordonu: O, kako je sexy!

Tetovaža? Gordon pita.

Tetovaža? začuđeno pitam.

Pa jesi li joj videla tetovažu, baš kakvu ja želim. Sa palmama. Na ruci. Pojašnjava Gordon.

Nisam primetila tetovažu.

Večera je bila odlična.

***

Knjiga kaže da je bitno okružiti se ljudima koji veruju u nas i koji nas podržavaju i razumeju. Eto, baš sam srećna što imam Gordona.

Baš me zanima da li ću dati otkaz.


Ono što treba doći 
Ružica Aščić

Čekanja je bilo u izobilju tih godina. Od početka dana, kada bi tutnjava kamiona ispunila sobu, pa do kraja večeri, kada je zrak mirisao na prezrelo grožđe, sve je bilo čekanje. Trebalo je obaviti sitne radnje, a njih je uvijek bilo lako izvršiti jer ih je bilo malo i jer ih je majka postavila tek tako. Ona se nije tužila na nerad, ali nečega je cijelo vrijeme nedostajalo. Nije se mogla uhvatiti za nešto čvrsto i ozbiljno reći „to je moje“. Tu kod njih sve je bilo svačije. One samtene hlače koje je dobila od velikodušne Talijanke bile su njezine, ali ipak su svi u njih uvlačili svoje debele guzove. Jasno je vidjela da joj bratove noge razvaljuju hlače, ali bilo je premalo mjesta prigovoru.

Sam bog zna kada je krenula krasti po crkvama. Vrućina je to učinila od nje. Sva ta dosada i čekanje umarali su je do te mjere da se po mjestu povlačila kao omamljena. Sve oko nje bila je vrućina i spokoj i ona je jednostavno morala unijeti uzbuđenja u svoj život. Nitko osim nje nije znao što radi, ali bilo je dovoljno da ona zna. Popela se jednoga jutra prije škole na ogradu ispred kuće po kojoj su se penjale ruže. Bile su toliko zabranjene da ona to više nije mogla podnijeti. Odbacila je torbu i uspela se na vrh silom gurajući stopala u uske otvore na ogradi. Kada je pohod završio, u ruci je držala par mukom zarađenih ruža, ali ju je s druge strane prijekorno promatralo mrgodno staračko lice. Hladna starica gledala ju je ispod oka i ona je osjetila kako joj se nešto nalik na vodoskok podiže u želucu. Uzela je školsku torbu i krvavih ruku otrčala u smjeru škole. Bilo je lijepo. Moglo se reći bilo što o gradu, ali bilo je lijepo krasti ruže bogatih ljudi.

Stare žene u to doba nije mogla podnijeti. Bile su debele i pakosne. Ne sve, naravno, ali one koje su dolazile u kuću njezine majke bile su upravo takve. Jedna je imala brkove kojih se nije sramila. Bilo je nemoguće gledati brkatu ženu kako njezinoj majci soli pamet. Izgledalo je kao da ju majka pokorno sluša i odobrava to što govori, ali ona je znala da brkata žena nije mogla biti pametnija i bolja od njezine majke. Gledala ih je sve ispod oka tih godina i one su je, vjerojatno zbog toga, jer drugog razloga nije moglo biti, nazivale malom muškaračom. Nije znala što im je to značilo. Vjerovala je da će i ona, kada dosegne godine tih žena, biti tako mekana i gnjecava kao neka slabo pečena krafna. To ju je tištilo i umaralo. Htjela je biti ćaknuta. Žena koja putuje i kojoj se svi dive. To je htjela. Nije željela vući balvanaste noge po susjedstvu i heklati paučinaste stolnjake koje neće imati kome pokloniti.

Nekim djevojčicama bilo je smiješno, ali ona je nekad prije poštovala Boga. Bila je to osoba koje se trebalo čuvati, koja je čovjeka držala pod okom u svim trenucima. Bog je bio osoba koja je mogla u čovjekovu glavu zasaditi nešto loše što ga je moglo odvesti na neko drugo, tamnije mjesto. Takav je bio Bog ako nisi pazio kako s njim. A ona je neko vrijeme pazila, pa više nije mogla. Držala se svega što je bilo najbolje za nju u životu, ali onda se sve svelo na čekanje i djecu koja ne znaju ništa osim gurati se po hodnicima i podmetati jedna drugima i šurovati jedna protiv drugih. Njoj je bilo dosta svega i nakon nekog vremena, ne može se točno sjetiti kada se desio preokret, sve je započela sama sa sobom. Otarasila se druge djece i u sve avanture odlazila sama. Nije ju plašio mrak kao neke. Po mraku je najviše hodala i tada je najviše slutila posebnost života. Skakala je po maslinama kao majmun, prisluškivala intimne razgovore ljudi u gradu, prva počela prodavati krafne po plaži. Ničega je više nije bilo sram. Prije se uvijek sramila svega, a sada više nije mogla podnijeti život u sjeni.

Ne zna ni sama kako je došlo do toga da baš ona od svih ljudi prodaje krafne, ali to je na neki način najviše odgovaralo njezinoj osobnosti. S plavom, rupičastom koropom provlačila se kroz ljude i jednostavno se derala Krafneeee, krafneeee... Ajmo ljudi, krafneeee! Nije tu bilo ničeg neugodnog i neprimjerenog za nju. Odlazila je u jednu radnju gdje bi ju nakrcali vrućim krafnama i raznosila ih dok sve ne bi otišlo. I onda opet tako. Kada bi prošla pored brata, on bi nenadano skliznuo u vodu. Sramio se njezinog cekera i načina na koji se derala po plaži. Njemu je to sve bilo gadljivo, a ona je jako voljela trenutak kada bi osjetila da joj se oduzimaju noge od umora. I njezinoj majci su otpadale noge, ali to je bilo nešto drugo. Njezina majka nije voljela stolove koje je čistila i goste u bijelim lanenim košuljama koje je posluživala. Njoj je to sve bilo ispod časti i nije mogla čekati vrijeme, jer i ono je trebalo doći, kada će na prste moći nalijepiti umjetne nokte. Toliko ih je željela, ali trebalo je čekati. Držati snagu čvrsto u kostima, čekati da vrućina ispari i svi ti ljudi nestanu iz grada.

U crkve je počela zalaziti iz dosade, davno nakon što je prestala poštovati Boga. Imala je nešto protiv te osobe i činilo joj se da u neku ruku radi sve kako bi unijela pomutnju u njegovu kuću. Sve se dogodilo naglo. Ne bi mogla sa sigurnošću reći što ju je uvuklo u svađu s Bogom, ali znala je da mu više nije naklonjena. U crkvi je uvijek sjedila daleko od drugih i kada bi žene otišle primiti svetu hostiju ili kada bi misa završila, a one se pozdravljale s nekim drugim ženama, ona bi snimala sve oko sebe s punom pozornošću. Gledala je klupice u kojima su žene ostavljale svoje novčanike. Nije znala zašto, ali one su uvijek novčanike ostavljale u klupama. Novčanici su bili veliki gotovo kao male torbice. Nabubreni, nekako svetački puni. Ona bi novčanik uzela kao komad užarenog ugljena i s velikim ga uzbuđenjem iznijela van. Tek kada bi se odmakla iz crkvenog dvorišta, počela bi trčati. S vatrom u obrazima. Tijelo bi joj gorjelo, a mozak bio na nekom dalekom, uzbudljivom mjestu.

Jednom je s majkom brisala stolice ispred kafića i pričale su o nekim češkim dječacima s kojima je jedno popodne otišla na plažu i trebalo je malo da sve kaže. O crkvi, gospođama i novčanicima. I učinila bi to kada bi znala da ju majka neće zaustaviti i natjerati da sve prizna pred svima. A prije bi umrla nego priznala pred debelim ženama. To bi bilo gore od gorega. Majka bi ju izvela pred sve najgore ljude iz grada, uzela novac koji čuva za njih i vratila ga gospođama iz crkve. Bilo bi sve upropašteno do mjere da bi morala nestati s lica zemlje. A nije žudjela ni za čim više od toga da prizna majci da im novac koji ima može donijeti kratkotrajan spas, da mogu pokupiti stvari i nestati s vrućine koja im je pržila kožu.

I pas se sakrije u hlad kada je vruće, rekao joj je ispijeni doktor gustih duhanskih brkova kada su ju doveli k njemu sa sunčanicom. Možda je bila kriva, a možda i nije. Rekao joj je i nju je to malo boljelo jer nije bila pas. Nije moga biti glupa kao pas, ali zaboravila je držati se hlada. Cijelo vrijeme je sjedila na debelom sloju borovih iglica u opustjeloj hladovini i onda više nije mogla. Iznijela je ručnik na čistinu daleko od svih i pržila se. Osjećala je da joj čelo gori, ali nije uspjela skupiti snage da izdigne tijelo iznad tla i izgubi se sa sunca. Bila je snena i teška. Već sljedeći dan su ju vozili, a ona nije mogla gledati kroz prozor koliko joj je bilo loše. Legla je uzduž cijelog zadnjeg sjedala i razmišljala o nekoj boljoj sebi. Odraslijoj, manje odrješitoj sebi koja je daleko od sebe i svih koje zna. O krafnama je mislila s mržnjom. Novčanicima također. Sve je bilo previše sitno i nejasno za nekoga poput nje. Nekoliko dana bila je u groznici i svi njezini bili su oko nje dok nije prošlo. Bratu je narasla meka, pahuljasta bradica i zbog toga je izgledao odraslo i mršavo. Jedna od debelih žena iz susjedstva napravila je kolač, ali njoj je toliko malo bilo do svega. Curile su maline s pudingaste mase, ali njoj to nije značilo baš ništa.

Sa slabošću u kostima odgegala se iz kuće i tragala za nečim što bi joj privuklo interes cijeli dan. Voljela je tragati, ali više nije bilo ničega što bi se moglo izvući iz ovoga svijeta. Nije bilo nijedne zanimljivosti od koje bi protrnula. Gledala je lijepu kuću s ružama i zlu, usplahirenu staricu kako proviruje kroz prozor, ali osjetila je zamor od pomisli da se penje po ogradi i krvari ruke za dvije obične ruže.

Sunčanica joj je poremetila život u temelju. Opet se našla da tone u sramežljivost. Nije mogla zamisliti da se dere po plaži Krafneee! Tko joj je to savjetovao? Gdje je još vidjela da se to radi? Vidjela je dvije blijede mršave djevojčice kako strankinjama prodaju smokve i bilo joj ih je žao. Izgledale su siromašno i tužno. Gledala je te djevojčice kako se penju po smokvama i pune plastične vrećice gnjecavim voćkama po najgorem suncu i nikako nije htjela biti jedna od njih.

Iz grada je odnekud izmiljela vijest da je njezin brat razbio glavu. Skočio je u plitko more da bi impresionirao Slovakinju s kojom je već pet dana ležao na plaži i zbog nje razbio glavu. Majka je željela znati je li živ, samo to. Ona također. Nekako joj se činilo da se od udarca u glavu uvijek umre i sve joj je govorilo da se upravo njezinom bratu dogodila najgluplja smrt od svih. Kada je došao kući, brat nije bio krvav, ali gotovo cijelo čelo bilo mu je umotano u zavoje. U kuću se skupio znatan broj zabrinutih debelih žena. Gledale su bratove crteže i odobravale. Njegov crtež dvokatnice bez fasade i njemačkog ovčara ispred nje jednu je ženu podsjetio na bivši život na nekom drugom mjestu. Sve debele žene otišle su raznježene, a brat je nastavio sneno vrtjeti televizijske kanale.

Gotovo odmah nakon oporavka od sunčanice prestala je krasti. Bilo je nečeg temeljitog u toj odluci. Povadila je novac iz kutije u kojoj ga je čuvala i dan za danom ga trošila na tričarije, dječje stvari. Našla je prijateljicu s kojom je nakon škole hodala po dućanima. Sada se život malo manje svodio na čekanje. Neki čovjek kojeg je srela na parkingu u gradu ponudio je da ju odvede na sok i ona je pristala. Toliko je daleko od svega bila. Tražila je da joj stave šlag na vrh čaše jer je to sada bilo u modi i posrkala sve u trenu. Čovjek joj je naručio još jedan, ali ona više nije mogla. Žličicom je skinula šlag, a ostatak soka ostavila. Kada je on popio svoje piće odvela ga je u jedan mali dućančić s kasetama i on joj je kupio baš tu koju je željela. Mogla ju je kupiti sama da je htjela, ali željela je iskoristiti toga čovjeka. Bio je ružan i zao i vjerojatno je to bio jedini razlog zašto ga je iskoristila na tako prijetvoran način.

Čovjek koji joj je kupio kasetu i sok nosio je sivi džemper i izgledao kao otac jedne od djevojčica iz škole, ali nije sa sigurnošću mogla reći koje. Udaljila se od njega kada su se približili njezinoj kući i otrčala na stražnja vrata. Čvrsto je prislonila leđa uza zid i glasno disala. Bio je mrak, ali odnekud, s nekog niskog prozora, na lice joj je pala smekšana žuta svjetlost. Željela je majci reći sve, ali ni ovaj puta nije mogla. Na neki čudan način, osjećala je kako joj u utrobi buja gađenje. Nije mogla točno uprijeti prstom u to što joj se gadilo, ali imala je osjećaj da je sve na što joj je mogao pasti pogled bilo prljavo.

Teško je mogla odrediti vrijeme kada je osjetila kajanje. Sanjala je novčanike i strašne gospođe kako joj u usta guraju novčanice. Nekih jutara iz kreveta je izlijetala okupana u znoju, a brat joj je barem tri puta rekao da je pola noći pričala nerazumljive stvari. Nenadano je počela razmišljati o dokumentima koje je cijelo ljeto bacala u kontejnere. Nije znala što bi s tuđim dokumentima, pa ih se morala rješavati na jedini način koji je znala. Da ih je pobacala u more, sasvim sigurno bi isplivali na nekom najglupljem mjestu. Ovako ih je bacila kao što baca bilo kakvo smeće. Nitko to nije znao.

Počela je zamišljati da ju nešto boli i da ju voze u najvećoj žurbi. Željela je da joj se dogodi nešto dovoljno ružno da ju voze kao onaj put kada je imala sunčanicu. Majka i brat bili bi uz nju i požurivali vozača da ih što prije preveze u bolnicu da ju spase. Njoj bi bilo loše, ali znala bi da joj tijelo može nenadano ojačati ako sve osobe oko nje pokažu da im je stalo.

Vrućine je nestalo. Čekanja je ponovno bilo u izobilju.

Od početka dana, kada bi ju probudio odrješit zvuk budilice, osjećala je da sluti neku istinu koja je povjerena samo njoj. Sve, gotovo sve što je mogla zamisliti, bilo je prožeto dosadom koja se nije dala riješiti. Koju ona, uz sva domišljanja, nije znala riješiti.


Voajeri 
Danilo Đoković

Prebirala je prstom po vazduhu, kao nekada davno njena baka pre nego što okrene broj na telefonu sa brojčanikom.

„Misliš li da su ovi, što su u sredini, socijalniji od ovih na krajevima stubaca?“ pitala je Jelena i malo se postidela svojih reči, koje su bile sasvim nenamerno detinjaste, i sad je već bilo kasno da to prikrije. Poenta joj je pobegla kao najsočniji komad hrane u zalogaju sa vrha viljuške.

Milan se na trenutak mislio da li da ovaj trenutak iskoristi da svoju pratilju malko ponizi ili ne, ali je ipak odlučio da je ovo dobra prilika da se bude strog. „Zvoni na 14, znaš da kasnimo.“

I jesu kasnili, i oboje su to znali. Milana je to više nerviralo, a Jeleni je, sa druge strane bilo neprijatnije.

Gore, na šestom spratu, Damir i Silvija su već po malo štrpkali mlade krompiriće, oboje gotovo nesvesno. Damir, unezvereno ulazeći i izlazeći iz kuhinje sa džez časopisom na italijanskom u jednoj ruci, a Silvija ispirajući escajg, drugom rukom, obrisavši je prethodno o kecelju.

„U principu je dobro što ih još nema, samo što se meso već malo hladi, čini mi se“ primetio je Damir, tek da napravi malo ravnoteže u neočekivanoj deobi napetosti, gde je, sa jedne strane terazija tas na kojem je stres zbog okasnelih gostiju bio tek sa pokojim zrncem, i na znatno većoj visini od onog drugog koji je bio natrpan poput cipelarnika tokom varljivog aprila.

Jedna od stvari koje su Silviji prolazile kroz glavu je kako Damir ne govori italijanski i kako džez niko ne počinje da sluša sa trideset godina, sem onoga koji pokušava nešto debelo da nadoknadi. Oprala je i poslednju viljušku, ali ju je strahovito mrzelo da  istrese ostatke hrane iz plastičnog poklopca na slivniku.

„Kako ti je ruka?“ pitala je, kačeći kecelju o mali klin na zidu pored prozora. Damir se bio opekao kada je pokušao da na brzinu izvuče pleh iz rerne, misleći da se ovaj već ohladio i potpuno ignorišući rukavice za rernu.

„Ma, okej, malo me je samo u trenutku opeklo. Mislim da neću imati ni plik. Vidiš da mogu i vruć krompir da pipnem da me ne zaboli. A, evo ih!“. Poskočio je ka interfonu i pustio goste da okušaju sreću sa prastarim liftom, čiji se ceo mehanizam video kroz kavez sa rešetkama.

