Najbolje priče za 2016. godinu prema ocjenama žirija u sastavu Ognjen Spahić, Marko Pogačar i Marinko Vorgić.

 

Amanuel Nebil “Talijan” 
 Dragan Aleksić

Četiri konja debela 
Đurđica Stuhlreiter

Crnac u oluji 
Predrag Ličina

Djelovi grada 
Ilija Đurović

Doktor Faustus Vrančić 
Denis Peričić i Anita Peričić

Freza 
Jasna Šprajc

Hromi gudač 
Igor Ivko

Jevanđelje po čiča Iliji 
Dejan Ćupurdija

Kako je Isus ušao u fotoaparat izašto je to postalo važno pri formiranju moje ličnosti 
Lidija Deduš

Legenda o gospodinu Miltonu
Sanja Kalafatić Jurlin

Mentol bombon 
Marijana Mrvoš

Miris obične vode u Velikoj Gorici  
Marko Kučan

Misisipi 
Natalija Jovanović

Moje pare 
Saša Dimoski

Muškarac. Žena. 
Slađana Perković

Pismo psu 
Jasna Dimitrijević

Portret čovečje ribice  
Danijela Repman

Presjek 
Mima Juračak

Rođendan 
Zoran Žmirić

Skandinavska diktatura 
Đorđe Majstorović

Skok u smrt 
Vid Barić

 Šta sve možeš na letovanju kad si mrtav 
Đorđe Aćimović

 Ukleti kokošinjac 
Željko Belinić


Amanuel Nebil “Talijan” 
Dragan Aleksić

    Amanuela Nebila niko nije zvao po imenu, već po nadimku - “Talijan”. On je bio ubedjen da mu je ranoumrli deda ili pak pradeda, predak koga nikada nije video, bio Italijan. Jedan od vojnika iz Italije koja je kolonizirala Etiopiju i Eritreju. Ili neko drugi od više desetina Italijana koji su živeli, bili na službi u Asmari pre Drugog svetskog rata. “Talijan” je govorio: “Talijani su doneli civilizaciju na rog Afrike. Asmara je Mali Rim, a Eritreja Colonia Primigenia.” Govorio je da je u nasledje od dede, ili pradede, ili čukundede, dobio pravu kosu. NJegova je kosa prava, skoro prava, lepa, lako može da se počešlja, za razliku od kovrdžave kose kakve imaju ostali Eritrejci. I još je govorio da mu je lice manje crno no kod drugih njegovih zemljaka, i da su mu crte lica više evropske nego li afričke.

    “Talijan” je voleo sve što je imalo veze sa Italijom. Voleo je njenu muziku, za komad odeće iz Italije je bio spreman da odvoji velike pare, na svetskim faudbalskim prvenstvima je navijao za Italiju, sedeći tik do radija, u bioskopu “Cinema Impero”je gledao svaki talijanski film, i to po nekoliko puta. Mogao je da ponovi neke od replika Marčela Mastrojanija, Vitorija Gasmana ili Franka Nera. Pozdravljao je prijatelje sa ‘ciao’ i ‘adio’. Ćerki je dao ime Sofija. Po glumici Sofiji Loren, koju je najviše voleo, u stvari bio zaljubljen u nju.

    “Talijan” i Sofija su živeli u malom pansionu kraj autobuske stanice. Do ulice je bila gostionica sa četiri stola i malim šankom. Iznad ulaznih vrata je stajala tabla sa imenom pansiona “Pansionato Piazza Grande”. Dok je “Talijanova” žena Rahma bila živa, gosti pansiona su imali i hranu, ali posle njene smrti ukusnih obroka za putnike, što bi se u pansionu zadržali jednu noć, dan ili dva, više nije bilo. “Talijan” je goste posluživao samo kafom, čajem i crnim vinom.

    Na zidovima gostionice je bilo nekoliko uramljenih slika Sofije Loren i plakati za filmove La CiociaraAida, i L’ Oro di Napoli. Na spratu su bile tri male sobe za iznajmljivanje, a iza gostionice prostorije koje su koristili “Talijan” i Sofija: velika kuhinja sa jednim vratima prema gostionici i drugim prema dvorištu, “Talijanova” soba i mala Sofijina soba.

    Sofija je imala pravu, malo valovitu kosu, kao i njena imenjakinja iz sveta filma. Bila je jedino dete “Talijana” i njegove žene Rahme. Četiri puta je Rahma na porodjaju donela mrtvog dečaka. Na petom porodjaju na svet je došla živa devojčica ali je Rahma umrla. Sofiju je  podizala “Talijanova” majka. Bilo joj je četiri i po godine kada ju je otac, iz kuće pune tetaka i ujaka, doveo u pansion kraj autobuske stanice.

    Za smrt prvog dečaka “Talijan” je krivio sebe. Do poslednjeg dana pred porodjaj, on je vodio ljubav sa svojom mladom, čak i u odmakloj trudnoći lepom i poželjnom Rahmom. Kod sledeće ženine trudnoće prestao je da joj širi noge i prilazi otpozadi mesec dana pred porodjaj. Ali opet se rodio mrtav dečak. Tako je bilo i posle treće i četvrte trudnoće. Kada je Rahma po peti put ostala trudna, “Talijan” je razdvojio bračnu postelju i svaki od supružnika je spavao u svom krevetu. Kada bi osetio jaku želju za ženinim telom, “Talijan” joj nije prilazio već je u svom krevetu masturbirao zamišljajući malo Rahmu, malo Sofiju Loren.

    “Talijan” je obožavao svoju ćerku. Dok je bila kod njegove majke, u kući punoj rodbine, velike i male dece, on ju je obilazio svakog dana. U prodavnici svog školskog druga, Muhamada Hasana, kupovao je odeću za nju i donosio joj. Kada je Muhamad dobio prvu ćerku, “Talijan” je drugu predložio da  joj da ime DJina, po DJini Lolobridjidi, lepoj, prsatoj, maloj talijanskoj glumici, koju je gledao u više filmova, a posebno mu se svidela u Solomon e la regina di Saba. Muhamad Hasan ga nije poslušao već se odlučio za ime Fatima, kako se zvala prva Prorokova ćerka.

    Za drugi Sofijin rodjendan, “Talijan” joj je kupio lepu, belu haljinu. Tog dana, posle veselja u majčinoj kući, “Talijan” je otišao na groblje da poseti grob svoje Rahme. Živo videći ženin lik, kao da je tu kraj njega, šapnuo je spomeniku: “Danas je našoj ćerki drugi rodjendan. Lepa je kao ti, a kosu ima kao Sofija Loren.”

    “Talijan” je voleo da pije crno vino. Govorio je da su to činili i njegovi talijanski preci. Dok je Sofija živela kod babe, “Talijan” je sam ili sa gostima pansiona pio pomalo tokom dana i malo više tokom večeri. No, kada je Sofija vraćena u svoj pravi dom, “Talijan” više nije pio danju. Radio je to samo tokom noći, pošto bi Sofija zaspala u krevetu u kome je nekada spavala njena majka. Kao osetljiv čovek, posle nekoliko čaša vina, znao je da zasuzi, prisetivši se svoje mrtve Rahme i mrtvorodjenih dečaka koje je umotane u bele peškire na grudima nosio do groblja. Pripit, pitao se zašto mu Bog, pored lepotice Sofije, nije ostavio barem jednog malog “Talijana”.

    Rodjaci, prijatelji, a i neki posetioci pansiona, posle koje čaše vina više, predlagali su “Talijanu” da se ponovo oženi. Govorili mu da je još mlad, da mu je potrebna žena za sto i postelju. Predlagane su mu neke udavače, udovice, hvaljene su njihove vrline i imovno stanje. Putnici su pominjali mlade devojke iz svojih gradova i sela.

    “Talijan” nije želeo ni da čuje za ponovnu ženidbu. Govorio je da on ima svoju Sofiju, svoj “Pansionato Piazza Grande”, par prijatelja, svoje ploče sa talijanskom muzikom i svoje crno vino, u večernjim satima. Ne bi on to menjao ni za jednu ženu.

    Kada je Sofiji bilo dvanaest godina, “Talijan” je razdvojene krevete bračne postelje opet sastavio i noću prilazio ćerki kao nekada njezinoj majci. O tome nikada nikome nije govorio. Samo je govorio da je on drugačiji, stvarno drugačiji… On je, on je - “Talijan”. 


Četiri konja debela 
Đurđica Stuhlreiter

Uopće nije poznavala te ljude.

Zapravo, poznavala je tek djevojku jer su bile iz istog mjesta. Znala ju je susretati na ulicama umornog gradića često obavijenog maglom i s lijenom rijekom umotanom u zelene krljušti nepostojećih riba. Pozdravila bi je u prolazu, kao što se već pozdravljaju ljudi u malim mjestima, uvijek se pri tom čudeći vatrenim bičevima njezine kose.

Upravo se ona stvorila pred njom te večeri, nakon koncerta, dok je razmišljala kako se vratiti kući. Pogledala ju je pa jednostavno rekla:

-Možeš s nama. Ima jedno slobodno mjesto.

-Odlično! –odvrati djevojka spremno kao da je samo to čekala.

Gužva se polako stišavala. Ljudski koraci oko njih hitali su prema svojim stazama, a njih su se dvije gledale pogledom koji nije značio ništa. Slutio se u njemu tek treptaj nečeg što može i ne mora biti, a ona je prva skrenula pogled.

-Ne znam gdje su moji. Vjerojatno me negdje čekaju.

-Ako već nisu otišli! Kažem ti, možeš se vratiti s nama.

-Možda je bolje da ih potražim…

-Ima jedno slobodno mjesto! –ponovi crvenokosa okrenuvši se prema mjestu na kojem je bio parkiran automobil te se uputi prema njemu.

Sjela je na stražnje sjedalo i čekala. Iz mraka pomiješanog bljescima ljudskih očiju iskoračila su dvojica mladića i, smijući se nekim osobito veselim smijehom, zauzela svoja mjesta u automobilu. Potom je stigao i treći te sjeo na stražnje sjedalo pored crvenokose.

Tražeći društvo s kojim je došla na koncert, krčila je pogledom put kroz gomilu. Nigdje nije bilo poznatih lica ili silueta, ali negdje na rubu mraka u koji nije zalazio nitko, dobro je vidjela četiri konja upregnuta u kočiju. Bili su bijeli i činili tamu još gušćom.

-Svašta! – nasmije se luckasto. –Četiri konja debela…

Nastavila je pjevušiti u sebi pjesmu o konjima koji još jašu preko nečega i ne mogu prijeći nekamo, ali od toga joj je postalo još smješnije pa se već gotovo glasno smijala zatvorenih očiju. I tako vesela, odustala je od traženja prijatelja s kojima je došla te samo požurila prema automobilu u kojem su sjedili crvenokosa djevojka i njezina tri prijatelja.

-Čekajte! –čak je povikala jer ju je odjednom obuzeo strah da će je ostaviti.

Na brzinu seupoznala s mladićima. Onaj pred crvenokose pružio joj je bocu, a ona gucnula tek reda radi pa mu je vratila.Između dva gutljaja, već pomalo pijanim glasom,uvjeravao ju je da bi se mogao zaljubiti u nju jer je lijepa kao anđeo.

-Popij, ljepotice! –naizmjence ju je nudio pićem i pokušavao dodirnuti.

Njoj je bilo sve nelagodnije pa se izmicala koliko je mogla. Šćućurena u svom kutu pogledavala je prema ostalima, no oni su šutke gledali u cestu ispred sebe, kao da ih se sve to ne tiče. Malo ju je smirivao tek pogled na vozača koji niti jednom nije prihvatio ponuđenu bocu i mladića do njega što setek povremeno okretao prema njima.

Ne nalazeći niti jedan suosjećajni pogled među suputnicima, još se jače stisne u sebe pa   krajičkom oka okrznu vijugavu cestu izaautomobila. Na njoj je, na popriličnoj udaljenosti, iz mraka opet izranjala bjelina konja upregnutih u kočiju.

-Svašta! – ponovila je opet i odmahnula glavom.

A tada, baš dok se u sebi smijala svojim priviđenjima, pijani klipan na stražnjem sjedalu, zapjeva iz sveg glasa:

-Četir konja debela…

Crvenokosa začepi uši pa se ljutito otrese.

-Samo nam je još falila tvoja deračina!

-Četir konja debela… –zaurla on ponovno.

Vozač je ostao miran, a mladić do njega tek se blago nasmije.

-A je ti pjesma! I kako ide dalje?

Pijani se mladić odjednom rastuži i ušuti. I glava mu klonu na prsa kao u teškoj muci.

-A jebi ga, zaboravio sam –prizna skrušeno pa počne štucati.

-Valjda ćeš sada prestati. I tako nećemo saznati što bi s tvojim konjima –nasmije se suvozač.

-Debelim – podsjeti crvenokosa pa svi prasnu u smijeh.

-Mislim da nekamo jašu –isprekidano izmuca mladić pa zaplače.

Svi su opet ušutjeli kada se oteglo njegovo ridanje. Plakao je držeći i dalje bocu u ruci, ali kao da je odustao od svega. Ona druga ruka, kojom je naizmjence grlio crvenokosu i pokušavao dohvatiti nju, visjela je kao slomljena. Neka se jeza uselila među njih dok su slušali isprekidano ridanje kao onemoćali, zatočeni u praznini koja je pukla pred njima kao rana.

Prva se snašla crvenokosa. Pretvorivši se u tješiteljicu, zagrlila je dosadnjakovića do sebe kao dijete.

-Ne plači! Ne treba još…

Začudo,on je odmah ušutio. Kao probuđen iz mučnog sna, brisao je suze kretnjama djeteta smirenogiznenadnim obećanjem.

-Ima vremena – šaptala je crvenokosa, gladeći ga po glavi. –Ima vremena…

Od tih se riječi on sasvim smiri, prestajući i piti i plakati. Tada se, po prvi put od kada su ušli u auto, oglasi šutljivi vozač. Glas mu je bio ljutit i oštro je zarezao tišinu.

-Pijana budala! –odreže kratko.

Od vozačevogglasa djevojka neočekivano živnu.Poželi započeti normalan razgovor bez pohotnih ruku, alkoholnog daha i glupe pjesme. Samo što je on, ne mareći ni za koga,uporno gledao u cestu ispred sebe i posvetio se vožnji kao najvažnijoj stvari na svijetu.

Ali je zato nastavio suvozač, kao da je tek sada primijetio djevojku.

-Ču li ti ovu pijanu budalu! –zapita okrenuvši se prema njoj. – Kako se samo sjetio te pjesme? I gdje danas uopće možeš vidjeti konje? U zoološkom vrtu?

Ona nemoćno slegnu ramenima tese zagleda kroz prozor.

-Ima konja… –kratko se oglasi crvenokosa.

A onda opet, jednako ljutito kao i prije, progovori mladić za upravljačem.

-Ima konja, ali ima i konjina. Eto jednog pored tebe!

-Nije on loš! –stade crvenokosa braniti pijanog dečka s nekom posebnom nježnošću pa se obrati njoj. –Je li tako da nije loš?

Umjesto nje opet presudi vozač.

-Ma gdje bi bio loš!

-Dobar je on kao kruh! – ubaci se i mladić do njega pa se opet okrenu i obrati djevojci. –A ti ništa ne kažeš, samo šutiš! Gukni ljepotice, kakvim se tebi čini ovaj tu pijani tip?

Prema njoj, crvenokosoj i pijanom mladiću, poletješe tada rečenice onih iz prednjeg dijela automobila. Pomalo ljutite, kao grane odsječene pored puta, gađale su pijanog mladića, ali su šibale i ostale. Njih je slao vozač. One suvozačeve, vesele i peckave poput kokica, bile su upućene baš njoj.

-Gdje si ovog našla, majke ti? I kako bi se ti uopće vratila s ovom pijanom budalom?

Otkad su krenuli nije rekla niti riječ, pretvorena u šutljivu ribu. No, sada se morala nasmijati.

-Ja njega niti ne poznajem. Poznajem nju…

-Pa dobro tko je onda ovaj? I tko si ti?

Crvenokosa je i dalje grlila pijanog mladića do sebe. Tiho, ne želeći ga probuditi, hrapavim glasom zakotrlja riječi.

-Vrlo važno! Svi smo mi tu svoji.

Mladić koji je vozio opet se razljuti.

-Ma što pričaš? Tko je čiji i tko je koga, to samo ti znaš. Skupljaš uokolo neznance i uvaljuješ ih u moj auto.

-A što će mu biti? –ražesti se sada i ona. –Tom tvom autu?

Iskre svađe zalepršaše u prijetećem ritmu, no suvozač se pretvori u  mirotvorca.

-Ajde pusti ih! Kako bi se siročići vratili kući da nije nas?

-Ne kažem ništa za curu, ali ova pijana vreća…

-Azamisli da je tek vreća buha, što bi tada bilo veselja.

-Ma ja ću to izbaciti van pa neka ide kako zna. Nisam mu ja dadilja…

Uzmičući od narasle nelagode, kao po nekom pozivu, djevojka se po drugi put bojažljivo okrenu, ali opet ugleda istu sliku. Kao i malo prije, kočija i konjipolako su ih sustizali. Htjela se opet nasmijati tom priviđenju, ali strah jebio brži. Pokuša ga se otresti kao i maloprije ruke pijanog mladića, ali stisak je bio čvrst i leden. I valjda zato suludo promuca.

-Mogao bi kočijom…

Ona dvojica naprijed, kao po naredbi, opet se okrenu prema njoj.

-Kakvom kočijom? Jesi li i ti pijana?

Mladić do crvenokose odjednom se oslobodi zagrljaja pa stane mumljati nerazumljivo. A onda se opet prodere iz sveg glasa.

-Četir konja debela…

-Evo ga opet! – naljuti sevozač pa zaprijeti crvenokosoj. –Pazi da mi se ne ispovraća po sjedalu jer…

Odjednomiza blagog zavoja izroni automobil. Dolazio im je dolazio u susret, neopterećeno i lako, slijedeći svoju putanju i ne vidjevši nikakve konje niti kočiju. Možda se ništa ne bi niti dogodilo, jer je automobil mirno vozio svojom stranom ceste, da se djevojka još jednom nije okrenula. Tamo iza njih, ona četiri konja jurila su sve brže i sustizala ih neumoljivo. Tek je još jedan djelić vremena, kraći od sekunde, bio potreban pa da ih konji zapjenjeni od trka i sustignu. Onaj strah što ju je držao za ruku zarije joj se svom snagom u meso pa ona viknu izbezumljeno.

-Pazi! Kočija!

-Kakva sad kočija? –poviče mladić za upravljačem pa se bijesno okrene prema njoj.–I koji je tebi…

Kraj rečenice nije čula. Možda i nije bila upućena njoj, nego stijeni što je pored ceste ispraćala umorne putnike. S njihovim se automobilom pozdravila osobito snažno, a nakon toga svi se oni stanu kao ludi vrtjetipo cesti.

-Pazi! –vikao je sada i suvozač, možda je i pijani mladić vikao. Samo crvenokosa nije pustila ni glasa, nego zgrabi jednom rukom nju, a drugom mladića do sebe.

Kao u nekom filmu, pred djevojkom na stražnjem sjedalu zaredaju se slike, brze i ispunjene kricima. Poželi da oni traju što duže jer slutila je tišinu koja slijedi i ono što se više neće mjeriti satom. Veliko iščekivanje ispuni sekunde u kojima su lebdjeli. U nekoj od njih okretanje po cesti prestade, a snažna silaodbaciih na suprotnu stranu, prema auto što im je dolazio u susret. I baš kad je izgledalo da će se svom snagom sudariti s njim, nešto ih  gurnu na drugu stranu, prema rubu ispod kojeg je tekla rijeka.

Dok su padali, vrijeme i prostor rasplinuli su se u finu maglicu nalik blagoj proljetnoj kiši. Stravi koja segurala između njih djevojka htjede reći da u ovom autu nema više mjesta jer ih je već petero, samo što ova za to nije htjela ni čuti. Uporno ih je kupala u ledenom znoju i bockala iglicama slutnje nečeg tamnog i beskonačnog.

Odjednom, crvenokosa pusti djevojčinu ruku tese stade gurati preko njezina tijela prema vratima. Nije joj pružala otpor, da je mogla čak bi semaknula u stranu, jer joj je napokon postalo jasno da tako mora biti. A kad je crvenokosa uspjela otvoriti vrata tonućeg automobila, hladna voda krenu prema njima, samo što djevojka više nije marila ni za što.

Dobro je vidjela kako se crveni pramenovi kose, poput krvavih bičeva, probijaju prema površini vode. Kao kroz neku koprenu, uspjela je još nazrijeti ljude na cesti kako gledaju i užurbano gestikuliraju, pokazujući na rijeku u kojoj je auto polako putovao prema dnu. I kočija je bila tamo, s četiri konja što su napokon mogli predahnuti nakon ludog trka.

Znala je da će crvenokosa izroniti i ostati sljudima uz cestu.Jer kočija što je mirno čekala svoje putnike imala je samo četiri konja, po jednog za svakog od njih, u čijim su očima ribe već slutile svoje zvijezde. 