„Ježim se od ovakvih liftova,“ priznala je Jelena „lakše mi je da zamislim da padam u onim hermetički zatvorenim“

„Što si baksuz, čemu takve misli? Mogla si da kažeš da su, recimo, loši za vatanje, sem ako nisi egzibicionista, ili tako nešto.“

„Ne znam, malo sam nervozna što idemo tako...na večeru kod tvojih prijatelja. Što nismo otišli negde svi zajedno na klopu, ili na film ili tako nešto?“

„Pa nismo se dugo videli Milan i ja, i to potpuno bez razloga. Mislim da nam se ovaj svečani ton malo nametnuo zbog toga, kao neko iskupljenje. Šta da ti radim. A i znaš Jecu, biće nam super.“

Milan je odlučio da ignoriše sopstvenu konstataciju o pogodnosti lifta za intimiziranje i malo se poigrao sa Jeleninim levim guzom, poljubivši je u vrat. Ona se nasmejala. Na trenutak se stresao u sebi kad je pomislio da je ovo bila jedna dobra pedagoška mera da se Jeleni skrene pažnja.

„Pa dobro, jesmo rekli u 7, majka mu stara?“

„Ne seri Milane, rekli smo u 8“

„Znam, zajebavam te, ajde ulazite!“

„Izvinite što smo zakasnili“ izgovorila je Jelena oktavu dubljim glasom, jer se bila malo potresla pomislivši da je zaista trebalo da dodju u 7, kad je već bilo pola 9.

„Ćao Jelena“, dve devojke se poljubiše u obraz, na šta Milan posla Damiru poljubac sa dlana, a ovaj ga navodno uhvati rukom i stavi ga u zadnji džep na farmerkama „Za kasnije, ovde mu je sad dobro“. Tako je Damir otfikario onih par meseci tokom kojih se nisu viđali.

„Jao, super su ti papuče! Mora da su baš mekane. Baš sam gledala sa Mikijem pre neki dan u Čumiću...“

„Čekaj, tamo nešto još radi? Ne zezaj da ste kao hteli u kupovinu i išli u Čumić? Jeste išli posle u ’Grčku kraljicu’ na kolače?“, raskomotio se Damir na sopstvenom kauču.

„Nije, bre, išli smo dole u onaj podzemni da kupimo igračku za njenog bratanca. U, ja ću viski ako imaš, peške smo stigli. Hvala ti Silvija, ovaj domaćin  bi me pitao šta pijem sa terase kad bismo odlazili.“

„Ne daj mu viski ako ne vozi, popiće nam sve što imamo!“

Dvadesetak minuta kasnije svo četvoro su halapljivo jeli but, krompiriće i salatu od rendane šargarepe i rotkvica.

„M-mm! Ne znam! I ovde mi je katastrofa iskreno da ti kažem. Ljudi konstantno ulaze i izlaze i nikad ne znaš da li da im se obratiš na srpskom ili engleskom. Gotovo polovina klijenata su stranci, ljudi iz ambasada, što je i očekivano...pa da, ko još ima para da plati pregled šest hiljada“

„Ili su stranci ili su u stranci“ smejao se Milan i načeo sasvim novu temu razgovora sa Damirom, u kojoj opet, dve dame nisu želele da učestvuju previše.

„Ma i ovi iz naše organizacije su se svi nešto uspaničili“, navodno se nadovezala Jelena - „prijavili smo se na sto konkursa, pokušavamo da se aktiviramo nekim tribinama, imali smo nešto u Domu omladine i u Mikseru, ali vidiš kolike su neznalice svuda...a pazi, uskoro će dvocifren broj zemalja uvesti neodređeni pol u svoja zvanična dokumenta, a mi ovde, sem nas nekoliko, nismo ni prstom mrdnuli.“

Silvija je puhnula i iskolačila oči, kao da je htela da kaže „gde živimo“, a onda otpila dug gutljaj vina i pustila Gilespija da prikrije uzdah koji je morala da otpusti i koji je mogao svašta da znači, da nije značio samo jedno – „devojko, to nije posao, to je hobi, ja se ubijam radeći na prijemnici u privatnoj klinici po 9 sati, 6 dana nedeljno i smatram za odmor kad odem na neki seminar ili stručno usavršavanje“. Silvija je mislila brzo koliko je i pila.

„Šta je sa Damirovim prstom?“

„Šta – šta mi je sa...au jebemu.... ipak je iskočio plik. Okej okej, ja sam spremio ceo ručak, Silvija je samo čitala neki časopis, priznajem, šta ću, papučić sam“

Milan mu namesti pesnicu, da se ovaj sam kazni, na šta Damir izvuče onaj poljubac iz zadnjeg džepa i vrati ga Milanu poklopivši mu nadlanicu.

„Sledeći put ispeci - pa reci!“ smejao se Milan, a Silvija progunđa kako ne možeš matorog konja da naučiš novim trikovima i kako mu džaba svaki put skreće pažnju na rukavicu za rernu, na šta se Milan trgao.

„Jelena, moraš da im ispričaš san!“

„Jao, nemoj, ne mogu opet kroz to da...“

„Moraš, moraš, pa baš se namestilo!“

I posle malo snebivanja i nagovaranja, Jelena nevešto, i uz dosta poštapalica ispriča kako je sanjala da se navodno snima film u kojem glumci nose lutke na rukama. Scena je snimana na nekom drvenom mostu, i sve je izgledalo nekako diznijevski, sa kartonskim zamcima u pozadini. Da, čak je i u snu znala da su kartonski. Glumica je na ruci nosila lutku princeze, a glumac princa i davali su im glasove, a scenario je bio sasvim jednostavam. On mora da ide u bitku, ona želi da on ostane, međutim on ipak odlazi i princeza tada treba da skoči sa tog mosta. Međutim, tu nastaje problem – glumica se u momentu u kojem je trebalo da baci lutku u vodu oklizne i – upadne u nju cela, sve sa lutkom. Voda je muljevita i glumica ima muke da izroni. Glumac potrči nazad, i dalje noseći princa na svojoj ruci, legne preko mosta i ispurži tu ruku, zagrabi njom u vodu i vikne „imam je!“. Ali, onda se dogodi nešto strašno..

„Šta strašno može da se dogodi?“ upita Damir. Silvija je duboko udahnula i jednom, onako intenzivno, trepnula u išćekivanju.

„Može! Glumac krene da je izvlači glumicu iz vode, onom rukom na kojoj je i dalje princ...izvlači joj ruku – onu na kojoj je i dalje princeza, izvlači tu ruku...i vrisne! Jer, tu je samo ta ruka. Ispod haljine princeze je samo blato pomešano sa iskidanim mesom“.

„Au...“ Damir je vratio limenku piva na sto i svi su oćutali dobrih pola minuta. Milan je pušio i klimao glavom u stilu „jesam rekao da je opasan san“. Silvija je ustala i donela pomadu za Damira, a Milan je zamolio za još jedan viski.

Bilo je prilično tiho i onda je odjednom krenula neka buka napolju, kao rafal. Međutim, posle kratke neprijatnosti, postignut je konsenzus da to mora da je vatromet negde u blizini.

„Vatromet je sigurno“, ustala je Silvija u sekundi i krenula da podize roletnu na vratima balkona. „Kad Damir jednom ne bi spustio sve roletne, možda bih i stigla da ga vidim.“

Sada je Damir preuzeo da podgine roletnu što pre i ubrzo su se svi našli na balkonu dok je i dalje pucalo baš kao da je vatromet tačno iznad njihovih glava. Međutim, ništa se nije videlo.

„Opet je negde iza zgrada“ reče Silvija snuždeno. Nekad bi joj se dopalo ako je samo videla gde je nebo osvetljeno, tada je gotovo mogla da zamisli šta se sve događa. Sada se baš ništa nije videlo. Ništa sem komšija sa zgrade prekoputa, koji su, kao iz košnica ili sa okana prolazećeg prekookenaskog broda izvirivali jedan za drugim i gledali, unapred ozareni, otvorenih usta, očekujući taj spektakl. Međutim, ni sa njihove strane se ništa nije videlo, iako na prvi mah nije tako izgledalo. Počeli su pokunjeni da se povlače, ili su ostali tako nalakćeni na balkone, svi odreda stari i u majicama bez rukava, da zure prekoputa u stanove divljeg stambenog bloka izgrađenog, svakako, preblizu njih.

I Silvija je gledala u njih, kao da gleda u samo jednog čoveka, neodređenog pola i godina, koji mnogo zna o njoj, iako to uopšte ne želi da zna.

Pogledala je udesno i videla Milana kako nešto šapuće Jeleni i nežno je dodiruje oko struka.

Malo dalje od njih, Damir je zamišljeno utrljavao pomadu na prst.


Jer ja to zaslužujem 
Suzana Matić

Svira. Melodija je razigrana, teče; ne mogu je razložiti u pojedinačne udarce po tipkama, onako kako se riječ u koju dugo buljim raspadne u niz mrtvih slova.

Obitelj. O b i t e lj.

Da je napišem okomito mogla bih uz svako slovo, kao nekad u spomenarima – Ti me pitaš koga volim, napisati asocijaciju, složiti mozgalicu, a ona bi, uspravno pročitana, dala rješenje zagonetke i uprla prstom u vlasnika spomenara. Tebe!

Evo – „O“, što je ono „O“, recimo oslonac, i ognjište je „O“, logično, i obećanje. Omča, ološ, okov.

Pa onda „B“; brak, brižnost, brašno za kolače, boja za zidove. Bol, bolest, bijeg.

„I“...

Kako se ono stavlja točka na „i“? i tko je vlasnik tog spomenara uopće? i zašto on upire prstom u mene na svakoj svojoj stranici u uvijek istoj gesti nepodijeljene optužbe? i kako da ga čitam uspravno kad sjedim pognuta na rubu kade? i da bar, kad je ne mogu otkucati, da barem mogu baciti tu točku, kao loptu… dovoljno daleko da je više ne pokrivaju pravila igre. I to bi bio bijeg.

Bijeg su izmislili oni koji nisu uspjeli pobjeći, ali kupaonica sigurno nije dobro mjesto za pokušaje, bar ne ova bez prozora koju sam nekad nazivala našom. Mislim, sad to zbilja zvuči nadrealno, to – naša; jer… trenutno je to moj zatvor od skupocjene keramike prve klase, ali... koliko još rata kredita moram otplatiti? Prvo te uhvati zanos, poslije potpuno iscrpe kamate, a do glavnice je cijela stvar već potrošena ili ima naznake plijesni. Barem u fugama. Spojevi su slaba mjesta čak i u klopci. Gledam: s jedne strane mojom rukom zaključana vrata, s druge – nema prozora, pa čemu onda uopće iščupati umivaonik iz zida kad ne mogu njime razbiti rešetke, kao Indijanac, i preletjeti ovo kukavičje gnijezdo.

Iz pipe kapa: kap, kap, kap, kap... Čitala sam da je to jedan od najperfidnijih načina mučenja – pustiti zatvoreniku tek zvuk kapanja vode. Oduzeti mu sve i prikovati ga za vrijeme koje curi. Pročišćeno i filtrirano. Ništa se u tom vremenu ne događa, ništa se u njemu ne mijenja, sve je isto, samo ti nestaješ u odvod zajedno s vodom, polako ali neumitno, kap, kap, kap...

Trsim se ne čuti odbrojavanje, moje vrijeme je i tako već isteklo, s udarcima kapljica, s udarcima po tipkama, s udarcima po vratima.

Prije tipki udarao je točke na svoje „i“– ove po mojim vratima. Ničeg uspravnog ovdje nema ni s jedne strane; ostale su zakucane u iverici kao čavli kojima je od siline udarca savinuta glava. Brojala sam ih: prva, druga, treća... četa, ta – te, tapa – te. Sada pak razmišljam kojim se predmetom poslužio u tu svrhu, treba smoriti i mozak nečim. Ipak, jedino što prodire kroz zaključna vrata, ruke su velikog pijanista. Lijeva mi je – alfa, desna – omega, a ja... primam ih obje u svoje; čestitam, maestralne ste, uistinu jeste!, vi ste naše najdragocjenije što imamo; ne nosite vrećice iz dućana, ne vješate slike po stanu, ne čistite filter u vešmašini, ne znate za bušilicu, kliješta; JA stojim na braniku vaše posebnosti i preuzimam pol kile kruha svagdašnjeg u pregibe svojih zglobova, vaš „moj čovjek“ mogao bi me eventualno zadaviti profinjenim golim rukama, to da, ali a–a, ne bi on udario nenaoružan u vrata, ni u snu. Ni u ludilu. Ni u lu–di–lu...

Ta–te, tapa– te... Točke na „i“ prevele su se u trotočje s ove strane krila; čitam, lijepo piše: nastavit će se.

Kap, kap, kap... Da mi je biti voda, ona prođe gdje je pustiš ili si sama napravi put, a ja – stojim, ne – ja sjedim godinama na rubu ove kade. Možda bih u stvari trebala sjesti u nju. Ili leći u praznu. Smjestiti se cijela među njene brane, kad sam već dignula branu na svakom svom mogućem putu i izlazu, kad sam si podignula branu čak i na kapcima. Više nisu ni natečeni. Možda moj novi šampon uz ono – Jer ja to zaslužujem, ima negdje sitnim slovima ispisanu i no more tears odliku? Možda postoji određena količina suza koje se može isplakati u jednom životu? Možda je trebalo misliti prije, možda je trebalo plakati racionalnije, ali kako god: NEMA! Iscurilo je. Sve! I oslonac i briga i brašno za kolače, nad kojim se sad još samo mogu smijati... I staviti si sjaj na oči ujutro, i nadati se da nitko neće primijetiti sedam sitnih razlika po kojima se ta slika razlikuje od one – sjaj u očima, i nacrtati si neki lipfinity osmijeh... koji će se cijeli dan zubima držati za mene sve dok se ponovno ne vratim ovdje; kap, kap, kap...

Gdje je ona kap koja nije prelila čašu? Otkada to osluškujem kapi i udarce, a ne čujem svoju fugu?

Netko dalek iz zrcala mi kaže: što si mislila sophisticated lady, što si mislila? Lijepa si, dozvolila si sebi tek dva zamršena polugnijezda u kosi vikendom, samo to će nekom pažljivom promatraču odati da nisi sretna. I ti tvoji beskrvni obrazi.

Sjećaš se, imala si četiri kad si dohvatila tatin žilet s umivaonika i stisnula ga čvrsto u šaci? Sjećaš se kako si se prestravila, kako je krv tekla? Nije kapala uopće, zapunila je sve fuge. Pa zašto si nastavila posezati za oštrim? Za hladnim i reskim? Za metalnim i nemilosrdnim? Za onima koji će te prorezati do kosti? Baš njih si htjela obujmiti u toplom dlanu. Zato što su udaljeni svjetlucali?

„T“ kao trokut, kao troje, kao treći... Treća! Treća, a prva. Prešućeno slovo, progutano, zastalo u grlu, koje želi van, koje želi unutra, koje je već tu. Ne, nije obitelj, ali ono ju dokazuje, ono je demantira. Lakmus i dokaz, corpus delicti. S korpusom savršenih proporcija.

„E“... kao Eva. Od rebra stvorena? Recimo, kao: Nije mi on slomio rebro, tata... pala sam na stepenicama. Recimo, kao to?

„Lj“ kao ljubav? Zadnje mrtvo slovo na papiru.

Ološ, okov, oružje, osveta, bol, britva, bijes...

Trudim se ne vidjeti svjetlucanje starinske britve pod umjetnom rasvjetom, ali – prejako je. Uzimam je u ruku. Bijes. Tu sam davno trebala stati. Tu sam trebala proglasiti smrt, otkucati mrtvo slovo, staviti točku na „i“. Tu sam trebala završiti riječ prije nego se dokoturala do „T“. Tu sam je trebala prerezati na pola, u grlu, u pola iznenađenog udaha.

Izdaha.

S oblom drškom britve u čvrsto stegnutom u dlanu, otključavam vrata i kao začarana mantrom koračam niz hodnik prema izvoru glazbe. Prva, druga, treća... četa. Parket pod klavirom nema fuge.

Poslije ću oprati ruke. Svojim skupocjenim sapunom.

Jer ja to zaslužujem.


Između dvije vatre 
Ivan Todorović

Tog februara smo konačno uselili u svoj stan. Ne zato što je zgrada bila u potpunosti spremna i dobila upotrebnu dozvolu, već zato što se ta dozvola toliko dugo čekala, da je otac sebi ukazao  čast svečanog otvaranja  objekata, tako što je makazama (doduše onim za sječenje armature) prekinuo lanac postavljen na našem ulazu zgrade. Za nama su se uselili i svi ostali. Zamjena podstanarskog prostora za sopstveni, upola manji na drugom kraju grada, značila je naravno i prelazak u drugu školu.

Odlično. Nekoliko dana neću morati da učim jer ipak sam ja taj novi klinac. I što je najvažnije, riješiću se svih problema i tog odvratnog nadimka,  i  početi sve iz početka. Bio sam krajnje uvjeren u to, pa me je Cole  već  prvog dana dobro istamburao. Nema veze, vratiću mu sjutra.  Dozvoliću mu da se oslobodi pa ću mu zabiti pesnicu u stomak, a zatim će plakati i previjati se od bola. Oproban metod. Ili ću ga jako udariti glavom u nos ako mi se opet unese u facu, kao onda Maksima u staroj školi. A Cole je svakako bio gotovo za glavu manji od mene.  Nema problema Cole … Vidimo se sjutra! … Na kraju se sve dobro završilo, jer je Cole pristao na moju inicijativu da se pomirimo. Zašto i ne bi, njegovo oko nije bilo danima plavo kao moje. Zapravo, modrica je bila tako ujednačeno plava i okrugla, da nisam vidio puno takvih, školskih modrica u životu.  Ali mnogo više od nje me mučila neoboriva činjenica da je postojala neka kosmička zavjera,  jer se moj nadimak niotkuda ponovo pojavio. A bio sam sasvim siguran da je moja glava sasvim uobičajene veličine, štaviše da potpuno odgovara svim standardima i propisima.

Sve to me doduše nije spriječavalo da tih dana budem jedan prilično srećan trinaestogodišnjak, i da po prvi put osjetim ljepotu proljeća, tek  olistalih lipa koje šušte na blagom povjetarcu i suncem okupanog školskog dvorišta. Ipak, glavni razlog  mog sjajnog raspoloženja je bila ta predivna djevojčica Tea koja je  graciozno hodala drugim krajem dvorišta, između dvije, ni približno tako lijepe drugarice. Bila je najbolji đak u odjeljenju, a tog dana je vjerovatno po prvi put u životu obukla mini suknju.   Osjetio sam nevjerovatnu sreću. Život je bio divan! Predivan! Samo da nije bilo još te proklete dvojke iz matematike…

Šetao sam sa Krnjom, koji je kako mu je i nadimak govorio, bio ubjedljivo najmanji dječak u odjeljenju. U generaciji. U nekoliko generacija. Dobijen je dugotrajnim ukrštanjem najmanjih ljudi svih generacija. Valjda je, u skladu sa tim i zakonima preživljavanja i razvijao svoj karakter. Ipak, uzimajući u obzir mali incident sa Colem, nisam bio u prilici da biram društvo. Trebalo se strpiti, barem za sada. Kasnije ću, siguran sam, ipak preuzeti  tron neprikosnovenog kralja i najpopularnijeg dječaka u školi koji mi je biz bilo kakve sumnje pripadao.

 „ Ahhh! Zaljubljen sam!“, rekao sam teatralno Krnju.

„U koga?“, upitao me trgnuvši se.  Na trenutak me podsjetio  na vučjaka koji je namirisao plijen. Kakva glupa pomisao.

„Ne mogu ti reći…ošpijaćeš me.“, odgovorio sam sa malo oklijevanja.

„Neću! Sigurno neću!“

„Zakuni se!”

 “Bez majke!”

Meni je to bilo sasvim dovoljno.

„U Teu“, odgovorih malčice postiđeno. Podigao je obrvu.

„Golubovićku?“,   upitao je.

„Da“ rekoh sebi u bradu. Zacrvenio sam se u pokušaju da isceniram osmjeh.

„Aaaa…sad ću da joj kažem!“

„Nemoj molim te!“

„Oću oću!“

Praktično je insistirao.

„Pa dobro”, odgovorio sam.

To mi je ipak izgledalo kao najbolje rješenje. Pošto nisam imao dovoljno iskustva u razgovoru sa djevojčicama, a naročito djevojčicama kao racionalnim bićima, mogao bih se zbuniti u tako važnoj situaciji. Pri tome ni najmanje ne sporim da je Tea bila puno samosvjesnija i drukčija od tih nezrelih glupača, i sličnija nama dječacima. Ako ni po čemu drugom onda barem po tome što je i dalje bila ravna kao daska.  Za razliku od mene, Krnjo je,  barem koliko sam ga do tada upoznao, bio izuzetno elokventan. Uprkos svojoj konstantnoj jedinici iz srpskog jezika, koja je siguran sam, više bila rezultat toga što je razrednoj zajedno sa Colem  izbušio gumu od auta, nego stvarnog neznanja, ili, kako je ona to, tako površno nazivala, potpune nepismenosti uslijed brkanja  ćirilice i latinice, kao i nedovoljnog poznavanja padeža.  Krnjo je, baš nasuprot, praktično bio poliglota, jer je znao gomilu fraza na engleskom, italijanskom, švedskom, a pogotovo njemačkom jeziku, poput „Ich habe einen großen Schwanz!” ili  „Schnell, schnell! Ich spritzen!”, koje je oduvjek rado dijelio sa nama.

Bio sam toliko zanesen mislima o svojoj budućoj sreći sa Teom, da nisam ni primjetio trenutak kad je Krnjo nestao. To je bilo u redu, jer je i njemu, kao i svim velikim majstorima retorike, sigurno bio potreban dodatni trenutak samoće i koncentracije pred ovako važan nastup. Pošto uprkos svojim pristojnim ocjenama nikad nisam bio preveliki ljubitelj škole, uvijek sam  među poslednjima  ulazio u učionicu. Posle mene su obično ulazili jedino Cole, čiji je dolazak ionako bio krajnje nepredvidiv, i Tea, kojoj su, kao velikoj ljubimici kompletnog nastavnog osoblja i uprave, često bili povjeravani jednostavni, ali za funkcionisanje škole izuzetno važni poslovi, poput donošenja krede iz zbornice ili fotokopiranja testova. Kada sam konačno ušao u učionicu, sasvim slučajno sam se sudario sa nekoliko pogleda i sjeo na svoje mjesto u pretposlednjoj klupi. Upravo sam otvarao sam svoju svesku kupusaru, kada sam začuo to podrugljivo pitanje.

“Zaljubljen si u Golubovićku, a?” Bio je to Pavle – moj lažni drug iz klupe.

Taj prokleti, mali, patuljasti lažov! Izgleda da baš ništa nije mogao zadržati za sebe. Ipak sam ga odlučio ostaviti za kasnije jer sam već narednog trenutka primjetio  Teu kako pažljivo sjeda na svoje mjesto,  prvo do profesorske katedre, sa podjednakom gracioznoću koju je imala i ranije u školskom dvorištu. Krnjo je sjedio samo dvije klupe iza nje. Namignuo mi je, i prije nego što sam uspio da mu dam znak da je čitav plan (a sa njim naravno i naše buduće kumstvo) otkazan usled njegove velelepne izdaje, u skoku se odvojio od svog mjesta  i kroz čučanj dojurcao do Tee. Bila je krajnje iznenađena kada je na sebi primjetila pogled iz žablje perspektive, ali naravno, nije se uplašila. Tako nešto ne bi priličilo djevojčici tako divnih, gotovo plemićkih karakternih osobina, kćeri uglednog univerzitetskog profesora, porijeklom iz Berana. Ono što joj je Krnjo rekao očigledno se nije odnosilo na mene, jer se vidno namrštila i uputila mu nekakav izuzetno prekoran odgovor. Ali zašto me je onda dođavola Krnjo tako pogledao, podigavši donju usnu i sležući ramenima dok se vraćao na svoje mjesto?

Bilo je to izuzetno dugih četrdeset pet minuta, jer sam bezuspješno pokušavao da uhvatim Tein ili Krnjov pogled ili dobijem bilo kakvo dodatno objašnjenje. Kada je napokon zvonilo, odlučio sam da sam potražim odgovor.

„Tea!“, poviknuo sam za njom .

Nije reagovala. I dalje sam bespomoćno buljio u njen  potiljak i predivnu plavu kosu.

Umjesto toga,  odgovor sam dobio od Jovane.

„Tea ne želi da priča sa tobom.“

Stajao sam začuđeno.

“Zašto?” upitao sam.

Slegla je ramenima. Izgledala je prijateljski.

Bio je tek treći čas. Uslijedilo je dugo razmišljanje.

”Gorane opet ne pišeš!”

“Gorane, izađi pred tablu!”

”Radunoviću! Pođi operi sunđer, beskorisan si!”

“Evo pogledajte ovoga novoga…Na jedno uvo uđe, na drugo izađe!”

“Zaljubljen si u Golubovićku, a?”

Javilo mi se pred kraj poslednjeg časa. Napisaću joj pismo i oštampati ga na svom zaista kul i neodoljivom računaru, toj adžaji na 40 megaherca. A kada ga pročita, ponovo ćemo biti drugari. A kasnije, kada shvati koliko sam divan, sigurno će se zaljubiti u mene. Nema veze… Sačekaću… To sigurno neće trajati dugo.

“Ej, napisaću joj sjutra neko pismo. Hoćeš li joj ga dodati?”, Upitao sam Jovanu, nakon što se (do sjutradan ) oprostila sa Teom.

“Naravno da hoću” ,odgovorila je, a ja sam gotovo već znao sadržaj.

Došao sam kući. Odigrao sam sve svoje igrice, i odradio svoju dnevnu rutinu krivljenja kičme. Zatim sam veoma lako otkucao to remek djelo od pisma koje sam satima nosio u glavi.

„Draga Tea,

            Imam zaista ružan rukopis pa ti kucam na računaru. Žao mi je što sam se zaljubio u tebe, ali to ne bi trebala shvatiti ozbiljno.  Mnogo mi se sviđaš, ali ja se veoma često zaljubim pa me prođe.  Zaista bih želio da i dalje budemo drugovi i da dođeš kod mene da igramo video igrice.

Tvoj drug,

Goran

P.S. Ja svakako ne planiram da se ženim prije tridesete godine. “

Ovo za ženidbu je svakako bio vrlo važan argument. Moj otac se oženio u tridesetoj godini. Tradicija koju je trebalo sačuvati. A i ne bi valjalo da pomisli da sam toliko zaljubljen da bih se već oženio, jer bi to bilo veoma neozbiljno u mojim godinama. Teško bi bilo to objasniti ocu. Čak i teže od one masnice.

Riječi su izgledale idealno  tako oštampane na čistom bijelom listu papira, pa sam sjutradan pismo pokazao Jovani.

 „Često se zaljubiš, a?“

„Ma da! Hiljadu puta do sad!”, rekao sam sa nekim kretenskim osmjehom.

Na trenutak je zastala, kao da se premišlja.

 „Jesi li si se nekad zaljubio u mene?“

„Ma jesam, nekad prije, ali me prošlo. Rekoh ti. Nije to kod mene ništa strašno! Takav sam ti ja!“, rekao sam i udario se pesnicom po grudima, i dalje se cereći. Naravno da nikad nisam bio zaljubljen u Jovanu. Ali sam pomislio da bi mogla bila razočarana kada bih joj rekao suprotno. I vjerovatno sam bio u pravu sudeći po zadovoljnom osmjehu koji mi je tada uputila. Uglavnom, to više nikada nije pomenula, kao ni ja. Pažljivo je nastavila je da čita.

„Ne znam šta će ti ovo za ženidbu? “

„Ma ne znam ni ja. Ali  bolje je da ostavim tako. Ko će čekati do sjutra… Morao bih sve ponovo da štampam…“

 „Pretpostavljam da je tako“, odgovorila je. „Daću joj ovo na odmoru.“

Ne sjećam se da li je Tea i toga dana nosila mini suknju, ali se dobro sjećam kada je stajala pored ograde i čitala moje pismo , a zatum ga nervozno izbucala na sitne komade. Zašto li je baš njoj zapao beznadežan slučaj?!

***

Naredne dvije godine nije razgovarala sa mnom. Jednom je,  doduše sa puno negodovanja, prepisala zadatak iz matematike koji sam joj poslao. Nisam u to vrijeme radio baš puno zadataka iz matematike, naročito ne onih tačnih.

Ljubavni jadi su predstavljali samo dio problema. Pošto više nisam mogao da oslonim na tu malu bubašvabu Krnja, bio sam prinuđen da pronađem bilo kakvo društvo kako ne bih sam visio na školskom odmoru.  Srećom, bio je tu taj klinac, Dražen, koji se iznenada prilijepio za mene. Iako nije bio previše popularan (možda zato što je cijelom konstrukcijom svoga tijela  ličio na ježa) sa mog stanovišta je bio sasvim u redu. Naravno, nije bio poliglota poput Krnja, ali je znao razne druge stvari, naročito o plesu ili modnim trendovima, što me priznajem nije mnogo zanimalo, ali i gomilu zasigurno istinitih priča o našim nastavnicima čime je itekako zaokupljao moju pažnju. Kako bih inače znao da Obrva stalno krije bocu vinjaka u dnu katedre, ili da je Krojf stari pokvarenjak, i da ga je jednom otac jedne djevojčice dobro istamburao jer joj je stalno piljio u grudi.  Ali najviše me je (naravno iz razumljivih razloga), užasavala vidovitost nastavnice hemije, koja je jednom prilikom svim učenicima jednog odjeljenja pogodila šta su doručkovali tog jutra. Sve su te informacije bez sumnje bile u potpunosti tačne, jer je Dražen bio jedinac među pet starijih sestara, koje su o tim temama znale i puno više od njega zato su i same često bile svjedoci tih događaja. Njegova sestra je toga jutra zaista doručkovala jaja… Dražen mi je takođe preporučio fantastičnu seriju “Zlobnica”, pravo remek djelo meksičke kinematografije u 270 epizoda, pravljenu samo za istinske sladokusce i najokorelije obožavaoce ovog zaista potcijenjenog žanra. Naravno, nije se mnogo razumio u delikatne stvari poput djevojčica, ili prizemne stvari kao što je fudbal, ali na kraju krajeva, nisam ni ja.

Toga jutra sam kasnio u školu. Školsko dvorište je već odavno bilo pusto osim praznih kesa od čipsa koje nošene blagim povjetarcem plesale po platou, i par poznatih lica, tamo pokraj bunara.

“Zdravo Cole! Dmitree…Peđaa!”

Peđin odgovor je bio malko neočekivan.

“Nemoj ti nama zdravo…Oli da te izbijemo?”

“Zbog čega?”, upitao sam začuđeno.

“Družiš se na onim pederom Mitrovićem!”

“Ko peder?! Dražen?!”

Bio sam krajnje iznenađen.

“Jes’… Razgovarali smo o tome sa Pegulom, on zna da preopzna pedere. Zar nisi primjetio kako  se stalno prenemaže i kako su mu pokreti čudni?!”

Nije da sam ikada u bilo čemu obraćao pažnju na bilo kakve detalje, ali Dražen je zaista je imao malo čudne pokrete. A naravno, nakon konsultacije sa Coletovim starijim bratom -Pegulom (inače najjačim dječakom u školi), nije bilo mnogo prostora za sumnju. Iako je oduvjek bio malko problematičan i vise nego loš đak, nikada nismo sumnjali u njegov intelekt. Prođi sve ulice, i pročitao si sve knjige, bio je moto za koji je smo znali da ga je lično izmislio.

“To je sve zbog sestara…Praktično su mu sjebale mozak! Sigurno zajedno pričaju o momcima!, dodao je Cole s gađenjem.

To je zasigurno bila istina. Ja sam imao samo jednu sestru,  i to je već bilo previše.

“Sigurno se ti i on jebete zajedno a? Nabadaš ga tom glavurdom, je li glavurdane mali, a?! Hahaha…”

Bio je to Dmitar. Smijali su se, sva trojica. I ja sam se smijao, mada mi uopšte nije bilo do toga. Mrzio sam toga majmuna, i da je bio sam vjerovatno bih reagovao drugačije, moguće da bih izvukao nerješeno. Ali sada nije bilo vrijeme za borbu, naročito onu u kojoj bih od sve trojice zasigurno dobio dobre batine.

“Hahaha…Dmitree…kraljuu…Ja se, da vam pravo kažem,  ni ne družim više sa njim, jer  sam i sam primjetio da je malo čudan… A kad malo bolje razmislim, ima tu još nešto, to vama momci sigurno mogu reći u povjerenju… “

Malko sam se nagnuo prema njima, a zatim su i oni uradili isto.

“On nikad ne onaniše!…Priznao mi je…”

Pogledali su me kao ovce.

“Ada… drka! Razumijete?!”, pojasnio sam.

Lica su im se u trenutku ozarila srećom. Uslovljena reakcija na riječ koju sam izgovorio.

 “Aaaa…Ahahaha! Pa jes’… Upravo tako! Kakav peder!”, konstatovali su nekako zajednički.

Osjetio sam da smo izgradili odnos povjerenja, pa sam nastavio.

“A što se pedera tiče, bolje mi ih nemojte ni pominjati! Ja se toga istinski gadim. Da mi je sin peder sigurno bih ga ubio!”

Iako niko od njih trojice još uvijek nije dotakao ženske grudi (jer bi za to sigurno svi znali, kao za Aleksa i Slavicu iz VIII2), svi su se kao pravi džentlmeni i provjereni heteroseksualci složili i sa ovom mojom konstatacijom. Bio sam izuzetno ohrabren…

“Nego momci, što činite? Ima li što žensko? Haha…”

Pogledali su se međusobno.

“Nego Radunoviću, znaš li da voziš?”

“Naravno da znam”, odgovorio sam odlučno. Naravno da nisam znao, jer se onaj pokušaj kada sam se zamalo sa ocem zapucao u komšijsku ogradu teško mogao nazvati bog zna kakvim umijećem.

“E pa ajde, vozi onda odavde…”

“Haha….dobar, dobar!”, odgovorio sam.

Pokupio sam se i otišao…

***

Nisam se više družio s Draženom. Teško da sam družio sa bilo kim i zbog  toga sam bio konstantno nervozan. Ne samo zbog toga, naravno, već i zbog nepokolebljivosti Tee (da ima bilo šta sa mnom) i profesora matematike (da mi umjesto dvojke da četvorku, u kom slučaju bi mi još samo malo nedostajalo za odličan). Bio sam toliko vraški nervozan, da me je majka jednog dana zgrabila za ruku i odvukla  kod psihologa.

„Zaboga pogledajte ovog mog sina! Sa njim se više ne da razgovarati!“

„Razumijem vas gospođo”, odvratila je, “ali mislim da ne bi trebalo tako da ulazite i da ga dovodite kao zatvorenika. To sigurno neće pomoći…“

Majka je izašla  napolje, a ja sam ostao da pričam sa tom divnom korpulentnom damom koja je takođe imala sina mojih godina. I sve što ide uz to. Ne sjećam se o čemu smo razgovarali, ali se dobro sjećam da je moja majka ostala u toj kancelariji mnogo duže od mene. Odatle je izašla je sva zajapurena i raširenih očiju… Zaprepaštena! Zagrlila me…

„Sine moj, srećo majkina! Pa voli tebe majka! Pa koga ću voljeti ako ne tebe?!“

Gledao sam je iznenađeno. Još uvijek sam bio ljut.

„Zaboga… Zar stvarno misliš da te tata i ja više ne volimo?! I da je sva pažnja posvećena tvome bratu i sestri?!“

Ovo je za mene ipak bilo novo.

“Mislim?”

Bilo je to pitanje naravno, ali ga je ona shvatila kao odgovor. Zato me je još jače stegla i počela da plače. Tu, u hodniku škole… Srećom nije bilo nikog!