Crnac u oluji 
Predrag Ličina

Mile vozi traktor. Dule, Crnac i ja sjedimo u prikolici. Dule je naoružan nožem, a ja imam sjekiru. Crnca smo zavezali lancem za metalnu ogradu prikolice. Prije dva sata potrošili smo posljednje zalihe vode i na rubu smo dehidracije. Čini se da Crnac najlakše podnosi nedostatak vode, ne samo zato što je iz Afrike, nego i zato što prethodne noći nije popio tri litre rakije. Isijava asfalt, uokolo spržena lička polja, ljetna izmagilca u daljini. Nigdje sela, nigdje vode.
"Ima li neđe neka rijeka, neki potok, neki kurac?" Upitam Duleta.
"Oklen znam? Ne znam ni đe smo!"
"Crnac, znaš ti možda?" Crnac me samo ljutito pogleda ispod oka. 
"Znaš li onda barem koliko ima do Bosne? Nisi li u Bosni jebavo onu neku?" Crnac pljucne prema meni i spusti pogled. 
"Jest, jest...", Prisjeti se Dule, "Elvira se zvala jebo joj ja mater balijsku kako bi je..." 
Rafalna paljba iz daljine prekine Duleta. Mile naglo zakoči, naša tijela ruše se na pod prikolice. Čujem Crnca kako zastenje. Kad se pridignem shvatim da Mile više nije za volanom traktora. Leži potrbuške na asfaltu. Iskačem s prikolice i dotrčim do njega. U daljini vidim dva vojnika koji hodaju prema nama. Jedan od njih širi ruke, kao da ništa ne razumije. Drugi ima nekakvu bocu u ruci. Okrećem Mileta na leđa. Dule dotrčava do mene. Tražimo rane na njegovom tijelu, ali ne uspijevamo ih pronaći. Nema krvi. 
"Da nije sunčanica?" Pita Dule.
"Možda je umro od straha?" Opipam Miletovo srce. Još uvijek radi. Pogledam ispred sebe. Dva vojnika sve su bliže nama. Izgledaju otprilike naših godina, što znači oko 25. Ovaj koji je širio ruke ima na šljemu neku čudnu oznaku koja nije šahovnica i sada drži automat uperen prema nama. Ovaj drugi u ruci definitivno nosi bocu. 
"Bacite oružje!" Vikne ovaj s naljepnicom na šljemu. 
Shvatim da u ruci držim sjekiru. Bacam je daleko i ona završi u travi pokraj ceste. Dule baci nož još dalje nego ja sjekiru. 
"Ustaj! Ruke gore!" Opet isti lik vikne. Dok ustajemo s rukama u zraku shvatim da lik na šljemu ima naljepnicu s Dinamovim grbom i da mu je lice zabavno. Drugi lik u ruci drži Badelov konjak u kojem nedostaje trećina sadržaja. Njegovo lice je pomalo zlo.
"Koji mu je kurac?", Upita ovaj s Dinamovim grbom gledajući u nepomičnog Mileta, "Pucao sam u zrak!"
"Sunčanica." Reče Dule.
"Ili je dehidrir'o." Kažem ja.
Neko vrijeme nas gledaju. 
"Kuda?" Upita Dinamovac.
"Pa... Đe su i svi ošli, valjda... U Banja Luku?" Kažem ja i osjeća mi se strah u glasu.
"A ne - u Minhen!", Ciničan je Dinamovac, "Pa dosta kasnite Srbi. Vaši su otišli još prije dva dana..."
"Jebiga... Napili smo se."
"Imate l' vode? Umrijeće nam čovjek." Pita ih Dule i pokaže rukom na Mileta. Ne odgovaraju njih dvojica. Dinamovac krene prema prikolici. Sad ovaj s konjakom uperi automat u nas i popije gutljaj iz boce. Zagleda se gadljivo u moju "Iron Maiden" majicu.
"Koji je ovo kurac?", Vikne Dinamovac kad vidi Crnca zavezanog lancima, "Who Are You Nigga?" 
Sad još više shvatim da je ovaj Dinamovac zabavan, jer rečenicu izgovori kao iz nekog holivudskog filma u kojem crnci sjede ispred zgrade u Bronxu na ljetnoj vrućini.
"U redu je prika, može i po naški." Kad mu Crnac odgovori s jakim ličkim naglaskom, ovaj se još više zbuni. 
"Tko si ti?"
"Duga priča..." Crnac spusti pogled. Nije mu do nekog razgovora. 
Šokirani Dinamovac vrati se do nas.
"Tko vam je ovaj?"
"Pa... Crnac." Kažem ja i slegnem ramenima.
"Pa vidim kretenu da je crnac! Otkud on s vama?"
"Oduvijek je s nama."
"Kaj vam je rob?"
"Za kol'ko ga prodajete?" Ubaci se ovaj s konjakom u razgovor i nasmije se svojoj šali.
"Ma jok. Nije to..."
"Zakaj ste ga onda svezali u lance?"
"Nije htio poć s nama, pa da nam ne utekne."
"Ne kužim!"
"Jel' mogu spustit ruke?"
"Ajde..."
"A ja?" Pita Dule.
"Spuštaj..."
"Dakle", nastavljam ja, "Nas trojica smo pili u brvnari sedam dana rakiju..."
"Brvnara?"
"Pa koliba..."
"Znam kaj je brvnara jebote! Pitam onako, na drugu foru...
"Aha... U brdu, par kilometara iznad našeg sela, imamo mi tu brvnaru đe vježbamo..."
"Kaj vježbate?"
"Ma imamo grupu."
"Metal ha?" Dinamovac pogleda u moju majicu. 
"Metalce možda više mrzim nego Srbe." Oglasi se zli. Ja progutam knedlu i nastavim dalje.
"Tamo smo pili rakiju i vježbali zadnjih sedam dana i nismo se baš nešto trijeznili. Kad smo se napokon spustili jutros u selo vidjeli niđe nikog. Samo Crnac ost'o. Rek'o nam on da vaši dolaze i da ćete nas sve pobit. Jebiga, ostao samo njegov traktor u selu. Mi ga molimo da nam da traktor pa da i mi bježimo, a on neda pa neda. Mi mu govorimo da će i on najebat ako ostane, al on tvrd orah - neće ni da čuje. Onda smo ga opandrčili lopatom u glavu i uzeli mu traktor."
"Zakaj ste ga uopće uzeli sa sobom?"
"Pa šta će jadan sam u selu? A i nikad ne znaš... Šta ako dođu vaši po mraku? Ovom samo te oči svijetle, misliće neki duh - pripucaju, zapucaju i eto đavla."
"Crnac!", Vikne Dinamovac, "Zakaj nisi pobjegao s drugima? Ovi su se napili i imaju izgovor. Koji je tvoj?" 
"A đe da bježim matere ti i zašto?"
"To što si crnac ne spašava te ništa! Otkud ja znam da nisi bio u njihovoj vojsci i ubijao naše?"
"Pa valjda zato što nisam bio - nisam ni bježao!"
"To je špijun!" Reče zli.
Dinamovac kratko promisli a onda opet pogleda mene.
"Jel bio u ratu?"
"Ma jok. Đe ćeš crnca u vojsku?"
"I to kaj veliš..."
"Ljudi, stvarno... Jel može malo vode, umrijet će nam čovjek... A bogami i mi." Kaže Dule gledajući u nepomičnog Mileta kako leži na cesti.
"Imate kaj love?" Upita ga zli. 
"Crnac ima...", Dule konspirativno trzne glavom prema prikolici, "Mi smo dali zadnje pare za bubanj."
Zli došeće do Crnca i uperi automat u njega.
"Ruke u vis!"
Crnac ga izbezumljeno pogleda jer su mu ruke zavezane lancima, a zli se opet glasno nasmije svojoj šali pa se popne se na prikolicu i iz džepa Crnčevih hlača izvuče novčanik. Među gomilom bezvrijednih krajiških dinara pronađe i 150 njemačkih maraka. 
"Ovo će bit dosta." Reče zli, baci dinare u zrak koji počnu padati poput konfeta, a marke pospremi u džep. Predaje mi potom čuturu punu vode. Ja se saginjem do Mileta i sipam mu vodu u usta. Mile polako oživljava. Ispijam i ja par gutljaja i predajem čuturu Duletu. Pridižemo Mileta koji ne može stajati na nogama. Jedva progovara.
"Ajmo nać neku ladovinu, umrijet ću..."
Ja nekako molećivo pogledam hrvatske vojnike. Oni me kratko vrijeme mjerkaju.
"Tri kilometra dalje je selo. Ima i birtija." Dinamovac govori i pokazuje palcem iza sebe.
"Ima li koga u selu?"
"Nema."
"Pa, jel možemo onda mi..." 
Neko vrijeme ovaj razmišlja, a onda se smiluje.
"Aj idite."
Dule pomaže Miletu da se popne na prikolicu. Ja sjedam za volan, međutim lik s konjakom počne urlati.
"A da ih ipak ubijemo? Troje metalaca manje! Još su i Srbi!"
Neko vrijeme smo uplašeni. Zli nas nišani jednog po jednog.
"Kako vam se zove bend?"
Nitko ne odgovara.
"Pitam kako vam se zove bend?" Zli je već pomalo ljut.
"Sirup za iskašljavanje..." Kažem ja plašljivo, a zli odvali od smijeha. Spusti automat, otpije gutljaj konjaka i pogleda me.
"Pa jebote, koji ste vi metalci debili."
"Kaj bumo mi?" upita Dinamovac kolegu s konjakom. Ovaj nemoćno slegne ramenima.
"A đe ste vi uopće krenuli?" 
"Nemamo pojma...", Odgovori mi Dinamovac, "Tražimo naše."
"Pa đe ste ih zagubili?"
"Napili smo se sinoć i probudili se u šumi..."
"Aha... Pa oćete nazad s nama u to selo?"
Vojnici se pogledaju.
"A kaj drugo? Pa ne bumo hodali ko debili po ovoj vrućini?" Reče Dinamovac liku s konjakom. 
Penju se pokraj mene na traktor.
"Vozi Srbine!" Vikne zli. 
Krećemo prema selu. Ovaj Dinamovac zove se Žac i s Trešnjevke je. Ovaj zločesti je Pero iz Novog Zagreba.U selu nema nikog. Ljudi u panici nisu zatvorili vrata i prozore nekih kuća. Čujem pse kako cvile. Iz neke štale dopire mukanje krave. Vjerojatno su životinje žedne i gladne. U sklopu jedne kuće nalazi se gostionica "Vuk". Parkiram traktor ispred. Hitam unutra i pijem vodu iz slavine. Za mnom ulazi Dule pomažući Miletu. Potom ulaze Žac i Pero. Zidovi gostionice ukrašeni su gomilom loših akvarela vukova u različitim situacijama. Vuk u snijegu, vuk zavija na pun mjesec, vuk pije vodu iz bistrog potoka, vukovi trče šumom. Sjećam se tih jeftinih slika -jednom kad sam kao mali bio u Zagrebu vidio sam takve slične u robnoj kući "Nama" na početku Ilice. Sjećam se da je na prodaju bila i replika Mona Lise.
"Dobro, jebem vam mater, otkud vam crnac?" Upita me Žac s Trešnjevke i sjedne za stol, dok Pero iz Novog Zagreba traži nešto iza šanka. 
"Duga priča..."
"Sjedi!"
Sjedam za stol preko puta Žaca.
"Pero, jel ima piva?"
"Ima!"
"Oćeš pivo?" Pita me Žac.
"Može."
"Pero, daj Srbima pivo!" Žac skida šljem. Lik je potpuno ćelav. Pero vadi boce ispod šanka. I on je skinuo šljem. Ošišan je na pankersku irokezu. 
"Oke Srbi! Imam jedno pitanje!", Vikne Pero vadeći nekoliko boca piva, "U kojoj se državi trenutno nalazimo? Da vas čujem!"
Svi se slažemo da se nalazimo u Hrvatskoj i Pero je prilično zadovoljan. 
"Srbi - zaslužili ste pivo!" Reče on i donese boce za stol za kojim sada svi sjedimo. Mile se malo oporavio, a još više se oporavi kad na eks popije pola boce piva. 
"Pričaj o nigeru." Kaže mi Žac i popije prvi gutljaj piva. Popijem i ja gutljaj. 
"Ja ne znam kako je to točno bilo, ali vako su mi otac i majka pričali. Bilo je to kad sam imao godinu dana, znači u ljeto sedamdeset prve. Stari Ilija krene iz sela u zoru autobusom nešto za Korenicu. Kad je došao na stanicu vidi tamo kartonsku kutiju s probušenim rupama za zrak. Iz kutije urla dijete. Otvori on kutiju i vidi unutra Crnca – izgled'o kao da se tek rodio. Odnese ga kući i žena i on se brinuli za njega. Mislili prvo neko malo ciganče, kad ono pravi crnac. Nazvali ga Uglješa, ali svi mi ga cijeli život zovemo Crnac."
Kad su Žac i Pero čuli da se ovaj zove Uglješa puknu od smijeha.
"Jel' dobro radi u polju?" Zao je zli Pero i po tome je sličan Duletu.
"Malo ga poćeraš bičem i oće." Objašnjava Dule kroz smijeh.
"Za kog navijaš?" Nezgodno pitanje mi postavi Žac. 
"Pa...", Pogledam Duleta i Mileta da ne budem sam, "Za Zvezdu..."
"A Uglješa?" 
"Za Partizan."
"Pička!", Žac lupi bocom o stol, "A kaj radi crni?"
"Ništa."
"Kak ništa? Od čeg živi?"
"Ma Ilija i Stana bili već stari kad su ga našli i nekako ga zavoljeli jer nisu imali unučadi. Oni umrli jedno za drugim prije deset godina i ostavili Crncu sve. I kuću, i traktor i polje i stoku. I prikolicu. Bio skandal u selu. Došao čak i njihov sin iz Austrije, htio ubit Crnca, ovaj se skrivao u šumi par dana. Al, jebiga nemereš tu ništa - u papirima piše da je sve njegovo."
"I jeste ikad saznali kak se stvorio u selu u toj kutiji?"
"Jok. Nikad."
"Nikad nisu došli neki crnci u selo i rekli - e, tu smo prije 20 godina ostavili nekog malog crnca u kutiji?"
"Ja vam velim da je lik jebeni špijun!", Reče Pero koji je već pripit, "Ja bi njega na ispitivanje."
"Čiji špijun?" Upita ga Žac.
"Može bit dvostruki, možda i trostruki - crnci su zajebana ekipa."
"I mi smo imali jednog crnca u kvartu.", reče Žac, "Znali smo ga ko klinci zatvorit u podrum u zgradi kad smo se igrali Kunta Kintea."
"I mi smo našeg zatvarali!", Oduševljeno će Dule, "Jednom smo ga strpali u svinjac pa mu kroz rupu davali banane da jede ko majmun."
"Mi smo iz kvarta sve crnce potjerali!" Reče Pero.
"Ma i mi smo stalno ćerali ovog našeg, al on stalno vrać'o!" 
"Prijatelju...", konačno progovori i Mile gledajući molećivo u Peru, "Jel može malo te rakije da dođem sebi?"
"Nisam ti ja prijatelj!" Pomalo je ljut Pero.
"Izvini."
"Kaže se ispričavam se."
"Ispričavam se."
"Evo ti Srbendo!", pruži Pero Miletu Badelov konjak, "Al ne pretjeruj. I odi si po čašu!"
"Hvala." Mile ustane i krene do šanka.
"Jedino što je taj naš crnac bio dosta svjetliji od ovog vašeg." Vraća se Žac na staru temu.
"Možda mu je samo jedan roditelj bio crnac, a drugi naš." Zaključim ja.
"Misliš naš?" Reče Žac
"Naš, vaš - bijelac."
"Mislim da mu je stari bio neki student iz Afrike, a stara fakat naša. Tak se neš sjećam."
"Miješanac... Ovaj naš je čisti crnac."
"Uvijek sam se pitao da li crnci pocrne dodatno na suncu?" Mile se totalno razbudi kad popije Badelov konjak.
Nitko ne zna odgovor na Miletovo pitanje.
"Vaš je toliko crn da već prelazi u ljubičasto." Zaključi Žac.
"Đe zapravo žive najcrnji crnci?" Upita se Mile.
"Koliko se meni čini to su ti Kenija i Etiopija. Znam kad gledam atletiku...", Reče Žac, "Bit će da je vaš Uglješa od tamo negdje."
"Treba ga tam i vratit!", Pero zapali cigaretu i ponudi nas. Dule i ja ne pušimo. Mile uzme jednu i zahvali se, a Pero nastavi, "Vi ste Srbi i sad s tim traktorima idete u Srbiju - logično. On je crnac i on treba u Afriku. Kaj nije tak?"
"Jebiga, kako ćemo ga u Afriku?" Nekako se Dule najviše složi s Perinom teorijom.
"Nek hoda. Crnci su izdržljivi."  
"To je vjerojatno bilo ovako!", Žac je razvio teoriju o Crnčevom porijeklu, "Starci su mu bili studenti iz neke nesvrstane zemlje. Pokarali su se, ona je zatrudnila i kad je rodila odvezli su dijete iz Zagreba i stavili ga u neku vukojebinu - to jest kod vas u selo."
"Bilo je i tih teorija u nas." Kažem ja. 
"Ova nije abortirala jer joj vjera to ne dopušta...", Nastavlja Žac s teorijom koju odmah i nadograđuje, "Ili, još gore! Možda su njih dvoje iz neka dva različita plemena, pa ako bi se saznalo za ovo možda bi izbilo neko opako krvoproliće kod njih?"
"Vidiš, i to je moguće." Popijem još malo piva. 
Tad se izvana začuje neki zvuk i mi svi naćulimo uši. Pero i Žac zgrabe automate.Malo smo se zapričali s Hrvatima pa smo zaboravili na Crnca koji cvili vani dok zvekeću lanci oko njegovog tijela. U nekom je bunilu, a i neka pjena izašla mu je na usta. Tu je barem za pet stupnjeva toplije nego kad smo ušli u gostionicu "Vuk". 
"Ovaj bu umro! Odvežite ga." Kaže Žac.
"Sramotiš Afriku! Nije ni plus 40!" Vikne Pero Crncu.
Dođem do prikolice i onda shvatim da nemam ključ od lokota koji je zaključan iza Crnčevih leđa. 
"Jel kod vas možda ključ?" Pitam Mileta i Duleta.
"Pa u tebe je bio cijelo vrijeme" Reče Dule.
"Mora da sam ga neđe zagubio." Guram opet ruke u sve džepove hlača. 
"Nećemo se sad valjda vraćat i tražit ključ?" Razočarano upita Dule.
"Aj mu donesi vode." Kažem Duletu koji odmah molbu preusmjeri Miletu.
"Aj ti Mile, molim te."
Mile se sporim korakom vraća u gostionicu. Žac zatrese metalnu ogradu prikolice za koju je Crnac zavezan.
"Šta da radimo?" Upitam ga. 
"Trebamo ga nekako maknut u hlad. Riknuće ovdje." 
Pogledam u nebo. Sunce je u zenitu. Pogledam onda svoju sjenu. Praktički ne postoji. Osvrnem se oko sebe. Vidim veliki orah iza kuće s druge strane ceste. 
"Da odvezem traktor ispod onog drveta?"
Žac pogleda u drvo.
"Vozi!"
"Ja ću", reče Pero, "Nikad nisam vozio traktor!"
Pero teturajući sjeda na traktor. Mile se vrati s kantom vode i kompletan sadržaj izlijena Crnca. Ovaj polako dolazi k sebi.
"Ihaaaaaaa!!!!", Urlikne pijano Pero i pokrene traktor, "Idemo na Banja Luku!!!" 
Mi ostali hodamo za traktorom. Pero poveća brzinu, prelazi na drugu stranu ceste i krene traktorom ravno prema kući iza koje je veliki orah. Traktor udara u kuću. Pero pada s traktora i nađe se na prašnjavom tlu. Crnac urlikne jer se leđima nabija na metalnu ogradu. Ja se hvatam za glavu.
"Pero, daj se opusti!" Vikne mu Žac.
Pero teturajući ustaje i briše prašinu s uniforme. Mi stižemo do traktora.
"Čekaj da prvo srušim srpsku kuću!"
"Daj se smiri, jebote." Viče mu Žac.
Pero sjeda na traktor koji je prilično oštećen s prednje strane, ali izgleda da još uvijek radi. Isparkira se u rikverc pa odustane od sulude namjere. Krene s traktorom iza kuće i uskoro se svi nađemo u debeloj hladovini ispod velikog oraha. 
"Odvežite me." Kaže nam Crnac teško izgovarajući riječi.
"E pa sad...", Odgovara mu Žac, "To će ići malo teže."
"Zašto?"
"Zato što te prvo moramo ispitati!" Reče Pero. "Za koga radiš? Hoću imena!"
"Da! Za koga ti stvarno radiš?", Dodaje Dule, "Sumnjiv si mi već 20 godina. Ako ne i više!"
"Idite svi u tri pičke materine." Crnac je pomalo ljut.
"Jesi Srbin ili Hrvat?" Upita ga Pero.
"Odvežite me jebo vam ja mater!"
"Jel bi metak probio lokot?" Pero upita, nekako više sebe nego druge.
"Oćemo isprobat?" Dule je i više nego zainteresiran za eksperiment. 
"Crnac, slušaj.", Prilazim do njega, "Izgleda da smo neđe zagubili ključ od katanca."
"Onda odvalite ogradu s prikolice pa je izvucite." Crnac pokušava riješiti problem. Žac dolazi do prikolice i proučava ogradu.
"Treba nam pila za metal.", Žac pogleda Crnca, "A otkud nam pila za metal, objasni mi molim te?" 
"Onda pucajte u katanac!"
"Stvarno?" Pero je pomalo oduševljen.
"Da. Samo me nemoj ubit!"
"Slušaj, malo sam popio...", Objašnjava Žac Crncu, "Al' i ak fulam mogu te najviše raniti. To ti je dobro za biografiju kad dođeš u Srbiju."
"Ne idem u Srbiju."
"Dobro, u Bosnu onda, kam već..."
"Ne idem ni u Bosnu."
"Nego?"
"Ostajem ođe."
"Ne ostaješ ti ovdje Uglješa, nego ideš sa svojima.", Pogleda potom Pero Duleta, Mileta i mene, "Jel tak?"
Mi potvrdno kimnemo glavama - tako je. 
"Nisu oni moji." 
"Nismo ni mi tvoji."
"Ali ja cijeli život živim ovdje."
"I oni žive cijeli život ovdje, pa idu.", Opet nas pogleda Pero, "Jel tako?"
Mi opet potvrdno kimnemo glavama - tako je.
"Mada, nisam ja baš siguran.", Dule se uključi u razgovor, "Ne znam kako će ga naši u Srbiji prihvatit - jebiga, nije ni naš da ga jebeš."
"Pa koji me kurac onda vozate okolo kad nisam ni vaš?"
"Jebiga, Crnac, da smo te ostavili ubili bi te Hrvati..."
"Da!", kaže Pero, "Ljudi su ti spasili život."
Neko vrijeme svi šutimo. Gledam u Žaca. On se nešto zamislio. 
"Mislim da imam ideju.", Kaže Žac, "Ostavite ga Muslimanima!" 
"To je dobra ideja." Reče Dule. "Možda tamo nađe i Elviru."
"Tko je Elvira?" Pita Žac Duleta.
"Neka pička iz Bihaća koju je Crnac jebavo prije par godina."
"Odvratno!" Pero sjedne i nasloni se na orah.
"I?" Upita Žac Crnca.
"Šta i?"
"Zakaj ste prekinuli?" 
"Njeni joj zabranili da se viđamo." 
"Pa nisi nam tako pričao jebem te u glavu!" Mile je malo ljut na Crnca.
"Nego?" Pita Žac.
"Rek'o nam da se više nisu mogli jebavat jer mu kita prevelika."
"Crnac, ti si neki veći retard." Reče Žac, a onda ga u izlaganju prekine buka kamionskih motora u daljini. Žac pohita prema cesti i vrati se uspuhan nakon dvije minute.
"Pero, evo naših. Krenuli iz Knina prema Zagrebu."
Pero teško ustane i teturajući krene prema Žacu.
"Aj baci tu bocu." reče mu Žac.
"Mrzim metalce." Kaže mi Pero i predaje mi bocu Badelovog konjaka. 
"Sretno Srbende." Kaže nam Žac.
Mi se zahvalimo. Pero i Žac uskoro nestanu iz našeg vidokruga, kao što uskoro nestane i buka kamionskih motora. Mi smo ispod oraha dovršili konjak i ostatak piva iz gostionice "Vuk", a onda smo u predvečerje krenuli dalje. Sljedećeg jutra stigli smo u Prijedor gdje su Crncu pomoću velikih kliješta otkinuli lance, nakon čega je on odlutao u nepoznatom pravcu. Psovao nam je sve po spisku, vrlo glasno. Dule i Mile otišli su u Banja Luku jer su tamo bile njihove obitelji kod nekih rođaka. Ja sam saznao da su moji produžili prema Sremskoj Mitrovici pa sam krenuo tamo.Tog ljeta pvi put sam bio u Beogradu. Velik grad. Još iste jeseni sam otišao u Australiju i više se nisam vraćao u Evropu. Radim već 20 godina kao konobar u Brisbaneu, oženjen sam i imam dvoje djece. Dobar mi je život. Ponekad pomišljam posjetiti svoje ličko selo. Ponekad i pomislim da se Crnac, nakon što nas je napustio onako ljut u Prijedoru, vratio u naše selo i da sad tamo živi, da se oženio i da selom hoda gomila njegove crne dječurlije. Međutim, nekako sumnjam da je tako...


Djelovi grada 
Ilija Đurović

Stavi taj povodac da te izvedem malo, rekao mi je Hans, savršeno podšišani njemački ovčar. Hans i ja živimo zajedno pet mojih godina. Upoznao sam ga nekoliko mjeseci nakon što me je uz zvuk drvene palice Milena napustila. Naravno da Hans ne govori, ali svaki njegov pogled, trzaj, pokret ušiju, prepoznajem kao precizne naredbe. Ponekad mu naređujem na njemačkom. Ako se prebrzo zaleti prema semaforu i učini mi se da ovog puta neće čekati zeleno svjetlo, uzviknem Halt, a Hans se okrene, zbunjen, ustreptao, rep mu udara po slabinama. Hans se još sjeća korjena svog jezika iz vremena kad je njegov gazda, Njemac, umro negdje na Durmitoru.

      Nikad nisam volio pse. Jake, razjarene životinje na Zabjelu, u našem kvartu, uvijek su nas plašile. Vjerovali smo da bi nas zabjelski psi mogli jesti do smrti. Ipak, Milenina smrt je izgledala drugačije. Išlo je otprilike ovako: izašli smo iz kola nakon obilaska centra grada. Stefan, sin naših komšija, stajao je na ulazu u zgradu, s palicom na ramenu. Bio je drogiran. Nasmijao sam se da bih ublažio napetost. Pitao je zbog čega se smijem. Zamolio sam ga da se pomjeri i pusti nas da prođemo, ali on je i dalje stajao ispred vrata i ponavljao Što se smješkaš. Rekao je Što se smješkaš, pederčino. Milena je stajala pored mene. Osjetljiva i spremna da nauči sve što čuje, ponovila je pederčino. U Stefanovoj glavi riječ je odzvonila nekoliko puta i to je bilo dovoljno da Mileni polomi lobanju. Sudar palice i čela sličan je zvuku udarca na bejzbol utakmicama u filmovima.

       Kad smo se vjenčali i počeli da živimo zajedno naš kvart je izgledao drugačije. Nismo primjećivali da su djeca na Zabjelu postala nasilna sve dok jedan od dječaka nije stao ispred Milene i na slogove razdvojio Popušiš mi kurac. Djevojčice su je zvale Gluva Milena. Čitala im je s usana i smješkala se. Bili su djeca. A onda joj je dječak polomio glavu. Stefan je završio u domu za delinkvente, a njegov otac je počeo da me zove pederčino. Mržnja je prešla i na ostale. Prodavačica iz trafike ispred zgrade odbijala je da mi proda cigarete. Išao sam do prodavnice u zgradi prekoputa, ali i do tamo je uskoro stigla priča o pederčini. Govorili su da sam poslao dijete u zatvor. Za mene su se zatvarale pekare i prodavnice u čitavom kvartu. Tiho izgladnjivanje počelo je nekoliko nedjelja nakon Milenine sahrane. Dva mjeseca kasnije morao sam da se preselim, daleko od osvete komšija. Prodao sam naš stan i za istu cijenu odabrao manji u Bloku V, na drugom kraju grada.

      Vremenom sam zavolio buku djece na livadi ispod mog prozora. Gledao sam ih i razmišljao o Mileni. A onda sam u novinama vidio Hansa. Njegov gazda umro je na planinarenju u Crnoj Gori i Hans je ostao sam. Porodica nije željela psa, pa je njemački ovčar završio u Podgorici, u kavezu sa džukelama. U posebnom raspoloženju, osjetljiv nakon Milenine smrti, otišao sam do azila i uzeo Hansa.

       Tako sam u Bloku V postao Hansov gazda. Svi su znali njegovo ime. Kad smo ulazili u kafiće konobari su govorili Achtung, Achtung i smijali se dok se Hans zavlačio ispod stolova. Nisu znali da neki ljudi imaju razloga da se plaše mog prijatelja. Volio je svakog mirnog prolaznika i svako dijete i nikad nije probušio nijednu loptu na livadi. Ali Hans je bio zaštitnički vaspitan i vjeran. Tome je svjedok doktor Kaluđerović, otorinolaringolog, koji leži vezan u našem podrumu.

       Doktor Kaluđerović je hirurg – bio je hirurg, sad je samo splet mišića i kostiju na prljavom krevetu – koji je operisao Milenu nekoliko mjeseci prije smrti i učinio da ponovo čuje. Njenu gluvoću opisivao je kao balon u glavi. Sa timom hirurga probušio je balon i pustio zvuk do Mileninog mozga. Kad se probudila nakon operacije i kad sam je pitao Kako si, počela je da plače. Kasnije tog dana rekla je da imam glas djevojčice. Pozvao sam doktora. Nasmijao se i rekao da je sve u redu, da se Milenin mozak navikava na nove frekvencije kao oko na svjetlost nakon mraka, i da će uskoro sve što čuje zvučati prirodno u njenim ušima.

    Nakon izlaska iz bolnice Milena je svakog dana išla kod doktora Kaluđerovića. Glavni dio oporavka bilo je upoznavanje sa riječima koje nikad nije čula. Tokom vježbe, dok joj je doktor čitao dane u nedjelji, zaplakala je na srijedi. Rekao je da skoro svi pacijenti nakon operacije na prve riječi reaguju suzama. Nastavio je od srijede, a Milena je ridala već na suboti. Uplašio sam se. Doktor je ponovio da su njene reakcije očekivane i zamolio me da sačekam ispred. Kroz vrata ordinacije mogao sam da čujem kako opet čita dane i mjesece. Milena je poslije pola sata izašla uplakana. Ćutala je u kolima. Kad smo ušli u stan rekla je da mora da zaspi. Činilo mi se da govori jasnije nego ranije.

     Njen oporavak je napredovao. Nakon dana u nedjelji i mjeseca u godini na red su došli predmeti. Slušala je kašikanožstošporet, polako je učila i plakala u ordinaciji. Onda su došli gradovi. To je za Milenu bilo najteže. Kad je doktor Kaluđerović izgovorio gradove od Podgorice ka sjeveru Milena je zaplakala nakon nekoliko riječi. Nijednom nije izdržala duže od Kolašin-Mojkovac-Bijelo Polje. Doktor je ponavljao da ne brinemo. Posebno mučenje kod kuće bila je vremenska prognoza na televiziji. Tu bi voditeljka ponekad u jednoj rečenici izgovorila mjesec, dan i niz gradova na jugu, sjeveru, u centralnom dijelu. Milena je sjedila u fotelji i plakala, nesposobna da odvoji pogled od trodimenzionalnog reljefa. Pokušavao sam da je zamolim da isključi televizor prije početka prognoze, ali ona je željela da vježba i bude uporna, po uputstvima doktora Kaluđerovića.

     Vremenom je naučila da se pridruži glasu iz televizora. I dalje je povremeno jecala, ali mogućnost usavršavanja riječi skrenula je pažnju s bola što su joj zvukovi zadavali. Gledao sam je kako sjedi ispred ekrana i ponavlja. Za doktora to je bio savršen oporavak.

    Više nije morala da ide na svakodnevne vježbe. Dio je mogla da obavlja kod kuće. Dobio sam zadatak da izmišljam igre za nju. Jedna od mojih omiljenih zvala seDjelovi grada. Izgovarao sam nazive kvartova, a Milena je ponavljala. Onda je jednog jutra poželjela da obiđemo grad. Vjerovala da će još bolje naučiti da podnosi zvukove ako vidi ono što čuje. Bila je nedjelja ujutro, sjeli smo u kola i krenuli.

      Rekao sam joj da idemo na Goricu. Tamo može da čuje ptice. Ponovila je ptice. Parkirali smo kola ispred crkve, popeli se na brdo i sjeli na livadu pored staze. Gledali smo grad. Rekao sam Zgrade mozgova, Pet udovica, Blok pet, Tološi, Stara varoš, Baston, Zagorič, Pejton, sve čega sam mogao da se sjetim. Bila je srećna. Ponavljala je moje riječi. Nakon igre smo se spustili ka trgu. Tu više nije mogla da izgovara sve što čuje. Na ulici je bila gužva, djeca su se slikala s roditeljima ispred isključene fontane. U gradu je bila srećnija nego na brdu. Dobijala je izraz lica tupavog djeteta. U supermarketu na trgu kupili smo meso za nedjeljni ručak. Vratili smo se na Zabjelo i sreli Stefana na ulazu u zgradu, drogiranog, s palicom u ruci.

    U tom trenutku sve vježbe doktora Kaluđerovića stigle su nas pred sinom naših komšija. Dječak je rekao pederčino, a ta riječ je za Milenu bila još jedna nova lekcija. Ponovila je pederčino. Uhvatio sam je za ruku i zamolio da prestane, ali glava je već bila napukla, njen lakat, naglo otežao, kliznuo mi je niz dlan. Krvarila je po betonu ispred ulaza. Hitna pomoć je stigla brzo, ali Milena je već bila mrtva.

    Ne sjećam se nakon koliko godina mi je Hans rekao Ajmo da nađemo tog smrada što je operisao jadnu Milenu i da ga mučimo u podrumu. Ljudi iz azila nisu bili u pravu, brzo je učio nove jezike. Hans je smatrao da je doktor Kaluđerović kriv i da bi Milena još bila živa da je nije naučio da ponavlja riječi. U tom slučaju ne bi rekla Stefanu da je peder, a on je ne bi ubio. Bio je u pravu. Nisam mogao da je zamislim u stanu sa psom, čak ni sa kulturnim ovčarom iz Njemačke. Rekao sam to Hansu, podsjetio sam ga da se nas dvojica ne bismo upoznali da Milena nije poginula. On bi ostao u azilu, ja na Zabjelu. To ne znači da doktor ne mora da bude kažnjen, rekao je. Bio je uporan. Pitao sam ga kako planira da izvedemo otmicu. Njuškom je pokazao prema novinama na stolu. U uglu stranice bila je reklama za privatnu ordinaciju doktora Kaluđerovića.

     Sljedećeg dana pola sata pred zatvaranje bili smo ispred, Hans i ja. Čekali smo na parkingu. Doktor je izašao i pozdravio se s medicinskom sestrom. Prije nego što je ušao u auto udario sam ga palicom u glavu. Hans je srećno zacvilio i pomogao mi da ga ubacimo u gepek. Sat vremena kasnije doktor Kaluđerović se probudio u našem podrumu, vezan za krevet. Hans nikad nije bio srećniji. Pojeo je svoju večeru, napio se vode i protegao šape.

     Arschlochsad ću da te karam, a ti ponavljaj za mnom, rekao je doktoru Kaluđeroviću. Okrenuo sam ga na stomak i pustio Hansa da uradi ostalo. To ostalo uglavnom je bilo bolno, svake noći. Nisam znao do kad planira da muči doktora. Nije mi smetalo da potraje. Radio je stručno i niko u našoj zgradi nije sumnjao da imamo gosta u podrumu. Na televiziji smo nekoliko dana slušali o nestanku doktora Kaluđerovića. Novinari su izvještavali o tome kako su ga se pacijenti plašili, tražio je novac za operacije u državnoj bolnici i zlostavljao pacijentkinje. I da nije bilo tako, dovoljno bih ga mrzio zbog onoga što je uradio Mileni.

      Juče, dok sam gledao dnevnik, Hans se vratio iz podruma i rekao mi da je doktor sve priznao, da je kriv za Mileninu smrt, da ju je bespotrebno tjerao da sluša i ponavlja dane u nedjelji, mjesece u godini, imena gradova, zbog čega je na kraju poludjela i počela da izgovara sve što čuje. Odgovorio sam mu da može nastaviti da uživa u doktoru. Ali i njemu je počinjao da dosađuje. Hans je sve češće pričao o komšijama koje su me povrijedile. Prva na njegovoj listi bila je žena iz trafike na Zabjelu. Zbog nje sam morao da kupujem cigarete na drugom kraju ulice. Nakon nje bili su Stefanov otac i svi ostali.

      Sjutra ćemo da ubijemo onog smrada, a onda nastavljamo dalje, rekao je Hans kad sam mu stavio povodac da me izvede u šetnju.


Doktor Faustus Vrančić 
Denis Peričić i Anita Peričić

O nastava li koji duh zrak,

Med nebom, zemljom, lebdeć u slobodi,

Iz zlatne pare slazi k meni lak,

Te novom, bujnom životu me vodi!

Da mi je kakav bar čarobni plašt,

Pa da me nosi put stranih zemalja!

Ne bih ga dao ni za kakav tašt

Skupocjen snop ma kraljevskih halja! 

Johann Wolfgang von Goethe, Faust,

I., 1118-1125*

Ako je točno da se svojevoljan, kontroliran, tehnički ublažen i uspješno izveden skok, odnosno takav namjerni pad, može nazvati letom, onda je Faust Vrančić bio prvi čovjek koji je poletio.[1] Ova je tvrdnja primjerenija znanstvenom radu nego proznom konstruktu, no kako nemamo posve sigurnih potvrda da je Faust Vrančić ipak doista iskušao svoju padobransku konstrukciju, slobodni smo je – slobodno varirati. Slobodno, baš poput ptica…

Faust Vrančić Šibenčanin, Faust Verantii Siceni, kako se potpisao na svojoj knjizi Novi strojevi (Machinae novae, oko 1595.) u kojoj je u zamisli Letećeg čovjekaHomo volansa, objavio nacrt četverokutnog padobrana, bio je novogodišnje dijete: rođen je 1. siječnja 1551., a umro u Veneciji 20. siječnja 1617. godine, poživjevši, dakle, 66 godina i dvije trećine, to jest 66,666 posto jednoga mjeseca.[2]   

Spominjanje ovih „nečastivih“ brojki na samom početku, makar i pomalo nategnutom književnom obliku, zacijelo nije bez vraga: nema nikakve dvojbe da je Faust zarana stupio u doticaj s gnostičkim, hermetičkim, alkemičarskim i sličnim učenjima.[3] Tȁ već kao tridesetogodišnjak, nakon studija u Padovi i Veneciji, 1581. godine postaje tajnik rimsko-njemačkoga cara i ugarsko-hrvatskoga te češkoga kralja Rudolfa II. na njegovu praškom dvoru, stjecištu znanstvenika, filozofa, okultista i umjetnika iz cijele Europe. Rudolfov vlastiti brat Matija ovako mu je pisao: Očito je neophodno primijetiti, Vaše Veličanstvo, da ste zaključili da morate posve okrenuti leđa Bogu, ne želeći ni čuti o toj temi, niti ikome dopustiti da o tome prozbori … Bavite se samo vješticama, alkemičarima, kabalističkim intrigama i sličnim stvarima[4]

U tom je ozračju Faust zasigurno i zarana naslutio da jadna ostade budala što zna koliko je i znala[5] (u što nam je danas prilično teško povjerovati, jer se mi, zahvaljujući hrvatskom obrazovnom sustavu, sa znatno većim pravom doživljavamo budalama). Osim toga, a baš i stoga, bit će da je Faust upravo u Pragu prešao prag između dvaju svjetova: ovoga svjetovnoga i onoga duhovnoga, ovoga materijalnoga i onoga nematerijalnoga. Do Boga su ga dijelili samo papa te vlastiti stric i skrbnik Antun Vrančić, nadbiskup ostrogonski, kardinal i ugarski namjesnik, koji je u Požunu na samoj obali Dunava, pozdravnim govorom u ime svih staleža Ugarske dočekao kneza Rudolfa i poput nekog drugog Samuela pomazao ga za kralja Ugara.[6] Do cara ga pak nije dijelio nitko, jer Faust je bio tajnik Milošću Božjom izabranoga svetoga rimskog cara, njemačkoga kralja, kralja Mađarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Rame, Srbije, Galicije, Lodomerije, Kumanije i Bugarske, nadvojvode Austrije, vojvode Burgundije, Brabanta, Štajerske, Koruške i Kranjske, markgrofa Moravske, vojvode Luksemburga, Gornje i Donje Šleske, Würtemberga i Tecka, etc. etc., ergo: vladara kršćanskoga svijeta. Podao je dakle caru carevo, a Bogu Božje:[7] ali bit će da je nešto – ako ne još i cijeloga sebe – Faust već tada podao i Nečastivom.

Vlastiti je faustovski duh Fausta je zacijelo privukao Nečastivom još na talijanskim fakultetima (uostalom, koji pošteni fakultet nema svoga Nečastivog?!), a na praškom dvoru posvema mu se približio. Za njegova prvoga trinaestogodišnjeg[8] službovanja na dvoru, od 1581. pa sve do 1594. godine, osim velikog izumitelja Jacopa Strade i sina mu Ottavia, Vrančić je morao upoznati i, primjerice, likove kao što su astrolog i okultist John Dee, zatim njegov suradnik, medij i crni mag Edward Kelley, pa poljski alkemičar Michael Sendivogius, motao se ondje tada kabalist i magičar Robert Fludd… A ti su momci, na ovaj ili na ovaj način, svakako imali posla s Nečastivim. Sve to vrijeme u Pragu djeluje i rabi Juda Lev ben Bezalel, koji je poželio imitirati Stvoritelja otajnom židovskom magijom udahnuvši život Golemu.

Možda se upravo zato, a kako mu je žena bila umrla, iz pokore i u potrazi za utočištem vjere, Faust zaredio jubilarne 1600. godine. No habit – pa čak ni čanadska biskupska stola koju je priskrbio – ne pruža uvijek zaštitu pred iskušenjima duha, naročito ne u Rudolfovu okružju, u koje se iste godine Faust vraća kao kraljevski namjesnik za Ugarsku i Hrvatsku i ostaje u njemu do 1605., kad Hradčanima kruže, između ostalih, astronomi Johannes Kepler i Tycho Brahe, koji se bavio i astrologijom i alkemijom, pa Oswald Croll, sljedbenik Paracelza, i premnogi sličan sumnjiv lik…

No, zašto? Zašto se Faust obratio Nečastivom? Jednostavno: za pretpostaviti je da vjekovni ljudski san za letenjem nije bilo moguće ostvariti bez dijabolične pomoći, jer, kako stara poslovica kaže, „da je Bog htio da čovjek leti, stvorio bi mu krila“…

Barem su se dvojica – uz nebrojene koji su se bez veze bacali odasvuda nalijepivši si na ruke tek poneko perce – neuspješno prije Fausta okušala u takvom svojevoljnom skoku s pretenzijom leta.[9] Eilmer od Malmesburyja u 11. stoljeću zamahao je nekakvim krilima nalik Ikarovima, skočio s lokalne opatije visoke 201 metar i navodno se razmjerno dugo održavao na povjetarcu sve dok nije neslavno (pro)pao, slomio obje noge i zanavijek se ohromio. Dva stoljeća prije arapski zrakoplovni pionir Abas ibn Firnas, za kojeg se smatra da je nadahnuo Eilmera, slično je prošao u Córdobi, gadno si ozlijedivši leđa.  

Da pretpostavljeni Faustov ugovor s đavlom ne bi ispao odveć fantastična i preuzetna teza, temeljena samo na onoj drugoj poslovici, da je ime znak, nomen est omen, valja nam se poduhvatiti znanstvene, psihološke metodologije: ima, naime, štošta u Faustovu karakteru što nas s pravom navodi na pomisao da je bio sklon tovrsnomprelasku praga. Pišući još kao desetogodišnji (!) dječak stricu Antunu 2. kolovoza 1561., Faust neobično zrelo i pragmatično ustvrđuje: Više je nego istinita, Prečasni i Preodlični Gospodine, ona poznata tvrdnja starih, da nužda ljude sili na sve.[10] Da je takva nadobudna i samoživa karakterna crta ostala upravo trajnoga karaktera, pokazuje nam stričevo znatno kasnije pismo šesnaestogodišnjem Faustu (od 18. veljače 1572.) u kojem ga – ne razaznajemo točno zbog čega – ovako kori: Da se ne bismo prevarili u mišljenju koje imamo o Tebi, prepuštamo te Tvojoj vlastitoj volji. Živi kako hoćeš, radi što hoćeš,[11] ne očekuj ubuduće od nas nikakva upozorenja o načinu života, s obzirom na to da si već toliko pametan da u nama ne gledaš osobu koju bi, kad bi doista htio biti pametan, morao gledati.[12]

Tri mjeseca prije (23. studenoga 1571.) stric je Antun podjednako ljut na nećaka: Početkom siječnja poslat ću potporu za obje obitelji, ali ne i za Tvoje hirove, jer si ponovno od Mađara postao Mađar:[13] nije mi drago da se tako lakomisleno ponašaš![14]

Bit će da se na praškom dvoru, dvoru češkoga i ugarsko-hrvatskoga kralja i rimsko-njemačkog cara Faust i malo odmađario, a dodatno ponijemčio… barem ako je suditi po daljnjima mu promišljanjima i postupanjima, koja su bliskija onakvome nijemstvu, onome njemačkom duhu kakvog opisuje Thomas Mann u romanu Doktor Faustus, kad kroz riječi naslovnoga Adriana Leverkühna piše da je Nijemcima svojstven upravo nedopušteno kombinatoričan način mišljenja na dva kolosijeka, oni uvijek hoće i jedno i drugo, oni hoće imati sve.[15] Riječima istog lika, to je način razmišljanja pri kojemu najveće uzbuđenje nije ljubav, nego ono što ga izaziva interes.[16] To je onaj faustovski duh koji religioznost smatra nekim izrazito njemačkim darom – u smislu duševne mladosti, spontanosti, vjere u život i u smislu Dürerova jahanja između smrti i đavla.[17]

Smrt, rat i kuga na infernalnim letećim konjima dominiraju plakatom slavnog filma Friedricha Wilhelma Murnaua Faust iz 1925./1926. godine, a đavao, Mefistofeles, je, naravno, jedan od dvojice glavnih likova. Svidio bi se Vrančiću silno taj film, iako bi mu se sama filmska tehnika pričinila magijom, ali znamo, a znao je i Faust, da tanka je granica između znanosti i magije, kako je to Arthur C. Clarke izrazio – Any sufficiently advanced technology is indistinguishable from magic: svaka dovoljno napredna tehnologija nerazlučiva je od magije.

U Murnauovu je filmu Mefistofeles prikazan upravo kao zračno biće. On leti, leti nadmoćno i, u nizu veličajnih, za ondašnju tehničku razinu filmske umjetnosti nevjerojatno naprednih prizora, sveudilj natkriljuje njemački gradić izvornog doktora Fausta.

U tim ranim 1600-im godinama štošta je, dakle, bilo magija, pa i letenje. No, Faust je, baš kao i njegov imenjak iz legendi (za kojeg je znao, a možda ga i upoznao) pribjegao ne samo znanosti, nego i magiji, uortačivši se s Nečastivim u cilju ostvarenja znanstvene konstrukcije leteće naprave – baš kao što je i njegov imenjak, izvorni doktor Faust, žudeći za spoznajom, u svome makijavelističkome nijemstvu potpisao ugovor s đavlom. A let je Mefistofelesu toliko imanentan koliko je i izvorni doktor Faust bio Vrančićev suvremenik, a možda i sumještanin.

Ima, naime, u pragu i kuća doktora Fausta s rupom na stropu kroz koju je, prema legendi, pristizao prizvani. (Mefistofel je, očito, simbol za let! Prisjetimo ga se kako leti na litografiji Eugènea Delacroixa!)

Sva ta iskušenja oblijeću oko Fausta Vrančića ispremiješano se jateći s aktualnim zbivanjima, utjecajima i iskušenjima. Prva knjiga o Faustu iz njemačkih legendi, Historia von D. Johann Fausten, objavljena je u Frankfurtu na Majni 1587., za Vrančićeva tajničkog službovanja na dvoru rimsko-njemačkog cara. Faust i Mefistofeles postaju popularni za Vrančićeva namjesničkog službovanja. Mefistofelesa spominje Shakespeare u Veselim ženama windsorskim 1602. godine. Prvu književno važnu obradu priče, dramu The Tragical History of the Life and the Death of Doctor Faustus Christopher Marlowe daje tiskati 1604., drugo izdanje slijedi 1609., a šira verzija iste drame objavljena je 1616., upravo u godini u kojoj je, kako se pretpostavlja, Faust Vrančić izveo svoj dramatični skok.[18]

Također možemo samo pretpostavljati u kakvomu mu se obličju Nečastivi ukazao. Nekako intuitivno slutimo da nije bio nalik onom otmjenom Princu Tame – gentlemanly Prince of Darkness – kakvim ga opisuje Northrop Frye;[19] zacijelo nije bio ni šarmantan zavodnik poput Goetheova Mefistofelesa, a ponajmanje stvarnosni opsjenar kao onaj Göringov alter ego iz romana Mefisto Klausa Manna; možemo vjerovati da nije bio čak ni prosječan poput đavla iz romana Doktor Faustus Klausova oca Thomasa Manna. Sva je prilika da je Vrančićev Nečastivi bio sukladan percepciji i prikazima njegova doba, manje metaforičan, a više izravno đavolski, pače i monstruozan, poput demonā na slikama Hieronymusa Boscha (kojih je Rudolf II. bio pasionirani kolekcionar); možda čak i ponešto ljigaviji, odvratniji, kao oni na slikama Boschovih sljedbenika, u prvom redu Pietera Brueghela starijeg.

Kako god bilo, u nemogućnosti – ili u nedostojnosti – da to učini uz Božju pomoć, Faust Vrančić uz pomoć je Nečastivog realizirao svoj plan kako ga je teoretski opisao uNovim strojevimaU četverouglatom platnu za jedra, napetom na četiri jednake motke i na četiri ugla dobro privezanom užetima, može se jedan čovjek bez ikakve opasnosti sigurno spustiti s tornja ili s drugog visokog mjesta. Pa i ako tada ne bi bilo vjetra, ipak će snaga padajućeg čovjeka stvoriti vjetar, koji će zadržavati platno da čovjek dolje ne tresne, nego da se polagano spusti. Ipak težina čovjeka treba biti točno usklađena s veličinom platna.[20]

Što je pak Nečastivi zauzvrat zahtijevao, možemo samo nagađati; sigurno je tek da Faust, iako je oživotvorio svoju tehničku konstrukciju, duševni mir zadobio nije. Možda je – po cijenu besmrtnosti duše – htio zadobiti besmrtno mjesto u povijesti? Što se, opet, dogodilo nije… Je li osobna zadovoljština tim pothvatom vrijedila svoje cijene?

Već bolestan i na izmaku života, u svojoj 66. godini, Faust Vrančić je skočio. Izvori su, ponavljamo, oskudni i proturječni. Neki tvrde da skočio sa zvonika katedrale svetog Martina u Bratislavi, drugi pak – što je znatno vjerojatnije – da je to učinio sa zvonika bazilike svetog Marka u Veneciji. Svojevoljno, kontrolirano, tehnički ublaženo i uspješno, bez ozljeda, Faust Vrančić Šibenčanin je skočio. I poletio. Istovremeno, pao je Faust pred Nečastivim, pred tim palim anđelom, kao što su Adam i Eva pali pred slatkorječivošću zmije.

Ali – i pad je let…

Iskupljenje od toga nije, poput Goetheova mu imenjaka, Faust Vrančić pronašao u ljubavi, jer mu je žena odavna umrla a on se zaredio. Možda je unaprijed htio okajati smrtni faustovski grijeh, pa je možda zato 1606., u svetom gradu Rimu, dao tiskati Život nikoliko izabranih divic; možda je zato još u Nove strojeve uklopio i crtež šibenske crkve, poprativši ga riječima: Ova crkva nije moje otkriće, jer je sagrađena već prije stotinu pedeset godina. Međutim, izvanredno je lijepa i neobična je oblika, pa sam je htio, kao ukras svoje domovine, uvrstiti ovamo među svoja nova otkrića;[21] možda je upravo u potrazi za Milošću izrazio i posljednju želju, da bude pokopan u crkvi svete Marije od Milosti u Prvić Luci…

A možda smo mi posve nepravedni: možda je Faust sa svojom padobranskom konstrukcijom postao žrtva tek našega proznoga konstrukta. Možda Faust Vrančić nikad nije imao nikakve doticaje s crnim silama, možda je ova naša priča tek puki uzlet mašte, ništa doli smjelo kombiniranje nebitnih koincidencija i zamišljanje neostvarenih i neostvarivih mogućnosti… No, takva vrsta leta i jest – imanentna književnosti… Bit će, stoga, da se ništa od ovoga nije zbilo, i da je Faust Vrančić sav svoj život proveo u uzornoj krijeposti, kakva se očitava u njegovim ranim dječačkim pismima, kad strica pozdravlja u Gospodinu Isusu Kristu, koji je spas svima,[22] i u njegovu kasnom djeluŽivot nikoliko izabranih divic, gdje Život sv. Agate završava ovako, kako ćemo i mi završiti, dostojno i grafijski vjerno,

slaveći gospodina našega

Isusa Karsta, neka da i mi

nje svetimi molitvami primemo odpušćenje na-

ših grihov, veliko milosardje, sada i vaz-

da i u vike vi-

  1. Amen.[23]

 

* U prijevodu Ante Stamaća, Naklada Ljevak, Zagreb, 2006., str. 57.

[1] Unatoč nepouzdanosti izvora, pomalo čudi što povjesničari hrvatske znanosti ne inzistiraju na tom podatku.

[2] Bit će da je upravo tako: nemamo, nažalost, podatke o točnim vremenima (sat i minuta) Faustova rođenja. No teško nam je pobjeći od tih silnih šestica… Da je Viktor Žmegač napisao 6 stranica kraći pogovor hrvatskom izdanju Mannova Doktora Faustusa, ta bi knjiga imala… znate već: 666 stranica.

[3] Iako poticajna, ova su Vrančićeva iskustva tek nedavno postala književnom temom: na ovome mjestu nužno je stoga spomenuti roman Omera Raka Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina (Fraktura, Zagreb, 2014.).

[4] Prema: Robert B. Vurm, Rudolf II and His Prague; Mysteries and Curiosities of Rudolfine Prague; Prague between the period 1550-1650, Published by Robert B. Vurm, Prague, 1997., str. 19.

[5] Goethe, Faust, I., 355, prema prijevodu Tita Strozzija.

[6] … Rudolphum Principem omnium Hungariae Statuum nomine gratulatoria orationie Pofonii in ipfo Danubii littore excipit, atque etiam tamquam alter Samuel in Regem Hungarorum, magno omnium aplaufu inungit; „Život Antuna Vrančića, nadbiskupa ostrogonskoga, kardinala i ugarskoga namjesnika. Sastavio Faust Vrančić, nećak njegov s bratove strane“, u: Antun i Faust Vrančić, Sentimentalni odgoj, priredio Darko Novaković, preveli Branislav Lučin Darko Novaković, Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“, Šibenik, 1995., str. 95.

[7] Matej, 22,21, prema prijevodu Jeruzalemske Biblije.

[8] Evo nam još jednoga „sretnog“ broja…

[9] Ne računamo, naravno, pritom one koji su, hoteći to ili ne, poletjeli katapultom. Začudo, bilo ih je podosta, uglavnom onih koji to – nisu htjeli. Evo jednoga opskurnog primjera koji navodi Elias Canneti u knjizi Masa i moć, prevela Jasenka Planinc, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1984., str. 356: Kad je sultan Muhamad Tughlak iselio sve ljude iz Delhija i preselio ih u Daulatabad… Većina se stanovnika pokorila zapovijedi, no neki su se sakrili u svojim kućama. Sultan je dao pretražiti grad, da bi se pronašli oni koji su ostali. Njegovi su robovi našli na ulici dva muškarca, jednog bogalja i jednog slijepca. Onda su ih doveli pred sultana: on je zapovjedio da bogalja ispale iz katapulta a da slijepca vuku od Delhija do Daulatabada, a to je bila udaljenost od četrnaest dana putovanja. Na putu se slijepac raspao u komadiće, i sve što je od njega stiglo u Daulatabad bila je jedna noga.

[10] Verissimum, Reverendissime et Amplissime Domine, est, quod vulgo prisci asserunt, necessitatem omnia homines cogereSentimentalni odgoj, str. 33.

[11] Vive ut vis; agas quod vis … itd.

[12] Sentimentalni odgoj, str. 77.

[13] … qui denuo ex Hungaro Hungarus es factus …

[14] Sentimentalni odgoj, str. 71.

[15] Thomas Mann, Doktor Faustus; Život njemačkog skladatelja Adriana Leverkühna – po pričanju jednoga njegova prijatelja, s njemačkog preveo Milivoj Mezulić, Naklada Ljevak, Zagreb, 2000., str. 112.

[16] Isto, str. 93.

[17] Isto, str. 155.

[18] Te 1616. godine Johann Valentin Andreae, još jedan Rudolfov pulen, rodonačelnik rozenkrojcera, objavljuje Chymische Hochzeit Christiani Rosencreutz, a Sendivogius svoj Tractatus de sulphure altero naturae principio, nakon što je već objavio i Faustu svakako dostupne De Lapide Philosophorum Tractatus duodecim e naturae fonte et manuali experientia depromtiDialogus Mercuriii, Alchemistae et Naturae.

[19] Northrop Frye, Anatomy of Criticism, Four Essays by Northrop Frye, Penguin Books, London, 1990. (First published by Princeton University Press 1957), str. 239.

[20] Nav. prema: Vladimir Muljević, Faust Vrančić; Prvi hrvatski izumitelj, Hrvatska zajednica tehničke kulture, Zagreb, 1998., str. 59.

[21] Isto, str. 68.

[22] Sentimentalni odgoj, str. 33.

[23] Faust Vrančić, Život nikoliko izabranih divic, Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić”, Šibenik, 1995., str. 46.


Freza 
Jasna Šprajc

Rekla sam Viktoru nasred ulice: "Jedi mrkve i puši kurac!"

Onda se ona sa salabovidnim očima okrenula na peti, sjela u auto i odvezla k svome domu. Bio je topli smiraj dana prepun vlage. Narasla joj je dioptrija i bila je nezadovoljna. Otpratila sam je pogledom i pješačila prema zapadu, moje tenisice su prepune konjske balege. Širila je oštar, ali ugodan  vonj.  Već sam dva dana čistila i premještala konjsku balegu, opuštajuće je to iskustvo. Jedino kad sam među govnima sam sretna i opuštena.

Toga dana nisam stigla drkati, samo sam mislila na Wolf Daddyja.  Pjevušio je o protraćenoj mladosti u svojim melankoličnim pjesmama, a meni se duša pritom stiskala.  Kosićka to ne razumije, njoj je do mješanja glinenih valjčića u laboratoriju. To je uredu. I ona ne drka nikako.

Tata javlja da kupuje gin, čeka me za popodnevnu pijanku. Utapati ćemo jade u kvalitenom alkoholu i čuditi se fortuni života, toj kurvici koja je baš uvrnuta. Jedva čekam takve pijanke, najbolje vrste, kada se čovjek opusti i smije kao malo djete. Tata zna najbolje. To bi bilo sve za taj dan. Kao prebita mačka odvući ću se u  krevet i onesvijestiti. Nemojte me buditi, vapim, jer sutra je dosadna srijeda. Što je dobro u srijedi? Apsloutno ništa. Bezokusna i naporna.

Nazvala me Viktor i dala mi odmah do znanja : „Vi ste đubrad! „– mislilo je na moje i Brutkovo ponašanje.  Nije to ponašanje žena u srednjim tridesetima, već nerazumnih pubertetlija. Moj i Brutkov svjetonazor se kosio sa njezinim, i to je dovelo do izjave koja je mene nasmijala do suza.

„Jesmo“-odgovorila sam joj, „kaj se može dragi Viktore moj.“

„Ja ću poludit s vama“- nastavlja.

„Jep“- odprvnem.

Danas je opet težak dan, tlak je pao i glavinjam kao zombi. Zrak je kao u tropima,a  na radiju reggae praši. Zamišljam breze kao palme ljuljane dominikanskim povjetarcem, dok gledam kroz uredski prozor,  srčem kokos zarinutih nogu u plićak. Ocean me dodiruje i gladi. Telefon zazvoni i ode moj zen.  Neću Kosić reći o mojim maštarijama, što ona zna o srkanju kokosa u ovoj srijedi.

Već dugo Brutko, Viktor i ja nismo pile i donosile zaključke o životima žena u kasnim tridesetima. Sve mi znamo i sve smo skužile.  Možda više nemamo što za reći i zaključiti, iako mi Viktor duguje tart od nutelle i limete. Njezin tart liječi pijanu dušu, kad je zlo i naopako, kad je najteže. Njezine ruke to znaju zamijesiti, stvarajući urnebes u ustima.

„Daj kak ti smrde te cipele“-kaže Kosićka, pokazujući na moje tenisice pune balege. 

„Ma“- odmahnem rukom i napustim njezin  ured.  Ni balegu, ni kokos ni Dominikansku Republiku ne razumije. Neću objašnjavati. Kraj je radnog vremena, kako glupo život prolazi.

Sve je otišlo u kurac izraziti ću se tako, sočno.

Širim smrad oko sebe  u tramvaju. Tu groteska pokazuje svu svoju raskoš na licima putnika. To je predstava jadnih, umornih, slomljenih lica. Smrad češnjaka i znoja. Bezlične i tupe oči ili prejako našminkane oči tinejdžerica. Svašta se tu da vidjeti i namirisati. Vani smrdi vlaga, dišem na škrge, osupnuta prizorima iz tramvaja. Majka priroda se malo jače zaigrala fizionomijom svih nas.

Sve te kožetine i nosevi, sijede vlasi i čeljusti. Gledam to svaki  dan i čekam kada će i moja koža putem propasti  i truleži. Sijede nemam ali bazdim na češnjak.

„Dobar dan! Jel ja imam prste kao čevape? Jesi li to ikada primijetio?“- pitam bivšeg na telefon. Sjetila sam se da ga moram to pitati, mučilo me jesu li mi prsti nalik čevapčićima.

„Ne. Ko ti je to rekao?“- kaže, nimalo iznenađen pozivom  šumskog trola, kako me nekada zvao.

„Zbilja? Hvala lijepa! Bok.“- kažem i poklopim . Nemam novaca na mobitelu za objašnjavanje.  Super, sad sam puno mirnija. Za brkove, guzicu i bedra ne bum niš pitala. To sad nije bitno.

Žudim za mirom i tišinom svoje sobe. Dan me smlavio, ne mogu ga probaviti tako lako. Distorzije električne gitare pojačane na najjače tjeraju sve proživljeno danas. Pune me energijom. Stižem doma, stari sjedi u kuhinji.

„Di si bio Rale?“- pitam tatu dok mota đojnt.                                                                                      

„U Kucko-baru.“

Bar gdje zalaze kucki sa svojim vlasnicima. Ili je obrnuto.

„A“-kažem.

„Hoćeš li me financirati, jesi li razmislio?  Želim biti bonvivan!"- uzrujavam ga.

„To je skupo“-vidno nervozan odgovara na moje ideje. „A di je moj šnicl?“

Nema tu diskusije, tata plovim nekim drugim svjetovima, a u mom samo pustara, bezparica i dosada. Izfrezalo me u sitne komade. Kaj da drkam? I jebeno vruće ulje iz tave me pogodi ravno u čelo. 


Hromi gudač 
Igor Ivko

i čekali su, napetih kapaka, suhih usta, gutajući zalutalu sluz, čekali su da vide kako virtuoz bez ruku svira violinu, jer čuli su, da nema boljeg, nema boljeg, širili su glasine, o posljednjoj prilici, jer još samo danas u New Yorku, još samo danas, u ovoj dvorani, na violini položenoj na stolić, prstima razmiče žice, kružile su priče gradom, da se baš tim riječima, i baš to zbiva, danas navečer u Madisonu, nisu vjerovali, mnogi nisu vjerovali, kako bi to bilo moguće, pa oni ne mogu sa dvije potpuno zdrave ruke, oni ne mogu svirati niti na jednoj žici, a kamoli violinu, pa kako bi onda, kako bi on, bez ruku to mogao, čudili su se, u nevjerici prepričavajući svojim ženama priču koju su čuli u gradu, ni sami ne vjerujući da to prelazi preko njihovih usta, kako su se ispričavali, kad su prepričavali, što su čuli da će se zbiti danas u gradu, u Madisonu, tako je i sa mnom moj doktore, tako je isto i sa mnom, nitko ne vjeruje, jer ovo što se sa mnom zbiva, ravno je čudu, da sam ja sposoban, ja sa svoje dvije ruke, da sam sposoban za tako nešto, da sam sposoban za najgore gadosti, jer čovjek je čovjek samo dok je sposoban za najgore gadosti, i toga se držim, jer, sve ovo što se sa mnom zbiva ravno je postupku koji se ne može obrazložiti, kao što se početkom dvadesetog stoljeća nije uspijevao obrazložiti postupak nogu koje sviraju violinu, ako baš želite znati što ja znam o njoj, to je sve što znam o njoj, onog jutra kad sam je vidio prvi put izašla je iz zgrade, stajao sam na balkonu i pušio, svakog sam jutra, podneva i večeri stajao na balkonu i pušio, onaj dan, prvi dan, stajala je ispod mog balkona, gledao sam je u potiljak, rekla je da će navečer spremiti palačinke i pritisnula crveni gumb na mobitelu, otključala vrata gdje stoji kontejner, ušla i izašla, izašla iz prostorije u koju bacamo smeće, okrenula ključ dva puta u bravi, sjela u taksi koji je čekao, i otišla iza ugla, šta sam mogao, šta sam drugo mogao, niti sam ne znam odakle je stigao poriv koji je stigao, obukao sam gaće, čarape, majicu, kratke hlače, kapu, i spustio se do kontejnera, da pogledam, jednostavno sam se spustio, sa svojom vrećicom, spustio sam se dolje, spustio sam se dolje, spustio sam se dolje, i uzeo njenu vrećicu, uzeo sam njenu vrećicu i istresao je na svoj kuhinjski stol, kore od banana, boca Traminca, omotnice čokolada, šiljilo, pepeo od cigareta, ljuske jajeta, na vrhu zavezan kondom sa nečijim pomrlim spermijima, sve sam to istresao na svoj stol, i otada se stalno spuštao do kontejnera, skoro svakog dana, do tog zadnjeg dana, ja bih se spuštao do prostorije s kontejnerom nakon što sam vidio koju vrećicu ona baca, spuštao bih se do kontejnera, bacao svoju vrećicu, a uzimao njenu vrećicu, istresajući je na stol kao da istresam njenu dušu, čekajući taj prvi osmjeh, jednog jutra, kad je izlazila iz lifta, mogao sam namirisati Head&Shoulders, ne znam zapravo da li sam namirisao Head&Shoulders, ili sam zaključio, kad sam iz njene vrećice, iz vrećice koju je bacila u kontejner prije nego je zatvorila vrata taksija, izvadio napola prerezan šampon, uz šampon bila je i na pola prerezana tuba paste za zube, paste koju sam kasnije namazao na četkicu, njenu sam pastu namazao na dlačice svoje četkice slaveći naš datum, datum kad slavimo početak veze, kad smo slavili zapravo, jer sad je, kao što znate, najmanje važno kako miriše njena kosa, mada ne bih niti to otpisao samo tako, jer miris svježe oprane kose, a vi ćete se kao iskusni poznavatelj ukusa složiti, malo je toga ljepše od mirisa svježe oprane kose, a njoj kosa miriše sigurno na svježinu opranog, sad kad je gotovo, sad kad više nema sutra, niti jučer, niti svih tih trica i kučina, kako bi govorila moja majka, nema više nikakvih koještarija u njenoj glavi, sad kad leži primirena u sanduku, kad joj se sloj po sloj topi mast, koža, živci, tetive, mišići, sve to atrofira do neprepoznatljivosti, još je zapravo i najvažnije, doktore, da li se slažete, da je, ipak, najvažnije kako miriše njena kosa, jer sav taj raspad koji se odvija u toj kutiji od mekog lišćara, gdje konačno čovjek može biti ostavljen na miru, sav taj raspad miris njene kose neutralizira, ali nećemo sad govoriti o tome, bilo bi to prejeftino, i banalno, da sad govorimo o unutrašnjosti tog drvenog sanduka, bilo bi to jeftino nasjedanje na šuplje fraze, jer smrt je smrt kao što je kurac kurac i što sad da iz toga radimo drame, kako vele oni koji nemaju reći šta, drame, da, drame, doktore, zlo se dogodilo, i vi to znate, ali šutite, svi šutite, kao da ćete time zadržati vrijeme, koje će vam priteći kad će biti najpotrebnije, a znate, i vi i ja znamo da neće, nikad, pomoći, filozof, mislite, koji je ovo filozof, mislite, vidim vam u pogledu, a kome pomažu vaši savjeti osim onim crvljivim dušama?, popišanim, rastrganim dušama, kojima bi bilo bolje da drkaju više a misle manje, zapisujete, šutite, ne postavljate pitanja, fokusirali ste se, gledate me i mislite kako vam fali teletine za vikend, spuštam se stepenicama, dobro se sjećam da je tog jutra nebo ličilo na govnom umrljane potplate, otvaram kontejner, uzimam njezinu vrećicu, u kojoj su bile kore od voća i napola potrošen crveni ruž, ruž koji sam cijelo to podne razmazivao po svojim noktima, ruke su mi izgledale, da, baš ove ruke u koje gledate, izgledale su poput otisaka pregaženih trešnji, gledao sam za njom, koliko sam samo dana gledao za njom i kopao po njenim vrećicama kao po njenoj čuvanoj, omotanoj, zaštićenoj nutrini, jednog jutra, čekao sam zadnji kraj taksija da nestane iza zavoja, polako se spustio do kontejnera, i pronašao u vrećici samo intimne ostatke, miris njene krvi usisane u tamponu podsjetio me na rađanje, ne moje, na rađanje zore, krvavog sunca, na kapanje znoja nakon otrčanih četrdeset i dva kilometara i sto devedeset i pet metara, kad sam još u tom besmislenom stavljanju noge pred nogu vidio neki smisao, znate li vi koliko sam samo puta u svom životu otrčao tih četrdeset i dva kilometara i sto devedeset i pet metara, koliko sam puta, naprežući listove i pluća do granice podnošljivog, koliko sam puta u tih četrdeset i dva kilometra i sto devedeset i pet metara, koliko sam puta u tome vidio metaforu životu, vertikalnu napetost života, i sve te ofucane misli, maratonac moj kurac, pomislio sam u jednoj točki, kad sam umjesto da završim tih četrdeset i dva kilometra i sto devedeset i pet metara, kad sam umjesto da ih završim, stao na pola puta i odšetao kući, osjetio sam, u jednom trenutku svog života, u trenutku kad sam umjesto da trčim odšetao kući, osjetio sam, isto što osjetio je Napoleon, kad je vidio je da je sve gotovo, to je bilo jutro kad prvi puta nije oprala kosu, crni valovi njenih pramenova utopili bi i snažnije karaktere, jutro se zatamnilo, poput spužve kad upije kupinovo vino, takvi su joj bili i obrazi, i najlakše je govoriti, doktore Žnidariću, najlakše je govoriti o njenim zaigranim pramenovima, spužvi natopljenoj sladkornim kupinovim vinom, ružičastom ružu koje je nosila kad bi išla na posao, itakodalje, itakodalje, sve apsolutno svakidašnje i neosobne stvari, sve najdosadnije ustajale gadosti, no, mene je uvijek zanimao miris njenog govna, kiselost njene pišaline, rezus-faktor njene krvi, to su stvari koje su mene zanimale, ti skriveni dragulji svake osobe, i sad ćete pomisliti, sad kad ste već zauvijek bacili ključ kutije u koju ste me zaključali sa svojim F dijagnozama, jer ovo je taj završni pečat, takozvani Touche mojeg ludila, i to vam sad vidim u tim onemoćalim zjenicama, stajao bi iza zavjese, svaki utorak i četvrtak, ponedjeljak i subotu, petak i nedjelju, srijedu, pušio cigaretu, po cigaretu, zavjese nakapane tragovima dima, kroz kojih se vidi dovoljno maglovito, da izgleda stvarno, stajao bi iza zavjese, jedva sam podnosio tu prijetnju dolaska, kuc kuc kuc, brojao bih udarce potpetica, opsesivno, kompulzivno, gonjeno, brojao bih koliko je puta potpeticama udarila asfalt i kasnije popio isto toliko čaša borovničinog sirupa, stajao bih iza zavjese, čekao trenutak kad će se njene pete spojiti sa asfaltom, lupiti po asfaltu topot u kojem neki čuju koitus, ono što ja čujem, samo korake, ja čujem samo njeno koračanje koje kreće prema meni, ide prema meni, poput četa razjebanih, razjarenih, razlomljenih bikova, kreće prema meni, ali, ne žure, već puštaju užitak da im prodre kroz hrbat do svake rebrene kosti, nasladu skorog probijanja mojih prsa, nemoćnih prsa, kada će vrhovi njihovih rogova prodrijeti moje ždrijelo itakodalje, itakodalje, još samo da vam kažem da sam prošli tjedan izvadio iz njene vrećice štikle, štikle potpuno nove, bez ijedne ogrebotine, možda su joj bile pretijesne, ili se više nije znala vratiti onim putem kojim je išla u njima, ne znam, to ne znam, no, dobro su mi stajale, miris njenih gležnjeva ostao je u pepeljari, na vodokotliću, na zvuku okretanja ventila plinske boce, miris njenih gležnjeva osjetio sam na svojim gležnjevima, sve pičke koje ćete ikad pomirisati neće mirisati poput njenih gležnjeva, gospodine, doktore, i bolje vam je da to znate, dok još nije kasno, a uvijek je kasno, kada slušam tramvaje, kao da dolaze po mene, jednog dana će i doći, znam to, tu noć, noć prije jutra, noć prije dana o kojem me pitate, pušio sam i pio sirup cijelu noć, kako sam nekad pušio i pio pelin, pio i pušio užeglu dušu, kako bi govorio, kad bi dva tjedna u komadu spavao ispod šanka, doslovno ispod šanka, tamo gdje je sav onaj ološ istresao svoje nježnike, daj mi da si opečem dušu, tako sam govorio, i ponosio se tim glupim riječima, tim gadljivim riječima, kad govorio bi konobaricama, daj mi još da si opečem svoju černobilsku dušu, a one su se smijale, jer pojma nisu imale što se dobije kad se u ruskim krčmama naruči černobil, no, pio sam taj sirup od borovnice, stajao na balkonu i pušio, sve do tog jutra kad je išla baciti smeće, tada bi pokušao zaspati, nisam mogao, zbrojao sam, tog sam jutra, tog zadnjeg jutra kad sam je vidio, tog jutra, tog dana o kojem me pitate, zbrojao sam, u trinaest dana, četiri sata sna, kad se svjetlo spaja sa ostacima noći, oblikuje stvari bez čvrstih bridova, stvari izgubljene forme, i sadržaja, stvari prosute po zjenicama, kristalići leda posuti po zjenicama, goli mrak rasut po zjenicama, tiru ri ru ti ru ri ru, stajala je pored ulaznih vrata, tražila ključeve, odlučio sam, jednostavno se desilo, da sam odlučio, da ću se sada spustiti sa svojim vrećicama za smeće, da ćemo se sresti, da ćemo se sresti, da će konačno reći ono što mi već toliko dana pokušava reći, samo skriva, znam da skriva, uzeo sam vrećice, požurio prema izlazu, požurio sam da stignem, sa svojim vrećicama, dok još nije nestala iza zavoja, žurio sam, otvorio vrata zgrade, ali više je nije bilo, znao sam da je to taj tren, koji sam čekao, da nema nazad, i nema više, skuhao sam zeleni čaj što sam pronašao u njenoj vrećici, sjeo za stol, i čekao večer kad će se vraćati, sjeo sam i odlučio, sjesti i čekati, kad dođe, kad priđe bliže, mahnuti, šaptom je pozvati, ponudio bih i vas, al kad ste došli, te u devedeset celzijevih stupnjeva uronjene vrećice zelenog čaja, već su bile hladne, hladne poput mrtvačkih ruku.