Čudno. To sigurno nije bilo ono što sam tog dana rekao psihologici, tim prije što mi tako nešto nikad nije palo na pamet. Mada je sigurno bilo tačno.  Sve to sa psiholozima je prilično zajebano. S obzirom na njihove gotovo natprirodne moći (skoro onakve kakve je posjedovala nastavnica hemije) svašta mogu da ti pronađu u glavi. Nije ni čudo da su, barem sudeći po filmovima, bili najbolji prijatelji miliona Amerikanaca, uz odgovarajuću proviziju naravno.  Nisam bio naročito raspoložen za neke dublje analize jer je bilo samo pitanje vremena kada bi iz moje glave iskočila gomila golih razuzdanih žena koje su u mom pubertetskom životu igrale više nego značajnu ulogu, i koje bi, gotovo sigurno, bile nepravedno optužene za moje ponašanje.  Kao da Isus već dovoljno nije bio protiv njih i spremao mi zbog toga najsurovije kazne, od sušenja ruku i vječitog kuvanja u kotlovima pakla, do one, naučno lako dokazive, da ću nastavim li ovako već u ranoj mladosti potrošiti svu svoju sjemenu tečnost.  Petljati se sa psiholozima, znao sam dobro, bi bilo podjednako glupo kao petljati se sa policijom. Tako sam bez ostatka bio spreman da prihvatim ovu hipotezu o nedovoljnoj ljubavi. To se odmah pokazalo kao izuzetan izbor, jer osim što sam se tih dana doslovno davio u kokicama, koka koli i palačinkama, značajno sam unaprijedio i svoju kolekciju video igrica što je nedostatak društva činilo znatno podnošljivijim. Beskonačno podnošljivijim! Najednom ni ta dvojka iz matematike nije bila toliko problematična. Jedino je ona bila problematična… Ona… Moja Tea… Glupača! Jedino što sam mogao da uradim u takvoj situaciji  je da jednu ljubav zamijenim drugom u nadi da će nova biti mnogo veća, bolja i plemenitija (ili da će razliku od Tee barem htjeti da priča sa mnom i imati barem nekakve grudi)… Žao mi je Tea, uvijek ću te voljeti, ali vrijeme je da krenem dalje u svoje ljubavne pohode! Da, sa ponosom ali i suzama u očima ćeš jednog dana govoriti – “Da, taj nevjerovatni čovjek, taj istinski Kazanova (i vozač formule jedan) je mogao biti moj! Morao biti moj! Jer ja, ja sam bila njegova prva i  istinska ljubav! Ali sam sve to upropastila onog prokletog dana kada sam izbucala to predivno pismo (dabogda mi se zbog toga ruke osušile!)… ”.

I tako je jednog dana u VIII2 i u moj život zakoračila Đurđina, a nevolje su naravno tek počinjale…


Vreme posete 
Aleksandar Novaković

- Od jedanaest do dvanaest, tako su mi rekli na recepciji. Stari rasejano klima glavom i pokazuje Junioru na stolicu:

- Sedni, sedni. Ja ionako ne mogu da sednem. Mogu samo da sedim. Stalno. Večno.

Verovatno će me i sahraniti u ovom čudu.

-Ćale, nemoj ponovo tu priču…

Snažne, koščate, pegave šake padaju na prašnjave toškove. Nekoliko snažnih pokreta i evo ga, oči u oči sa svojim sinom. Stari skuplja oči, skenira to lice. Da li je moguće da ga je zaista napravio? Ta podbula, bleda faca s podvaljkom. Nema ni trideset a vidi ga! Đemba đembasti! Ne zna se gde počinje, gde završava. Ništa se ne zna osim jednog – ovaj momak je pregojazan. Znoji se, oseća njegov zadah, nešto čudno, teško i slatkasto. Kao crveni luk, majonez i hamburger. Kao leš koji se raspada. Nosi kaki šorc koji otkriva njegove anemične, tanke nožice. Nosi crnu majicu s najstupidnijim natpisom svih vremena: I am with stupid! I to čudo u njegovoj šaci, to hiper-duper-super-tablet pomagalo. Kucka li kucka. To sranje je ušlo u modu kad je stari bio u najboljim godinama. U vreme kad je pravio Đembu. I, eto, četvrt veka kasnije, ljudi nisu smislili ništa gluplje za ubijanje vremena. Matori zuri u to 3D, smell suggestive prdalo u kobasičastim prstima njegovog sina. Razvlači predatorski osmeh:

-Sine, mogu li da pogledam to?

Sin mu uputi bezizražajni pogled.

-Neka ćale. Razbio si mi tri komada na istu flajnu.

Flajna je u novogovoru klinaca fora s lajnom sintetičkog kokaina, dakle urađena, ludačka fora.

- Pa dobro, u pravu si. Možda sam pomalo ludista.

- Misliš, lud?

- Ne, ludista. Ludisti su bili radnici koji su u 19.veku razbijali mašine…

Đemba skreće pogled u stranu. Krišom kucka po ferceravoj virtuelnoj tastaturi. Eeee, sine, misli se otac, to što radiš je kao i prdež u prepunom liftu – ne možeš ga sakriti.

- Okej, sine, ja znam da ti dosađujem.

- Šta kažeš? A, ne, ne dosađuješ mi.

“Jebani prsti, prestani da kuckaš s tim jebenim prstima!”

- U vreme kad si se ti rodio, čuješ li me sine? U vreme kad si se ti rodio nismo išli na video konferencije. Viđali smo se uživo. Kuckali smo čaše pune pića, gledali se u oči. Nazdravljali smo za zdravlje i malkice se trovali ali nam to nije smetalo. Imali smo snage da potrčimo za autobusom. Da vodimo ljubav svakog dana. Mada, već tada, počeli smo da se gubimo. Da se osipamo. Tonuli smo u svet laži u kojem ti sad živiš.

Sin je na trenutak prekinuo s kuckanjem i raširio tamne oči. Blago se nagnuo napred, tiho stenjući.

- Koja laž? O čemu ti pričaš ćale? Da nisi polokopizdio?

- Sve je to laž, sine. Od tvog posla, održavanja kompjuterske baze podataka nacionalne kanalizacione mreže pa nadalje. Govna su govna. Nije potrebno da neko sedi dvanaest sati i kucka o njima. Ako se začepe ili izliju oni pozovu dežurnu službu i to je sve.

Sin je umorno mljacnuo.

- Smaraš.

- Smaram?!-povikao je starac i uperio kažiprst u njega- Da je meni moj matori rekao to što sam ja rekao tebi ja bih skočio i odgovorio: “ Jebi se, neću da te slušam! Ja imam svoj život! Ja volim tu kanalizaciju i ta govna!”A ti? Šta kažeš? Smaraš? Roditelji nisu tu da te zabavljaju već da te podignu. A ti si to izabrao jer si išao linijom manjeg otpora – tu ima posla, to ću da radim, govana će biti dok je civilizacije i kraj! Sediš i gojiš se! I prestani da kuckaš po toj tastaturi! Barem da tražiš gole ribe pa da te razumem ali ne. Kladim se da surfuješ u potrazi za  novim tehničkim gadžetima, za slikama slatkih maca, za snimcima javnih pogubljenja. Tvoja generacija ima tela reda radi. A tako ih i koristite. I tako i izgledate. Jesi li ti, kad smo kod toga, jebao nešto? Ne slaži mi priče o onim virtualnim 3D nimfama. Nešto pravo. A?

- Pička smrdi – odbrusio je sin nabirajući nos.

- Za razliku od tebe koji si mirisni cvetak.

Sin se, s bolnim uzdahom, zavalio unazad. Stolica je zaškripala pod njegovom telesinom. Njegovo škembe je počelo da talasa. Par sekundi kasnije nastupila je lipidna bonaca. Gledao je oca nekim  čudnim, umrtvljenim pogledom. Oči su mu bile blago zakrvavljene a prsti su počeli da se grče.

- Znam da možeš da ostaneš ovde od jedanaest do tri ali si slagao da su posete samo od jedanaest do dvanaest. Želeo si da pobegneš što pre. I možeš. Evo, reći ću ti ono što imam i posle možeš da ideš. Nemoj se vraćati ako to zaista ne budeš želeo. Nema obaveze. Tvoja majka nije s nama. Tvoja sestra je zbrisala u Peru. Nemaš nikakve obaveze da me lažeš kako ti je stalo. Ne trebaju mi više laži ,Poslednji put kad me je neko lagao ja sam oprostio. Bila je to tvoja majka. Tada si imao tri godine. Radio sam glupavi posao u skladištu koji sam mrzeo. U to vreme smo svi mrzeli svoje poslove. Naročito mi koji smo završili one fakultete koji danas više i ne postoje. Znaš, one društvene. Ja sam, da gadost bude veća, pisao. Da, to su one dosadne knjige u našoj vitrini koje nikad nisi otvorio. Primetio si moje ime na njima? Dobro, i to je nešto. Elem, radio sam na viljuškaru i premeštao brda zapakovanih knjiga s jedne gomile na drugu pa na treću pa u kamion. I tako ceo dan. A te knjige, da ironija bude veća, su bile knjige pisaca koji su pisali za one koji ne čitaju. Dela isfuranih imena, mamlaza koji su podilazili nekim neuhvatljivim zakonima tržišta. Njima slava a meni One way ticket to Palookaville… Šta je to Palookaville? Nebitno, kako su skotovi govorili u moje vreme, nebitno. I stvarno, bilo je nebitno. Njihovo pisanje, moje viljuškarenje, sve je bilo nebitno. Dakle, tri godine na tom poslu stvarno otupe čoveka. Navuku ga na svašta. Alkohol recimo. Otišao sam, po završetku  smene, u kafančugu, nekoliko šljakera i ja. Bio je klizav, slinav dan. Naša zemlja je tada bila evropska prestonica kiše i nebeske sile su nam sjebavale već četvrto leto zaredom. Popio sam Boga oca i izašao ulicu. Jedva sam se držao na nogama. I onda mi je naspelo, onako raznesenom od špiritusa, da pretrčim ulicu . Da, tamo gde nema semafora. Naravno, u ono drevno doba, i dalje su ulicama jurili tramvaji a nebom su leteli pterodaktili, hehehe! Ja sam se, dok sam prelazio ulicu,  pred sam finiš, okliznuo  i izvrndupečio u nezgodnom trenutku. Pokušao sam da ustanem ali sam  bio ntotalno udrvenjen. Naišao  je tramvaj  i hitro, kao kasapska satara, odsekao noge ispod  kolena. Pravo čudo da sam preživeo. Posle sam, pogledaj, ovo ti nisam pokazao. Da, vidiš, zato uvek nosim ove kožne narukvice. Duboko ko Veliki Kanjon, a? Šta je Veliki Kanjon? Ponor koji te inspiriše da skočiš u njega. U svakom slučaju, nisam mogao da živim ovakav kakav sam i presekao sam vene. I opet su me spasili. Koliko god da je krvi isteklo iz ovog matorog tela, ono se nije dalo. Živelo je uprkos meni. A tvoja majka me lagala, govorila mi da je ovaj ili onaj izdavač prihvatio moj roman, da je ovaj ili onaj književni časopis objavio moju priču. Govorila mi je to da bi mi dala snagu da preživim. Da imam čemu da se nadam jer je znala koliko mi je umetnost značila. Pisanje je teška zavisnost. Luđa od alkohola koji me koštao nogu i nešto jetre. Jer, kad uđeš u taj svet, ne ovo virtuelno, naručeno sranje koje imate na svakom ćošku već u svet koji ti sam stvaraš, onda si u u njemu ceo. Tvoja porodica i tvoji prijatelji, niko više nije pored tebe. Samo priča i ti. Zato si ponekad čudan, isključiš se, čini se da ti je to najvažnija stvar na svetu. I onda tvoja žena laže, daje ti male količine droge poznate pod imenom sujeta da bi se izbavio. Jednom drogom leči rane koje je nanela druga. Što ne znači da ćeš se izlečiti. Nikad se ne izlečiš od pisanja. Čak i onda kad ga ostaviš. Pogotovo tada. Prekinuo si da se ne bi ponavljao. U pravo vreme. I krivo ti je zbog toga. A t i i tvoji drugari mutanti, vi ste uspeli da pobedite tu ovisnost. Nemate je više. Nije ni potrebna. O čemu ćete vi pisati? O čemu ćete pevati? O prekomernom gojenju i srčanim problemima tinejdžera? O novom hamburgeru na tržištu? Ili o smešnim starcima koji se sećaju davnih dana koji nikome više nisu bitni? Ja sam bio ovisnik, priznajem, ali sam i živeo. Doživeo sam stvari koje ti nikad nisi a voleo bih da hoćeš. Vodio sam ljubav s dvadesetak pravih žena kojima, kako kažeš, smrde pičke. Radio u polju. Radio na gradilištu. Tukao se s triput jačim od sebe.  Proveo noć u policijskoj stanici. Probao nekoliko zakonom zabranjenih opijata. Spavao na klupi u parku. Pravio budalu od sebe. Pešačio satima bez ikakvog  stvarnog cilja. Voleo tvoju majku. Video Severno more, osetio ga, omirisao. Popio pola Sredozemlja plivajući i daveći se u istom. Ne virtuelno, stvarno. Tada se išlo na nešto što se zove put i vodili smo i tebe kad si bio beba. Ali ,toga se ne sećaš. Što bi? Ne sećaš se verovatno ni onih silnih razgovora koje smo vodili kad si me kao klinac gurao po parku. Tada si imao snažna ramena i ravan stomak. I smejao si se. Ponekad. Šta ti se dogodilo? Da si samo nekad skupio malo živaca i pročitao moju poslednju knjigu. Posvetio sam je tebi, mom glavnom junaku. Bilo je to malo pre nego što si napunio osamnaest godina. Tvoja majka je uspela da je progura kod jednog od poslednjih umirućih izdavača. Tiraž: sto primeraka. Tamo je i dalje, u vitrini. Ako te to zanima.

Otac je obrisao zamućene sive oči i pogledao sina koji je, zapanjujuće hitro za nekoga njegove konstitucije, spustio mobilni telefon u džep šorca.

- E, ćale, sad je tačno dvanaest. Jel važi ono što si rekao? Ono o dolaženju?

- Da. Važi. Ne moraš više nikad da dođeš.


Košava 
Jelena Bogdanović

Živelа jednom nаjlepšа ženа nа svetu. Imаlа je nаjlepše smeđe oči, krаtku prosedu kosu i tаnke ispucаle usne. Bila niskа i punаčkа, а šаke su joj bile hrаpаve i ogrubele kаo kod muškаrcа. Imаlа je oko pedeset godinа i njen nežni izgled beše potpuno izbledeo. Njenа se toplinа videlа u sitnom smeđem, pomаlo tužnom pogledu, koji je često stidljivo bio uperen u pod. Zdepаstа figurа skrivаlа se ispod široke odeće i prevelike muške jаkne, kojа je izgledаlа kаo džаk koji je progutаo ovo okruglo telo. Od njenog izgledа odudаrаlа je povećа, isuviše ženstvenа, krvavo bordo torbа, koju je dobilа zа rođendаn od ćerke pre nekoliko godinа. Kаdа god bi ulаzilа u аutobus, ponosno bi stiskаlа tu torbu kojа je neobično smešno izgledаlа u njenim ogrubelim rukаmа.

Zvаlа se Nаdа i prаvilа je nаjbolju gibаnicu u mаlom nаselju kojem je živelа. I ne sаmo gibаnicu. Prаvilа je i nаjukusnije kolаče i sаrme nа celom svetu. Celo nаselje ne bi bilo u stаnju toliko dа jede, koliko bi Nаdа moglа dа spremа. Tаkođe je nаjveštije plelа džempere i imаlа je nаjlepše cveće u dvorištu. Grlilа je osmehe ljudi oko sebe i hrаnilа se njihovim uživаnjem, а nаjmoćnije se osećаlа ondа kаdа je gledаlа njihovа rumenа, nаsmejаnа licа kаko se tаpkаju po stomаku, hvаleći je zbog divnog cvećа i još lepših miljeа koji su bili svudа po kući.

Nаdа je juče umrlа. Ali dаn pre nego što će zvuk zvonа crkve rаsuti svoj jednolični odjek po uskim ulicаmа, gubeći se dаleko u snegu zаvejаnih brdа; i pre nego što će Strаhinjа izbezumljeno gledаti mаli kovčeg svoje žene, još uvek ne shvаtаjući dа se čitаvа lаvinа životа, sа Nаdinih, survаlа nа njegovа leđа; i pre nego što će ovo mаlo mesto ispuniti promuklo nаricаnje komšinicа, Nаdа je ustаlа ujutru, spremаjući doručаk mužu, oblаčeći se zа posаo. Beše pet sаti i još uvek je bio mrkli mrаk. Pošto je zаvršilа sve poslove, žurno je zgrаbilа svoju torbu, pаžljivo je stаvljаjući nа rаme. Pogledala se u ogledalo i zadovoljno osmehnula pre nego što je izašla.

„Idem Strаhinjа. Probudi Suzаnu zа školu. Ostаvilа sаm joj doručаk u frižideru. Kаži joj sаmo dа podgreje, аko hoće. Dobro. ‘Ajde zdrаvo!“ reče i izаđe u mrаčno, snežno jutro. Strаhinjа je još uvek doručkovаo, listаjući jučerаšnje novine i ne podigаvši pogled dok je Nаdа govorilа. Ali dobro. Uvek je on tаko mrzovoljаn i nerаspoložen ujutru. Kаdа je zаvršio, skloni se od stolа i opsovа shvаtivši dа je Nаdа sinoć zаborаvilа dа unese njegove cipele u kuću, pа su one sаdа bile hlаdne. Nаmrgođen, spremi se zа posаo, probudi Suzаnu i ode. Suzаnа se još dugo okretаlа u krevetu i odlučilа dа je nаjbolje dа dаnаs ne ode u školu, jer je nаpolju previše hlаdno. Lenjo je odšetаlа do frižiderа, nervozno gа zаlupivši, videvši štа je u njemu.