 Glupa usporedba moj doktore. Baš glupa.

*

To ti je ono što ti je meni danas taj tip ispričao, reče mi na kraju, kad mi je to ispričao, reče mi, Verice, možeš li to vjerovati, reče mi, nakon cijelog tog pripovijedanja bez kraja i konca, kad sam ga upitao da li želi da mu stavim u usta cigaretu i zapalim, izuje si cipele, čarape, pokaže žuljeve na natisnutim noktima, raširi nožni palac, i ostale nožne prste i njima pokušava rastvoriti kutiju Marlbora što je ležala na stolu, i mislio sam da će uspjeti, u jednom sam trenu to pomislio, kad me pogledao, uvjeren da uspijeva, i reče mi, doktore Žnidariću, puno toga vam još nije jasno, niti će ikada biti, već je imao filter cigarete uglavljen između nožnog palca i nožnog prsta kad je zbog toga što na mjestu gdje bi trebale biti ruke, amputirane još pri rođenju, kako sam kasnije saznao, kad na tom mjestu nije imao ništa što bi mu davalo oslonac, pa je izgubio ravnotežu, i nije imao za što da se primi, već je samo jednostavno tresnuo sa stolicom o pod, nisam se smijao, Verice, vjeruj mi, nisam se tome smijao, tek poslije, kad sam cijeli naš razgovor prepričavao u šefovom uredu, i znaš što mi je šef rekao, kad sam završio ovu priču, nasmijao se i rekao, da je odlučio, da je još prije tjedan dana odlučio, da ću ja biti voditelj smjene, možeš li to zamisliti, da će ti od sljedećeg tjedna muž biti voditelj smjene najvećeg noćnog kluba u gradu, da li si mogla to zamisliti kad si me upoznala, priznaj da nisi. 


Jevanđelje po čiča Iliji 
Dejan Ćupurdija

Pustoš, pustošenje. Oluja u sred leta, užeglo na užeglom selu. A može biti i da smo na benzinskoj stanici pod neonsko zelenkastim svetlom, pod munjama. Privid je čudo jedno. Prašina, puna sparine i elektriciteta. Drum izmrvljen, avgust. Pažljivom posmatraču bi se moglo učiniti da je na kraju sveta. Ili još bolje, da van granica ovog smrknutog pomračenog mesta smrknutog pomračenog uma - ni ne postoji ništa više. Celokupna stvarnost, sve što je Bog smislio, sve nam je tu pred očima. Horizont je dostižan, svi se međusobno poznajemo i neprestano sudaramo i ne smeta nam. Udobna pomisao. Ukoliko dodirujemo granice objekta, znači da mu znamo svrhu, poentu, funkciju. I to je dovoljno. I to je udobno. Memljiv oblak dima se u valovima širi kroz vrtoglave slepoočnice, hladnu metalnu cevku, pukotine stolice za ljuljanje, pukotine druma, pukotine stakla na zidu. Horde vampira naviru iz šipražja, iz žive ograde, ječmenih polja. Izbijaju iz utabane zemlje pored puta, njihovo je vreme došlo. Prevrtanje utrobe iznutra.

Raspucana grmljavina tutnji u pozadini... gromko stameno. Tutnji u pozadini, zna šta radi, zna svoj posao. Približava se. Približavaju se i vampiri. Prevrću stvarnost naglavačke, prevrću utrobu iznutra. Plavo, duboko plavo.

- Je li, Petre, podseti me... da li smo ti mi ono beše u ovo vreme juče rekli da se gubiš odavde? Meni se čini nešto da jesmo... dobio si rok...znamo se od kad smo bili klinci, samo zbog tog sam popustio... u suprotnom bismo te već preklali...video si šta smo uradili s ostatkom sela.

Vođa horde nemrtvih je bio Manojlo. Nikad opušten, a ponajmanje kad se trudio da bude opušten ili duhovit. Petar ćuti, lagodno se klateći u stolici za ljuljanje.

- Zašto me vređaš ovako, Pero? Jedan put kad se potrudim da budem ljubazan prema nekome, ovako mi se vraća..... nema nema, to sve o’šlo kvragu (baca pogled unaokolo)... nevaspitanje, iz kuće nego šta. Eto, vidite dragi moji(okrene se tad Manojlo svojim pratiocima, stotinama vampira i vampira u nastajanju, praktikanata, volontera i asistenata koji su i dalje izbijali iz zemlje), ne isplati se pregovarati, dodvoravati se, tražiti ljubav, pristojnost. ccc Tako mi i treba kad menjam metod rada (reče to više za sebe nego za slušaoce). Doslednost, doslednost. Kad neće da te vole, ima da te se plaše, a ja se glupiram tu, glumim sentimentalnost i finoću. (uputi Petru pogled pun autoriteta) ćutimo a a? Ćutimo?

Vampiri već opkoliše imanje, nije bilo šansi za beg. Duboko plavo i zelenkasto su se pretvorili u crninu, vetar je postao jači.

- Imam dovoljno metaka da se zabavljam celo veče (konačno progovara Petar). Namazao sam ih belim lukom, poprskao svetom vodicom, rekao bih da mi ništa više nije potrebno.

- (Manojlo se od srca nasmeja) ma daj, čoveče, pogledaj oko sebe, zaista misliš da ćeš nas pobiti sve? Ući ćemo u tu kuću, hteo ti ne hteo.

- Ne treba ja vas sve da pobijem, samo da vas držim na odstojanju dovoljno dugo dok ne izađe Sunce. Noć je možda mlada, ali ja sam mlađi.

- Nismo ti mi takvi vampiri, Pero, XXI vek je, modernizovali smo se. Znaš, Sunce staje na stranu jačeg, na stranu većine. A mi smo nova većina. Ne krijemo se više. A te bajalice i kletve, luk i sveta vodica, si normalan bre? (smeh u gomili). Šta ti misliš da je ovo, buna na dahije?... nismo ti mi neki Turci.

- Odlično, ajde da vidimo kako će ovo sve da vam ispadne, pa ćemo zbrajati zajedno utiske nakon pokolja, može?

Sigurnost Petrovih reči je počela da pretvara nonšalantnost Manojla i njegovih nemrtvih, u blagu frustraciju. Manojlo nikad nije imao previše strpljenja za nebuloze.

- Pazi ovako, inače ne volim da gubim vreme na priču i da se radi o bilo kom drugom, već bi odavno ovo sve bilo gotovo. Ali, kad smo bili decaimali smo neke lepe momente, roditelji su nam bili dobri... i rekao sam sebi da sam dužan da ti pružim šansu. Shvati, ne možeš pobediti. Sâm si, dragi moj.Nikog nema ko bi prisustvovao tvojoj predaji, jer su već svi sa nama. Nemaš pred kim da glumiš čvrstinu, da braniš nekakvu čast. Je l’ se o tome radi, ponos, dostojanstvo? Budi pametan.

Petar nastavlja da polira svoju dvocevku sa neprekinutim i nepomućenim uživanjem. Mazi je. Ne daje odgovor.

- Ne razumem, zaista ne razumem. Uvek birate teži način. Šta, skinućeš možda dvojicu-trojicu mojih momaka, četvoricu ako si brz, i? I, šta onda? Izmrcvarićeš nas sve ovde, i završiti kao prase koje skviči dok ga kolju. (u pozadini se tad začuše imitacije cviljenja i skvičanja). Je l’ to dostojanstvo? Umesto da se lepo predaš, priznaš poraz pošteno, čak bismo te i pustili da odabereš koga od nas želiš da ti isisa krv. Obećavam ti bezbolno preobraćenje.

Rezultata, pak, nije bilo, i taman kad je Manojlo krenuo da daje znake rukama svojimpratiocima da stegnu obruč sa svih strana oko usamljenog mladića na tremu, ovaj pusti glas.

- Čuješ li ovo, Manojlo? Ček, strpi se, načulji uši.                                                                             

Manojlo zastade i zaista začu korake iz kuće kako klopataju po krševitim drndavim daskama. Neujednačeno, ali postojano. Eva, Manojlova prva pratnja i omiljena devojka, koja se već nečujno beše popela na krov iznad trema čekajući znak za udar, sad je gledala svog momka zbunjeno, nije čula ništa. Napetost, teskoba. Ritmika u koracima nije postojala, vibracije se nisu osećale, ali Manojlo ih je čuo, znao je da su tu. I jedino ih je on bio svestan. Nema ritma, sve je nepravilno. Nema vibracija, a sve podrhtava u njegovoj glavi. Ma nemoguće da ih je izmislio. Na koji način mu Petar ovo radi. Visok oštar zvuk, piskutav. Igla koja se zabada u moždano tkivo. Igla. Gnječi mljecavu pihtijastu raskrvavljenu masu Manojlovog vida, njegove očne jabučice, svesti. Tad konačno, vrata kuće se otvoriše i mršava figura se pojavi, ali opet - samo je Manojlo to video, niko drugi.

- Ja bi’ rek’o, djeco, da biste vi mogli lagano poć’ svojim kućama. Da vam se ne uznemire otac i majka, gre’ota od Boga. Aj aj, razlaz. (ovo beše glas starog Petrovog dede – čiča Ilija bilo mu je ime). Pera, ulaz’ u kuću.

Manojlo je gledao skamenjen. Jedini je on video matorog čiča Iliju, njegovi nemrtvi su i dalje bili zbunjeni i čekali su trenutak za gozbu. Razlog zbog kojeg je samo Manojlo video groznog starca, đavola u ljudskom obličju, bio je prost – čiča Ilija je umro odavno, još u ranoj mladosti dvojice bivših prijatelja, megdandžija ove noći. Zloćudni deda jednostavno nije bio stvaran ni za kog osim za Peru i Manojla, a nije ni mogao da bude, jer su ga samo oni poznavali. Kada naši životi počnu da se međusobno dodiruju i kada rečima uzmemo da delimo sa drugima svoje uspomene, svetove fantazije, snove, strepnje i nade, ljude i mesta koje volimo, pesme, boje i ptice, sve same tričave sitnice, trice i kučine, lude rituale svakodnevice, nalete besa, smeha do suza i suza od tuge – tada oni više nisu samo naši, već počnu da žive izvan nas i menjaju svoje nove domaćine. Svuda oko nas, raspršeni poput zvezdane magline, paperjaste, paučinaste. Granice između našeg i tuđeg se tada brišu, granice između opipljive materije i misli, vizije i ideje – nema ninjih. Kada poznajemo drugo biće, vidimo sve što i ono vidi hteli to ili ne hteli – prihvatali ne prihvatali, slagali se sa tim – ne slagali. Zajednička prošlost jeste zajednički svet u koji niko sa strane nije pozvan. Zakoni prirode i natprirode koji važe u glavi jedne osobe, počnu da se sudaraju sa zakonima prirode i natprirode druge. Stvaranje i razaranje nikad ne prestaje. Ples. Nikad u balansu, uvek u pokretu, ples. Čist pokret, šarenilo, punoća i ispunjenost, ples.

- Ajte, djeco, nemojte da ponavljam. (dobar je čovek, al malo nezgodan kad popije). Pala je noć, smrklo se odavno, ne treba da ostajete do kasno budni, mali ste još. (snishodljivost). Znate kakva sve stvorenja krije tama. Pera, čuješ šta ti kažem, unutra!

Petar nije promenio izraz lica. Na trenutak, Manojlu kao da se zaustavio sat na ruci.Usporilo se vreme pred njim. Eva ga je gledala sa nestrpljenjem i začuđenošću. Vazduh mu postade drven. Glog. Na prstima otisak mastila, starog. Sanduk, štampa iz devetnaestog veka. Na tavanu. Molećiva svetlost sveće. Bolešnjikava sveća. Bledilo i starina. Memljiv oblak dima, lula. Izrezbarena lula. Rezbarija i kredenac sa posuđem. Drvo i reza. Napukli požuteli porcelan. Napukli porcelan i netaknuti kristal.Tavan. Fotografija. Uspomene.

Čiča Ilija je promenio izgled nakon svih tih godina pod zemljom. Manojlu se čini da je sada visok oko tri i kusur metra. Pogrbljen i uzak. Pogrbljen i mršav. Bled u licu i mršav poput kostura. Lica napuklog i udubljenih obraza. Crn poput utvare. Lebdeo je. Širio svoj dah kroz vazduh poput oblaka. Svuda je i nigde u isto vreme. Uvek je bio đavo, mrzeo sve oko sebe, prek čovek. Iz nekog drugog vremena, onog koje nije imalo svoje vampire, ali koje je stvaralo vampire za sva buduća pokolenja. Za Petra i Manojla je u tom trenutku bio oličenje nečeg neugodnog, nečeg potkožno neprijatnog. Nešto što ljudi žele da zaborave, umor. Umor od života, predaja. Smrt svih vrednosti. Njihovo brisanje. Teskoba. Udahni....izdahni. Teskoba. Udahni....izdahni. Manojlo ga je umalo zaboravio.

- Krv ti jebem, Petre! Ti i ta dvocevka ste me podsetili na tvog čiču.

- Ne pričaj tako s mojim unukom. (grebe u ušima čiča Ilijin glas).

- Umukni, ti nisi ovde!

- Upozoravam te, momak, pogrešnu si kuću našao večeras da rušiš. Ovde je Švabo ostavio svoje kosti...više puta. (grebanje) A posle njega i oni crveni govnari. Neće niko moju slobodnu zemlju da mi otima (teatralnost).

- Tišina, rekao sam, ne pričam s tobom. (okupljeni vampiri proveriše svojim očima još jednom s kim to njihov poglavica razgovara, ali nikog i dalje nisu videli na tremu osim Petra). Pero, druže, ne čini ovo. Nudim ti prosvetljenje, znanje, moć. Postaćeš veći nego što si ikad mogao da zamisliš. Sutrašnjica pripada tebi, nama. Razumeš, krv nije bitna. Zato je i oduzimamo ljudima, kako ne shvataš? Nismo mi ti koji zavisimo od krvi, već vi ljudi. Nama ne treba, ja lično je nikad nisam okusio čak.Ali pogledaj šta vama radi. Ona vas deli, progoni, guši. I mene je dok nisam spoznao istinu. Učiniću te istinski slobodnim, Pero...Bez porekla, nagona. Samo potisni ovu matoru budalu pre nego što nas obojicu uništi...(strah)

- Uh, majku ti Isusovu, moju si krv našao da pljuješ, moju familiju da preobraćaš! (grebanje). Kakvih sam se džukela nagledao u životu, ali ovo što ova zemlja rađa iz kolena u koleno, to sve stoka. Đubrad jedna izdajnička...

- Rekao sam ti da ćutiš, nećeš se dokopati mene i Petra kao kad smo bili deca. (Manojlo se priseća batina koje je potisnuo, i čiča Ilijine puške dok je lovila po okolnoj šumi i selu, što divljač, što ljude)... Nemaš nikakvu moć na ovom svetu. (nije baš bio siguran u ove svoje reči).

- Ma more marš, neće meni neki balavci u skupocenim odelima govoriti da ćutim na svom imanju, i tu mi izigravati neke misionare i propovedati sranja. Dosta mi je takvih, vi i vaše škole i papiri možete da se terate kvragu, a rado ću vam pokazati put (grebanje).

- S kim pričaš to, e? (začu se neko iz gomile).

- Ni sa kim, ni sa kim, ne brinite. (Manojlo neubedljivo odgovara).

- Poslednje upozorenje, bagro, a za razliku od vas, ja ispunjavam svoje pretnje, gubite se odavde. Mr’š. (silan glas čiča Ilije poče da odzvanjakroz Petrovo i Manojlovo telo).

Miris žetve. Zlatno. Letnja oluja samo što nije stigla. Zlatno. Strašilo u polju, lobanja neke rogate životinje. Zlatno i mrklo. Mrak. Mračnina i mučnina.

Rulja neupokojenih se uzvrpoljila. Nije im skoro ništa bilo jasno šta se dešava, ali znali su da ih neće ništa zadržati da dođu do lovine. Rzanje je odskakivalo kroz zagušljiv vazduh. Divlji zverski krici onih koji su u tom času još probijali zemlju i budili se. Čitav svet se sveo na jednu kuću u nedođiji, tako se činilo. Gomila se povećavala bez prestanka. Tada konačno i Petar zausti.

- Mani me prosvetljenja, Manojlo. (smirenim tonom) Ne priznajem ja sud tvoje bande. Ne trebaju mi slava, uzdizanje, borba. Dovoljno mi je sve što već imam. Ne želim da se poboljšavam i prevazilazim prepreke koje mi takvi kao ti umećete pred noge. Da budem bolji sutra nego što sam bio danas, da se usavršavam? Da budem pošteniji, uspešniji, možda bogatiji, na to misliš? Da me vole, da pamte moje ime nakon što umrem? Ne ne, dragi moj, ne postoje lepši i ružniji životi. Postoji trenutak koji ili prihvatiš, ili ne. Na tebi je da uživaš koliko možeš, da radiš svoj posao, i ono što ti je dodeljeno rođenjem, a sve ostalo je nebitno, budalaština, višak. Staza je utabana nezavisno od tvoje ili moje volje. (na trenutak zastade)Ukoliko ti je ova kuća poslednja na spisku, druže (neprikrivenim sarkazmom), varaš se grdno ako misliš da ću ti je olako prepustiti i oskrnaviti sve ono za šta su ginuli moji preci i prethodnici. A ako ti i nisam poslednji kojem harač tražiš, tim bolje,taman ću kupiti vreme i uštedeti metke svima po koje dolaziš nakon ove večeri. Rekao sam šta sam imao.

Manojlo je osetio da ne može više kontrolisati svoju svitu željnu krvi. Bio je uplašen, ali ne zbog pokolja koji će uslediti, a ponajmanje zbogPetrove zapečaćene sudbine, već zbog vlastite.Razlog je bio čiča Ilija. Podmukli prokleti starac. Petar je na njega navikao jer je ovaj po ceo dan u njegovoj glavi. Izgradio je možda čak neku vrstu imuniteta prema tom stvorenju. Naučio je da se nosi sa njegovim glasom koji najeda mozak, koji opseda misli. Naučio je da se brani. Neće se ubiti. Odoleće. Čiča Ilija usporava vreme. Davi. Sav teret života prebacuje na svog domaćina, a ne daje mu ništa zauzvrat. Lopov, izdajica.Krade osećanja, uništava ih.Nema spasenja, nema blagoslova, blagorodne nade. Ništa ne ostaje nakon što završi. Nikakav smisao, sve je ogoljeno. Pustoš, pustošenje. Praznina. Nema vazduha, pesme, boje ni ptice. Živa smrt.

Manojlo to zna. Negde je u njemu, zaboravljeno. Bilo je zaboravljeno, više nije. Zato je i nastavio da pregovara sa Petrom, pročitao mu je u pogledu.Iskonsko zlo koje vreba. I tada se setio, tada je i on video. Ukoliko iz Petra to izbacim, nestaće zauvek, spasiću seNjegova smrt mi ne donosi ništa, jer ne mogu sâm protiv starca. Ali čiča Ilija nigde nije otišao, bivao je samo veći iz trena u tren. Petar je ostao pribran, ima iskustva sa đavolom. Njemu nikakve katastrofe i horde vampira ne mogu ništa, jer ništa i nije gore od onog u njegovoj glavi. Ali, Manojlo je slab i neiskusan pred tom nemani. On poštuje pravila, konvencije, norme. On voli da uči, da se unapređuje, tako je i zaboravio na starca. Iselio se u ranoj mladosti sa roditeljima iz varoši, ostavivši Petra samog. Napredak, nadogradnja. Seminari, kursevi, znanja i veštine, plemenitost. Budimo uljudni. Stroga organizacija dana. Precizan raspored, satnica. Kontrola. Seminari, kursevi, škole, papiri, odela. Velegrad. Kako smršati u dvanaest koraka, trčanje, fudbal, klavir. Filozofija. Znam ja, prijatelju, šta je najbolje za tebe. Kako da se uzdigneš, prosvetliš. Obrazovanje. Trčanje, klavir, pravljenje maketa aviona. Jebanje sa Evom. Uh, mašna u njenoj kosi. Načitanost, poznavanje poretka stvari. „Poredak“. Kako treba da izgleda život, kako treba da izgleda društvo. Klavijature u bendu, makete aviona, može i alkohol al’ ne puno. Eva. Pedanterija. Kontrola. Nema naprsnuća, idemo napred. Kontrola. Još. Kontrola.

Neupokojeni su završili sa čekanjem, bilo ga je i previše. Opsadno stanje je postalo mučno i njima. Poglavici su dali dovoljno vremena da obezbedi obrok, a on je omanuo. Sada čopor želi da uzme ono po šta je došao, Manojlo višenije u stanju da ih zaustavi ni na koji način. Rastojanje između prvih redova gomile i momka na tremu je sada bilo ništavno. Petar je mogao skoro da oseti znoj svojih napadača. Mračnina i mučnina. Urlici su postali glasniji, disanje ubrzano, ubrzano. Fanatični pogledi, zaslepljenost. Prašina je oživela takođe. Njen zlatkasti veo je tkao svilene, lepršave, raskošne piruete u vazduhu, mekane niti su podrhtavaleod režanja zveri. Mašna na vetru. Nagla tišina i odjednom izoštravanje svih čula. Levo od nikad mirnijeg Petra jedan od vampirastavlja svoju ruku na potpornu gredu nadstrešnice, i sprema se za skok.

- Znači tako ćemo, braćo i sestre(grebanje).Hoć’te krv večeras?E pa dobićete je,majku li vam trulu, sve će vas da stigne ta krv o kojoj bulaznite i nad kojom balavite. ’Sam li vam ljepo rekao da uvek ispunjavam svoje pretnje...

U tom času, Petar, nikad mirnije savesti, staložen i neuzdrman, još uvek onako zavaljen u stolici za ljuljanje, podiže dvocevku naviše i opali toliko brzo, izvežbano, vešto i neočekivano da niko od vampira nije ni stigao da shvati šta pokušava, a pucanj se već beše prolomio poljima i negde u daljini stopio sa grmljavinom koja je galopirala ka poprištu borbe. Metak probi nadstrešnicu i direktno po vertikali pogodi Evu u vrat, a ova tresne na zemlju posle par sekundi, i bez jauka izdahne. Vampiri su zastali na trenutak i gledali u Evino beživotno telo kako još uvek ne ustaje sa tla. Očekivali su da će se pokrenuti kako to ide sa vampirima, ali bolna grimasa na njenom licu se nije menjala. Možda su stari naši ipak bili u pravu kada su pričali o belom luku i svetoj vodici. Stvarno je ono u šta veruješ da je stvarno, čini se. Manojlo nije mogao da se pomeri sa mesta. U njegovoj glavi je sve pucalo od bolova, treštalo, slamalo se pod pritiskom. Nije bio siguran ni da li je vrisnuo NEEEE naglas, ili mu je to samo odzvonilo u umu. Nije mogao da skine pogled sa Evinog tela, nije verovao da se stvarno sve tako završilo. Osetio se skrhano, nemoćno, poraženo, duboko u sebi je znao da Eva neće ustati. Panika, gubitak kontrole, kako dalje, kako odreagovati, kako nastaviti.Šta je ispravan potez, osveta, bes, kapitulacija? Nadrealno je prava reč. Imati – nemati. Panika, gubitak kontrole, naprsnuće. Eva, njene usne. Iz večnosti u ništavilo. Noć je trajala beskrajno dugo. Manojlov pad, iako odigran tako munjevito naglo i jednostavno, počeo je dosta ranije. Podmukli prokleti starac.Eva... Naprsnuće, paraliza. Prošlost nas sustigne pre ili kasnije, poreklo, nagoni. Strah, praiskonski.

Glad njegovih vampira nije naravno mogla biti ugašena jednom smrću upozorenja, Petar nema toliko municije koliko oni imaju apetita. Krvopije u odelima, međutim, više nisu ni merkali vlasnika imanja, već su se okrenuli upravo Manojlu. Gledali su ga kako pada na kolena, prazan, izgubljen, jadan. Nepotreban. Čiča Ilija je i dalje bio svuda i nigde. Jezdio je kroz avgustovsku prašinu, Manojlove kosti. Sitne raštrkane pukotine i naprsline počeše da se granaju, šire i povezuju u svim pravcima po celom oklopu. I onda – udar.Združeno, jednodušno, složno, vampiri skočiše na živo umirućeg Manojla. Razjarena rulja svom silinom se ustremi na bespomoćno telo poglavice i poče da ga komada uslast, nestvarno žestoko. Od proklamovane sloge ne osta ubrzo ništa, ko je jači i ko prvi stigne, uzeće najbolje parče. Sveopšta tuča i linč vođe postali su jedno. Krici. Kakofonija laveži. Grimizne fleke, mlitavo meso, jezik, hrskavica, jetra, slezina, vene i arterije, delić po delić. Aljkavost, neobuzdanost, nabrekli mišići, sluz. Sve sve sve. Petar konačno ustade sa stolice i krene da proteže noge. Bilo je i gorih dana. Gomilaju se polugola tela kao na deponiji, presavijaju i slamaju, udarci, krckanje lobanje i koske. Čudovišna, košmarnaslika. Klanje radi klanja samog. I onda u pravom času dođe osveženje, pročišćenje. Mucajuća oluja i potop. Čiča Ilija ostade da uživa u grotesknom prizoru. Petar sa dvocevkom u ruci polako otvori vrata kuće, osvrne se još jednom na masakr sviju sa svima, zamišljen nad pitanjem ko će preživeti i šta potom. Nije me briga, idemo jedno po jedno. Kkkkk-kkkk-kiš-kišššš-kiša. Ššššššš. Kiša. Blato i krv, krv i pljuvačka, u lokvama. Razvodnjenost. Krv nije voda. Krhhkrkrkkk.... šššššššš. Đavolji starac poče samozadovoljno da propoveda nešto o bezbožništvu i svetim jevanđeljima, ali ga Petar više nije mogao čuti od zaglušujuće buke makljaže i provale oblaka, a nijega ni zanimalo da sluša o tome. Uđe momak u kuću, zatvori vrata. Ali teror i strahovlada se nastaviše sa obe strane zidova. Nema slobodne zemlje, ni za čoveka ni za vampira. Pustoš, pustošenje.


Kako je Isus ušao u fotoaparat izašto je to postalo važno pri formiranju moje ličnosti 
Lidija Deduš

Početak, ilio tomekako je gramofon moje babe odigrao ulogu u razvoju i propasti dviju potencijalnih karijera, kako sam u ranom djetinjstvu naučila šta je teško zarađen sladoled i kako je moja baba bila prijeka i stroga žena:

U kući moje babe uvijek je bilo veselo. Baba je imala nekoliko ploča, među kojima i singlicu Nele Eržišnik koja se vrtila danju i noću. S jedne strane Muška voda, s druge Predavanje o seksu. Sestra je znala napamet recitirati Predavanje o seksu. Ja sam plesala na Lepu Brenu. Za sladoled. Bile smo prave atrakcije. Ponekad bi baba sazvala sijelo u kući. To su bile sestrine večeri. Babe bi se okupile oko stola, sestra bi držala monolog o prnografiji i seksujalijama, a babe bi se smješkale i nijemo micale usnama. Na kraju bi dobila pare.

Ja bih prolazila slabije. Ponekad bi me baba vodila u tuđe kuće. Tamo sam bila opaka senzacija. Lepa Brena u malom paketu. Baba je sjala od ponosa. Jednom je sa mnom išla i N. Ona nije morala ništa, ali je svejedno dobila sladoled. Mislila sam da je to nepravedno.

Pitala sam babu da li se osobe poput nje zovu provodadžinice. Ne znam odakle mi to. Tu sam riječ čula od neke od baba koje su dolazile u našu kuću i jako mi se dopala. Baba je rekla da će mi pokazati moga boga. Tako sam saznala da je bog batina.