„Hаlo kevo! Koliko se sećаm, juče sаm ti reklа dа sаm nа dijeti! I štа si mi ovo ostаvilа? Stvаrno, ne mogu dа verujem! Vаžno je dа ti sebi spremiš dа jedeš, а mene ko šišа, je l’? Džаbe mi se izvinjаvаš sаd! Nаrаvno dа neću pojesti ovo, puno je mаsti!”

Nаdа htede dа odgovori, međutim, Suzаnа je već prekinulа. Nаdo, glupаčo, kаko se ne seti, mаjku mu, pа juče ti je reklа! Čitаvog dаnа je rаzmišljаlа o Suzani dok je čistilа toаlete i prаlа hodnike stаre škole.

Nаpolju je košаvа snаžno bаcаlа sneg i povremeno silovito udаrаlа prozore koji su podrhtаvаli pod njenom jаčinom. Prozori su rаsipаli preteći, piskаvi odjek duž celog hodnikа i,  nemoćni dа zаustаve vetаr, puštаli su gа dа, oštаr kаo hiljаdu noževа, struže kožu čistаčicа. Snаžnа košаvа bаcаlа je drveće mučeći gа i sаvijаjući do zemlje, а zаtim gа opet isprаvljаlа, dok je ono, izmučeno i elаstično, istrаjno plesаlo uz divljаčku igru vetrа.

„Hаjde Nаdo, pusti to, idemo kući!“ reče Nаdinа koleginicа, dok je ovа zаmišljeno ribаlа klupu nа kojoj je bilo ispisаno “Tetkice smrde!”. Nаdа se uplаši, očigledno uprаvo trgnutа iz dubokog rаzmišljаnjа. Toplo se osmehnu koleginici, otkrivаjući zube, od kojih su neki odаvno ispаli. I tаko one krenuše. Koleginicа nа jednu, Nаdа nа drugu strаnu. Košаvа nije posustаjаlа i pljeskаlа je Nаdine pune obrаze. Onа kupi nаmirnice zа kuću i uputi se kа аutobuskoj stаnici. Ruke su joj skoro sаsvim pomodrele od hlаdnoće, dok je teglilа teške kese.

„Hаlo!“ zаdihаno se jаvi nа telefon.

„Hаlo, Nаdo, gde si? Požuri, ‘lebа ti, umresmo od glаdi!“ reče Strаhinjа pospаno i nezаinteresovаno.

„Evo, evo, stižem nа stаnicu, brzo ću!“ odgovori Nаdа i s mukom vrаti telefon u torbu. Kаd podiže pogled, vide dа njen аutobus uveliko stoji nа stаnici. Onа potrčа, pаžljivo i čvrsto stežući kese, dа joj ne bi ispаle i dа se jаjа u njoj ne bi polomilа. Autobus poče dа zаtvаrа vrаtа, а onа brže potrčа sа silnom nаmerom dа stigne, iаko je košаvа gurаlа nаzаd. Tаdа, nogа joj polete u strаnu nаgаzivši nа debeli led. Onа pokušа dа se zаdrži nekаko, čvršće stežući kese, аli ipаk izgubi rаvnotežu. Njene promrzle ruke refleksno ih pustiše i počeše dа prаve smešne pokrete u vаzduhu, kаo dа žele dа se uhvаte zа nešto, а kese rаzbаcаše svoj sаdržаj svudа okolo. Nаdа je ležаlа glаvom nаslonjenom nа ivičnjаk, i njeno telo nikаd do sаd ne beše ovako mirno.

 “Hej druže, je l’ si dobro? Druže!”

“To je žena, budalo, zovi Hitnu pomoć!“

To su bile reči koje je Nada čula dok je lepljiva tišina počela da prigušuje žamor ljudi što su se počeli skupljati oko nje. Pokuša da izgovori „Ma dobro je, okliznula sam se, daj mi samo ruku, molim te, da mi pomogneš da ustanem“, ali umesto toga samo par puta nemo otvori usta, a njene reči upadoše u vrtlog koji je silovito gutao svaki zvuk.

I tаko se oko Nаdine prosede, okrugle glаve tromo širilа lokvа osmehа i ljubаvi premа celom svetu. Nаdine silne ideje zа pletenje novih miljeа i džemperа, i njeni mnogobrojni recepti, bojiše sneg oko nje u krvаvo bordo boju.

Zа to vreme Strаhinjа i Suzаnа sedeli su kod kuće ispred televizorа, gledаjući vesti.

„…toliko snаžnа, dа je prelomilа ogromno drvo koje je pаlo nа trаfo-stаnicu i ostаvilo obližnje nаselje bez struje…“

Strаhinjа zevnu. Suzаnа je mаzаlа nokte. Stomаci su im krčаli.


Cug 
Marko Dejanović

Beži Jankec, beži Jankec, cug ti bu pobegel, cug ti bu pobegel, ne buš videl beli Zagreb grad. Ne buš videl beli Zagreb grad. Ne mogu izbaciti ovu popevku iz glave. Bila sam mala kad sam ju prvi put čula. Ne sjećam se tko ju je pjevao, ali se sjećam pouke. Što je pjevač nama djeci poručivao. Bilo je to u Laktašima, mjestu kraj Banja Luke. A pjesma o Jankecu kojem bi mogao pobjeći vlak je bila poluobrazovna, polušaljiva pjesma o dalekoj nekoj grupi Jugoslavena, o dalekoj braći zvanoj Zagorci. U bosanskoj Krajini su Zagroci, naime, bili na glasu kao glupi.

Naj pobegne, naj pobegne, karta mi je v’žepu. Pak bum videl beli Zagreb grad. Hi, hi, hi. On misli da će ga vlak čekati samo zato što ima kartu u džepu. To je bila pouka. Mi, čak i mi djeca iz Bosne smo znali da vlak nikoga ne čeka. Kupio ti kartu ili ne kupio.

Danas znam da tu pjesmu pjevaju i Zagorci. Znam i da je i sam drug Tito bio Zagorec. Ali to mi nitko nije rekao kad sam bila mala. Ne znam je li pjevanje pjesme o glupom Zagorcu Janku bilo prikrivena antititoistička propaganda. Ako jeste, bila je vrlo dobro prikrivena. Jer nikada mi nije palo na pamet da pomislim da je drug Tito bio glup. Sjećam se da je među nama djecom bilo popularno pitati koga najviše voliš. I odgovor je bio Tita. Pa mamu. Svi su tako odgovarali. Lakše bi nam, dakle, bilo povjerovati da nam je mama glupa nego sam Tito.

Ali sada, dok se približavam Titovom plavom vlaku, dok se spremam na putovanje njime od Beograda do Bara, iz glave ne uspijevam izbaciti pjesmicu o glupom Zagorcu Janku. Možda je malo neprikladno. Ipak, treba imati na umu da sam rođena tek 1982. Dakle, nakon što je drug Tito odradio svoju zadnju vožnju plavim vozom. Osim toga, drug je bio ateist, nije vjerovao da će poslje smrti biti išta više nego mrtav. A mrtvaci su po sili prirode glupi. Nemaju nikakve moždane aktivnosti. Tako da je danas čak i jedan Tito apsolutno glup.

Biti će ovo neobično putovanje. Rijetko kada putuješ tako da razgledavaš i krajolik kroz koji prolaziš i samo sredstvo kojim putuješ. Za početak, da se smjestim.

Titov voz mira je plav kao što je Facebook plav. A na Facebooku postoji grupa za one koji su vozom mira putovali, putuju ili će tek putovati. Možda se netko na grupi javio da je u valku. Provjeriti ću. Kako bi drug Tito komentirao pametne telefone? Tko će to znati? Možda da upitam u grupi? Možda nađem nekoga s kim razgovor mogu dovršiti u vagonu, sjedeći u salonu kao što su kraljica Elizabeta i Josip Broz sjedili nekada.

Oli Verkovich za profilnu fotografiju ima zalazak sunca, a njegov post je na vrhu. Nitko ga nije lajkao. Ni komentirao.

Danas putujem Titovim vlakom. Danas ću umrijeti. Samo da znate.

Mnogi su vidjeli Olijev post. Facebook prikazuje da su ga vidjeli. Ali nitko očito ne želi komentirati. Kakav je to post? Kakav je to bezobrazluk? Želim komentirati, ali i ne želim. Ne želim si kvariti putovanje. A opet, ne mogu ga zanemariti.

Vlak se puni. Ljudima. Putnicima. Turistima. Ljubiteljima druga Jože, ljubiteljima vlakova, strancima fasciniranih istoričnošću ovoga prevoznog sredstva. Znaju li oni koliko je državnika bilo na sprovodu Josipa Broza? Je li i Oli među njima? Napisao je svoj prijeteći post na našem jeziku. Nije ga, znači, namjenio strancima. Kvari veselje samo svojima.

Moram ovo riješiti. Moram saznati. Neću se moći opustiti. Upropastiti će mi cijelo putovanje. Poslat ću Oliju poruku.

Milena:  Šta ti znači onaj post na grupi?

Oli: Prva rečenica znači da danas putujem Titovim plavim vlakom. Evo, upravo sam se ukrcao.

Milena: A druga rečenica?

Oli: Druga rečenica znači da ću okončati svoj život u ovom vlaku.

Milena: I ja sam u vlaku.

Oli: :(

Milena: Putuješ sam?

Oli: Da.

Milena: Gdje si? U kojem vagonu?

Ne odgovara. Izgledalo je na trenutak kao da nešto piše, ali je prestalo. Ništa ne odgovara.

Milena: Je li ti Oli pravo ime?

Oli: Nije.

Milena: Ne želiš mi reći u kojem si vagonu?

Oli: Ne. Nemoj se ljutiti.

Milena: Hoćeš mi reći pravo ime?

Oli: Zašto?

Vlak kreće. Krećemo. Ima čak i ljudi na postaji. Mašu nekome. Meni nitko ne maše. Ali to je u redu. Odlučila sam ići na ovo putovanje sasvim sama. I usput upoznavati suputnike. Možda s nekima od njih nastaviti druženje na crnogorskoj rivijeri. Tko zna? Ali prva osoba koju upoznajem je Oli. Samoubojica. Ili je možda netko terminalno bolestan?

Milena: Kako znaš da ćeš umrijeti baš danas?

Oli: Zato što ću se ubiti.

Super, samo mi je samoubojica trebao. Nisam to trebala pitati. Da nisam pitala, možda sam mogla zanemariti post nekog anonimca. Ionako je vjerojatno riječ o nekoj budali koja zajebava. Neću mu se više obraćati.

Putujem već preko pola sata. Odlučila sam ne misliti o Oliju, ali samo o njemu mislim. Kako me je zajebao. Neće ovo ovako ići.

Milena: U čemu je problem?

Oli: Koji problem?

Milena: Mora biti neki problem, ako se ideš ubiti.

Oli: Problemi su prepreke. Zagonetke. One mogu izgledati neriješive, ali nisu. Postoji riješenje. Samo ga možda još nisi našla. Možda ga nitko još nije uspio otkriti. Ali mora postojati. Inače problem ne bi bio problem. Problem bez rješenja nije problem.

Oli: Samo idioti se ubijaju zbog problema. Ja nisam idiot.

Stojim i ne znam da li da mu odgovaram. Vlak je već napustio Beograd. Nisam to ni primjetila. Upropastiti će mi putovanje. Ma upropastio mi ga je već. Gledam ljude oko sebe. Sve su turisti. Neki gledaju u svoje pametne telefone, ali rade selfije. U Titovom plavom vlaku. Mogla sam i ja raditi selfije. Da nije kretena.

Milena: Daj, reci mi u kojem si vagonu. Da razgovaramo licem u lice. Ne ovako…

Oli: Čini mi se da me nisi shvatila ozbiljno. Ja ne želim da me spriječiš.

Milena: Zašto si na grupi napisao onda?

Oli: Zašto itko išta piše po fejsbuku?

Milena: Ti mene zajebavaš?

No, hoćeš napisati ili nećeš?

Milena: Jel pišeš nešto? Pokazivalo mi je da pišeš, ali nisi ništa poslao. 

Oli: Ne, odustao sam.

Milena: Zašto?

Oli: Ne čini mi se da želiš razgovarati. Mislim, nisam ja tebi poslao poruku. Možeš jednostavno prestati se dopisivati sa mnom i uživati u putovanju.

Milena: Pa da negdje putem sve stane jer si se ti ubio. I ja znam da sam to mogla spriječiti. I da se osjećam grozno.

Oli: Ako ja umrem, ti ćeš se osjećati grozno. Ako ti se unaprijed ispričam, hoćeš li se osjećati bolje?

Hodam kroz vagon. Zagledavam se ljudima u lica. Nije im ugodno kad me uhvate da to činim. Kako da ga prepoznam? Za početak moram nastaviti razgovor s njim. Turisti su se uglavnom posvetili putovanju. Razgledaju. Pričaju jedni s drugima. Fotografiraju i gledaju kroz prozore. On ništa od toga neće činiti. On će sjediti negdje i buljiti u svoj pametni telefon. Ako nastavimo razgovor.

Milena: Čime se baviš?

Oli: Aktuar sam

Milena: Šta je to?

Oli: Vrsta matematičara. Radimo najčešće za osiguravateljne kuće.

Milena: I, jel voliš to?

Oli: Volim. Super je posao. Dobro plaćen. Bilo je jedno istraživanje prema kojem je to najbolji posao na svijetu. Aktuari su najsretniji.

Milena: Malo si ironičan?

Oli: Ne. Stvarno je bilo to istraživanje. Ironično je što ja to sad pričam. Ali to je tako.

Milena: Mrzim kad ljudi kažu “to je tako”. Kao, treba se samo pomiriti.

Oli: Kad bi sve u životu htjela vidjeti kao problem. Ali nije sve problem. Nije sve jednadžba s nepoznanicama. Neke stvari su “proste brojke”. I tu nema rješavanja. One su takve kakve jesu. Možeš se pomiriti s njima ili rastati od njih.

Milena: Ubiti se?

Oli: Da

Čini mi se da besmisleno obilazim vlak. Ljudi me malo čudno gledaju. Nisam samo zavirila u Titovu i Jovankinu sobu. Možda bi trebala. Možda se zavukao u Titov krevet i dopisuje se sa mnom.

Prolazim kroz svečanu salu. Na 24 stolice oko masivog orahovog sela sjedi 24 mladih Amerikanaca. Užasno su glasni. Oli sigurno nije jedan od njih.

Prolazim već drugi put kraj zida na kojem je starinski telefon. Sa onim krugom u koji guraš kažiprst i onda okrećeš krug. Tako biraš brojeve. Prvi put kad sam prolazila je neka djevojka gurala svoje debele prste unutra i birala. Mislim da joj je bilo prvi put u životu da je na taj način birala telefonski broj. Neobično. Mislim, neobično je to što mi je to tako čudno. Mislim da sam i sama samo jednom, kao djevojčica, birala telefonski broj na takvom telefonu. A opet mi je čudno da je ovu turistkinju to tako oduševilo. Da nema Olija, lako je moguće da bi baš ja gurala svoje debele prstiće u rupice i birala neki broj na telefonskom aparatu koji vjerojatno već desetljećima nije u uporabi.

Milena: Jesi bio u de Gaulle salonu?

Oli: Prošao sam kroz njega. Tražiš me?

Milena: I, kakvim ti se čini?

Ignorirati ću njegove provokacije.

Oli: Sad sam unutra. Jesi znala da ju turistima predstavljaju kao sobu kraljice Elizbete?

Sad je unutra! Moram onamo.

Milena: Jesi još tu?

Oli: Nisam. Izašao sam. Mimoišli smo se čak. Mislim da si to bila ti.

Ok. Ovo je već maltretiranje. Ako on baš neće da ga nađem, onda ga neću ni naći.

Oli: Ne pišeš ništa. Naljutila si se?

Oli: Ne želim da se sastanemo pa da me sprečavaš. Ne želim. Nemoj se zbog toga ljutiti. Pomiri se s tim.

Milena: A šta želiš? Šta hoćeš?

Oli: Sviđa mi se da razgovaramo. Zabavnije je putovanje.

Milena: Ti si moje upropastio.

Oli: Nemoj tako. Gdje si sada?

Milena: U Titovom privatnom salonu. Nema ljudi ovdje trenutno pa mogu sjediti i tipkati.

Oli: Misliš da je Tito tu sjedio i ovako, kao mi, bezveze razgovarao s nekim važnim? Sa Nehruom? Ili Brežnjevom? Ili de Gaulleom?

Milena: De Gaulle nikada nije bio u plavom vlaku. Trebao je doći pa je Tito dao urediti salon za njega, ali ovaj nije došao. Tako vlak ima de Gaulleov salon, ali nikad nije imao de Gaulla.

Oli: Nisam to znao.

Glupo je ovo. Kad malo razmislim, samo trunku, shvatim da je ovo sasvim glupo. Sjedim u Titovom salonu i pokušavam voditi normalan fejsbuk razgovor, pokušavam ćaskati s nenormalnom osobom. Sa samoubojicom.

Ok, možda sam na trenutak prestala misliti o njegovoj smrti. Ali bilo je to samo na trenutak. Ne mogu se pričati o veličinama koje su sjedile u vlaku mira, dok je negdje tu, u blizini, lik koji će se ubiti.

Oli: Ušutila si?

Milena: Da.

Oli: Zašto?

Milena: Pa teško mi je praviti se da je sve normalno.

Oli: Teško ti je pomiriti se s tim da je tako kako je?

Milena: Možeš to reći kako želiš. Ali ostaje nenormalno.

Ponovo sam u pokretu. Hodam i nastavljam zavirivati ljudima u lica. Kao da ću prepoznati Olija. Kao da se znamo već dugo pa ću ga lako prepoznati.

Oli: Što bi htjela? A da nije da ti kažem gdje sam i da me možeš odgovarati, a ja nemam kuda pobjeći jer smo u vlaku i ne možeš izaći iz vlaka u vožnji.

Milena: Ne možeš ako ne želiš poginuti. Ali ti imaš rješenje za taj problem, zar ne?

Oli: Haha. Da. Zapravo, da.

Milena: Da…

Oli: Ali, reci. O čemu bi ti pričala?

Milena: Kako se planiraš ubiti?

Oli: Uf. Ti odmah u glavu.

Milena: Nije ovo bilo u glavu. U glavu je “zašto ćeš se ubiti?”

Oli: U pravu si. Ostavimo to za sad.

Hodam gore dole kroz ovaj prokleti vlak. Prošla sam već previše puta stopama svih nesvrstanih koji su se njima vozili. Znam da je besmisleno, ali neću odustajati.

Milena: Dakle?

Oli: Nisam ni sam siguran. Prvo sam planirao iskočiti iz vlaka na nekoj crnogorskoj klisuri. Ali nisam siguran da ću to napraviti. Šta ako ne mogu skočiti dovoljno daleko? Šta ako padnem samo iz vlaka i ostanem invalid? Onda sam razmišljao da se bacim pod sami vlak. Ali to nisam siguran da mogu izvesti kako treba. Postoji velika šansa da bih se uspio tako ubiti, ali postoji i šansa da ne bi. Nije lako iz vlaka skočiti pod taj isti vlak. A samoubojstvo ne možeš trenirati.

Milena: Malo mi se puno šališ za nekoga tko je toliko očajan da se ide ubiti.

Oli: Suicid nije čin očajnika, nego čovjeka koji se pomirio sa stvarima da su takve kakve jesu.

Milena: Opet… Previše se šališ. Jesi uopće siguran da ćeš se ubiti?

Oli: Ne moraš mi vjerovati. Nije to nitko od tebe tražio.

Ovi Ameri i dalje sjede u svečanoj sali. Prošla sam kraj njih već bezbroj puta. Neobično je koliko su Ameri bezbrižni, a koliko ljudi ih diljem svijeta mrzi. Njih najmanje zbunjuje što svako malo prolazim kraj njih. Ne pada im na pamet da sam možda teroristkinja koja namješta bombe na početku i na kraju ovog vlaka. Ništa njih ne brine. Oni samo glasno komentiraju krajolik. Postaju i fotkaju.

Milena: Dobro? Kako ćeš na kraju.

Oli: Nisam još sasvim siguran. Imam ideju. Ali ne mogu ti je odati. Ako je ostvariva, nećeš ni znati da sam se ubio. Doći ćeš u Bar i povjerovati da je sve ovo bila samo pizdarija. Glupa šala.

Milena: Super. Znači, ni ovo mi nećeš odgovoriti.

Oli: Neću.

       Sorry.

Milena: Onda: ZAŠTO?

Oli: Ok. Već sam ti rekao da sam radio kao aktuar. To je važno. Jel znaš šta je posao aktuara?

Milena: Ne znam.

Oli: Aktuar računa vjerojatnost. Zapravo procjenjuje rizike. Za gotovo sve možeš izračunati vjerojatnost. Matematika je takva. I to treba osiguravateljima. Treba izračunati kolika je vjerojatnost da neki čovjek koji kupuje životno osiguranje, kolika je vjerojatnost da dan poslje umre. Ali to je još mačiji kašalj. Mi računamo pri osiguranjima svih mogućih stvari. I vrlo vrijednih, puno vrijednijih od jednog ljudskog života. Unosimo varijable i dobivamo procjenu rizika. O tome ovisi koliko će netko platiti samu ratu osiguranja. Koliko je skupo nešto osigurati ovisi o tome koliko je to nešto rizično. Ako trunku dalje razmisliš, riječ je o klađenju. Klađenju s vrlo dobrom procjenom rizika. Ali i dalje klađenju. Pri životnom osiiguranju, recimo, ti kad kupuješ životno osiguranje se kladiš da ćeš umrijeti. Ti si na dobitku ako umreš. A osiguravatelj je na dobitku ako ti ne mora isplatiti novac koji je obećao za slučaj da umreš. Dakle, on se kladi da nećeš umrijeti. Aktuar izrađuje koeficijente.

Milena: Nisam se nikada kladila.

Oli: Nema veze. Razumjela si što sam htio reći, zar ne?

Milena: Da.

Oli: E, ja sam vrlo dobar aktuar. Znam procjeniti rizike. I, ponavljam, to je matematika. Nije riječ o nikakvim instinktima, nema tu intuicije. Ništa takvo. Hladna glava i matematika.

Ja sam vrlo dobar u tome. Bez problema računam vjerojatnost za svakoga i sve.

 

Prestao je tipkati. Čini mi se da je namjerno što više objašnjavao svoj posao. To mu je lakše palo nego ono što sad negdje razmišlja da li da mi ispriča ili ne.

Milena: Jesi tu?

Oli: Jesam.

Milena: Nastavi. Kakve veze ima to što ćeš se ubiti s tvojim poslom aktuara?

Oli: Nemoj se ljutiti. Ali ispričati ću ti na način na koji mi je lakše. Sjećaš se kad smo pričali o biti pojma problem?

Milena: Ne sjećam se da smo ikada pričali o biti pojma problem.

Oli: Pričali smo. Rekao sam ti da je problem prepreka. Zagonetka. A uz svaku zagonetku postoji i rješenje. Isto tako i za svaki problem postoji rješenje. Ako ne postoji rješenje, ne postoji ni problem. Pričali smo o tome.

Milena: Ok, jesmo. To si mi pričao.

Oli: Postoji još jedna dimenzija problema. Naime, problem može prestati biti problem, ako ga na vrijeme ne riješiš. Može postati činjenica. Ono na što možeš samo reći “to je tako”. Problem, ako ne dobije svoje rješenje, postaje “to je tako” stanje.

Milena: Malo si ga zakomplicirao sad.

Oli: Nema veze. Nisam zakomplicirao. To je najpreciznije što mogu reći.

Milena: Ok

Uzalud lutam vlakom. Neću ga uspjeti naći. Znam to, ali ipak nastavljam hodati. Odlučila sam: hodati ću cijelo vrijeme. Ionako smo već u Crnoj Gori. Ne može ovaj put još dugo trajati. Aja ću ga pokušavati pronaći do zadnjeg trena. Odlučila sam tako.

Lako je moguće da je sve ovo ionako neka glupa spaćka. Možda bi bilo bolje da je spaćka.

Oli: Uglavnom, to se meni dogodilo. Postojao je problem koji nisam riješio. Nisam mu dao njegovo pripadajuće rješenje i on se pretvorio u činjenicu.

Milena: To nije odgovor.

Oli: Znam.

Milena: Pristao si mi odgovoriti.

Oli: Jesam. Pristao sam. Iako ne znam zašto. Ne znam ni zašto sad jednostavno ne odustanem od odgovora.

Milena: To ne bi bilo u redu.

Oli: Zašto?

Milena: Pa zato što si me ti namamio u ovaj razgovor. Onda si ponudio da te pitam, da razgovaramo o čemu želim. Onda si odbio odgovoriti kako ćeš se ubiti pa si pristao reći zašto ćeš se ubiti. Sad, ako odustaneš, bio bi pizda.

Oli: E to ne želim. Ne želim biti pizda. Nitko ne želi biti pizda.

Milena: Onda?

Mislim da smo već blizu. Ovo putovanje sigurno neće još dugo trajati. Možda se toliko zapriča da se na kraju ni ne ubije. Nisam to planirala, ali bila bih jako ponosna ako bi to uspjela.

Oli: Moja djevojka, zaručnica je poginula. Bila je trudna. Nisam se još bio ni navikao da je zovem zaručnica. Bili smo skupa još od srednje škole. Nakon što je zatrudnila smo se htjeli vjenčat. Praktično, cijeli odrasli život smo proveli skupa. I ona je sjela u auto i poginula. Živjeli smo skupa.

Milena: Žao mi je. Ali, kako je to problem koji nisi rješio na vrijeme. Takve stvari se dogode. Ne može nitko od nas tu ništa.

Oli: Znao sam da je katastrofalna vozačica. Ja sam joj sredio kasko. Mimo svih pravila struke. Da joj bude jeftinije. Ali znao sam koliki je njena vožnja rizik. I u kombinaciji sa državnom cestom po kojoj je išla… Računao sam poslje milijun puta. Vjerojatnost da će poginuti ako sama vozi, državnom cestom, po užasno lošem vremenu… Vjerojatnost je bila ogromna. Znao sam to čak i prije nego je krenula. Ali joj nisam imao srca pokušati zabraniti da ide. Posvađali bi se na pas mater da sam je pokušao spriječiti. A imao sam loš osjećaj. Mozak mi je valjda sam, nesvjesno, napravio svu potrebnu matematiku. Ali sam se prepao svađe, odšutio svoje i… Nisam riješio problem na vrijeme. Vrlo jednostavno.

Milena: Pretjeruješ.

Oli ništa ne odgovara. Prilazimo Baru, praktično smo već ušli u grad. Moram ga natjerati da nešto odgovori. Moram ga zapričati. Još samo malo.

Milena: Oli? Jesi tu?

Oli: Jesam. Ali moram sad ići. Bilo mi je drago da smo pričali.

Milena: Nemoj ići.

Oli: Pokušavaš me spriječiti?

Milena: Ajmo još malo pričati.

Oli: Uzalud ti je. Ovo nije tvoj problem, za rješavanje. Nema rješenja. Ovo je nešto što je tako. To je tako.

Milena: Daj, ne seri! Gdje si?

Oli: U Titovom plavom vlaku.

Milena: Daj mi reci nešto. Kako se misliš ubiti?

Oli: E to već može biti tvoj problem. Zapravo zagonetka. Ubiti ću se, a vlak neće stati. I nitko neće znati da sam se ubio.

Milena: Daj, ne seri!!!

Oli: Sad stvarno moram ići. I iz viritualnog i iz stvarnog svijeta. Ćao

I to je to. Odjednom ga nema više. Pokušala sam tipkati, ali obrisao je profil. Nestao je. Ulazimo u kolodvor u Baru. Vlak staje tek na stanici. Turisti su sretni. Izlaze, smiju se. Nitko ništa nije primjetio. I ja moram izaći. Ovo je garant bila neka zajebanacija. Neka budala je otvorila profil na fejsu i našla budalu za zajebavat. Mene .

orahov stol - svećana sala - 24 stolice

de golov salon -de gaul nikad nije bio

hajle selasije, naser, indira gandhi, brežnjev

http://www.jutarnji.hr/aktuari---to-je-najbolji-posao-na-svijetu--o-nama-ovise-zivo-ti-i-milijuni--/1101059/

http://hr.wikipedia.org/wiki/Aktuar

http://www.telegraph.co.uk/travel/journeysbyrail/10049781/Balkans-train-journeys-travels-with-Tito.html

http://www.wexas.com/montenegro-holidays/offer/titos-blue-train-103711.html

http://www.independent.co.uk/travel/europe/the-return-of-titos-train-from-serbia-to-montenegro--a-track-to-the-past-8707431.html

http://www.seat61.com/tito.htm#.VMVwYtKG-KI

http://www.zeleznicesrbije.com/active/sr-latin/home/glavna_navigacija/prezentacije/plavi_voz/node_1157030172.html

http://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%9F%D0%BB%D0%B0%D0%B2%D0%B8_%D0%B2%D0%BE%D0%B7

http://www.b92.net/putovanja/destinacije/evropa.php?&nav_id=499021

http://beautifulserbia.info/plavi-voz-luksuz-u-stilu-josipa-broza/


Livada u šafran zarasla 
Bogdan Arnautović

Kasno je ljeto. Ratna godina. Priča se odvija u mjestašcu koje se od sela razlikuje samo po jednom čađavom dimnjaku, ostacima tvornice piva, i nadstrešnici autobusne postaje. Priča o dječaku kojeg su svi poznavali pod nadimkom Čips. Možda je samo majka, s povlasticom da zaviri u kartonsku kutiju s obiteljskim fotografijama i dokumentima, znala njegovo pravo ime – Darko. Otac ga je izabrao prema naočitom i vječno nasmiješenom mladiću što mu je davno spasio život. Otac o tome nije govorio. Saznali smo tek kako se taj dramatični događaj odigrao negdje duboko na jugu, u vojarni koja je zadovoljavala sve kriterije mjesta na kraju svijeta.

Mjesečina se vrtložila i nebo se već punilo niskim zvijezdama kada je na vrata trošne kuće od naplavnog drva i cigle s građevinskog otpada netko pokucao. Čips, jedanaestogodišnji dječak za niskim stolom u kuhinji ustima je prinosio žlicu zelja začinjenog svinjskom mašću. Još pod dojmom jata od tisuću ptica koje je samo nekoliko sati ranije nebo nad njihovom kućom pretvaralo u mađioničarsku atrakciju. Dječak je, kao i svi dječaci pred neviđenim prizorom, imao pogled prikovan za fraktalima lomljene oblake. Ljepota stvaranja fraktala, nebrojene transformacije tog nomadskog jata, mogla se mjeriti s ranojutarnjim ljudskim smijehom. Jato je zasigurno negdje napravilo štetu pogubnu po ratarski urod, ali dječak je blagoslivljao sreću što ga je mogao vidjeti. Titravo svjetlo izviralo je iz svjetiljke u kutu i jedva je dopiralo do kuhinjskog stola. Svjetiljka, i izgledom kao da je bila iz vremena kada je svako svjetlo radilo na kalcijev karbid. Dječakova se majka, dotad nagnuta nad štednjakom, uspravila podupirući objema rukama bolna križa. Gravitacija je hvatala brže no što se nadala. Prišla je prvo svjetiljci i, koliko je to dopuštala preostala dužina fitilja, pojačala svjetlost. Na putu do vrata u hodu je pomilovala dječaka prelazeći kažiprstom po njegovom ožiljku iza lijevog uha. Nalik okrhnutoj rimskoj teseri ožiljak je bio doživotni spomen na ludost noćnog čoporativnog spuštanja niz rijeku. Orijentacija prema zviježđu Velikog medvjeda bila je beskorisna. Zviježđe je, iz plivačkog rakursa, bilo poprilično nakrivljeno, kao tetovirano na koži nemirnog muškarca. Zatiljkom je udario u nazubljeni školj. Kako bi pridobio naklonost strogog oca odlučio je pribjeći istini i avantura je dobila sretan završetak u ambulanti hitne pomoći.

Posrćući s bolnim grčem na licu između nagomilanih očevih stvari u sobi mama je dobauljala do vrata. Čula je struganje čizama po betonu. Posjetitelj nije bio sam. Dan prije mama je isklofala i oprala otirač koji se još sušio na užetu razapetom između stabala trešnje u zadnjem dvorištu. Prije no što je stigla otvoriti kucanje se ponovilo. Energičnije i žešće. Tako se valjda najavljuje nešto važno. Došavši do vrata majka je digla zasun i otvorila. Kuća se nalazila u uličnom odvojku koji se dičio s nekom neuhvatljivošću i reputacijom. Iz njega su dolazili riječni ribolovci kakve povijest nije poznavala. Nije bilo školja ispod kojeg bi se od njih mogao sakriti som ili štuka. Odvojak je bio kratak, tek desetak kućnih brojeva. Svoju punu dematerijalizaciju dobivao je iza posljednje, Čipsove kuće, gdje se rascvjetavao poput offset aluminijske ploče i spuštao u hladni potočić. Pratio ga je i sitan zvuk, nešto između zvonjave malih zvona u kapelici i šuškanja. Protezao se uz usku kolosječnu prugu i, izuzimajući nekoliko ljubopitljivih susjeda, malo tko je u nju zalazio. Kada je otvorila vrata u sobu se prvo prosuo miris hmelja iz pivovare. Odmah za njim miris znoja i prašine. Bog ne daruje dovršeno, čovjeku uvijek ostane obaviti njegovo. Dva blijeda muškarca u prljavim vojnim odorama stajala su u dovratku. U drugoj prigodi pozornost ne bi privukli ni da su nekome donosili vijesti o otpisu svih dugovanja. Bljedilo njihovih lica miješalo se s tugom i ozbiljnošću. Prilike u dovratku, iz polutame kroz koju je gledao dječak, kao da nisu imale lica, međutim majka je vidjela svaki trzaj mišića. Nižem, pomalo divljeg izgleda, poigravala je Adamova jabučica. Kao za ubitačne žege. Imao je problema s mjehurom i s vrata je upitao za zahod.

„Vrata iza vješalice“, jedva čujno je rekla majka. Smanjivala se naočigled. S izgledom zatočenika koji više nikad neće napustiti našu kuću kao da je slutila što joj ova dvojica imaju priopćiti. Višem glasniku pristajala je odora bojovnika. Busen crne kose natopljene i slijepljene znojem izvirivao mu je ispod kape. Stajao je i bez glasa čekao da se vrati suborac. Činilo se da bi na opip bio lako zdrobljiv, poput graška. Rat im je, obojici, natovario godina više nego što su mogli nositi. Neki su ljudi stvoreni za priopćenje ružnih vijesti. Ova dvojica nisu bila od te vrste. U ratu je lakše imati pedeset nego dvadeset godina. Stariji čovjek puno više zna; i kako se skloniti, prepoznati zvukove, zanemariti zapovijed, donijeti vijest kojom će se adresantu iz temelja izmijeniti život..,još ako ima tu sreću da je uspio izgraditi život u vlastitoj glavi. Niži se ubrzo vratio brišući ruke o hlače odore. Njegov se glas miješao s lupanjem majčina srca. Na riječ „poginuo“ nije više mogla kontrolirati disanje i trzaj boli srušio ju je na pod. „Vode, vode!“ viknuo je niži i Čips se pokrenuo. Pridošlice su podignule majku i položile je na tvrdu sofu. Niži je zgrabio lončić u kojem je dječak donio vodu i poprskao joj lice. Prijetila je opasnost da se pred njima sasuši kao rakovica daleko od svog staništa. Grudima oslonjena o čvrste muške ruke povratila je moć disanja, isprekidano hvatajući dah. Premda još nije u potpunosti kontrolirala svoje tijelo djelovala je sabranije.