Nadalje, o tome kako je baba klala svinju i bila velika gazdarica:

Baba je klala svinju. Ja sam čistila crijeva. Za kobasice. Baba je pokazala na crijevo i rekla: ne tako, probušit ćeš ga. Ovako. Ja sam ga onda ovako. Crijevo je puklo, a baba se iznervirala. U kotlu je kuhao krop. U kropu je valjalo skuhati svinjsku glavu. Za prezburšt. Deda je cupkao po blatnjavom dvorištu i gostima na klanju nutkao rakiju. Mislio je da je on tu glavni, pa se šepurio ko pjetlić u plavoj kuti i gumenim škornjama. A onda je baba podviknula. Deda je gurnuo glavu u kotao pa otišao upodrum miješati za krvavice.
U babinoj kući su, uz slike Isusa i Marije, na zidovima visili i dedini lovački trofeji. Punjeni fazan, jelenski rogovi, preparirane jarebice i sove. U kuhinjskoj ladici je čak bio srneći papak-otvarač za pivo. S posebnim ponosom je deda otvarao pivo tim otvaračem, ali samo gostima. On je volio gemište.
Tog jutra na klanju, deda je također volio gemište. Glava se prekuhala, krv se zgrušala (nije miješao), čvarci su malo zagorili i baba je bila ljuta. Da sam znala kako će se tek raspiriti kad sam je pitala zašto treba strugati dlake sa svinjskih nogica kad ionako idu u ladicu za otvarače, bila bih preskočila to pitanje.

Zatim,o tome kako je u babinoj kući uvijek bilo salonskih bombona, lutaka i veselih trenutaka:

Baba je na drvenom šporetu kuhala šećer i vodu. Spremala se štirkati čipkanu haljinu za Jovanku. Jovanka je bila beba iz Trsta koja je preko dana spavala na babinom krevetu. Imala je visoku punđu i mogla je sjediti samo širom raskrečenih nogu. Njena je čipkasta haljina bila raširena po cijelom krevetu. Baba me jednom uhvatila kako ližem Jovanku. Ja sam bila mala, beba je bila slatka, a baba se glasno smijala. Od smijeha joj je poskakivao trbuh. Poslije je svima pričala o tome. I drugima su od smijeha poskakivali trbusi.

Baba je dobila mnoge simpatije. Ja sam od jednih dobila novce. Novce je uzela baba. Stavila ih je u žuti, polirani ormar iz kojeg je izvadila bombonijeru. Bombonijeru je dala meni, kao nagradu.

Kad sam razmotala celofan, iz kutije su se razmilili crvići. Jednom sam na televiziji vidjela kako je neki muškarac u ormaru godinama čuvao svoju mrtvu ženu. Bila je odjevena u vjenčanicu, a on ju je ponekad vadio van i s njom plesao valcer.

Pitala sam babu da li ona u svom ormaru čuva mrtvog ljubavnika i smijem li sadi ja s Jovankom plesati valcer. Baba je dreknula: vidjećeš ti svoga boga!

Slijedi dioo tome kako je baba na proštenju kupila svetački fotoaparat, koliko su bili jezivi ormari u njenoj spavaćoj sobi i kako su oni utjecali na financijsku sliku budućnosti naše obitelji:

Na zidu iznad kreveta, moja pobožna baba imala je sliku crne bogorodice, a u džepu pregače je uvijek nosila minijaturni plastični fotoaparat kupljen kod kramara na proštenju. Na tom su se fotoaparatu, pritiskom na okidač, izmjenjivale slike Isusa i Marije s otvorenim prsnim košem. U prsnom košu im se žarilo srce. Ali, više od tih jezivih slika, plašili su me babini ormari. Žuti, polirani, na vratima su imali smeđe točke koje su izgledale kao oči. Niz očiju ocrtavao je likove. Neki su izgledali kao plamen, neki kao izobličena ljudska lica. Tako sam zamišljala pakao.

Jednom sam gledala dokumentarac u kojem se neka Meksikanka počela klanjati kupaonskim vratima, isto tako poliranim, žutim, na kojima su bile iste takve smeđe oči. Ona u njima nije vidjela pakao. Vidjela je bogorodicu. I njen sin je vidio bogorodicu. Uskoro se cijelo selo došlo klanjati bogorodici-vratima, a ona je samo polagala ruku na glave seljana i oni su doživljavali prosvjetljenje.

Baba nije imala smisla za biznis. Pa je većinu života provela u siromaštvu.

Dalje, o tome kako je baba iznad šporeta držala vezene krpe s poučnim natpisima, kako sam s njom naučila sve o tome koliko su fini kolači u tuđim kućama, kako je na zidu nasuprot babinog kreveta obitavala rogata bogorodica i kako se pakao preselio iz ormara u vezenu kuhinjsku krpu:

Baba je iznad šporeta imala vezenu krpu. Tamo je pisalo: Kuharice ispeci kolač fino pa ćeš dobit novaca za kino. Baba nije voljela kino. Radije je odlazila na bdijenja. Jednom je povela mene. Tamo je bilo kolača. Pitala sam babu smijemo li malo tih kolača ponijeti kući, da dobije za kino. Baba je rekla: muči, muči. To je uvijek značilo da mi se sprema bukvica.

Kad smo stigle kući, baba je zaboravila na bukvicu. Na hodniku je čula korake, iako smo svi već bili u krevetu. Iduće jutro je rekla da nas je posjetio pokojnik. Rekla je i da se cijelu noć molila bogorodici sa suprotnog zida. Toj su bogorodici iz glave izlazili neki šiljci. Pitala sam babu da li su to rogovi. Rekla mi je da su to zrake svjetlosti. Ja sam tu večer zamolila rogatu bogorodicu da baba ispeče kolača. Iduće jutro je iznad šporeta bila druga vezena krpa. Pisalo je: Kuharice dobro kuhaj, ali ipak novce čuvaj.Taj dan je za ručak bila prežgana juha bez kolača. Pitala sam babu da li te poruke veze bogorodica kad joj je dosadno. Prvi put se tada uključio deda. Rekao je da sam nezahvalna i da će me bogorodica za to kazniti. Ja sam zamislila kako me bogorodica izvezuje u jednu od svojih krpa, a baba vješa iznad šporeta. Odozdo su mi plamenovi lizali tabane. Pakao se sad preselio iz ormara u vezenu krpu iznad šporeta.

Pa o tome kako je Isusa lako zamijeniti Jaserom Arafatom ili Seidom Memićem Vajtom, i ostala pitanja koja slijede nakon spoznaje o vanbračnoj zajednici djeda i babe:

Pokraj crne bogorodice, koja je stajala iznad babinog mjesta u krevetu, na zidu iznad dedinog uzglavlja nalazila se slika Isusa koji, s Maslinske gore, posmatra svijet. Moji se baba i deda nikad nisu vjenčali pa nisu mogli staviti retuširanu fotografiju s dedinim ružičastim usnama i babinim šlajerom. Za tog Isusa sam prvo mislila da je Jaser Arafat, poslije da je Vajta. Baba je rekla da će me zbog toga kazniti bog. Da ću u vječnom mraku škrgutati zubima. Kad sam malo odrasla, pitala sam babu da li je naš deda Isus, i da li je ona ta bogorodica, i ako jeste, zašto je ona bijela, a bogorodica crna. Pitala sam je i zašto nemaju zajedničku fotografiju na kojoj su im glave naslonjene jedna na drugu, kao što sam vidjela u tuđim kućama.

Baba je rekla da sam zločesta i da će me, ako nastavim s takvim pitanjima, doći strašiti nakon što umre.

Kako me baba učila puhati balone i zašto:

Baba me učila puhati balone. Od žvaka. Plazila je jezik kroz sažvakanu gumu pa upuhivala zrak. Njeni su bili veliki i okrugli. Kad bi pucali, zalijepili bi joj se za obrve. Moji jedva da su imali zraka. Baba mi se rugala da kako ću se ljubiti kad porastem, ako već sad ne znam napuniti rupu u gumi. Nisam shvaćala kakve je veze žvaka imala s ljubljenjem. Pitala sam je da li nas Isus ljubi samo zato što umije napuhati takve balone. Još sam je pitala da li je istina da je Isus vanbračno dijete zato što se Marija igrala mame i tate s nekim tko nije Josip. Kao što se deda igrao s nekim ko nije baba pa sad ima Štefa u Ladanju. Baba je planula. Umjesto da me ćušne, otišla je u sobu i tresnula vratima. Došao je deda. Pitao je gdje je baba. Ja sam pitala zašto Štef iz Ladanja ne živi s nama. Deda je mislio da pitam za poštara. Taj se isto zvao Štef i bio je iz Ladanja. Deda je rekao da Štef ima svoju djecu i unuke i da živi s njima. Iduće jutro deda je znao sve. Rekao je da ja ne mogu biti toliko daleko koliko je duga njegova šiba. I da me treba namlatiti ko vola u kupusu. Poslije smo jeli doručak. Baba je rekla da je noćas kroz selo prošlo dvadeset šest auta. U svakome samo jedan putnik. I da kakva je to potrošnja, a svi kukaju kako nemaju. To je bio znak da se iznervirala.

Kako me crkveni odgoj nije naučio ničemu, ali seksualni jeste:

Preko puta naše kuće bila je crkva. Baba me ponekad vodila na misu. Tamo je imala svoje mjesto. Ja sam morala stajati. Ona je sjedila. Sa sobom je uvijek nosila spužvasti jastučić. Kad bi za to stiglo vrijeme, baba je s ostalom pastvom kleknula na klecalo ispred klupe. Tada bi sklopila ruke i glavu pognula naprijed. Izgledalo je kao da traži izgubljeni dinar ili otpalo dugme.

Ja nisam klečala. Kad bi za to došlo vrijeme, ja bih ministrantu ubacila dinar u košaricu. Primijetila sam da ja i još neka djeca nikad ne dobijemo hostiju. Pitala sam babu zašto ja nikad ne dobijem hostiju. Rekla je: zato što nisam pričešćena. Pitala sam je da li je hostija slatka. Da li se može usporediti s, na primjer, sladoledom. Rekla je:nije, ne može.

Jednom sam, kad je na mene došao red, umjesto da ubacim dinar, izvukla dva. Nikome nisam rekla. Od njih sam kasnije kupila sladoled i polizala ga do kuće. Bio je bolji od zamišljene hostije.

Još jednom sam uzela novce iz ministrantove košarice, a onda mi je to postalo dosadno, jer nitko nije smio znati. Dosadilo mi je zamišljati i kakvog je okusa hostija. Postalo mi je zanimljivije kod kuće se igrati gospođa s N. Pravile smo umjetne sise i bile jako važne. Ona je stavljala jabuke. Meni je dala marelice. Moje marelice su stalno ispadale. Kad bi N. otišla, baba je rekla da me više neće voditi na misu. Mislila sam da je saznala za dinare. Ali ona se zapravo ljutila zbog marelica i jabuka.

Kako je baba posumnjala u vlastitu vjeru u boga:

Kad je moja baba saznala da pušim, htjela je ubiti boga u meni. Bila je preslaba. Njena se vjera okrenula protiv nje. Više nije samo vjerovala, već je, vičući kako će ubiti boga u meni, spoznala kontradikciju u mjestu božjeg postojanja. Dotad je uvijek bio na nebu. Da bi ga ubila u meni, morala ga je prvo u meni nastaniti. To nije bilo moguće, jer ja pušim. A pušim jer sam bezbožnik. I obratno. Ošamarena spoznajom da ni sama na kraju ne zna gdje je bog, rekla mi je neka se zapitam. Nije definirala šta, pa sam se neko vrijeme pitala šta je to o čemu treba da se zapitam, jer je ona sa mnom prestala razgovarati. Toliko je bila ljuta. Tih je dana razgovarala samo s bogom koji se, u međuvremenu, spustio s neba i sada je živio u ružariju po kojem je prebirala noć i dan. Kad se malo odljutila, rekla sam joj da bi bilo bolje za nju kad bi malo više vjerovala u boga u zemlji, travi, cvijeću i crvićima. Ponovo se naljutila. Ali ja nisam zbog toga dramila i željela ubijati boga u njoj. Neke stvari trebaju ostati neizrečene. I osjećaji isto.

O tome kako se baba zaljubila u glumca iz televizora:

Baba nije voljela muškarce s dugom kosom. Rekla je da su to sve klošari. Kad bi na tv-u vidjela Đibonija, naredila bi mi da ustanem i promijenim program. Ona je sjedila zavaljena u ligeštul. Televizor je bio na gumbe. Pitala sam je zašto ne voli muškarce s dugom kosom. Rekla je, zato što nisu žene. Meni nije bilo ništa jasno. Pitala sam je da li je Isus žena. Spasio me ligeštul. Mislim da to sve nije imalo veze s dugom kosom. Baba nije voljela ni Arsena. Ni Lisicu. Kad bi vidjela Vucu, vadila bi krunicu. Njoj je bio lijep samo Cruz iz Santa Barbare. Ja sam rekla da izgleda kao propali boksač, ali baba se nije dala. Išla je toliko daleko da je deda jednom dreknuo. Pa kad su Cruz i Eden otkrili da ne mogu imati djece, baba je bila presretna. Još se više razveselila kad im se zbog toga počeo urušavati brak. Baba je mislila da sad ima šanse. Deda je jednom rekao da oni žive samo u televizoru. Ja nisam rekla ništa. Cruz je bio fin momak. Tako je rekla. I da je baš dobro što ne može imati djece jer je ona sad već stara. Deda joj je rekao da je njena šljiva već ionako suva. Bio je ljubomoran. Baba se zaljubila u glumca. Cijelo ljeto je sve likove iz televizora uspoređivala s njim. A onda je stigao Jose Armando. Tako je Cruz pao u zaborav.

O tome kako je stari krpio gumu na biciklu, a baba gunđala zbog neadekvatne snahe:

Baba je živjela od stare slave kad je bila gazdarica. Konji, svinje, te stvari. Kad je mama došla za snajku, u miraz je donijela bicikl. Bio je to lijep bicikl. Starinski, gradski. Veliki kotači, smeđi sic i svjetlo na dinamo. Baba, stari i ja sjedili smo za kuhinjskim stolom. Mama je kuhala ručak. Baba je škiljila i škrgutala zubima. Stari je sa spomenutog bicikla skinuo prednji kotač i šmirglao žbice. Ja sam pušila. Baba je progovorila. Rekla je starom da kaj bu ona s biciklom sad pod stare dane. Da njoj treba krava.Stari je mislio da je baba šenula. Pitao je babu u kojem je stoljeću danas. Baba je rekla da ima boga i bog sve vidi. Ja sam pitala da da li vidi i kad idemo na wc. Mama se počela smijati. Baba me pogledala onim svojim muči-muči pogledom. Ja sam još pitala da li bog uopće zna da na svijetu postoje bicikli. Jer je kravu stvorio on, a bicikl je stvorio čovjek. I da li se u božjoj bašti smije voziti na biciklu, ili je boga strah da mu ne pogazimo kupus, kao vol u kupusu. I da li je otuda potekla ta poslovica. Babu su nervirala moja pitanja, pa je tresnula šakom od stol. Toliko jako da su u peći zacičali domaći i zamalo prevrnuli mamin lonac sa ćušpajzom.

I kraj, ili: kako je baba postala putna torba:

Baba je, na kraju umrla. A onda ostvarila je svoju prijetnju. Došla me strašiti. Prvi put mi se ukazala kao obris na zidu svoje sobe, u kojoj sam spavala nedugo nakon njene smrti. Drugi put je bila putna torba koja je pala sa ormara iza čijih vrata se nalazi pakao, nakon što sam, ležeći u istoj toj sobi i spremajući ispit iz sociologije, pomislila: a šta da me sad baba dođe strašiti, kao što je obećala?! Moja baba-putna torba me strašno uplašila pavši s tog ormara u tom trenutku. Usrala sam se od straha. Sto posto.

KRAJ


Legenda o gospodinu Miltonu 
Sanja Kalafatić Jurlin

Gospodin Milton ušao je u stari grad – jašući.

Tog je trenutka vjetar zastao, žene su prestale disati, sunce je zaškiljilo kroz grane da ga bolje promotri, a starogradski pas čuvar ukipio se u pozi koja nije odavala strah, samo poštovanje.

Gospodin Milton nosio je crni kožni kaput čiji skuti su lelujali uz bok vranca na kojem je uspravno jahao.

Da su ljudi kojim čudom znali što se događalo cijeli ocean zapadno od njihova kopna, očekivali bi pištolj zataknut u pojas. Ovako su pogledom tražili sablju.

Međutim, kao pravi gospodin, Milton nije nosio oružje.

Naklonio se stražaru kod vrata, usporio kas da kokice mogu preći cestu i pogledom okrznuo najsitniju u skupini djevojaka oborena pogleda. Možda zato što je ona jedina gledala izravno u njegove oči, pitajući se hoće li nestati u njihovu crnilu.

Gospodina Miltona u stari je grad dovela dužnost.

Bilo je ljeto 1740 godine.

Samobor je sedam godina ranije, ostao bez polovine svojih drvenih kuća. Je li netko pekao meso preblizu Lojzekova štaglja, je li vatra iz Mandinog ognjišta zahvatila rogožinu u blizini, je li mladom Franceku iz očeve kovačnice odlutao pogled za Mandinom grimiznom kosom niti sudac Ivan Krstitelj to nikada nije mogao razjasniti. Tek, puno se ljudi doselilo u trgovište samoborsko i vatra je veselo vrebala svojih pet minuta.

I nakon te nesretne 1733. stalno su se ponavljali požari. Možda manjeg opsega, ali su štete često ostavljale ljude bez novčića.  Vlasti su na sve načine pokušavale doskočiti tom problemu.

Prvo se zabranilo pečenje izvan komina.

Pa se zabranilo paljenje suhih grana ako bunar nije bio dva metra blizu.

Pa su u kovačnici izgradili kamene zidove kao korita.

Pa su komin omeđili žicom da iverak ne odleti predaleko.

Žandari su kontrolirali  kuće i komine i sve je neko vrijeme bilo u redu. I kovačnica Francekova oca postala je ugledna i poznata u svim trgovištima do Ugarske i Bosne, i na nju su se ugledale druge. Franc se šepurio pred Mandom jer su dolazili izdaleka da ga obiđu i pritom nosili darove, od suhih sireva do teških mirisa, što je sve Franc razdvajao i dio namijenio dati Mandi.

A Manda je bila sva vražja, pogleda vrckava, ponosita i ništa nije htjela uzeti. Rekla joj je mati da u životu nema darova. 'Sve ćeš nekako morat platit, pa razmisli prije nego uzmeš.' Jednom je samo Manda, pohlepna na slatko, uzela komad halve i bojeći se majčinih riječi namjestila Francu obraz na poljubac prije nego je pobjegla kući. Nije da joj se baš svidjelo, ali halvu je veselo progutala.

Franc je uporno donosio darove, Manda ih odbijala, a mjeseci su tako prolazili i već došlo ljeto nakon poljupca. Vidjela je ona da Francu dobro ide i u kovačnici se zaposlila dva mlada momka iz trgovišta, pa je Franc sve više vremena provodio na putovanjima, sklapajući poslove, tražeći bolje materijale i obrtnike. Pomislila je Manda kako bi tako i mogla živjeti, povremeno ga viđajući, a okružena izobiljem. Samo je majka odmahnula glavom: Ako je srce nesretno i um i tijelo će se razboljeti.

Majka i kći živjele su u naselju podno starog grada, među brdašcima što vijugaju na sjever. Potok koji je tekao uz njihovu kuću bio je osiguranje da nikakva vatra tu neće opstati. Imale su one drugu brigu, ali vodena se ipak činila manjom od vatrene stihije.

Na drugom dijelu mjesta, gdje se do potoka moralo prehodati dobrih dvije stotine metara nizbrdo po zbijenom blatu, pa s kantama uzbrdo, živjeli su najsiromašniji. Stiješnjene kućice kao da su čuvale toplinu i pružale utjehu u dugim zimskim noćima, kad je više obitelji dijelilo svjetlost jedne svijeće. Ma kako to imućnima i onda i danas izgledalo, jadno i neželjeno, tako je čovjek najviše rastao. Grijala se duša uz dušu, riječi su tekle poput slapa, djeca su zaspivala slušajući o povijesti svog naroda, o anđelima i šumskim bićima. Rađale su se pjesme koje će jednog dana zapisati netko boljih očiju pri boljem večernjem svjetlu i pripisati ih narodu, najvećem umjetniku. Pričalo se dok je mrak navirao i donosio tišinu sna, te se jedna svijeća  vjerojatno samo lagano naslonila o deku prije nego je, umjesto da ugasne, rasplamsala noćni zrak iskrama. Ljudi su se spasili, ali je vatra potekla nizdol skroz do rječice i  velikaških kuća uz trg. U jednoj od njih živjela je prva apotekarska, samoborska obitelj. Od formalnih škola imali su pučku, ali pokoljenja berača trava su ih naučila ono što će kasnije njihov potomak skladno ujediniti s klasičnim znanjem na univerzitetu.

Drvo je pucketalo otapljajući dječje sanjkalište, a krik travareve žene samo je popratio trpki i slatki miris bilja što je nestalo u požaru.

Apotekari su bili ugledni i utjecajni. Tražili su odštetu i dobili u zamjenu novu kuću, cijelu od kamena, a siromasi u redu iznad proveli su zimu među samostanskim zidinama i u rodbinskim štagljevima, sretni što su izvukli živu glavu.

Starogradski oci odlučili su hitno tražiti pomoć izvan poznatih granica, u grofovijama zapada i sjevera, u zemljama koje su pripadale drugim kraljevima i gdje su se govorili drugi jezici.

I tako je to ljeto donijelo gospodina Miltona. Kažu iz grofovije Oldenburške, negdje sa sjevera gdje je dan bjelji i kiše danonoćno ispiru zemlju, njegujući mahovinu, a uništavajući krumpir. A kao što znamo od mahovine se slabo živjelo, pa je Milton, vrsni graditelj krovišta i drvenih kućnih kostura, zatražio posao kod grofa Oldenburga. I kako je bio na dobru glasu, a grof poduzetan, namjenio ga je slati za dobre novce u druge kutke carstva što će se jednom zvati Ujedinjenim narodom europskim, a onda je bio tek južna obrambena zidina koja je branila ulaz jednoj drugoj vjeri na staro kopno.

Gospodin Milton, naravno, nikada nije čuo za samoborski stari grad, niti je išta znao o tom dijelu svijeta. Kako je njemački pričao zahvaljujući korijenima svoje majke, lako se snašao putem, a i u Samoboru su ga lako razumjeli.

Dočekao ga je kaštelan i pokazao mu put do vlastelinskog svratišta. Trebalo se oprati i odmoriti, iako bi se po uspravnom držanju jahača dalo povjerovati da je tek jutros sjeo na konja.

I je li Manda potrčala zato što se sjetila da joj je na ognjištu luk za gulaš već davno odcvrčao svoje ili zato da vranac došljaka podigne glavu za njenom riđom grivom, zapravo nikoga nije bilo briga, niti je to tema za diskusiju. Ipak, možda je vranac i dalje neometano kaskao prema svratištu, ali jahač je glavu za njom okrenuo.

A Francovi pokloni su se iznenada, lijepo posloženi, našli na njegovu pragu, jer Manda nije htjela nikome dugovati, a obećanja koja je dala, lijepo je znala pogledom izbrisati.

Miltona su pozvali zbog požara. U zemlji u kojoj se priroda vodom pobrinula oko toga on je ipak uspio izučiti zanat krotitelja vatre često ju izazivajući sam i gledajući koje su joj namjere i putovi. Za svaku kuću koju je projektirao, u čijoj gradnji je sudjelovao, već tada napisao bi na papiru i zapečatio vlastitim potpisom: Ova kuća sigurna je od požara. Nitko nije baš znao što je Milton radio, a niti brbljavog šegrta nije imao, pa je njegovo umijeće cijenjeno kao još umnije i vještije. Kao što druge ljude godine zaskoče sjedinama, tako je Milton postajao sve crnji i crnji, čak i kad si mu u oči pogledao činilo se kao da su dva duboka tunela.

Primili su ga lijepo, kao grofova uposlenika. Probali ga prvo gostiti i pokazivati mu ljepote gradića, ali Milton je htio odmah na posao. Presvukao se u crno odijelo, gumbi od glave do pete, tek jedan sedefasti na vrhu, crne čizme mekane, glavu pokrio crnom kapom i kad si ga tako u vrućem ljetu pogledao nisi znao od kakvog je to čudnog materijala odijelo ili je taj čovjek sazdan od kamena. Nimalo se nije pod vrućinom sagnuo, niti kap znoja ispustio. Sa sobom je uzeo vreću, činila se laka, prebacio preko ramena, ostavio konja da se odmara i uputio se u vlastelinsku kuću da od nje krene s provjeravanjem. Na temelju provjere, papir s potpisom im nije mogao dati. Proveo je jutro šuškajući i hujeći, grebući i metući i tek kad je jednu vreću napunio crnilom, pojavio se na pragu kao neki zao duh. Ni lica mu od crnila nisi mogao vidjeti. Skinuvši rukavice, spojila se bjelina ruku s bjelinom papira u jednom kićenom pečatu što je potvrdio ispravnost kuće. Vlastelini odahnuli, a ostatak starog grada stao u red, svatko sa svojim blagom kojim će darivati Miltona za isti takav papir. I siromasi se postrojili, sa svježim jajima i zdjelicama meda, ispletenim čarapama ili drvenom frulicom, tko je što imao. Vidio je Milton da bi tu mogao i zimu provesti, koliko je kuća. A kad je vidio crvenu glavu negdje pred kraj reda pomislio je kako mu to neće teško pasti. I uzeo zapisivati kad je tko na redu, domišljajući kako bi krenuo od kraja.

Odlučio je Milton uzeti pomagača. Nekoga tko zna jezik držati za zubima, vještih prstiju i brzih nogu, uzana tijela. Prošetao je po cijelom trgovištu, odmjeravao dječake, šegrte, naučnike, ali za oko mu zapeo baš Franc, visok i tanak, dugih i spretnih prstiju. Samo je Franc bio vlasnik kovačnice, više gospon neg radnik, pa ga je teško bilo uposliti. I mamio ga i vabio i nudio mu novac i putovanja, ali Franc je sve to imao, ni do čega mu nije bilo i raditi za crnoga stranca nije htio.

-        Pa što nemaš, a što ti mogu dati? - bio je uporan Milton.

-        Ono što ja nemam, nitko mi ne može dati, - sjetno su progovorile plave oči Francove.

-        Zaljubljen si? - znao je odmah sredovječni Milton koji i nije baš da nije ženama kroz život srca lomio. Lomio, slomio, putovao i nije ga baš za to bilo briga.

I Francu potekla priča, onako kako nekada krene poput bujice u proljeće, nepozvana, ali dobrodošla, i zemlji da ju napoji i brdu da se rastereti. Ispričao on sve Miltonu o Mandi i kako samo nju voli, a ona ga neće, iako joj je cijeli svijet na dlanu donio i kuću joj bogatu u centru mjesta sagradio. I činilo mu se do pred neki dan kako će ju ipak odnijeti preko praga, a onda mu je preko noći sve darove vratila i okrenula glavu kao da ga nikad vidjela nije, ili još gore, kao da joj je kakvo zlo napravio.

Baš ona, pomislio je Milton, sjetivši se prkosna pogleda i žareće grive, a i slatkoće što se u njemu bila na to rodila. Ali  da je zbog toga bio nesretan  ili da je zato planove promjenio i nije, pa je Francu samo lako odvratio, - Ajde ti lijepo radi sa mnom, a ja ću se potruditi da kada odem Manda tebi ostane.

-        A što ako Manda ne bude htjela, a ja zbog toga i svoju kovačnicu zapustim?

-        Najprije, zapustit ju nećeš, jer ćemo naći nekoga da je vodi umjesto tebe i sklapa poslove. Zatim, ništa ti osim riječi grofove ne mogu ponuditi, a na to imam pravo, kao njegov uposlenik.

I pokazao mu Milton papir na kojem sam grof oldenburški obećaje da će se ispuniti ono što Milton kaže, a u protivnom bi se Miltonu još crnije od njegove prilike pisalo, toliko crno da više sunca ne bi izjutra vidio.

I Franc pomisli, tko bi tako životom riskirao, a i što može on sam izgubiti? Sve što ima, imat će i dalje, a možda će Manda na koncu njegova i biti.

-        Godina dana?

-        Ma i manje. Do proljeća smo gotovi sa svim kućama.

Radili su Franc i Milton svaki dan vrijedno. Obilazili kuću po kuću, zbližili se. Večeri su provodili odvojeno, svaki u svom domu, a gdje je Manda bila i majka se njena pitala. Uglavnom, Franca nije viđala, samo je cvrkutala po danu i žarila se tim jače što se večer bližila.

Primjetili su stanovnici trgovišta kako iz svih dimnjaka dim nekako veselo prema nebu leti i nije onako crn kako su ga navikli godinama gledati. Nad Samoborom cijelu prvu zimu čistih dimnjaka lebdjela bjelkasta izmaglica čistog dima i odonda joj se toliko svidjelo ostati tu, da se i kada je sezona loženja prestala, ukotvila  među brdašcima, uz obale, i zavila gradić u bajkovite slike maglene.

3.ožujka 1741.godine predao je gospodin Milton upravitelju grada papir s potvrdom da su kuće sigurne, a ovaj je odmah izdao propis po kojem su stanovnici morali redovito održavati svoje dimnjake čistima. I tako je po još nečemu samoborsko trgovište zapamćeno kao prvo.

Već drugog jutra u zoru, dok se još ništa nije vidjelo, što od zimskog mraka, što od izmaglice odškrinuo je kaštelan vrata da propusti gosta. Jedini koji ga je pratio bio je Franc, pomalo nestrpljiv da vidi hoće li mu dan donijeti ono zbog čega je cijelu zimu radio posao koji i nije volio.

Kad je Milton otišao, zamišljeno se vratio do praga svog doma i, kao u priči, na pragu je sjedila Manda, ponešto garava od zimske noći, ponešto sjetna pogleda i vrtila među prstima nešto sjajno. Prepoznao je Franc odmah onaj jedan jedini sedefni što ga je Milton nosio na crnoj košulji. Ali, ništa nije pitao, jer je naučio da previše pitanja rađa premalo odgovora, pa čovjeku samo težina pada na dušu.

Uveo je Mandu u kuću i uskoro su slavili pir, kako se običavalo u to doba i u tom kraju.

Franc se vratio kovačnici, drugi su otvorili dimnjačarske obrte i čuvali mjesto od vatre. I kad god bi koji u kuću banuo da provjeri dimnjak, Manda bi vrtila taj gumb među prstima i smješkala se veselo.

I tako je u narodu ostalo.

A gospodin Milton s godinama pustio i kosu i brke, i kako bi kuda zemljom jezdio tako mu se i brk smijao. 


Mentol bombon 
Marijana Mrvoš

Gospođa Anka je soptala. Na momente je kašljucala. Kao riba na suhom. Zrak, u prostoriji doma za starije i nemoćne, bio je pregrijan. Naelektriziran. Kako bi štogod dotaknula, nastao   bi elektricitet. Tijelom bi joj prošao neugodan šok od kog bi se svaki put stresla, no, kašljucanje se ipak smirivalo. Jučer je ispraznila dvije bočice slatkog sirupa, koje je pronašla u malom frižideru, koji je bio postavljen na niski element, uza zid, pokraj balkonskih vrata.  

Sin i snaha bili su u posjeti jučer ili možda prekjučer. Više joj nije bilo tako jasno, što prethodi, što slijedi. Te granice su postale vrlo rastezljive i sezale su u prošlost i budućnost obuhvaćajući ljude iz svih perioda njenog života. Tom prilikom donijeli su joj vrećicu s lijekovima i obećali su joj da će sljedeći put ići s njom u šetnju do grada, i kod javnog bilježnika, da potpiše papire o nasljeđivanju.   