„Poginuo? Kako?“ pogled kojim je počastila nižeg mogao je skidati kožu s njegova obraza. „Smijemo li pred malim?“ viši je obzirno obrvama pokazao prema dječaku. I sam preneražen umjesnošću svoje primjedbe djelovao je svečano, kao na pozdrav barjaku i Domovini. Svima se činilo kako šutnja koja je uslijedila traje dugo. Znajući dobro koliko je težak uspon kroz šutnju majka se pridignula i pozvala pridošlice na trijem. Dječakov beskraj koji je do tog trenutka sezao do divljeg riječnog kupališta na kojem je s prijateljima provodio školske praznike najednom je dobio novi smisao. Čips je poželio pseći sluh kako bi dokučio šapat s trijema. I da ga je nekim čudom imao ne bi mu puno pomogao. Vjetar koji je tijekom prethodnog dana lomio grane omanjih stabala uz cestu ponovno se počeo dizati. Dječak je čuo korake. Zvuk vojničkih čizama bivao je sve slabiji kada su se vrata, povučena propuhom, zalupila iza majke.

„Dlakavi nakot. Prokleti dlakavi nakot!“ bile su posljednje riječi koje je Čips čuo iz njenih usta.

* * *

Kako joj je bila odbojna svaka neprirodnost, poricanje zbilje odvelo ju je u drugu krajnost. Par dana kasnije majka je završila na čuvanom odjelu neuropsihijatrijske bolnice. Osim siromaštva bila je to prva nesreća u njihovoj maloj obitelji i sudba je bila nekako zatečena. No, sudbi ne treba mnogo da se pribere i očvrsne. U jednoj od noći koje su slijedile, dok je majka molila za mrvicu sna, oslobodila je u njoj neku unutarnju oluju. Oluja je rastrgala veziva koja su majku još držala na okupu i odvela je u ludilo. Za nekoga ovaj svijet, sa svojim sjenama i opsjenama, jednostavno nije dovoljan. Netko ga može ostaviti radi svoje duboke vjere i uvjerenja da tom jadu može pomoći samo usrdna molitva, a netko pukne i više se nikad ne sastavi. Čips je, u osobi majčinog brata, dobio formalnog skrbnika ali je vođen očevim lekcijama nastavio živjeti u roditeljskoj kući.

Nekoliko mjeseci kasnije, snagom oluje koja je rastrgala majčina veziva, i rat je završio.

Čips se prehranjivao nadničenjem kod susjeda. Odbijajući milostinju i život od milosrđa kosio im je travu, timario stoku, donosio namirnice, pripremao drva za zimu, okopavao vrtove…Zarađeni je novac dobivao na ruke. Nije mu trebala banka. Oslobođen bremena brige o majci koja će ostatak života provesti u ustanovi koju je kultura njegova naroda znala isključivo kao ludnicu, Čips se okrenuo radu. Obilježen povlasticom rijetkog nadimka, spremnošću da pomogne i mudrom izbjegavanju situacija koje mirišu na posljednja rješenja očajnih, postao je omiljen ne samo među susjedima nego i mještanima rubnih ulica kojima se utvrđivala granica prema nepoznatom. Tuđa su se srca otvarala na dodir njegovih smeđih očiju i besprijekoran odgoj. Poput oca i majke darovano je vrijeme, bez osobitog truda, pretvarao u milosno. „Volim kada ljudi dolaze u moje mjesto, smiješe se i uživaju!“, s lakoćom je usvojio očeve omiljene riječi.

Jednog ranog jesenskog dana, dok je s druge strane pruge za sitan novac čistio zaštitnu ogradu prekrivenu ptičjim izmetom, zazvao ga je prolaznik. Vidjeti sjaj u toj desetljećima zapuštenoj ogradi nisu mogle svačije oči, baš kao što nakon riječi koje su uslijedile nije svatko mogao zadržati kontrolu. U idiotskom izrazu lica prolaznika Čips je prepoznao jednog od glasnika očeve pogibije. Stvari nas vraćaju u druga vremena, kada smo bili bezbrižni i radoznali, ali ljudi nemaju tu sposobnost i draž. Niski je čovjek slabog mjehura, preznojavajući se u kažnjivoj nemarnosti, trtljao nešto o časti, Domovini, višem cilju; o tome kako su ljudi potrošna roba i kako ne ljubimo svakog čovjeka snagom dovoljnom za naše iskupljenje. Čips je saznao dio istine o očevoj smrti. Nakon višesatnog granatiranja položaja njegova se desetina povukla u dobro utvrđenu zemunicu. U iščekivanju da se taj „dlakavi nakot“ kako ih je u svojoj čuvenoj pjesmi „Piše Sunja Vukovaru“ počastio legendarni sunjski branitelj i glumac Sven Lasta, umori od razaranja isturena je straža kratila vrijeme kartajući i ispijajući zalihe alkohola preostale od prethodne smjene. Kada se spustila noć sve je utihnulo. Otac je sklopio oči i u neko doba se prenuo. Svijeća je dogorijevala i kroz to titravo svjetlo očeve oči naviknute na polutamu imale su što vidjeti. Jedna se zmija, u spoju bukovih debla, sklupčala na stropu podzemnog bunkera. Ispod nje je, ispružen i otvorenih usta, spavao desetnik. Druga, deblja, u nenadmašnoj kombinaciji krom i crne, izvirivala je iz čizme drugog suborca, usnulog na ležaju od kukuruzne komušine. Spavao je na boku, namršten, a usne su mu se pomjerale kao da su bile usred živopisnog razgovora o nekom članku iz lokalnih „Bakinih novina“. Prestravljen izvjesnošću cjelonoćnog sustanarstva s omraženim gmazovima otac je u hipu napustio bunker i vjerojatno se, ustvrdio je niski vjesnik, smjestio samo nekoliko metara dalje od ulaza u bunker, pod izvaljeno deblo. Čips je mogao samo zamisliti slijed kobnog događaja i u svojoj ga glavi krcatoj nasiljem dopisati. Prizor iz najgorih očevih noćnih mora još iz djetinjstva mogao se malo ublažiti duhanskim dimom. Oči su mu se brzo svikle na tamu, a i mjesec se - pa ljeto je bilo zaboga - mogao razabrati kroz krošnje visoko usječene u nebo. Pripalio je cigaretu skrivajući plamen šibice. Blaženstvo se vjerojatno nije stiglo ni razliti njegovim licem kada su ga nečije snažne ruke ščepale s leđa. Jedna mu je, (premda znatno udaljen od mjesečeve svjetlosti mogao je razaznati pojedinosti) maljava, s dugačkim sijedim dlakama, psorijazičnim kolutom s unutarnje strane srednjaka i puna bradavica (trebalo je hrabrosti nositi takve ruke pred svijetom), drobeći cigaretu prekrila usta a druga, nožem duge i obostrane oštrice, prerezala grkljan. Sigurno su ga držale dok nije prestao davati znakove života. Tako se ubojica mogao tiho povući putem kojim je došao. Posljednje na što je otac pomislio bile su sigurno te ruke, čvrste i vješte poput ruku mlade maserke koja je prije rata, jednom mjesečno, redovito razbijala bolne nakupine njegova ramenog pojasa. Neprijatelj je, koristeći pometnju kakvu je izazivala artiljerijska kanonada, prešutno dopuštao izlete najkrvoločnijih iz svojih redova duboko pod protivnički krov, i iza linija razgraničenja.

* * *

Čips je ubrzo, shvativši kako je život istovremeno i kratak i dugačak, kratak za sve planove koje je zamislio i ljude kojima je poželio biti osloncem, ali i dugačak jer u njemu nastanu svjetovi u kakvima se rodimo i odrastemo, naučio svirati židovsku harfu. I dalje je s neskrivenim guštom hodao bos po krupnom riječnom šljunku. Jednako tako blaženstvo njegovim stopalima pružalo je i hodanje zimi po neugaženom snijegu. Izučio je za grnčara kod majstora čije su posude bile traženije od bahreinskih bisera. Privilegij koji je imao kroz taj nauk nadograđivao je zamislima umjetnika ispred svog vremena. Nesvjestan vrijednosti svog zanatskog umijeća i djela posude je prodavao za sitan novac, a gotovinu koja bi pretekla nakon što bi podmirio potrebu za toplinom ( hranio se ionako kod poslodavaca kojima član više u obitelji nikad nije predstavljao problem za stolom), spremao je za nešto veće, dragocjenije. „Grad nisu kuće nego prostori između njih. Život nisu godine nego ono što smo u njima bili!“ Duboko je vjerovao u to da svi mi zaista posjedujemo samo ono što smo darovali i podijelili. Iza svake bi tišine u kući Čips čuo glas, očev glas s uobičajenim tonom naravoučenija. Od trenutka očeve pogibije volio je slušati kako prolazi vrijeme. Sporo pomicanje kazaljki i reski zvuk sekundare smirivao ga je bolje od bilo čega drugoga. I sam je, poput oca svojedobno, u kuću počeo dovlačiti predmete, isključivo satove svih vrsta. Otac bi se ponosio njime i kolekcionarstvom novog koncepta. Tražio je, i nalazio poslove za koje nije morao imati košulju u hlačama. Zaražen malim gradilištima i zahtjevima Čips je naučio popravljati slavine i vodokotliće iz kojih bi nekontrolirano istjecala voda; mijenjati napukle pločice u kupaonicama i kuhinjama; crjepove i kaplaje postavljao je brže od razvikanih krovopokrivača; miješao beton i letvao nadstrešnice. Komfor radne svakodnevice bivao bi zaokruživan sve izdašnijim „narukvicama“. Novac se u njegovim džepovima gomilao brže od rahlog i ljepljivog blata za kišnih dana. „Prije no što odrasteš moraš spoznati sve u čemu si dobar“, govorio je otac i dovodio ga pred brojne kušnje iz kojih bi Čips izlazio sa šeretski slavodobitnim izrazom lica. Rodno je mjesto sve više bilo nalik mjestu iz kojeg je krenuo pokret za ženska prava. Muškarce pretekle iz rata dokrajčivale su bolesti ili bi ih posttraumatski sindrom odveo na put bez povratka – u ludnicu ili na tavan, u podrum, vrt iza kuće – pod neko jako uže. Žene su starjele i muška im je ruka bila sve potrebnija. Kada je napunio osamnaest dobio je telegram iz Kolna. Poštar je, bjesomučno jašući svoj isluženi motocikl, trubio kroz cijelu ulicu. Ne pamti kada je u svojoj torbi imao drugi telegram do onih s crnim fluorom. Imao je Čips posla i kod kuće, sve više, ali ipak ne toliko da ne pomisli na rizik. Tjedan dana kasnije kraj palače bivše šećerane u Kolnu, suočen s likom nešto starijeg školskog kolege u čijem se društvu spuštao niz rijeku, Čips je upitao „Zašto ja?“

„Kad nekog prihvatim za prijatelja, prijatelj mi je za cijeli život!“, nasmijao se ovaj. Čips se nije stigao ni raspakirati a već je bio na gradilištu kako bi se upoznao s poslodavcem i predradnikom. Zadaci su bili bliski njegovim talentima tako da su se na nj ubrzo obrušili silni komplimenti. Nije se znalo jesu li se više odnosili na njegovu radišnost, točnost, odgovornost, spremnost da uskoči svakom i u bilo koje vrijeme. U omari ili mrazu. Radio je i subotom i blagdanom, na gradilišta bi znao doći i noću, odraditi nadnicu zaštitara ili znalca koji će ispraviti amaterski rad zidara. Održavao je ravnotežu na skelama i do sedamdeset metara visine. Poslodavci bi zanemarivali probleme s papirima i obilato ga nagrađivali. Kako bi zadržali njegovu vjernost odricali bi se i za svoj džep unaprijed određenog iznosa uskraćivanog državi. Građevinski su poduzetnici bili redovno među najslabijim platišama poreza i prireza. Birokratska je gamad svugdje bila ista.

Gazda kod kojeg se najduže zadržao iste je godine učinio presedan. Pozvao ga je za Božić u svoju kuću. Čips je prvi put u svom životu stavio košulju u hlače i pojavio se u zakazano vrijeme. Kuća je bila malo božićno čudo. Besprijekorno uštirkani stolnjaci svojom su težinom dodatno ravnali plohe stolova; mirisne su svijeće pokrivale svaki prolaz ka nusprostorijama; netom okupani djevojčica i dječak dovršavali su anđele od plastelina i vješali ih o grančice bora zasađenog u lončanici od petrinjske ilovače. Čips se najviše obradovao divovskoj božićnoj zvijezdi. Njegova je majka iz svijeta kojeg je napustila ponijela ljubavi tek za ovaj cvijet. Čips je na trenutak požalio što je prihvatio poziv na to tuđe obiteljsko sijelo. Osjećao se uljezom čiju nelagodu nije mogla poništiti ni prirodnost raspoloženih i sklonih mu domaćina čija su djeca uz ciku i grleni smijeh skakala po njegovim plećima. Kod raspodjele poklona posljednji zamotuljak, ukrašen vrpcama u nacionalnoj boji njegove zemlje, bio je namijenjen njemu. „Zima je ovdje duga i hladna, uzmi, od srca je!“, domaćica je blago položila ruku na njegovo rame. Čovjek traži susret s čovjekom svugdje na ovoj planeti. Ekumenizam je moguć, kao da su govorile njene oči. Dodir bliskosti, kurtoazna domaćinska gesta, uz stid i rumenilo osvijestila je u njemu i nekakav čudan susret s prošlošću. O nedokučivosti sjetnih stanja nitko još nije priložio uvjerljivu argumentaciju. Dok je u drhtavim rukama prevrtao rukavice i šal Čips je donio odluku. Dan iza Božića sjedio je u vlaku. Susjedi Veri zasigurno je otkazala perilica rublja, a Marici je trebalo popraviti ogradu čim jenja zima i ona njena livada na putu do kupališta zaraste u šafrane. Nije bježao nego se približavao.