Ostali su svega desetak minuta, ispričavši se baletnom predstavom koja je otvarala sezonu. Vidjela je kako snaha na momente nabire nosnice, pokušavajući otkriti izvor blago kiselkastog ustajala mirisa koji je potjecao od hrane što je gospođa Anka čuvala za mačke. Sve što za ručak ne bi pojela, a jela je vrlo malo, pospremala je za mačke koje su je preko dana posjećivale na balkonu. Pristala je preseliti se iz svog lijepog stana u dom, tek, kad su joj rekli da će imati sobu s balkonom.

Sjedila je na uredno pospremljenom krevetu prekrivenu ljubičastim prekrivačem koji je donijela s jednog od svojih čestih putovanja u Indoneziju. Tanki, žilama prošarani listovi što su završavali sitnim stopalima nisu dosizali pod. Kad je htjela sići ispružila bi koljena da dosegne šlape na crno-bijeli karo uzorak.

Zaputila se prema kutu sobe u kojem je bio ormar ofarban jeftinom smeđom bojom tik do ulaznih vrata. Ručkica ormara bila je u obliku tratinčice, i kako ju je povukla šarke su zaškripale u ritmu njena šuškavog disanja. Ispod bijele vunene majice izvukla je limenu kutiju. 

Kutiju je spustila na krevet i ponovno je sjela. Skinula je poklopac i počela je vaditi jedan po jedan predmet. Vjenčano prstenje, komada dva. Bijela kuverta, s novčanicama od po tisuću kuna, za troškove ukopa. Foto album s fotografijama iz doba kad je bila mlada žena u ljetnoj haljini. Razglednice i pisma s poštanskim žigovima raznih zemalja. Šum u ušima joj se pojačavao. Tihi glas šuljao joj je po ramenima i zabadao se poput akupunkturnih iglica u bočnom dijelu čela. Počela ju je boljeti glava.

Mirko je besciljno hodao pločnikom kad ga je iz misli prenula zvonjava crkve. Okrenuo se oko sebe da vidi gdje je, i tad mu se pogled zaustavio na ploči: “Dom za stare i nemoćne osobe“. Osmijeh, prvi tog dana, pojavio mu se na usnama.

Ući u dom nije bio niti najmanji problem. Ženi na porti široko se osmjehnuo, i mahnuo, i u par koraka našao se u dugačkom hodniku s nizom vrata na desno i prozorima koji su gledali na dvorište i ulicu. Vladao je mir, nigdje nikaka zvuka, osim lagana skvika njegovih potplata. Kod broja dvanaest je stao i nije člancima ni dotakao njihovu površinu, kad su se sama otvorila. Koraknuo je i ugledao sitnu staricu u kućnom ogrtaču na cvjetiće. Sjedila je na krevetu s hrpom papira u krilu.

Gospođa Anka podigla je pogled. U rukama je držala izblijedjelu kuvertu. Pokraj otvorenih vrata ormara ugledala je snažnog muškaraca s vunenom kapom nabijenom na čelo. Isti Mirko. Samo, koliko se sjeća, Mirko je mrtav. Počela mu se smiješiti.

„Mirko, od kud ti? Kad si se vratio s Miroševca?  

„Molim?“, muškarac s kapom na glavi se lecnuo.

„Ti si zadnja osoba koju bih ovdje očekivala sresti. Jesi li za kavu?“

„Gospođo, ovo je pljačka“, izrecitirao je Mirko rečenicu koju je već neko vrijeme ponavljao u sebi.

U dva koraka bio je pokraj kreveta na kom je sjedila. Promatrala ga je bistrim pogledom. Krhka, poput vrapčića nakon zime. Mogla bi se slomiti kao antikne porculanske šalica u staklenoj vitrini njegova djetinjstva. 

„Spusti se do prizemlja i donesi nam dvije kave. Meni s dva šećera i naglasi da hoću sa sojinim mlijekom.“

U ruke mu je tutnula bijelu kuvertu. Uhvatila ga je panika. Što sad? U nekoliko koraka već je bio na hodniku. Otvorio je kuvertu. Deset novčanica od po tisuću kuna. Kad je došao do velikog predvorja s lijeve strane ugledao je kafić. Muškarci i žene čavrljali su uz kavu.

Vratio se s dvije plastične šalice kave uruci. Starica je i dalje sjedila na krevetu. U ruci je držala  razglednicu na kojoj su bile golišave žene u oskudnim kostimima s perjem na glavi.

„Mirko, sjećaš se Ria?“

„Pokupio si svu ušteđevinu kojom smo trebali kupiti nove prozore i dva mjeseca si se, s Boškom i ekipom, provodio u Južnoj Americi. Sve što je ostalo je ova razglednica koju si mi poslao javljajući mi kako svaku večer svirate po klubovima. Vratio se bez prebijene pare i očekivao si da ću te ponovno primiti nazad.“

Nije znao što bi joj odgovorio i da li je pitanje bilo upućeno njemu. Sjeo je na jedan od dva stolca. Kave je spustio na stol. Spustila se s kreveta i prišla mu je. Obgrlila ga je rukama. Mirisala je mentol bombon.

„Voliš li još mentol bombone?“, ponovno ga je upitala dok je sjedala za drugi stolac.

„Posluži se. Čuvam ih u kristalnoj dozi, jedinom predmetu što je ostao od Ope Krissa.“ Rukom mu je pokazala prema malom staklenom predmetu što je stajao na ormariću pored uzglavlja.

Kristalna doza, sa srebrnim nogarima, morala je vrijediti nešto. Znao je i kome bi ju mogao ponuditi. Uzeo je jedan bombon. Dozu je, s ostatkom bombona, strpao u veliki džep jakne.

„I, što sad radiš?“

„Igram sportsku prognozu.“

„I, kako ti ide?“  

„Nikako, dužan sam deset somova.“

„Samo deset? Nisi valjda došao po novce. Mi smo odavno rastavljeni i ja prema tebi nemam nikakvih obaveza.“

Nastupila je tišina. Okrugli stolić oko kojeg su sjedili bio je prekriven stolnjakom na crno bijele rombove. Uočio je identičnost uzorka s njenim šlapama. Sa zadnjim gutljajem podigao se i krenuo prema vratima.

„Čekaj, idem s tobom.“

Okrenuo se. Prilazila mu je laka koraka. U očima joj je vidio radost. Samo ju je dotaknuo i našla se na podu. Crveni trag krvi potekao joj je iz nosnice. U hodniku, i sve do izlaza, nije sreo nikoga. 


Miris obične vode u Velikoj Gorici 
Marko Kučan

Mojoj DS

Kurz[1] je preskočio ogradu i utekao čim su se ojavile sirene, a nas budale zamrznute od straha uhitili su na licu mjesta.

Povjerio mi se mjesecima prije da već godinu dana uopće nije bio na faksu; samo je na tome radio i o tome mislio, osim što je sporadično drkao po Golišavcima i tek nakon predvidljivog neuspjeha tog Valtzerova književnog pretencionizma (što ga je skrhalo) opisao nam je svoje zamisli i mi smo zaista svojevoljno pristali na to da budemo „umjetnici“, dakle da „izvedemo umjetnički performans“, pristali na to da njegovim mjesecima gomilanim urinom zalijevamo jadne roditelje koji su se po svršetku godišnje školske priredbe spuštali s glavnih vrata Lucijanke na Malešnici[2]. Nazvali smo ga Modre Kiše, ali to nisu objavili u novinama. Još mi nije jasno kako smo se samo tako, možda zbog težine svega, razišli nakon suđenja[3]. Valtzer je za mene i mnoge druge zauvijek nestao čim je pušten. Trećeg ožujka 2012. Kurz prvi puta šalje zahtjev za hospitalizaciju, a nekoliko dana kasnije i drugi. Oba je puta odbijen po traženoj dijagnozi i time gubi pravo na žalbu bez da pokreće arbitražu; F61, psihotrijažni stupanj 3[4], tablete, mjesečne kontrole. Ni u Zagrebu nije bilo slobodnih kreveta. Sljedećih se tjedan-dva uopće ne sjeća. Vjerojatno ih je proveo drogirajući se u stanu bivšeg ljubavnika blizu crkve u Sigetu, gdje je poznavao župnika. Oko petnaestog ožujka Kurzu pucaju živci, napušta stan i danima se drogira i opija, najčešće spavajući na ulici ili na na podu u župnikovom uredu. Tko ga je tijekom večeri osamnaestog ožujka odvezao do Gorice ni sam danas ne zna[5]. Ostavili su ga na glavnom kolodvoru otkuda je otprilike dva kilometra klipsao do prvog sača[6] i tamo lud ležao do jutra na popišanoj hospisdeki nasmrt iscrpljen od žeđi. U saču su mu nudili obične vode[7], ali nije mogao piti zbog užasnog smrada te tekućine. Oko dva sata poslijepodne sljedećega dana desetak se cisterni uparkiravalo kraj crkve sv. Petra i Pavla i u momentu kada je Kurz doteturao niz Miošićevu, red je sezao sve do osnovne škole preko puta ceste, tj. kilometar južno uz kružnu trkaću stazu koja je obavijala školu. Bilo je barem sto pedeset ljudi. Postavili su Kontrole na uglu parkirališta i ministranti su žustro iznosili dvadeset-litrenke obične vode i nehajno ih bacali kraj ceste za najžednije i Kurz je, što me šokiralo kada mi je ispričao, odlučio da ga kurac boli za trodnevni proljev i grčeve i potrčao i skočio na taj raskvašeni mulj i napojio se poput svinje. Čiste vode nije bilo, ali nabavio je dvije litre A-filta. U saču je uspio ostati nešto manje od pola godine na temelju liječničke preporuke[8], radeći na ruke i skupljajući staro željezo. Mnogi su tada počeli odlaziti na sjever u petodnevke[9], dakle u Zagorje i Međimurje, i još ako se pogodilo sa subvencioniranim boravišnim vikendima, tamo je bilo kreveta, prijatnog osoblja, dva topla obroka dnevno, moglo se doći do leptika[10] ako bi čovjek unaprijed osigurao sredstva da redovito podmićuje tehničare, a i kurveraja je bilo kraj svake dobrostojeće oster-dajčer ustanove. Kurz je osjećao da ako ode, svo ovo ludilo samo će se unedogled nastavljati pa je tražio i dobio svoju sobu na katu sača gdje je dva mjeseca meditirao, vježbao, jednostavno da spriječi psihozu, i tako ukrug sve dok krajem godine nije počeo primati neobična pisma sastavljena od samo jedne rečenice priložene uz gotovo nečitljivi potpis[11], te da se jedne noći spasio kad mu se na pragu sobe ukazao „Karman“ i izvukao ga iz sača (kao i mnoge druge kasnije kad su počeli s izgradnjom centra[12] u Gorici) i odvukao u podrum bivše birije „Jedinice“ u Bezdanskoj 1 na Prečkom, Kurzu poznate još iz studentskih dana. Dobrodušni su im vlasnici dopustili da ostanu pola godine makar su isplatili dva ili tri mjeseca stanarine. U podrumu kuće napisali su većinu Plave bilježnice. Nedugo zatim Kurza su obavijestili o smrti i ostavini njegovog strica, tj. o Kurzovu novostečenom zapuštenom gruntu na jugozapadnom izlazu iz Velike Gorice. Još i danas pliva uznemirujuća legenda da su vlasnici u Bezdanskoj 1 zadnjeg jutra njihova boravka zatekli prazan podrum, izuzev ogromnog roja pčela u kojemu su se ova dvojica rasplinuli i nestali.

Makar su psihofarmakološki suplementi zakonom postali obavezni dodatak u svakom europskom vodoopskrbnom sustavu sredinom 2013., u mnogim je većim europskim gradovima (zajedno sa Zagrebom i Dubrovnikom) psihofarm „potajice“ pušten već na samom početku dvije i desetih. U Gorici i ostalim naseljima u drugoj zoni do psihofarma se moglo redovito doći tek početkom 2015. zbog raznih političkih muljaža, dok je u gotovo svim vancentričnim županijama RH psihofarm postupno uvođen sve do veljače 2017. Čim sam potpisao na neodređeno u travnju 2015. šefica me na resursnom odjelu Agencije[13] poslala na „terenski rad“ sa minijaturnom laminiranom iskaznicom, službenim dokazom da sam njihov „arbitražni djelatnik“. Hitno sam tražio premještaj u biro-sektor, ne samo zbog glavobolja koje su mi ometale vid i postajale sve učestalije, već sam se u to vrijeme prekljukavao anksioliticima i sa strane gutao leptike pa bi mi se (još ako bih pio) preko zjenica počele razlijegati ljubičaste i žute linije i  smatrao sam da nisam sposoban voziti automobil, a još sam manje htio biti ponovno viđen u tom prokletom kraju kao lihvar. To je svršilo predvidljivom odbijenicom, gubitkom prava na žalbu i opomenom pred otkaz. Živio sam u jednosobnom stanu u Utrinama već tri mjeseca[14] još neraspakiran od preseljenja i stvari sam ostavio ugruvane u kartonskim kutijama koje su ležale po kutevima naslagane jedne na drugoj i koje bih koristio tako da na njih odložim kavu ili pepeljaru, da pojedem obrok služeći se kutijama kao da su normalno pokućstvo, ili da sjedim i pokušavam nešto da napišem[15] ili da ih šutiram kad ne bih imao pametnijega posla. Bila je tu i stanovita količina knjiga od čijih mi se naslova povraćalo i kojih se valjalo hitno riješiti, a bilo je i nekih njenih predmeta raštrkanih posvuda, primjerice, jedan par debelih crnih vunenih čarapa posuđen netom prije prošle zime kada je primijetila da stalno dolazim u starim i podrapanim čarapama različitog tipa [sic] i ni u kojem slučaju nisam na te čarape htio nabasati u bogznakakvoj potrazi za glupostima koje bi mi se u nadolazećoj euforiji, koju sam po iskustvu već predosjećao, mogle učiniti korisnima za razna autodestruktivna ponašanja. Loše sam spavao, loše jeo, razmišljao o njoj i samo htio da zaspem ali bih ležao do zore, pisao, pio, jeo tablete pa uvečer uspio prespavati do sljedećeg podneva i tako dalje. Teško sam se privikavao na kvart. Susjedi bi me nerijetko, valjda iz dosade, promatrali sa svojih balkona kako sumanut kružim ulicom, pušim kao luđak i nervozno psujem sve dok mi ne sine da tražim Dom kulture u Velikoj Gorici, ili crkvu u Velikoj Gorici, ili svoj stan u Velikoj Gorici, a već me tri godine nema otkako sam sredio stručno u Podsusedu. Natrkeljao bih polunormalno pismo svaki ili svaki drugi tjedan i čekao (sva su bila odobrena osim jednog, a za to pismo i bolje da je bilo tako[16]), ali nije odgovarala. Tenzije na poslu su nekontrolirano rasle sve do urlanja i plakanja pred ostalim osobljem i sličnih psihotičnih dramoserina ali sam nasreću ugovorio prijevoz s izvjesnim Mislavom M.[17], prodavačem usluga pogrebnog poduzeća „Krizantema“ smještenog u Gorici, koji je imao sve propusnice i svakodnevno vozio na relacijama koje su mi odgovarale. Počevši sa Zaprešićem, Samoborom i meni dodijeljenom zonom[18], Velikom Goricom i užom okolicom (Kurilovec, Šiljakovina, Okuje, Donja i Gornja Lomnica, Gradići, Čiće i Velika Mlaka), pa i sa Siskom i manjim dijelom Turopolja, arbitražnih je postupaka bilo posvuda. Poslovnica je bila pretrpana. Neki su dolazili s vrećama i spavali u čekaonici dok ne bi došli na red na šalter. Ja sam se samo vozikao naokolo s Mislavom M., slušao pritužbe, zapisivao, pokušavao umiriti klijente i na kraju svakoga dana sve marljivo arhivirao kako su od mene tražili. Nije bilo problema. Uvijek sam bio u pratnji jednog simpatičara[19], ali gotovo svi „kolege“ i „kolegice“ su me redovito ignorirali ili sporadično ćaskali bezveze sami sa sobom, istovremeno silujući svoj tablet, dok smo se satima i danima u pogrebnom vozilu vucarali od jedne naplavine kućerina do druge; mogućno jer si ti šamani inače umišljaju da je njihov „doprinos“ ONO [sic] što treba tim jadnicima koje maltretiramo zbog banaliteta poput neispravnih vodomjera, bunarenja[20], zaostalih rata, „štele“ kućanske potrošnje i slično, ali ja sam ipak taj „utjerivač“, krvopija s leptir-kravatom, bez obzira što sam u svom viđenju uvijek radio u korist klijenata o čemu su neki od njih kasnije i svjedočili, dakle sasvim neočekivano u moju korist, kada je pokrenut moj postupak, ali svejedno ih nisam podnosio. Najviše je posla bilo u samom centru Gorice i često bih im utekao, jer sam tamo bio kao riba u vodi, da prošećem starim kvartom ili samo da popijem pivo u miru. Trećeg sam kolovoza 2015. u jednoj takvoj šetnji po Kurilovcu oko deset sati ujutro na rasvjetnom stupu prvi puta ugledao Karmanov oglas:

KARMAN DOJO[21]

Na prvu ništa nisam poduzimao. Urezao mi se u pamćenje svojim minimalizmom. Isticao se usred svog ostalog šarolikog reklamnog smeća i sjećam se da bih noći često proveo opsjednut misterijem njegova značenja; u Gorici su zbog Fondova za potencijal[22] stalno nicale „škole“, „centri“ i „učilišta“ borilačkih vještina, ali ovo nije nimalo nalikovalo nečemu što bi uokolo lijepio očajni karate propalitet. Euforija me obuzela sredinom mjeseca. Ona me nije kontaktirala svo to vrijeme. Prestao sam slati pisma krajem srpnja. Počeo sam se raspitivati o Karmanu svaki puta kada bih se službeno našao u Gorici i preko nekih starih poznanstava uspio sam stupiti u kontakt s njegovim negdašnjim učenicima. Karman je poginuo u sukobu s policijskim kordonom u prosincu 2014., a njegov je dojo naknadno spaljen do temelja. U izvješću su tvrdili da se radilo o vandalizmu. Karman je stvarao probleme lokalnim vlastima i policiji od samog osnutka učilišta: poštom je slao otponce ručnih granata na kućne adrese gradskih vijećnika; bušili su i uklanjali trotoar i komade ceste u okružju zemljišta jer ih je beton odvajao od „Ispod“ – onim ispod „ljudskog sloja“ kojeg valja reciklirati, kako mi je Kurz kasnije pokušavao objasniti; vodovodne sabotaže su u medijima bile povezivane s njegovom komunom; njegova je „sekta“ završila u novinama zbog opscenih rezbarija đavoljih likova u seksualnim pozama koje su se jednoga jutra pojavile na drvenoj kapelici sv. Ivana Krstitelja u Buševcu; čak se i ubojstvo lokalnog lihvara u ožujku 2013. u kuloarima povezivalo s Karmanom makar ništa nikad nije dokazano. Nisam saznao kada se Karman točno pojavio u Gorici. Njegova je smrt u izvješću lokalnih novina opisana atributom „brutalna“. Priču o njegovoj pogibiji prvi mi je ispričao jedan njegov bivši učenik, sada teški leptoman[23] pa priloženom valja pristupiti s kritičkom distancom; Karmanov je dojo te prosinačke večeri oko ponoći, pod sumnjom da drži oružje i eksplozive u kući, opkolila specijalna policija te se na megafonske prijetnje u dvorištu ukazao samo Karman dok su učenici ostali u bunkeru ispod doja, preneraženo očekujući razvoj situacije. Prvi je red laganim kasom počeo ulaziti u dvorište i učitelj ih je jednog po jednog kako su dolazili mlatio do besvijesti dotad neviđenom tehnikom, oprezno zaobilazeći gustu olovnu kišu koja je pljuštala oko njega. Nitko silinu takvog „kurilovečkog uzmaka“[24] ne bi mogao kontrolirati, nastavio je, tako da je Karman izgubio kontrolu i u silovitom skoku samo nastavio svoje apsurdno gibanje sve više i više, probijajući slojeve atmosfere sve dok se lik neustrašivog borca nije izgubio negdje među zvijezdama. Drugi mi je učenik, ovaj pak s očitim intelektualnim defektom[25], ispričao ponešto drugačiju priču; kada je izišao i stao na trijem, sve se najednom utišalo i Karman je laganim korakom otpočeo svoj mimohod ususret krvoločnom bataljonu koji je samo čekao narednikov mig da započne s paljbom. Desetak metara udaljen od prvog štita, Karman je naglo nasrnuo na neprijatelja silovito se odbacivši zadnjom nogom. Rafali su nemilosrdno sijevali kidajući njegovo meso ravno s kostiju. Tijelo se učitelja unatoč neobuzdanom nasilju neometano nastavilo kretati prema naprijed, i tako razdirano sa svih strana, počelo nestajati pred očima prestravljenih specijalaca. Od silnog tutnjanja podigla se žestoka pješčana vijavica i narednik je ubrzo morao prekinuti paljbu. Ponovno je zavladao muk, a kada se gusti oblak prašine napokon slegnuo od Karmana više nije ostalo ništa. Postoji mjesto na sjevernoj strani dvorišta gdje se navodno sve ovo zbilo. Tamo je drugi dan buknula šikara kraj rahlog korita isušenog potoka i nema nikakvog ljudskog spomenika i sve je obraslo busenjem rogoza i divljim listovima gorkoga radiča.

Istog sam dana, tridesetog kolovoza 2015., posjetio zemljište.

Sjedio sam na rubu pločnika satima i pio, razmišljajući o kompleksu i ljudima koji su navodno dolazili i odlazili kako im se htjelo, dokle god nisu donosili vodu, dokle god su sudjelovali u jutarnjim vježbama i večernjim aktivnostima ako je Karman te večeri nešto naumio. Već se polako spuštala noć pa sam krenuo do vozila Mislava M., parkiranog pola kilometra dalje iza ugla, i cijelu bih priču vjerojatno zaboravio da se odjednom urlik mog imena nije počeo razlijegati kvartom. Netko se derao, skakao, dozivao me izdaleka, i isprva nisam prepoznao Kurza jer sam se mnogo drogirao tog dana, a i pivo nije pomoglo oštrini moje percepcije. Izgledao je kao da mu je četrdeset. Živio je poput beskućnika u nasukanoj kamperici iza brda napuštenog zemljišta. Upalili smo lampu za komarce i sjeli na trijem njegova imanja, pijući pivo i tiho raspravljajući. On je većinom pričao, ja sam slušao. Prošlo je nekoliko sati i u jednom smo momentu izmijenili dug i uznemirujuć pogled sve dok se Kurz nije naglo ustao i uletio u kampericu. Sve se treslo i stvari su unutra letjele na sve strane. Izišao je nakon desetak minuta zadihan i obliven znojem, s buntom požutjelog polunagorjelog papira kojeg je uspio spasiti iz ruševina Karmanova doja. U drugoj je ruci držao posljednju „srebrenku“ koju je sačuvao, raketu koju su onomad slavodobitno ispaljivali kad bi pozivali policiju na otvorene sukobe. Iz prvih sam stranica Plave bilježnice prepoznao stihove, tj. aforizme i doskočice, iz vremena raspada našega društva, a posebno ovaj, koji je potvrdio sve moje strahove:

ispod plahte sam i ne vidiš me

gurnuo sam prst u pupak i zažmirio

Bio je to završni distih Golišavaca, Valtzerova jedinog objavljenog[26] teksta. O Valtzeru nisam htio ništa više znati. Kurza sam ipak pitao kako je ovaj put izvukao živu glavu, našto mi je odgovorio da je bilo kao i prije, da je predosjetio sranje i pobjegao. Nakratko je utihnuo pa naglo briznuo u plač. Dao sam mu leptik pa se uspio umiriti. Neko je vrijeme samo šutio i trudio se spriječiti da se sve ne ponovi. Krenuo mi je objašnjavati da ga u zadnje vrijeme ponovo muči jedan san kojega je nanovo proživljavao, a kojemu nije mogao odrediti smisao još otkako je bio dječak. Nalazim se, pričao je, na pragu ulaza u hodnik stana u kojemu sam s roditeljima živio skoro dvadeset godina. Ispred mene, na samom kraju, nepomično stoji nezamisliva spodoba; duguljast i osušen čovjek, odjeven u gotovo bezbojni kaput koji seže do koljena, s pletenom kapom nabijenom na čelo ispod koje bliješte buljave i bezizražajne oči uperene ravno u mene. Ponekad mi se učini da ga viđam na ulici, s druge strane ceste ili u nadolazećem autobusu ili dok besan ležim u mraku svoje spavaće sobe, u pukotini između blago odškrinutih vrata ormara ili na ivici radnog stola - on bulji u mene kao da je on mojom pojavom prestravljen. Osjećaj je uvijek isti i nepogrešivo prepoznatljiv. Nerijetko ga uhvatim kako nečujno izviruje u kutu prozora ili iza ugla, ali se ubrzo povlači i netragom nestaje. U snu stojimo nepomično nekoliko trenutaka prije negoli mi počne sporo i gotovo mehanički prilaziti. Probudim se obliven hladnim znojem kad spustim pogled na njegove noge i primijetim da se one uopće ne kreću.

 Od te sam večeri uvjeren da postoje drugi kontaminati koji se puštaju u drugu zonu, ali nemam nikakvih dokaza. Nismo više razgovarali. Kad je puknula zora, zapalili smo srebrenku koja je zaglušujućim krikom proparala nebo i nestala u stihiji negdje iznad gradske toplane. Nedugo zatim sirene su zasvirale. Onda smo sjeli i čekali.

MK[27]

 

[1] Uredništvu poznat kao D. Kurelec. (op.ur.)

[2] A. Valtzer radio je u gimnaziji Lucijana Vranjanina kao asistent u nastavi. Otpust je dobio tri mjeseca prije izvođenja performansa. Uredništvu nije poznato zašto. (op.ur.)

[3] Autor i A. Valtzer uhićeni su po prekršajnom zakonu (2011.) o zloupotrebi vode, koji je nedugo zatim postao i kazneni zakon pa su obojica izbjegli zatvorske kazne. Prekršaj je obojici u međuvremenu izbrisan iz dosjea. (op.ur.)

[4] Psihotrijažni stupnjevi su sezali od 1, hitnih slučajeva, do 4, „povratnika“, hipohondara, starijih osoba, osoba s neizlječivim ili kroničnim bolestima itd. (op.ur.)

[5] Međugradske propusnice tada nisu još stupile na snagu te je međugradski promet bez dozvole MORH-a bio zabranjen. Zagreb je zbog masovnih migracija krajem dvijetisućitih kritično nabujao do tri milijuna stanovnika. (op.ur.)

[6] Sačevi, tj. Sačuvarnice, bili su vrsta improviziranog javnog smještaja bez osoblja i obroka. Uvjeti su u većini sačeva bili nehumani, te je cijeli karitažni program pod upravom RKC ukinut 2018. (op.ur.)

[7] „Obična voda“ je u žargonu početkom dvije i desetih postao izraz za B-tip filtriranu vodu. Filteri B-tipa slabo su ispirali flor i sumpor. (op.ur.)

[8] U sačuvarnicama se ostajalo nekoliko dana do dva tjedna jer su ti prostori konstantno bili pretrpani. (op.ur.)

[9] „Petodnevke“ su bile Karitažni domovi, obično izgrađeni i opremljeni u stranom vlasništvu koje je država preuzimala na kredit, a Crkva službeno osiguravala osoblje, tj. radnu snagu i osnovnu dnevnu njegu. Sredinom 2011. petodnevke su počele s odobravanjem „bolovanja“ preko dopunskog osiguranja od dva do pet dana, ovisno o dijagnozi. Ukinute su istim ediktom kao i sačuvarnice. (op.ur.)

[10] Neuroleptik - jedan od glavnih sastojaka psihofarma, ilegalni ekstrakt filta. Globe su bile poprilično visoke i država je vodila zapećaćeni registar ekstraktora, dobavljača i dilera neuroleptika. Proces ekstrakcije neuroleptika zahtijevao je goleme količine filta za tek nekoliko mililitara otopine. (op.ur.)

[11] Ne postoje primjerci ovih pisama. Navodno se radilo o stihovima i aforizmima. Jedan je Karmanov učenik navodno vidio jedno of tih pisama među Kurzovim stvarima, i stih je glasio: sve sam joj pričao ona je plakala. (op. ur.)

[12] D. Kurelec bio je od velike koristi jer se još od tehničke srednje škole interesirao za arhitektoniku i izgradnju samoodrživih nastambi. Tijekom studija je o tome napisao članak, dostupan na stranicama HZB, pod naslovom Osnove amaterske strategije samoodrživog graditeljstva, u ožujku 2010. (op.ur.)

[13] Agencija za vodu i vodne usluge. Autor se u njoj zaposlio nakon što je (vjerojatno preko obiteljske veze) dobio i 2014. završio stručno osposobljavanje u podsusedskoj poslovnici Centra za vodnu kontrolu. (op.ur.)

[14] Autor je prije Utrina, vjerojatno krajem 2012., uselio u stan s djevojkom s kojom je prekinuo krajem 2014. što je bio povod njegova ponovnog preseljenja. (op.ur.)

[15] Uredništvu nije poznato je li autor ovog teksta išta drugo objavio. (op.ur.)

[16] Nakon privatizacije cijele virtualne komunikacije u rujnu 2013. fizička se pošta ponovo počela koristiti kao siguran oblik korespondencije. Sva su se pisma u CSP-u čitala i otvarala, ali pod šifrom, i odobrenje Vijeća za komunikaciju bila je pravna obaveza svakog korisnika usluga Hrvatske Pošte. (op.ur.)

[17] Pogrebno poduzeće „Krizantema“ postoji i danas, no u registru zaposlenih od 2014. do 2016. nemaju prijavljenog nijednog Mislava M. Oglas je bio polu-ilegalne naravi pa je moguće da se radilo o pseudonimu. (op.ur.)

[18] Zagreb i Zagrebačku županiju su parlamentarne vlasti podijelile na „krizne zone“, prvo njih pet, a krajem 2014. deset je zona sveukupno pokrivalo tri i kusur milijuna ljudi. Međugradske propusnice, a tiskalo ih se otprilike deset tisuća godišnje nakon prvog salva, postale su obvezne u travnju 2012. (op.ur.)

[19] Simpatičari, ili psihofarmatehničari, bili su hitno službeno osoblje za terenski rad kad je Agencija bila stranka u sporu. (op.ur.)

[20] Bunarenje - Bušenje mikro-rupa u vodovodima iz kojih se dao sisati A-tip filt i čista voda. Bunarenje je tada smatrano kaznenim djelom i povlačilo je za sobom zatvorsku kaznu u trajanju od dvije do pet godina. (op.ur.)

[21] Nijedan primjerak ovih oglasa i navodnih pamfleta više ne postoji, koliko je uredništvu poznato, s obzirom da je uklanjanje i cenzuriranje Karmanove propagande bilo iscrpno izvršavano. (op.ur.)

[22] EU Fond osnovan 2010. namijenjen razvoju dušebrižničkih strategija i skrbničkih ustanova usmjerenih ka poboljšanju GPHI (General Population Happiness Index). Osim ogromnih poticaja za rekreacijske i slične ustanove (posebice škole borilačkih vještina i sl., zbog rastuće agresije i nasilja nakon prve vodne recesije 2006.) fond se naširoko koristio i neko vrijeme bio na raspolaganju i samoj RKC, primjerice, za organizacijske troškove institucionalizacije kolektivne molitve tijekom vožnje u svim vozilima javnog prijevoza (ukinuto 2016.), ali i za građevinsku prenamjenu gradskih fontana u „javna napajališta i kupališta“, ili pak za formiranje udruga za zaštitu vodno-ugroženih područja, pravobraniteljskih savjetovališta i sl. (op.ur.)

[23] Autor se vjerojatno referira na uredništvu poznatog T. Lovakovića, koji je umro od posljedica neuropatološkog poremećaja u rujnu 2017. (op.ur.)

[24] Kurilovečki uzmak - izraz se, po pričama bivših učenika, odnosi na „borilačko stanje tijela“ pri kojoj „majstor“ koristi posebnu tehniku disanja da bi postigao izrazito visoku, ako ne i nadljudsku brzinu pokreta. (op.ur.)

[25] Uredništvu nije poznat identitet ove osobe. (op.ur.)

[26] Goišavci više ne postoje ni u kakvom obliku, kao ni časopis koji ih je objavio, u to vrijeme relativno popularni studentski književni časopis „UkNos“, koji je izlazio kvartalno od 2003. do 2014., kada je zabranjen (v. UkNos, u javnom registru kaznenih postupaka ŽSGZ, pod rednim brojem 14/bb6.32). Točan datum objave uredništvu nije poznat. (op.ur.)

[27] Autor je tekst potpisao samo svojim inicijalima, ali njegovo je puno ime i prezime poznato uredništvu. Doduše, dostavljač teksta je uredništvu eksplicitno zabranio otkrivanje autorova identiteta. Za nakladnika uredio i pripremio Marko Kučan, dvadeset i devetog travnja 2019.


Misisipi 
Natalija Jovanović

Amerikanci su, valjda, tokom osamdesetih počeli da štampaju svoju nestalu decu na ambalažama za mleko.  Na taj način, svaka američka porodica bi, tokom jutarnjeg prelivanja pahuljica sadržinom ovako obeležnog proizvoda i mazanja kikiriki putera i džema na hleb (nakon čega bi usledilo formiranje savršeno besmislenih hlebnih trouglića), mogla videti koliko je neopisivo srećna, jer su, hvala dobrom Bogu, svi njeni članovi na broju.

Nekada bi se lice sa fotografije pojavljivalo kao sablast ili putujući cirkus, i tadabi ga spazio ceo kraj, predgrađe, grad, država, Misisipi zajedno sa Misurijem talasao bi„on-je-tu-on-je-tu“. A onda bi se ispostavilo da su pravo verovatno imali Misisipi i Misuri, jer deteta nema pa nema, kao da je u zemlju propalo. Ta nedokaziva verovatnost umela je da iznervira američkog građanina skoro kao činjenica da se deca sa mleka smenjuju, da naizmenično bivaju starija pa mlađa, uprkos svim zakonima o protoku vremena, kojima se pomenuti građanin i svi koje on poznaje, pošto ih niko ni ne pita, pokoravaju. Verovatnost se kosi sa njegovim  ustavnim pravom da do kraja zna šta se oko njega zbiva. Ili da se barem ne zbiva ništa za šta on makar i delimično zna.

Neko sa strane bi mogao pomisliti da Amerikanci ne rade ništa drugo osim što svakodnevno nestaju.

Moje lice se nikad nije našlo na mlečnoj ambalaži. Niti bilo gde. Ni ulokalnim novinama. Čak ni na fotografijama sa događaja (protesta, sahrane, koncerta) gde se slučajno zadesilo u drugom planu, sa ostatkom mog tela ispod sebe. Mene u tim događajima nema. Najčešće me, kako u poslednje vreme shvatam, nema ni u mojim događajima. Uprethodnih nekoliko meseci došlo je do te tačke da nisam siguran da bih mogao reći da postoji ikakvo zbivanje koji me uključuje.

Možda će moje lice videti tek u smrtovnicama. Kako novine gube svoju funkciju, sva je prilika da će kod nas morati da usvoje američku, sad već staru, ideju i štampaju umrle na ambalaže, pošto se smrt nužno mora oglasiti kako bi patnja postala javno dobro. Dok umrli stoje poređani u frižideru biraćemo najmlađe i najlepše. Slike vezujemo za sadržaj za koji mislimo da se iza njih nalazi pa ćemo verovati i da je to mleko najukusnije i najsvežije. Da su u tom kefiru gljivice dostigle višestruke orgazme i podelile svoje ćelije u kiselkastu radost. Mlečni proizvodi postaće najprodavaniji brend smrti.

Jedan moj prijatelj je imao običaj da kaže kako čovek uvek dobija ono što želi i da zato mora biti precizan u formulaciji svojih želja. U nekom filmu, koji sam gledao negde tokom srednje škole, a čije ime nisam zapamtio, čuo sam od majke lika koji doživljava saobraćajnu nesreću kako se moli da joj sin preživi.  Tip preživljava, ali ostaje biljka, i ona rezignirana primećuje da bog ima čudan smisao za humor. Nikad nisam zaboravio tu rečenicu. To je druga strana, neulepšana istina o ovom oprezu o kojem mi je prijatelj govorio. Neko te hvata za svaku reč i čeka da ti te iste reči zakuca u facu. Kao agresivni klinac dok igrate basket. Ali ovog klinca ne vidiš, i ne znaš odakle dolazi lopta ka tvom licu.

Kada je Sanja umrla svi su rekli da je bilo očekivano. Majka je nosila crni džemper i crne podočnjake. Ja sam ćutao i ne mogu da tvrdim da sam o bilo čemu razmišljao. Posmatrao sam muve koje su preletale kao crne tačkice između crnih silueta rasutih po nebu iznad moje glave.

Nisam mogao predugo da gledam gore. Sunce mi je udaralo u oči, pa bi se napunile suzama i izgledalo je kao da plačem. Gledali su u mene sa sažaljenjem koje se na lice namesti lako kao što se digne ili spusti kragna na košulji. Bez ikakve trajnosti stanja, uz jasnu svest o mogućnosti da se forma promeni već narednog trenutka i da ta promena ne donese ama bas ništa. Pogledaj ga, jadan mali, govorili bi dovoljno glasno da jedni druge čuju, da ih ja čujem, da ih majka čuje i zna da sužaljeni i ona i njen mali. Mali je sada već imao 15 godina. Nadao se ovom trenutku kada će ga neko požaliti makar prethodnih 10. Sada to nije značilo ništa. Majčino lice slutio sam negde iza svoje glave. Njene oči iza crnih naočara, što treba da budu zastor za plakanje (kojese možda i ne odigrava), lutale su sasvim izvesno po gomili ocenjujući dimenzije i strukturu ispoljene žalosti. Nekad bi se mozda podigle i ka nebu, prelepom u svojoj ravnodušnosti nad njom, njenom majčinskom boli i ćerkom Sanjom koju baš u tom trenutku sahranjuje ova skupina okupljenih crnih klovnova što se potajno znoje naspram plavetnila.

Mislio sam često noću, dok sam ležao u krevetu bez hrabrosti da zaspim, kako će usred baš ove noćne tišine ubiti i mene i majku. Tako je bilo gotovo svake večeri. U školi bih sutradan zaspao na času umiren bukom, neartikulisanim glasovima, lupanjem klupe o pod i dnevnika o klupu,  uz "dosta, dosta" koje se ponavljalo kao refren neke čudne, bučne uspavanke za nagluve. Učiteljica je zgrožena nepažnjom i nepoštovanjem, pozivala majku da je opominje i kritikuje. Čuo sam je više puta da drugim nastavnicima koje sam po hodnicima sretao govori - to dete nema oca, nema pravila i kontrolu. A ta majka... sačuvaj bože. Valjda je lakše verovati da osnovac ne spava jer je raspušten i jer mu nedostaje čvrsta muška ruka kao što je lakše verovati da postoji neki Bog koji nas čuva. Kako sam kasnije saznao samo ima čudan smisao za humor. Dok sam noću gledao uplafon, navikavajući oči na mrak, znao sam da se sve mora završiti takošto će ubiti ili nas ili sebe. Potajno sam navijao da to bude ona.

Mislio sam i o majci. I posle dok sam je gledao na sahrani iza tih naočara, prošlo mi je kroz glavu, kao prva misao u tek nastalom kosmosu: Ako plačes, to je zato što ti je laknulo.

Jeste, ljudi vole svoje, ali vole i svoje ćelije pa kada se transformisuu kancerogene žele da ih nema. Kad kažeš to naglas, kažu ti - ne mislištako, besan si. Ona je bolesna, ne mozes joj zamerati.

Teča jedne moje drugarice je pokusao da je pipka. Rekla je mami jer je valjda znala da nije u redu. Deca uglavnom ne znaju. Ispostavlja se da starija sestra nije znala. Govorili su da je on bolesnik. Svi su ga mrzeli. Moja sestra je, sa druge strane, bila bolesnik oslobođen mržnje. Valjda ljudi zahtevaju da ti neko napadne granice kože da bi ti dali pravo da ga prezreš. Nije u redu da ti dodiruje intimne delove tela, da svojim prstima čeprka tamo gde se ne dira, ali ako neko svojim prstima čeprka po tvojim snovima, ako ih preoblikuje u košmare, to nije isto. Ako dodiruje i protiv tvoje volje draži tvoj strah, tvoju intimu deli sa sobom, jer nisi sam nikada i osluškuješ škripu parketa iznova i iznova, dok se noćna tisina ne preobrazi u nepodnošljivo pucketanje vazduha naelektrisanog slućenim prisustvom crvenokosog predatora iza dva zida među vašim sobama, ako te taj mentalni bolesnik koji se stavio van zakona što ti daju pravo da ga mrziš, tera da želiš da se probudiš i nađeš ga da ne diše, ili najlepšeprosutog ispod terase, kao daleku mrlju u roze spavaćici - onda si ti kriv. I zato ti ćutiš.

Kad su rekli da je skočila u reku, majka je odgovorila da li ste sigurni da je ona? Prvo to pitanje. Ja stojim iza vrata i čekam. Oboje delimo nepriznatu misao da želimo da se uverimo, da budemo sigurni, da smo se nadali roze mrlji i mokroj crvenoj kosi pomešanoj sa travuljinom jer bi se samo tako ukinula neizvesnost. Tek posle, drhtanje u njenom glasu, kad je mogla da zaplače jer je konačno gotovo. Sanjina mačka muvala mi se oko nogu sasvim mirno kao da je još sinoć znala sve. Sutradan mačke nije bilo. Sanja nije bila američko dete, ali je jedina iz naše porodice dospela u crnu hroniku. Moje ime je bilo svedeno na maloletničke inicijale.

Početak života bez straha bio je naizgled besmislen i kao i svi besmisleni potezi išlo je savršeno prirodno i lako. Mogao sam sad bilo šta, a nisam radio ništa da potvrdim novostečenu slobodu.

Svuda oko sebe viđao sam žene. Svaka je nedovoljno ličila na Sanju. Svaka je na kraju ležala mokra, raščupana i razbijena. Nijedna svojom voljom. Sanja jedina leti preko ivice bez ičije pomoći. U mojoj glavi samo je ona spremna za pad.

Vremenom, sve sam više uviđao kako strast nije impuls pod kožom ili pomeranje tektonskih ploča u polnim organima, kako nije sluz koja iznutra oblepljuje telo kao lepak za tapete, potiče iz žlezda i preliva se u svet onda kada je postane previše u telu. Ona, dakle, nije mogla biti neka fizička bolest, naglo otkrivena srčana mana. Strast je bila žuđeno izmenjeno stanje svesti.

Svaka ženakoju bih upoznao strast je automatizovala i nameštala, zatezala mehanički kao što se zateže posteljina. Video bih kako je demonstrira, svojim pokretima, načinom na koji bi zabacivala kosu, prelazila kažiprstom preko blago rastvorenih usana, kao da time hoće da usmeri i poruči - tu je jedan od tajnih prolaza u čitav svet novih mogućnosti i ako dovoljno dugo jezikom budeš ispitivao slatkoću otkrićeš da su usta žene lizalica.

Da, pomišljao bih kao odgovor na provokaciju (koju sam, možda, sam i osmislio), i kao slatkoća lizalice dosadi posle trećeg poteza jezikom, a ako si dovoljno uporan i završne slojeve stvrdnute, ali već pljuvačkom razložene opne, snažno zagrizeš kao jabuku (ili neko drugo bezukusno voće koje živo rađa propast sveta, a magično pripremljeno u kuhinji širok spektar bezukusnih kolača) doći ćeš do suštine - žvake što će se u tvojim ustima razgnjecaviti za manje vremena nego što ti je bilo potrebno da se daviš u slatkoći dolazeći do nje.

I ta konačna izmena stanja svesti, kao pri ubistvu iz afekta ili skoku kroz prozor jednako neplaniranom i za skakača i za pločnik i za očevice, radosnom jedino za novinare koji pišu crnu hroniku, ta izmena stanja svesti meni je nedostajala.

I ja se nikada nisam bacio sa prozora, kao Sanja s mosta, a vrlo često bih sedeo na krovu zgrade, posmatrao svet zamišljajući da padam (i gledao u prozor spavaće sobe komšinice iz solitera pored, mada to ne bih priznavao). Tada bih osećao, da se, sedeći na krovu, nikako neću preturiti preko ivice. Granice su za mene bile ne linije (umišljene ili stvarne) među državama i ljudima. Kada se kaže granica pomišljao bih na sve one zidove koji nisu dovoljno tanki da kroz njih čuješ tajno dahtanje koje će ti konačno izmeniti svest. Na sve one zidove koji nisu dovoljno tanki da čuješ svoj strah.

Posle sam u spavaćoj sobi opet čuo Anu kako ponavlja - sve ćeš ti to moći da izvedeš, i gledala bi me pritom poluzahvalno-poluzabrinuto, uvežbanim pogledom koji je ličio na pogled junakinja španskih serija. Ne znam ni šta je bilo to. Ja sam hteo da mi neko kaže - ne možeš, nećeš moći i pomiri se sa tim da si savršeno nemoćan. Samog sam sebe dovoljno ubeđivao da sve mogu i bio mi je potreban čovek koji će mi priznati pravo na slabost, i to ne kao mogućnost već kao nužnost. Čekajući da Ana zaspi, razmišljao sam o mačkama koje sam izgubio. Bilo ih je ukupno dve, posle toga više nisam imao životinju. Kao dete plašio sam se mačaka i njihovih kandži sa kojima nisam znao kako bih se izborio. A valjda strahu nije ni bilo potrebno dodatno objašnjenje, ali sam znao da ovaj počiva na iznenadnosti njihovog grebanja po koži. Čak i kasnije, kada sam njihovu prirodu bolje upoznao, nisam mogao sa sigurnošću da tvrdim kada će napasti. Posle se strah promenio - postao je strah od mačijeg iznenadnog odlaska.

Prvu mačku (tačnije njene ostatke) sam dva dana nakon njenog nestanka ugledao zalepljene za put. Sasvim sam joj prišao da se uverim da je ona, tako što ću utvrditi je li joj prelomljen sam vrh repa. Jedva sam tad zadržao ruku, koja je, ni sam nisam znao zašto, neplanirano pošla, da taj iščašeni vrh opipa. Drugu mačku uzeo sam nekoliko godina kasnije i nestanak se ponovio, s tim što sada nisam dobio finalni dokaz njenog nepostojanja. Mačka je bila mrtva van mog polja vida (i dodira). Užas je bio veći jer sam nju i voleo. Pomišljao sam i često se prepirao sa Anom (u svojoj glavi, jer o mačkama nisam voleo da govorim pošto to ne bi bio više povod za svađu već, osećao sam, prilika u kojoj bi mi možda i pukao glas), a onda joj ponavljao u tim umišljenim okršajima - zar ne shvataš da čovek ne može uz sebe zadržati ni mačku koju voli, a da joj ne oduzme slobodu? A i tada, Ana, one umeju da skaču kroz blago otvorene prozore, pokrenute svojim nagonima. Kako, Ana? I mislio bih dalje da mi nikada ne govori da sve mogu jer ja nisam, iako ona (Ana) za to ni ne zna, u stanju ni tu prokletu životinju, koje nikada nisam prestao da se plašim, da zadžim u kući. Nisam u stanju ni da pređem granicu.

Gledao bih je kako spava u mraku na koji su se oči navikle i istim neplaniranim trzajem kojim je jednom pošla ka repu, ruka se otkačila i nadnela nad njena otvorena usta da proveri da li diše. Po jastuku je ležala rasturena njena crvena kosa koju sam želeo da jednom tokom noći isečem. Okrenuo sam se na drugu stranu u položaju fetusa i mislio kako bi divno bilo spavati sada nekoliko meseci i probuditi se vriskav i nemoćan sa tuđim licima umesto plafona. Zaspao bih i sanjao je opet kako hoda po mostu, crvenokosa i gola, mirna jer je sebe stavila van svih zakona ovog sveta.


Moje pare 
Saša Dimoski

„Dole svi!!!“

Kao daje u kancelariju uletela mašući skraćenom dvocevkom; ruke odskaču sa miševa, kafa pljuska po tastaturi, tavanski šišmiši padaju na glave, a telefonska slušalicaostaje obešena o sopstveni kabl.

Koščate šake trepere, kao da su osetile tokove podzemnih voda. Crveni osip širi se po dekolteu...

„Svi… Da li se čujemo? Dal’ se... Halo; halooo?“, viče i pljeska dlanovima. „Da li se svi čujemo?! Rekla sam – svi odmah dole da siđemo, ali sada!“

Pogledam kroz prozor: grimizno nebo preseca jato gačaca i napolju sve deluje spokojno. Sklanjam svoj merač šećera u krvi pod neke papire, ustajem i prilazim automatu za vodu…

Ovde kod otškrinutih vrata, suvi kompanijski vazduh treperi od ubrzanih pulseva. Čuju se raštrkani glasovi; tenzija naduvava bubne opne, a onda se ujednačeni brum ljudskih aktivnosti polako fermentiše u žamor i evo, ženske štikle već filigranski obrađuju stepeništa. Trupkanje muških cipela približava se ravnomerno i zloslutno, poput strojevog koraka...

„Sad najbrže moguće za mnom do Kluba!“, komanduje menadžerka, i još na nečije pitanje lakonski odgovara sa „mora, mora...“; i naša četa radi ono što mora, izlazeći u uglačani hol na prvom spratu, na široki brisani prostor poslovne zgrade pune odsjaja.

Ovde ima mnogo zaposlenih, a sa odrazima u mermeru i aluminijumu, dvostruko više. Ljudi sa drugog spratauveliko su osvojili stepenište.

„Ovuda redom! Idemo... idemo... idemo...“

Zamišljam žene i decu kako uskaču u čamce za spasavanje. Vlada užurbanost;napeta, svečana užurbanost, kao da se u ovim trenucima istorija menja. „Tiše malo...“, sikćemenadžerkoji svakoga dodirne po ramenu, kao da nas prebrojava. Okrećem se i zapažam lica. Neki ljudi se osmehuju s nelagodom; već su se spremali za odlazak kući, popunili jedan rukav kaputa, kad...

„Okupite se dole i mirno nas čekajte pred ulazom u Klub.“

Pred ulazom u klub,stvorila se velika gužva. Propinjem se na prste i shvatam da rukovodioci nešto dele, a ljudi prihvataju opremu ozbiljnih lica, kao da primaju hleb i konzerve iz ratnih rezervi. Tek kada priđem sasvim blizu, vidim da to nisu ni hlebovi ni konzerve; ni šlemovi, puške ni municija;ni kompleti prve pomoći, gas-maske ili šatorska krila...

Nešto odbija svetlost i baca purpurne odsjaje na nečije naočare. To su kupaste kapice, ne veće od plastičnih čaša iz automata za vodu. Uz kapicusa srebrnim obrubom i purpurnim šljokicama svako dobija i dugački, spiralno uvijeni jezik od roze krep-papira, navučen na minijaturnu trubicu što može da svira.

I još po tri balona; crveni, žuti i plavi balonsvakome.

„Ima li neko da nije sišao?! Pitam, ima li još neko da je ostao gore?“

Jedan od šefova demonstrira: kadazatrubiš, mekana spirala se isplazi u dugački jezik kojikruto zatreperi i malo nabrekne, a trubica ispusti tužan zvuk koji podseća na istresanje nosa i klovnove. Jedan po jedan, ljudi mirno prihvataju opremu.

„Kapicu, halo, kapicu uzmite kolega!“

I konačno, dveri kluba se otvaraju, kao trbuh teškog transportnog aviona. Ljudi sa kupastim kapicama na glavama nadiru unutra dvoje po dvoje, ali se odmah po ulasku razdvajaju u dve kolone, zaobilazeći kolica na kojima počiva torta na četiri sprata. Presvučena je fondanom u bojama kompanije, a na samom vrhu, kao na pijedestalu, stoji poveliki čovečuljak koji telefonira, šećerna replika samog Vlasnika.

Niko ne obraća pažnju na mene pa se diskretno oslobađam kapice i balona, a trubicu zavlačim u džep. Primetim da se još nekoliko dezertera oslobodilo delova svoje opreme, a ostali, možda dobroćudniji, već isprobavaju svoju opremu. Isplaženi jezici trepere, a vlaga se polako kondenzuje u trubicama koje ponavljaju jedan isti ton.Zatim jedan balon puca i svi se malo lecnuod jakog zvuka koji podseća na nervozni pucanj u meso.

Sav prostor u tom klubuzauzela su tela podbula od osmočasovnog sedenja i soli iz grickalica u tkivima. Postalo je tesno, aoni što su nagurani ka dnu više ne mogu ni da izađu. Ubrzo postaje vruće i zagušljivo. Još jedan balon puca... Počinjem da osećam mučninu. Neko mi gura svoj papirni jezik pod nos...Shvatam da mi opada nivo šećera u krvi.Vođe grupa, šefovi odeljenja i rukovodioci radnih jedinica tiskajuse oko torte. Baloni pucaju sve češće, žamor postaje sve glasniji, vrućina je već nesnosna i polako nestaje kiseonika.

„Tišina! Haj’mo svi malo tišine, halo! Halooo!!!“

I kao kad skloniš uzavreli lonac s vatre, žamor se naglo stišava, i samo tiho ključanje ostaje da šumi sa dna.

„Dakle, kada uđe... znamo ko...“, objašnjavajedan važni direktor, „očekujem da složno uzviknemo’srećan rođendan’... a kada počne muzika, ideja je da svi timski prihvatimo pesmu.“

Jedna od menadžerki pita da li pevamo „Danas nam je divan dan“ ili „Happy Birthday to You“ i nakon nekog vremena, dogovaraju se da ipak bude „to you“. Zatim direktor odlazi po slavljenika koji treba naivno da uđe i iznenadi se; a da bi iznenađenje uspelo, ovde mora da bude veoma tiho, kažu, kao da se ništa ne događa.

Stojim kraj šanka i znojim se; i noge su mi slabe i lomljive kao u snuu kojem me progone, jer izgleda da upadam u stanje hipoglikemije, osećam to, uvek jasno, kada šećer u krvi padne ispod kritične granice. U nešto dužem iščekivanju slavljenika, žamor polakonarasta preko glava. Kada više balona eksplodira u kraćem vremenskom intervalu, zvuci podsećaju na prskanje kokica, onako kako bi zvučale kada bismo se smanjili na veličinu onog čovečuljka sa torte. Sada već jasno osećam simptome hipoglikemije. Znojim se, a dah kao da mi se probija kroz gusto sito. Pitam se kako ću do izlaza, kroz tela što su ogrezla u znoju i vlazi disanja, pa kao da su nabubrela i ispunila svaki kubni metar prostora. Ali meni je hitno potrebno nešto slatko, jer imam dijabetes, nivo šećera u krvi mi je na kritično niskom nivou, a ruke već počinju da mi drhte, svaka po otkucajima sopstvene kazaljke.

Još neki baloni simuliraju nasumičnu pucnjavu po masi. Sada već postajem veoma uznemiren, dozivam konobara, mašem, vičem, ali on se pravi da me ne čuje.

Tada prostoriju ozrači meni nevidljivo prisustvo. I oni iz prvog ešalona uzvikuju „srećan rođendan!!!“ i taj talas se širi u koncentričnim krugovima, od grla do grla; i sve se uzburka i zapeni od glasova u koliziji i hrapavih zvukova koje ljudi istresaju iz svojih trubica.Više od stotinu grla prihvata mlohavi napev:

„Happy birthdaaay to youuu...“

U početku su manje-više složni; ali na samom vrhuncu kada Vlasnikov neobični nadimak treba razlomiti na slogove, hor se obeshrabreno raspada. Nakon što se i poslednji zakasneli glasovi ugmižu nazad u šupljine, čujem kako slavljenik pročišćava grlo i pokušava da iz sebe iscedi nekoliko ljubaznih reči. Ali glas čoveka zbog kojeg je cela ova predstava upriličena zvuči pomalo umorno. Kaže da mu je bilo sumnjivo kada su njegovi najbliži saradnici insistirali da siđe u klub, ali stvarno nije mogao da pretpostavida ćemo doći u tolikom broju.

Menadžeri iniciraju aplauz, neko pušta neku muziku što miriše na liftove i čekaonice, a konobar poslužuje prvo parče torte. Vlasnik se zahvaljujena prijatnom iznenađenju pa uzima svoj tanjir i odlazi kao čovek kojeg gore na spratu čeka otvorena telefonska veza. Ponovo aplauz.

Znam da tamo pod grozdovima balona stoji torta i pokušavam da se probijem ka kolicima, jer ću skončati ako uskoro ne podignem nivo šećera u krvi. Dugački jezici se odapinju i savijaju poput opruga. Baloni pucaju, sejući mikrokapljice pljuvačke u širokim lepezama. Odvezane pertle vuku se za mnom i ljudi gaze po njima, a ja poslednjom snagom izvlačim noge iz klopki,sve dok se ne proguram blizu torte.

Dok se sa ostalima tiskam oko kolica, imam osećaj da se moje ispružene podlaktice savijaju ka podu, kao da su od smekšalog plastelina. Pokušavam da skrenem pažnju, ali konobar izbegava moj pogled iuporno me preskače, poslužujući tortu levo, desno, iznad, iza; i svakome po parče, osim meni. Ipak, iznojavajući uvek novu nadu, pokušavam da ga dozovem svaki put kada odvoji novi komad, sve dok jedan od najviših rukovodilaca ne podigne ruku u kojoj pobedonosno drži telefon. Muzika prestaje, konobar na odlaže svoj nož, a rukovodilac odlučno zahteva pažnju. I dok nas obaveštava kako mu je upravo javljeno da se Vlasnik vraća na žurkui da bi „bilo poželjno da svi ostanemo do daljeg“, ja se prikradem torti, zamahem rukom, zgrabim šećernog čovečuljka koji telefonira i odgrizem mu glavu.

Dok pokušavam da odgmižem u neki zaklon gde ću progutati komad veličine Barbikine lobanje, čujem da neko konstatuje kako su neki ljudi došli samo da se najedu. Pogrbljen, držim čovečuljka u šapama i gegam se poput nesrećnog monstruma iz crno-belih filmova, kada me zaustavi neki ozlojeđeni, grlati glas. Taj glas zaista liči na glas iz rulje sa vilama i bakljama, ali utisak traje samo dok mu se ne pridruži muzika. I kada iz zvučnika zastruže sempl koji podseća na zurle, svi oko mene složno podižu ruke, naglim pokretima od kojih otpadaju dugmad sa odela. I već se tanjiri spuštaju na barske stolove i plima muzike počinje da povija tela, neka elegantno poput morske trave, a neka neskladno, kao da su vezani čamci. Ozlojeđeni glas pevača podiže tenziju u klubu, a ja bacam nejestivo obezglavljeno telo na pod. Uvidevši da niko ne obraća pažnju, sa najbližeg stola kradem tanjir s načetim parčetom torte, a zatim čujem kako mi konobar dobacuje nešto posramljujuće i ne osvrćem se do izlaza.

Sedim u neobično praznom holu i ližem tuđu plastičnu kašičicu. Polako mi se vraća snaga. Napolju je uveliko mrak. Tu i tamo, u zgradu ulaze neki ljudi u kaputima, a obezbeđenje sa recepcije ih ispraća do kluba. Svaki put kada neko od njih uđe, do mene se probiju glasovi oduševljenja, ali uvek isti, kao da dolaze sa audio-snimka. Radno vreme odavno je prošlo, a ja ne znam ni šta ću sa sobom. Tada pomislim da bih, ako već nemam dovoljno odlučnosti da odem kući, barem mogao da dovršim današnji posao. Ali, samo što ustanem, neko me otpozadi ščepa za rame. Prvo pomislim da je konobar, ali on je... Nazvaću ga Kolega.

Kolega je ovde duže od mene, ponekad razmenimo nekoliko usputnih reči, ali teško bih ga prepoznao u drukčijem okruženju i teško da bih umeo da ga opišem policiji. Sada me diskretno poziva u stranu, glavom pokazujući na toalet.

Čim uđemo, Kolega se osvrne oko sebe, zabaci svoju kapicu na teme i čudno familijarnim šapatom pita da li sam normalan; i još mi kaže da se za takvu stvar dobija otkaz; i još dodaje da ovde, u svakoj fioci, leži barem dvadesetak CV-ja, takvih kao što su moj i njegov... I još me pita „čemu ta provokacija“... Zna se ko je ovde Glava, dodaje, a ja pokušavam da mu objasnim...

Da da, dijabetes, prekida me kao da je taj izgovor čuo već hiljadu puta. Baš, baš šteta, mlad si čovek, govori i šetka se po toaletu... A možda će stvar vremenom i leći, kad se sve razjasni, kaže, ali ipak, jedno bi trebalo da znam:ovde nema demokratije; ovo ti je više kao vojska, a vojska, zna se – nosi uniforme. I dok to govori, rukom dodiruje kapicu na svojoj glavi, a ja mu se zahvaljujem na brizi i ostavljam ga u toaletu da obavi svoje.

Levo, iz kluba, orijentalni trileri skakuću po plesnom ritmu; i čuju se graja i smeh, a ja se tromo penjem uz stepenike. Na prvom spratu nema nikoga osim čistačica. I kancelarije mog tima je opustela, a razbacani predmeti i položaji stolica jasno opisuju oblike i karaktereodsutnih tela. Znam da je jedna koleginica još na početku ove prinudne mobilizacije otišla kući. Sada na njenom stolu leži načeta, potamnela banana, a stolica odgurnuta do zida još zrači energijom naglog, besnog pokreta. Neko vreme čežnjivo kroz prozor gledam noćni pejzaž sa upaljenim svetlima... Odozdo se čuje pulsiranje muzike, ritmično a nerazgovetno, poput zvuka štamparske mašine. Sednem u svoj ugao, pokušavam da se vratim izveštajima i grafikonima, ali ne mogu da se skoncentrišem. Zaronim glavu u šake i masiram slepoočnice, a onda naprečac odlučim da uzmem kaput i ipak odem kući. Ali, samo što ustanem, vrata kancelarije žustro se otvaraju. Podignem obrve. Kolega kao da se malo zadihao.

„Traže te.“

Kao iznenadni pucanj što otera zveri sa pojila – „traže te“. Molim? Ko?! Ovi dole... jebiga, kaže Kolega, a obrve mu se podignu i spuste zajedno sa petama.

Preplavljuje me strepnja, a osećaj stida izviri bolno i ružno, kao kost iz otvorenog preloma. I dok me ledeno inje bocka po leđima, zaustim da kažem kako je u pitanju obična glupost i da nikoga nisam hteo da uvredim, a Kolega samo gleda nadole i lupka nogom o pod.

„Hteo nehteo, sad valja objasniti...“

Nemoćno udarim šakom o sto, a on podigne glavu pa me pita „što sam tako krut“. Treba se prilagoditi, kaže, pa počne da me ubeđuje da zajedno siđemo u klub gde ću sve lepo da ispričam, a on, ako treba, i lično da posvedoči da sam bolestan. Ne dolazi u obzir, nisam ja bolestan, kažem i odmahnem rukom, a uz to, upravo sam krenuo kući i niko nema pravo da me... ali Kolega je uporan; on je, kaže, ovde duže od mene i trebalo bi da ga slušam...