Dijagnoza 
Voki Erceg

Kada sam prvi put, nakon očeve smrti, putovao za Banjaluku, rekao je Bruno, nisam imao ni najmanju nameru da posetim majku i oca mog oca, takozvani porodični dom, u stvari, ono što je nakon očeve smrti od porodičnog doma ostalo. Trebalo je jedan dan da provedem u Banjaluci i, kako sam mislio, isti dan da se vratim za Sarajevo vozom, ali evo, ostao sam ovde, u Banjaluci, kao žvakaća guma ispljunuta i ulepljena u asfalt. Od očeve smrti pa naovamo svaka pomisao na oca, toliko puta sam to pomislio, rekao je Bruno, nije bila ništa drugo do prepreka, doslovno –  gušenje i naravno da sam mislio na oca kada je takozvani panični napad dao sebi oduška i razneo moju svest u paramparčad. Ako nakon buđenja ne mogu da se setim sna, znam da sam sanjao oca, rekao je Bruno i ja sam ga, prirodno, upitala kako, zašto, ali mi Bruno ništa nije odgovorio; on je sedeo u mojoj ordinaciji, naspram mene i očigledno nije imao nameru da me poštedi svoje priče, iako sam ja već mogla da naslutim njegovu dijagnozu. Iz usta nekih mojih pacijenata reči moram doslovno da čupam jer prosto ne žele da kažu ama baš ništa, za razliku od Brune koji je, pomislila sam, imao nameru da kaže sve, i hvala Bogu da nije započeo priču od svog detinjstva, prosto je nastavio. Voz je kloparao, rekao je Bruno, bili smo nadomak Banjaluke, kada me je panični napad ophrvao bez ikakve najave moje sopstvene svesti, koja je panični napad prepoznala kao srčani napad. Od trenutka kada sam se u Sarajevu udobno smestio u kupeu, počeo sam da osećam strah. Dlanovi su polako i podmuklo počeli da trnu. Svest se suzila u jednu jedinu sliku: srce koje pumpa, srce koje prestane da pumpa. Pritisak, zujanje u ušima. Tišina. Najednom, buka. Tahikardija. (U kupeu, uzgred budi rečeno, nalazio se i jedan bivši Banjalučanin, koji je tokom građanskog rata u Bosni, kao uostalom i većina pripadnika islamske veroispovesti, proteran iz Banjaluke i koji od građanskog rata, pa naovamo, živi u Sarajevu, pripovedao mi je o užasima koje je doživeo u Banjaluci.) Uz kloparanje voza, tutnjalo je moje srce. Imao sam osećaj da se koprcam, da mlataram i rukama i nogama, a kada sam uvideo da sedim, gotovo nepomičan, ustao sam naglo. Moje srce je poskakivalo kao ping-pong loptica. Moj otac je umro od srčanog napada, evo i ja u svojoj dvadeset i devetoj godini umirem od srčanog napada, panično sam povikao, rekao je Bruno. Moj saputnik, Banjalučanin, koji je za to vreme iz staniolske folije grabio i zubima kidao i žvakao prženu piletinu, krompir i crveni luk, prestao je da jede i razjapio svoja usta iz kojih je virila napola sažvakana piletina i luk i krompir koji se u njegovim ustima pretvorio u pire. Da, da, bledi ste, rekao je moj saputnik, bivši Banjalučanin, i progutao hranu, rekao je Bruno, a onda je moje srce, sa stonog tenisa prešlo na Vimbldon: nisam više osećao da mi srce lupa brzo, već kojom jačinom se odbija i pumpa negde na levoj strani grudnog koša. U svesti sam, rekao je Bruno, jasno video Novaka Đokovića kako servira moje srce Rafaelu Nadalu, a ovaj još snažnije reternira. Hladan znoj počeo je da me obliva. Boktejebo, pa vi ste bledi kao krpa, najednom je povikao moj saputnik na ijekavici, koji je istog časa i sam pobledeo, rekao je Bruno. Razbio sam staklo na četvrtastoj kutijici iznad kliznih vrata kupea, ispod koje obično stoji ispisano upozorenje da je zloupotreba ručice za zaustavljanje voza zakonom kažnjiva i zabranjena; naravno, povukao sam ručicu, iako nije bilo stvarne potrebe da povlačim tu ili bilo kakvu drugu ručicu, voz se, ionako, kako sam saznao nešto docnije, nalazio nedaleko od perona, nadomak Banjaluke, i kompozicija je samo zastrugala, zaškripala i zaustavila se negde u mraku. Zalud se moj saputnik, rekao je Bruno, kleo u život i ubeđivao podozrive konduktere da je svedok mog srčanog napada, ali jedino što sam ja od konduktera dobio bila je kofa hladne vode u lice, te me u ambulantu Hitne pomoći nisu prevezla takozvana ambulantna kola, već sam sedeo na zadnjem sedištu policijskog automobila. Dvojici policajaca pokušao sam da utuvim u glavu kako nije u pitanju sabotaža, već srčani napad. Nisam ja nikakav anarhista, rekao sam, rekao je Bruno, već beznadežni srčani bolesnik. Ali staviti bar jednu jedinu misao pod natučene kape dvojice policajaca, pomislio sam, nije bilo mogućno, rekao je Bruno tako tiho da sam morala da ga zamolim da priča glasnije. Bruno je, međutim, počeo da šapuće i ja sam, gotovo na rubu, ivici, svejedno kako se kaže, strpljenja, rekla da se ne šegači sa mnom. Vani je rominjala kiša i malo je falilo da kažem, da pitam Brunu, šta bi bilo da za trenutak zamenimo mesta, pa da ja ispričam ponešto o mom suprugu, koji poslednja dva meseca pije kao smuk i ako tako nastavi mogu da očekujem da će početi da zlostavlja i mene i decu, fizički; decu, koja su uzgred budi rečeno, upravo pre neki dan zamalo izbačena iz vrtića, zbog nevaspitanosti i nasilja prema drugoj deci; da sam ovde, u ovoj ordinaciji, ništa drugo do zarobljenik i da više vremena ja provedem u Centru za mentalno zdravlje nego paničari i drugi srčani bolesnici, pod znacima navoda srčani bolesnici, preosetljivi na stvarnost. Pišite pesme, pomislila sam da kažem, ali nisam ništa rekla, u stvari, lažem, rekla sam Bruni, doslovno, da me ne zajebava, to što se nas dvoje poznajemo od osnovne škole i što smo, više poznanici nego prijatelji, zaista nije razlog da mi se ruga i tu reč – ruga – izgovorila sam toliko glasno, da je mladić iz obezbeđenja nahrupio u ordinaciju i u stavu napujdanog psa pitao da li je sve u redu. Sve je u redu, rekla sam, iako nisam mogla da se priberem. Ništa nije u redu, rekao je Bruno, dok je mladić iz obezbeđenja izlazio iz ordinacije odmahujući rukom, jer kada sam došao na prijavnicu Hitne pomoći i medicinskoj sestri rekao, rekao je Bruno: srčani napad, ona me je pogledala i podigla telefonsku slušalicu i u telefonsku slušalicu rekla kako ovde imamo jedan slučaj srčanog napada. Pretila medicinska sestra je raslogovala reč: srčani napad i pod hitno me uputila u ambulantu. Hitno, hitno, podvriskivala je medicinska sestra kao kakva kokoška i ja sam hitajući u ambulantu još mogao da čujem kako ta spodoba, medicinska sestra iza prijavnice, u ritmu mojih koraka, koji su odzvanjali hodnikom, zviždi takozvanu cirkusku temu Juliusa Fučika, rekao je Bruno i počeo da zviždi: Tatatadadadatatadada. Tatadadadatatadadada. Tatadadada. Tata... Jedino je nedostajao udar činela, rekao je Bruno, ali ništa osim kašljucanja i tišine svite sumornih dežurnih lekara nisam mogao da čujem kada sam ušao u ambulantu. Rutina je započela čim su me posadili na crn ležaj. Sedeo sam i bilo mi je naređeno: diši, ne diši. Dok mi je medicinska sestra merila pritisak, pulmolog je lupkao po mom grudnom košu. Lezi. Ištipkali su me štipaljkama. EKG. U redu. Grudni koš? Pritisak? U redu. Koliko imate godina, upitao je dežurni lekar i ja sam mu rekao, rekao je Bruno, koliko imam godina. Savršen pritisak, savršen EKG, rekao je dežurni lekar. Sportsko srce. Jeste li se nekada bavili sportom? Da, rekao sam, rekao je Bruno. Medicinska sestra zamolila me je da legnem potrbuške, a potom je u moje debelo meso zabila injekciju od koje sam podrvrisnuo kao žena kada je neko iznenada uštine za zadnjicu. Kada sam medicinsku sestru upitao o kakvoj se injekciji radi, odgovorila mi je: diazepam. Pet miligrama. Dajte mu deset miligrama, dajte mu deset miligrama, povikao je dežurni lekar, rekao je Bruno i sestra je izvukla još jedan špric i ubrizgala u mene još pet miligrama. Najzad, bilo mi je dozvoljeno da sednem naspram dežurnog lekara koji me je neko vreme netremice gledao, a onda je u pisaću mašinu uvukao hartiju i počeo da kuca. Obratićete se svom porodičnom lekaru, a on će vas uputiti dalje, rekao je dežurni lekar i podigavši ruku i ispruživši kažiprst, još jednom je rekao: dalje. Pogledao sam, rekao je Bruno, u pravcu koji je pokazivao kažiprst dežurnog lekara, ali ništa drugo do plesni i paučine na plafonu ambulante Hitne pomoći nisam mogao da vidim. Bruno je tada pogledao u plafon moje ordinacije i ja sam, ispratila njegov pogled. Pomislila sam da je to prvi put da se moj pogled toliko dugo zadržao na plafonu moje ordinacije, nije bilo plesni, nije bilo paučine, ali kakva tekstura, pomislila sam. Plafon moje ordinacije bio je bele boje, ali nije bio ravan, već sasvim blago naboran, a oko nabora stvarale su se meke senke. U svakom trenutku vreba nas lepota, pomislila sam, i mislim da sam mogla da ostanem ceo dan da gledam u blage nabore, kao u oblake, da me Bruno nije podsetio na prisustvo mog odsustva. Nakon pregleda medicinsko osoblje trebalo je da uveri žandare da nije u pitanju nikakva sabotaža. Diazepam je počeo da deluje. Ruke, noge, telo, osećao sam se dobro, dovoljno dobro, iako sam znao da će lekovi uskoro prestati da deluju i budući da moj porodični lekar ordinira u Sarajevu odlučio sam da odem u Meku i Medinu barbiturata i bromazepama, lorazepama i hipnotika i drugih slatkiša koji nisu namenjni deci, dakle u porodični dom. Moja majka, koja je nakon očeve smrti, preuzela na sebe brigu o ocu moga oca, kod uzglavlja drži Bibliju, sedative i naravno brojanicu; osim toga, tu su i knjižice i brošurice sa naslovima poput: Molitve za upokojene, te Molitve za neupokojene, u stvari, sve što se štanca i prodaje ne samo u crkvama već i na manje-više svim banjalučkim kioscima: od knjižica starca Tadeja do knjiga citata vladike Nikolaja Velimirovića, koji je, osim što je svetac i takozvani mudrac i filosof, jedno vreme bio simpatizer fašista i nije nešto naročito simpatizirao Jevreje. O svim knjigama koje majka kupuje izveštava me, rekao je Bruno, moj prijatelj koji nedaleko od mog porodičnog doma, u vlasništvu ima knjižaru Must have books! u kojoj osim knjiga takozvanog oca nacije i knjiga Ljiljane Habjanović-Đurović, tetke nacije, prodaje i knjige autora poput Dejvida Ajka, koji, između ostalog, tvrdi da zemljom vladaju gmazovi i knjige autora poput Jovana Deretića, koji, između ostalog, tvrdi da su ti gmazovi bez sumnje srpskog porekla. Moj prijatelj, rekao je Bruno, o svemu tome izveštava me telefonom i s nevericom mi priča kakvo su sve smeće ljudi spremni da progutaju; onda mi kaže šta to moja majka čita, koje knjige kupuje, jer od očeve smrti u takozvani porodični dom ne idem, ne mogu da idem, rekao je Bruno. Iskreno, nikada nisam razumeo šta znači porodica, čak i reč porodica uvek je izmicala mom razumevanju. Potražim u rečniku ili enciklopediji odrednicu – porodica – saznanje primim, ali razumevanje me ne pronađe. Reč porodica istina odjekne u meni, ali moja svest već je zgrčena u gard sumnje. Može biti da upravo zbog toga samo o porodici i pišem, rekao je Bruno i ja sam, naravno, pozdravila Brunin način da pisanjem odagna nevolje i sve što ga muči i još sam pomislila da mu kažem da možda ne bi bilo loše da mi on sve to fino napiše i pošalje elektronskom poštom, jer je u mojoj glavi njegova dijagnoza već bila otkucana, potpisana, pečatirana, ali jedno patrolno policijsko vozilo klizilo je ulicama grada popljuvanog sumornim jutrom, koje kao da nije imalo svitanja, rekao je Bruno tako da nije bilo moguće da ga prekinem, bar ne tada. Ni sama ne znam zašto?! Na mestu vozača i suvozača, rekao je Bruno, prepoznao sam ona dva žandara, ona dva policijska nosa sa natučenim kapama. Automobil je klizio ulicama i kada su me, kako mi se učinilo, ugledali, ispred zgrade u kojoj se, na poslednjem spratu nalazi stan, moj porodični dom, vozilo je naglo ubrzalo kretanje. Otključao sam ulazna vrata zgrade; tih ključeva, kao i ključeva stana, nikada se, začudo, nisam ratosiljao. Pritisnuo sam dugme pored lifta koji po običaju nije radio, a lift. Lift. Lift; lift, taj prokleti lift, treba to odmah reći, rekao je Bruno, nije radio ni kada je otac umro, odnosno, kada je u vreću spakovano očevo telo trebalo spustiti sa zadnjeg sprata zgrade, tačnije od našeg stana, sve do haustora. Nakon nesuvisle intervencije Hitne pomoći i nakon mrtvozornika koji je dao legitimitet očevoj smrti, na vratima našeg stana pojavila su se dva pogrebnika u sivim odelima. Moje saučešće rekao je jedan od radnika pogrebnog preduzeća, rekao je Bruno, drugi radnik nije ništa rekao. Da, da, rekli su u isti mah, kada sam ih ponudio rakijom, ali samo jednu. Popili su tri rakije, nisam brojao, slučajno sam zapazio, rekao je Bruno, tri rakije, ni manje ni više, jednu naiskap, drugu, natenane. Potom smo, nas trojica, otišli u sobu gde se nalazio otac, u stvari ukočeno telo koje je nekada bilo moj otac, kod čijeg uzglavlja je sedela majka koja je već bila nadrogirana sedativima i duhom i pogledom, otečena od plača, gotovo ugašena kao sveća. Niko vašem ocu nije vezao zavoj oko glave, rekao je jedan od radnika pogrebnog preduzeća. Majka ga je pogledala i zakleberila se kao Tom Huls u filmu Mocart Miloša Formana. Odmah se, međutim, pribrala, ako sumorno lice s kojeg je majka skinula grimasu keza mogu da nazovem pribranošću, rekao je Bruno. Prišao sam, po ko zna koji put te večeri, očevom ukočenom telu, telu koje je menjalo svoju boju, telo, ne hladno, već jezivo mlako; zagledao sam se u šupljinu njegovih usta. Niko nije vezao ocu povez oko glave, pomislio sam, rekao je Bruno i ko zna koliko dugo bih piljio u tu prazninu da me jedan od radnika pogrebnog preduzeća nije zamiolio za pomoć. Moj zadatak sastojao se u tome da, nakon što su pogrebnici ispod očevog tela podmetnuli vreću, popnem na bračni krevet mojih roditelja i iz ruku jednog od radnika preuzmem zipku rajsferšlusa. Niko od njih dvojice, budući da su bili u kaljačama koje nisu imali nameru da skinu, nije hteo da se popne na bračni krevet, iznad glave moga oca. Preuzeo sam zipku rajsferšlusa iz ruku radnika pogrebnog preduzeća negde kod očevog abdomena i povukao je dokraja. Očevo lice je, napokon, nestalo ispod vreće. Život se ispišao i sada treba zakopčati šlic tom pijancu, životu, pomislio sam tada, rekao je Bruno, i do dana današnjeg pamtim tu blesavu rečenicu, a da ni sam ne znam zašto. Tog čoveka, mog oca, voleo sam; tu nežnost, tu detinju nežnost moga oca mogao sam jedino da volim, a sada ne znam da li ga volim ili mrzim. Tog čoveka, mog oca, čije je srce najednom prestalo da menstruira, njegovo telo, trebalo je spustiti sa zadnjeg sprata naše zgrade u prizemlje, potom ga smestiti u mrtvačka kola kojima će biti prevezen, dakako, u mrtvačnicu, gde će otac da primi izvestan kozmetički tretman, a onda na Novo groblje, čija je uprava, kako je većini Banjalučana poznato, otkupila klub i stadion fudbalskog kluba Budućnost i na tom mestu i dan-danas prodaje parcele i grobna mesta. Svi ćemo mi na teren Budućnosti, omaklo se radniku pogrebnog preduzeća dok smo, zajedničkim snagama, savladavali napor spuštanja očevog tela stepeništem, stubištem, ispljuvanog ugrušcima mraka. Celog svog života otac mi je bio na grbači, pomislio sam tada, rekao je Bruno. Evo. Sada. Mrtav. Na grbači. Lift, kao po običaju nije radio, rekao je Bruno, ali mislim da sam to već rekao. Predstojalo mi je da prevaziđem, nekada sam znao tačan broj stepenica. Ušao sam u stan tiho koračajući; svetlost se gušila u paravanima na prozorima u sobi u kojoj je spavala majka. Tiho, sasvim tiho, skinuo sam kaput i cipele kako ne bih probudio majku i oca mog oca, a otac mog oca, to je već druga priča. U očevom zelenom ibriku skuhao sam sebi kafu i popio nekoliko sedativa, rekao je Bruno, koje sam uzeo od majke koja je spavala. Sedeo sam u fotelji, naspram kreveta u kojem je ona, zgrčena, ležala. Kod njenog uzlaglja: brojanica, sedativi i Biblija. I zubalo ostavljeno u čaši. Tišina nije vladala, rekao je Bruno: iz druge sobe čulo se buncanje oca moga oca; majčine apneje, škripavi meh njenih pluća; njena savršeno mirisina i savršeno čista i savršeno bela posteljina – ne, ništa nije moglo da me razuveri da je pod majkom, zapravo, bolnički krevet. Očevo odsustvo, pomislio sam, prisutnije je od majke koja je tu, preda mnom, pred mojim očima, spavala. Majku ću, rekao je Bruno, upamtiti po brbljivosti, oca po ćutanju. Trebalo je, pomislio sam, da otac, nakon smrti nastavi da ćuti, ali njegove reči iz dana u dan, zarivale su se u moju svest kao žaoke. Očevi u glave svoje dece trpaju takozvane od životnog značaja savete, rekao je moj otac jedne prilike, rekao je Bruno, ali ne, ne treba svojoj deci davati savete, posavetovao me je moj otac, iako uopšte više nisam siguran da li je to dobar savet, rekao je Bruno. Uostalom, to više nije ni bitno. Nisam došao kod tebe, draga Nastja, da bih te posavetovao, rekao je Bruno i pogledao me, a ja sam samo klimnula glavom i brzo, što sam brže mogla, uzela pisaću mašinu u ruke i stala da kucam dijagnozu koja je, kako sam možda već rekla, u mojoj glavi već bila ispisana. Vrlo dobro se sećam, naglo sam izvukla hartiju sa dijagnozom, potpisala je i pečatirala i pružila je Bruni, jer sam se plašila da će Bruno da nastavi sa svojom pričom, sa svojom tiradom, ali, ipak, ni sama ne znam zašto, upitala sam ga zašto je ostao u Banjaluci, zašto se nije vratio u Sarajevo i mučio nekog drugog psihijatra. Naravno, nisam to rekla, to sam pomislila. Pitala sam ga zašto se prosto u Sarajevu nije obratio nekom psihijatru i Bruno, koji je već bio ustao, prvo je slegnuo ramenima, onda se zaputio prema vratima hodajući unazad, polako, i tiho i kratko i jasno rekao zašto je ostao u Banjaluci. Obrt nije mogao da bude fantastičniji; doslovno. Ni dan danas ne mogu preko svojih usana da prevalim zašto je Bruno ostao u Banjaluci; njegov razlog. Ali to si, draga Nastja, i sama mogla da pretpostaviš, rekao je Bruno i izišao iz ordinacije. Anti-depresivima, koje sam prepisala Bruni, trebalo je da dodam i anti-psihotike. To je sve što ću da vam kažem. Pomislila sam da potrčim za njim, da ga sustignem, ustala sam, ali hladan znoj počeo je da me obliva. Strah. Tahikardija. Srčani napad. Ne. Panični napad. Možda. Odmah sam popila šaku tableta za smirenje. Potom danima, sedmicama, razmišljala sam: razlog i anti-psihotici. Bruno više nije dolazio u moju ordinaciju i ja sam se, kako sam već rekla, ali moram to da ponovim, gušila razmišljajući o razlogu, o anti-psihoticima. Napokon, odlučila sam da vam se obratim, kao starijem kolegi. Znam, znam, niko ne voli da sluša tuđe duševne muke, ponajmanje današnji psihijatri, ali pretpostavljam da vi za mene već imate spremnu dijagnozu.


 

 

 

odakle zovem markica

plantaze markica