Opsujem, ali to već zvuči kao da se pravdam; a on me opet ubeđuje da treba samo da se izvinim i možda čak i preokrenem situaciju u svoju korist, kao bolestan čovek, a ne kao ta moja koleginica, koja je uz to i sasvim zdrava. Ponovim mu da nisam bolestan i kažem da bez obzira na to, valjda svi imamo neka prava, a on me pita „kakva su to komunistička proseravanja“ i uhvati me za podlakticu. Pokušavam da otrgnem ruku, a on pojačava pritisak; hajde ustaj, kaže, kao da me budi; biće sve u redu, kaže; sve ćemo tamo objasniti, šapuće, a ti, ako hoćeš da napreduješ, trebalo bi da budeš malo... prilagodljiviji; neće ti pasti kruna s glave. Čudno mi zvuči Kolega, ali njegov stisak kao da mi preseca dovod kiseonika, jer obuzima me neobična malodušnost. A mogli su odmah da ti daju otkaz, kaže naglo mi puštajući ruku, i još dodaje – pazi, još nisi napravio svoju najveću grešku; a meni kao da kiseonik naglo pokulja u nozdrve. I nakon još malo nećkanja, razum pobeđuje; uostalom, Kolega je ovde duže od mene.

Silazimo dole, ponovo niz iste stepenice.Muzika provali kroz otvorena vrata, noseći miris mošusa i znoja.

Ovde odavno više niko ne misli na odlazak kući. I Vlasnik je tu, i klika menadžerki i menadžera oko njega, voljnih i poletnih kao mladi izviđači na prozivci; a tu su i neke nove njuške što odmeravaju moje koleginice. Prsti sa busenjem dlaka na zglobovima kuckaju po telefonima. Ženski bokovi njišu se kao teška klatna...

Nesigurno stojim kraj ove šarenolike družine inešto petljam oko svojih manžetni. Ali niko ne obraća pažnju, pa neprijatnu situaciju prekida Kolega koji me grli i povlači za sobom dublje u zagušljivi prostor. Hodamo pogureno, kao da su svetlucave iskre sa disko-kugle šrapneli. Usput se češemo o tela, neka kruta, a neka sočna i vlažna, sve dok ne stignemo do samog šanka gde se pridružujemo poznatim ljudima. Ovde je pod već ulepljen prosutim pićima, a ritam muzike povređuje kao da me neko nogom udara u cevanicu. Ipak, pokušavam da izgledam normalno, uzimam besplatnu tekilu, mahnem društvu koje pleše, a onda mi Kolega prilazi i podiže svoju čašu. Kucnemo se, ali on ne pije: samo sačeka da mi gutljaj sklizne niz grlo pa mi se unese u lice i kaže da se opustim, zato što je sve ono gore bila šala.

Molim?

Otrgnem se i kažem mu da jede govna, a on se zakikoće pa pokušava da mi položi ruku na rame. Trzam se, izbegavam njegov zagrljaj i bez razmišljanja pobegnem među znojave plesače. Besan i užasnut u isto vreme, sada pokušavam da se prilagodim ovom šarenom okruženju, jer ne želim da me Kolega pronađe.

Bas mi je već probušio rupu u stomaku, ali ja se samo smeškam.

...sa poslužavnika smaknem još jedno piće. Ne mogu da kažem da ne osećam i olakšanje, mada je šala bila izuzetno neukusna, a sada tražim društvo i pokušavam da se opustim po svaku cenu. Vruće je; udarci muzike povređuju bez vidljivih masnica i podliva, a ja posle treće tekile već dobroćudno namigujem i dovikujem se sa kolegama. Ako mi neko nešto poviče na uvo, trzam glavom i odgovaram srdačnim kikotanjem; i sve šire otvaram vilicu, kao da gutam planktone, a uz to i pomalo savijam noge u kolenima, jer znam: što si krući, to ovaj ritam više boli. U jednom trenutku, ženski deo društva zahteva da vratim kapicu na glavu, a ja kažem da sam je izgubio i branim se, sve dok ne osetim blagi pritisak na temenu i pod prstima osetim šljokice. Okrenem se i vidim Kolegu koji mi šaljivo salutira. Sada je preblizu, grli me, steže mi vrat, a ja se smeškam, kao da trpim školskog nasilnika, a ipak, zbog ostalih, želim da ostavim utisak da u toj obesnoj igrisvojevoljno učestvujem i u njoj nalazimtek bezazlenu zabavu. A kada trenutak kasnije odložim praznu čašu na poslužavnik koji se šeta između nas, njega opet nema. Tada mi jedna koleginica zagolica lice jezikom od krep-papira, a ja je bez razmišljanja privučem k sebi i čvrsto obujmim oko struka. Okrećemo se pod balonima što pucaju poput kapisli iz dečjih revolvera. I kao što so pojačava ukus čokoladi, tako i njen blago znojavi vrat još intenzivnije miriše na parfem.

Grlim je kao da je živi štit... Kada pogledam unaokolo, svi su veoma raspoloženi i rekao bih da nas sada i menadžeri gledaju sa odobravanjem. Za razliku od njih, Vlasnik je nekako odsutan i stalno proverava svoj telefon.

Iznenada, ritam muzike se menja u latino sinkope i koleginica me povlači za ruke, cimajući me u ritmu okretne igre. Prepušten njenim koracima, trzam se kao lutka na koncu, a onda je, možda malo nespretno, ponovo zagrlim i privijem uz sebe. I ona spremno nasloni glavu na moje rame i ja na trenutak zažmurim s olakšanjem; a kada otvorim oči, vidim da me Kolega netremice posmatra. Stisnem zube, pa valjda iz želje da ga oteram, iz džepa izvadim svoju trubicu i počnem da duvam. Uperivši vrh jezika od krep-papira u Kolegu, imam utisak da mu pokazujem srednji prst, jebi se, jebi se, jebi se! ali on samo namigne, a mene obuzme nekakva čudna malodušnost.

Ljudi mi se pridružuju i počinju bezbrižno da trube i Kolega iznova nestaje. Izvinjavam se koleginici pa uzimam još jedno piće. Dok otpijam iz čaše, gledam je kako se hvata u vozić sa ostalima i kako joj grudi odskaču u ritmu plesa. Jezici od krep-papira plazesei uvijaju kao u nekakvoj cirkuskoj procesiji. Kolona počne da vijuga između stolova, a ja iskapim čašu pa se i sam hvatam u vozić. Skakućemo kao razigrani, veseli nakot; zadihan sam, znojav i malaksao, ali ipak mahnito trubim. I već počinjem da posrćem kada se neki prsti lagano spuste na moja ramena; ne osvrćem se, ali dobro znam čiji su. I kao da mi njegovi topli dlanovi prekidaju dovod kiseonika, opuštam zgrčene mišiće i potpuno klonem, kao da sam se sav predao Kolegi u ruke.

I dok lebdim tik iznad poda, setim da sam negde pročitao kako je zvuk truba srušio zidine jednog moćnog grada. Samo, to je bilo mnogo, mnogo pre nego što sam ja rođen. Valjda negde... u osamnaestom veku.

„Ne, nije...“

Ne? I šta uopšte ja znam? Mnogo toga ne znam, jer najviše vremena provodim ovde, zar ne? Uostalom, kada sam poslednji put pročitao neku knjigu? Ne mogu da se setim. Kada sam poslednji put gledao nešto vredno gledanja, bez premotavanja? Ni to ne znam.Ništa ja ne znam.

„I šta ti fali?“, progovara Kolega. Ali to više nije njegov glas. Ovo je neki neljudski, zastrašujuće duboki glas.

Ali, ja se ne bojim. Kada mi bolje namesti kapicu i pita da li sam sada spreman da slušam, potvrdno klimnem glavom i kažem „da“, a moj odgovor odjekneu prostoru naglo ispražnjenom od muzike, kao da sam potpuno sam.

Čujem samo otkucaje svog srca. Kao na usporenom filmu, ženske kose zmijoliko talasaju, a kravate lelujaju poput jegulja u dubokoj vodi.

Tada Kolega pucne prstima. I buka se vrati; i sve se ubrza.

I čim nogama dotaknem tlo, nekako odmah znam kuda treba da pogledam. Jer, evo, ljubazni konobar vijuga čak sa suprotnog kraja kluba, vitak i graciozan poput tango plesača. Izvija se, provlači, preskače i elegantno okreće, kao da pleše sa svima u isto vreme. Ipak, jednom rukom odbija suviše nasrtljiva tela, a drugu je podigaovisoko, visoko iznad ustalasanih glava. Na toj, visoko podignutoj ruci, on nosi srebrni poslužavnik.

I na njemu, moje parče torte. 


Muškarac. Žena. 
Slađana Perković

  1. Muškarca je udarilo auto. Slučajni prolaznici su tupo i bez riječi posmatrali raščerečeno tijelo koje je samo trenutak prije hodalo među njima. Penzionerka koja je sa prozora svog stana bila svjedok nemilog događaja, zgrabila je iz ormara svježe uštirkani bijeli čaršav i istrčala napolje. Tijelo Muškarca je već neko vrijeme, prekriveno, ležalo na cesti, kada se student treće godine medicine, željan prakse i prave krvi, uvukao među znatiželjnu svjetinu. Podigavši jednu stranu čaršava, izvukao je ruku unesrećenog i opipao puls. Razrogačio je oči i viknuo: „Ljudi, ovaj je živ!“
  2. Ženi je ispala slušalica iz ruke. Zaboravivši da je u ofucanim kućnim papučama, zgrabila je bicikl i strčala sa trećeg sprata, lako, kao da pod miškom nosi kakvu fasciklu. Komšija Dino koji je uzurpirao gotovo pola haustora otvorivši u njemu radionicu za opravku ručnih mlinova za kafu, posprdno joj je doviknuo: „Boga mi mlada, imaš ti snage!“. Žena nije imala vremena da komšiju Dinu pošalje u sto materina. Skočila je na sic, ali je, napola sluđena, krivudala kao dijete kome tek što su skinuli pomoćne točkiće i umalo nije završila u živici koja je dijelila Titov ružićnjak od ulice. Dripci koji su ispred zgrade igrali fudbal između praznih pivskih gajbi u svojstvu golova, glasno su je krenuli ismijavati. Nije ih uopšte čula. Pribrala se, dohvatila pedale i krenula odlučno šibati cestom.
  3. Muškarac je došao svjesti tek u prenatrpanoj bolničkoj sobi. Tijelo koje je bolno pulsiralo bilo mu je jedini pouzdan znak da je još uvijek živ. Sa mukom je svukao sa sebe tanku bijelu plahtu i zgrožen prizorom, zažmirio. Bio je go, isprebijan i prljav. Htio je jauknuti koliko ga grlo nosi, ali ga je preduhitrio čovjek na krevetu lijevo od njega. Medicinska sestra se pojavila na vratima. Imala je velike crvene naočale na nosu i bijeli rajf u kosi. Prišla je onome koji je jaukao i stavila mu dlan na čelo. Slegla je remenima i okrenula se prema Muškarcu. Gadljivo je pogledala njegovi smrežurani visuljak i rekla: „Molim Vas niko nije dužan da gleda vaše genitalije. Pokrijete se!“
  4. Žena nije imala milosti. Rastjerivala je pješake sa pješačkih prelaza i tjerala u stranu bicikliste na biciklističkim stazama. Nije joj bilo jasno otkud je odjednom sav taj svijet izmilio na ulicu. Samo su je usporavali. Zvonila je i psovala. Sunce je bilo u zenitu. Lice joj je gorilo. Sasvim je zaboravila svog veliki slamnati šešir, a čim joj sunce dotakne lice, njoj bukne alergija. I kakva sad alergija, kakvo lice, kakvi šeširi. Noge su joj same od sebe okretale pedale, a ona je uporno pokušavala sklopiti neke kockice u glavi. Nepoznati glas joj je preko slušalice saopšio vijest: „Živ je!“. Polomljen, ali živ. Jedva živ, ali u bolnici. Ne sjeća se kako je reagovala. Da li je šta rekla ili nije? Da li je jaukala ili se smijala? Da li se uopšte zahvalila nepoznatom? Nema pojma. Zna samo da joj je slušalica skliznula iz ruke, da je dohvatila bicikl i krenula. „Uspio je, uspio, uspio“, mrmljala je u sebi i šibala ravno cestom.
  5. Muškarac se pravio da spava. Bilo je vrijeme posjete. Prostirali su se stoljnjaci na natkazne, iz zavežljalja su se izvlačile jabuke, sokovi od borovnice, domaće pite i pečena piletina. Kao na izletu. Sašaptavali su se. „Šta je ovome?“, neko je pitao. „Zgazilo ga auto“. „Gdje on u vrijeme nestašice benzina da nađe auto“, zapitao se ženski glas. On se i dalje pravio da spava. Koža ga je svrbila ispod grube bolničke pidžame. Trpio je i zamišljao Ženu kako upravo u tom momentu promiče Alejom kestenova na starom muškom biciklu. Kosa joj je bila puštena i lelulaja je na vjetru. Nosila je lanenu crveno−žutu haljini kupljenu prije par godina negdje na Jadranskoj obali. Drhtao je od slatkog zadovoljstva misleći na more i svijet u kome žene nose jednostavne i ležerne haljine koje im otkrivaju ramena. Kada se konačno pojavila na vratima bolničke sobe Žena je imala gadan osip na licu, kosu nemarno podignutu u punđu, šarene helanke i sasvim ispranu crnu majicu koju je oblačila kad treba oribati brodski pod u kuhinji. Nastavio se praviti da spava.
  6. Žena i muškarac su ćutali. Žena je sjedila na samom rubu kreveta, pored muškarca i zabrinuto grizla usne. Krenula je par puta da ga upita „kako si“, ali je odgovor tako očigledno ležao ispred nje, da se suzdržala. Muškarac je mislio kako sa zavojima na glavi vjerovatno liči na kakvog fakira. Htio se par puta to spomenuti kroz šalu, ali mu se trenutak činio loš. Ni jedna jedina riječ o samom događaju vezanom za nesreću nije izgovorena. Nisu imali šta više reći na tu temu. O njoj su se nadugačko i naširoko ispričali posljednjih par dana, koje su, kao u groznici, proveli sašaptavajući se za njihovim kuhinjskim stolom. Nikada nisu bili bliži kao tada. Bili su saveznici, zavjerenici. Sada je sve to iza njih. Pritiskala ih je tišina koja je sad stajala između njih. Napeto su osluškivali svu buha-ha prenatrpane bolničke sobe, želeći i jedno i drugo da budu što dalje od nje. Kada je medicinska sestra zalupala na vrata označivši kraj posjete, Žena je pretjerano radosno skočila na noge.
  7. Muškarac cijelu noć nije oka sklopio. Čovjek na krevetu lijevo od njega nije prestajao jaukati. Ništa nije pomagalo. Uzalud je pokušavao zapušti uši prstima, jastukom i tuferima. Jauk se zavlačio pod kožu. Medicinska sestra se pojavila, podbula od sna, tek negdje pred zoru, tačno onda kada je jauk sasvim prestao i kada se već mogao čuti cvrkut ptičica. Pogledala je na svoj ručni sat, upisala nešto u karton koji je visio u dnu kreveta onoga koji je sad sasvim mirno i spokojno ležao u znojem natopljenoj bolesničkoj postelji i otišla. Sunce se odavno pojavilo na horizontu i lagano napredovalo po sobi, kada je savršenu tišinu prekinuo mladić sa metalnim šipkama koje su mu stršile iz potkoljenica: „Vozite ga iz sobe! Vozite ga iz naše sobe! Van sa mrtvacem iz naše sobe!“.
  8. Žena je iz ormara izvukla mali crni ruksak koji je nekada nosila na izlete u planinu. Zgurala je u njega novu novcijatu pidžamu koju mu je kupila za rođendan. On nije volio pidžame, uvijek je spavao samo u potkušulji i gaćama, ali je ona smatrala da svaki čovjek mora imati pristojnu pidžamu i veš za nedajbože. Kao da je naslutila zlo. Da skrene misli, dohvatila je sa stola list papira koji su joj dali u bolnici. Od pacijenata je zahtjevano da daju svoj doprinos u vidu krvi, gaze, vate i lijekova. Ispraznila je kompletnu kućnu apoteku, par kutija aspirina, jedan prašak protiv zubobolje, tri table kafetina, i jednu načetu tablu tableta protiv visokog pritiska, koje su ostale iza njegog pokojnog svekra. Iz šanka u dnevnom boravku izvukla je bocu štoka koju je namjenila doktoru na poklon. Na bolničkom letku štok se nije spominjao, ali to je već bilo nepisano pravilo. Struja protekla 24 sata nije dolazila, pa nije mogla, kako je planirala, ispeći sirnicu. Uzela je praznu staklenku na kojoj je još uvijek stajala etiketa „Kiseli krastavci“, oprala je u nekoliko voda i gurnula u nju komadesnicu mladog sira.
  9. Muškarac je sa gađenjem odgurnuo mladi sir. Htio je nešto konkretno za ručak, a ona mu je donijela sir. Ništa im drugo nisu ni davali u bolnici osim sira i hljeba. Sir za doručak, sir za ručak, sir za večeru! Zar još samo mladi sir uspjeva! Žena je tužno pogledala u staklenku i bez riječi je spremila nazad u svoj izletnički ruksak. Vani je zagrmilo iz vedra neba i ona je trznula i mahinalno okrenula glavu prema prozoru. Muškarac ju je zgrabio za ruku i privukao ju sasvim blizu sebi. Prošaptao joj je na uho: „Neću još dugo izdržati ovdje“.
  10. Žena je na malom plinskom rešou pristavila vodu za kafu čim se na vratima pojavio dugo očekivani posjetilac. Čovjek je bez riječi čekao da se pred njega stavi fildžan, a onda se udobno zavalio u fotelju, otpio jedan gutljaj kafe i rekao: „Nije slatka“. Žena je gurnula ispred njega kristalnu šećerlamu i promucala: „Moraš mi pomoći da ga spasim“. Čovjek je umočio vrh kocke u kafu, odlomio natopljeni dio među zubima i otpio još jedan gutalj. Ženi se činilo da je prošlo nekoliko sati do momenta kada je ponovo progovorio sasvim mirnim glasom: „Mislio sam da je taj problem riješen, zar se nije dočepao bolnice?“. Gledala je kroz prozor. Dan je bio tako divan, da se sav taj nategnuti i ozbiljni razgovor činio nestvaran. „Moraš mi pomoći da ga spasim“, ponovila je i još dodala, „Bojim se da će ga vratiti nazad čim mu zaraste rana na glavi“.
  11. Muškarac je za doručak pojeo tek malo pure sa mladim sirom. Nije imao apetita. Kada je, nedvoumeći se, skočio ispod točkova automobila, vjerovao je da će ta žrtva biti dovoljna da se jednom za svagda odvoji od svijeta u kome se živi i umire kao pacov u vlažnim rovovima. Sad su sve prilike da će ga i pored rascopane glave i bolnih rebara čim prije otpraviti nazad. Već danima su ga u jutarnjim vizitama obilazili kojekavi doktori, koji su sa entuzijazmom govorili o njegovom oporavku. Njegova ugruvana rebra su bila mačiji kašalj naspram ubojima onih koji su na pomoćnim ležajevima, po hodnicima, čekali na slobodan krevet. Da je bar imao dovoljno pameti i metkom si prosvirao butinu,

ovako ništa. Ovako ga je još samo labava nit djeli od otpusnog pisma. Teško je disao. Pokušao se pridići, ali je samo povratio sebi u krilo, na pidžamu koje je mirisala na novo.

  1. Žena se rukovala sa prosjedim čovjekom. Imao je slabašan stisak ruke i stakleno lijevo oko. Pričao je tiho, zavjerenički i poslovno odrezao cijenu cijele transakcije u koju je bio uključen i njegov postotak. Otvoreno je isključio svaku mogućnost pregovora oko novčanog iznosa. Žena je bez riječi, u sebi, prebrojavala njemačke marke koje su čuvali zašnjirane u ormaru ispod njenog starog donjeg veša. Sva ta priča o lažnim dokumentima i prebacivanju tajnim putevima u Mađarsku ličila je na loš scenario nekakvog trećerazrednog filma. Htjela je udariti šakom o sto i reći „Nemoguće da nam se ovo dešava! Mora da sanjam!“, ali je uspjela jedino još odsutno klimati glavom.
  2. Muškarac je grozničavo stiskao zube. Neka neodređena, oštra bol ga je mučila cijeli dan. Medicinska sestra mu je nevoljko, spominjući nestašicu, zarila injekciju u debelo meso. Još je ležao na desnom boku, spuštenih gaća, kada je ispred njega izronilo pet žena svježe natapiranih frizura. Jedna od njih, u svilenoj smeđoj košulji debelih narmenica, koje su joj davale strogi, generalski izgled mu je tutnula u ruku zvežljaj sa četiri bananei izjavila: „Samo hrabro junače“. Neko sa druge strane sobe je rekao: „On se ne računa. Njega je zgazilo auto. I to civilno.“. Žene su se pogledale i slegle ramenima. Ipak su mu ostavile banane.
  3. Žena je sjedila u maloj kancelariji. Grozničavo je stezala među prstima svoj izletnički ruksak dok je doktor govorio: „Eto tako i tako, nismo vidjeli unutrašnje krvarenje, to vam je tako i tako, bolnica je puna, nemamo dovoljno kapaciteta. Tako je kako je“. Izvukla je iz torbe bocu štoka i stavila je na sto ispred njega. Doktor se nasmijao i počeo nervozno vrtjeti palčevima. Žena je opet pomislila na ono nešto ušnjiranih njemačkih marka i klimnula glavom u znak razumjevanja. Dok ju je pratio iz kancelarije potapšao ju po leđima: „Nemojte se ništa brinuti, sve će to biti u redu, danas se probušene slezene krpaju kao čarape“.
  4. Muškarac je ležao go na operacijskom stolu. Nabacili su na njega zeleni bolnički čaršav i izgurali ga u mračni hodnik. Tijelo je već bilo sasvim pomodrilo kada su naišli primarijus doktor Petar T. i grupa specijalizanta. Primarijus se zaustavio. „Drage kolege, evo još jednog primjera da je naša bolnica otišla do đavola. Pogledajte, niko nije našao shodno da ovog nesrećnika odveze u mrtvačnicu. Još samo treba da nam se ovdje usmrdi“ - rekao je teatralno primarijus, te rutinski podigao jednu stranu čaršafa i prislonio dva prsta o muškarčev vrat. Glas mu je poput eha odzvanjao hodnikom: „Ljudi, pa ovaj je živ!“    

Pismo psu 
Jasna Dimitrijević

Dragi Deda,

U Sarajevo sam sam stigla sa tuđim dokumentima, uspomenama i prtljagom. Uzbudljiva je nostalgija za neproživljenim. Ušla sam u grad kao u mračnu komoru. Potopila sam materijal u rastvor iskustva i čekala da ta moja kolekcija o nepoznatom gradu postane vidljiva.

A onda se upalilo svetlo.

Prvo što sam ugledala tog jutra bila je kupola uramljena prozorskim oknom. Buđenje i čuđenje. Tako zamišljam jutra u Firenci, Deda, ali sasvim je izvesno da ja Firenci nikad nisam bila bliže od Istre. Dakle: nikako. Onda se začuo ezan, pa sam pomislila – još spavam! Spavam i sanjam neverovatnoće. A onda sam se setila: nije to ni san, ni Firenca izmeštena na Bliski istok, Deda, ovo je Sarajevo, ulica nazvana po ukletom pesniku, pogled na zgradu Bogoslovije i mujezinov poziv na molitvu. Gledaš papu, čuješ hodžu.

Ili: ovaj grad je pas koji mjauče, ne znam kako bih ti bolje to objasnila.

Ali sve je to manje bitno, jer ubrzo je bilo: Ko će da napravi limunadu? I: Neću ja. Kada smo se izvukli iz kreveta, pitao me je: Šta želiš da ti pokažem? Tačan odgovor:Jevrejsko groblje. Treba mi podsećanje da smrt nije juče došla, da je neke ljude gonila čak iz Španije – te Španije u koju si joj ti, zasad, utekao – da bi ih sustigla na dnu ove pukotine ispunjene maglom.

Srela sam ih već prve večeri, Deda, u napuštenoj kasarni Maršal Tito, kasarni mrtve vojske i države, i nisu mi izlazili iz vidokruga sve vreme boravka. Nikada ih nije bilo manje od tri niti više od pet. A uplašeni su ti tvoji rođaci, Deda, uplašeni i pokorni, agresivni i zlostavljani, gladni, lukavi i snalažljivi, radoznali, mokri, bolesni. Bilo je i onih koji su drugovali sa životom i suncem, ali nisu česti ti samci koji su odustali od čopora. Pokušali i sa mačkama, i sa golubovima, i sa ljudima, pa na kraju postali nevidljivi za mahalu.

Na svaki ezan izađem na balkon, zažurim i udišem leto. Zamišljam kakav je Tripoli u kom si bio najbolji engleski đak, a najgori jugoslovenski, jer jugoslovenske su škole vrlo stroge prema svojim učenicima, samo prema nastojnicima vrlo pažljive. Tako stojim i žmurim na jednoj sarajevskoj terasi, zamišljam kakav je Tripoli bio krajem XX veka, i kakav si ti bio u njemu, Deda, ti koji si utekao balkanskoj psećoj sudbini, pa sad živiš i umireš pred talasima slanog Sredozemlja i ne znaš ukus nara na glavnoj ulici grada vječne vatre.

Zatim bežim u krevet, u zagrljaj, da odslušam priču za laku noć. Moja omiljena priča je matematička teorija o tački gomilanja skupa. Jedini put da mi je matematika donela mir bilo je kada mi je mili glas šaputao njene logike. I sve sam  razumela, i sve sam verovala, ali sada ti ništa od toga ne mogu ponoviti, jer bilo je do njegovog glasa, nije do pameti.

Po čitave dane tumaram ubrdo-nizbrdo između živih i mrtvih, opipavam fasade, ćutim na Markalama. Znaš li, Deda, koliko su Markale male i bliske, kao letnja kujna u kući u kojoj sam rođena, a koliko Markt Halle zvuči kao bell epoque, kao fin de siecle, kao sve što nije. Pokušavam da zamislim na koju bih stranu potrčala, a ne vidim da se ikuda može otrčati kada padne granata. Deda, stojim tamo i ćutim dok se poslednje cveće i povrće sklanja sa tezgi. Ne umem napisati niti jednu rečenicu o smrti, zločinu i gubitku. Niti jedna mi nije dovoljno tačna, dovoljno istinita, dovoljno dostojna čoveka. O tom odlasku na Markale mogu ti reći samo ovo, i samo ovako:

  1. Kupila sam dve orade.
  2. Pale su dve granate.
  3. Jedna rupa je zastakljena. Ona je sada spomenik.
  4. Mrtvih je 68, ranjenih 144.
  5. Na zidu stoji ploča. Na njoj piše (precizno) kada se zločin dogodio i (nejasno) ­ko je zločin počinio. Neko bi iz tog kratkog i gorkog opisa mogao da pomisli da smo granate bacili ti i ja.
  6. A nismo.
  7. Čovek čuči kraj zastakljenog ožiljka, puši cigaretu, gleda moj ceger i kaže: Heh, to je pravi ceker za mene! U mene je najstarije kćerka.
  8. Na mom cegeru piše: Прво па женско.
  9. Ćutim. Bežim. Stižem na tramvaj.

Zato moram da ostanem još malo.

Da se upoznamo.

Tek onda ću moći k tebi, da zajedno obilazimo škole stranih jezika u potrazi za poslom i da se gojimo od krompira i testa, jer loša hrana je prvi kompromis siromaštva, najlakši kompromis.

Doći ću da se zajedno ulizujemo stanodavcima i pravimo se da ne primećujemo prezir prema došljacima; doći ću da kažem da si ti perrito myi quapo en tranquilo, doći ću da te ponesem na visoke spratove, ako zgrada nema lift, jer star si, Deda, i kosti te bole, i obara te san. Doći ću da mi pokažeš put do najbliže pseće plaže, jer umišljam da je i Bolanjo na takvom mestu zaplovio poslednji put, a ja se ne odričem lako svojih izmišljotina.

Vidiš, Deda, nisam to odmah shvatila, ali izgleda da je Baščaršija jedino mesto gde rođaci retko zalaze. Zaustave se kod Sebilja, gde čekaju komad kifle i mrze golubove, i ne prelaze nevidljivu granicu savremene svakodnevice i uglancanih istorijskih kulisa. U tom razdoblju njima mesta nema, oni su došli posle. Pojave se tek na Ferhadiji, pred katedralom, kod parka, gibaju se u polusnu na asfaltu i travi, kao naftne fleke na Pacifiku, kao mobilne Sarajevske ruže. Zapišavaju parkirane bicikle i zapetljavaju se imamima pod suknje. Ovi se naprave da im ne smeta, preskoče ih, a kad zađu za ugao zovu nadležnu državnu službu.

Pitam se ima li ih u podnožju one kule sa savremenih sarajevskih panorama, kule od stakla i čelika, sa visokim balkonom na kojem će se jednog dana pojaviti gospodar i pogledati naniže kroz zatamnjene prozore. Pitam se vide li se psi sa tih zaštićenih visina. Ne verujem, nikad se ne vide.

Deda, nećeš ti to razumeti, matoro si i gluvo pseto, ni samoj mi nije najjednostavnije, a hodam na dve noge i znam da pitam kuda vozi ovaj tramvaj. A zapravo lažem da sam u nepoznatom, a da ni sama ne znam otkud mi ta potreba. Ipak su isti doživljaji i doticaji, samo su neke reči nove. Postoji reč sabur, a to je strpljenje, stoičko drugarstvo sa svime u životu; srklet: živac koji seče nedostižni sabur na listiće i trake; barhana: mirno mesto u gužvi bučnog grada, a za mene – mesto gde borba srkleta i sabura ne postoji. Bilo je dana u Sarajevu kada sam živela u barhani, mada sam mislila da je to bio čisti sabur. A reč polikulturalnost ne postoji, niti je se namerava izmisliti, jer nije prihvaćeno da svako svoju kapu kroji, kape se ovde preuzimaju na šalterima porodilišta i predškolskih ustanova. I ne zvuči kao romantika, koju je svako širom ove zemlje, pre ili kasnije, naučio kako da razume. Kao sabur, kao srklet, kao barhana.

U neke muzeje idem, u neke ne idem. U jedan bih želela, ali tamo su vrata zamandaljena, ne radi, zatvoreno.

A u stvari najviše sam želela da vidim ono dvoje ljudi koji svake večeri šetaju na Vilsonovom. Pričala sam ti, Deda, rekao mi je da ih je prvi put sreo pre godinu dana. Ruku pod ruku. Imaju oko četrdesetak godina. Muškarac puši cigaretu, žena otežano hoda. Vuče nogu kao posle moždanog udara, recimo. Zato oboje koračaju sporo. I uvek nešto tiho pričaju. Svako veče su tu, kaže. Kad se priseti prvog susreta, rekao bi da vidi napredak u njenom koraku. Oporavlja se od moždanog udara, sigurno je to, Deda.  I tako svako veče, strpljivo i tiho žive život, ovaj jedan, svoja dva. Kad pomislim na ljubav, Deda, pomislim na to dvoje neviđenih, za koje mu na reč verujem da postoje negde u tom gradu. Jedno životno partnerstvo u moru beživotnih partnerstava. Ako se nekad nađem na tim aparatima, ako se predam i pristanem na štagod, Deda, prišunjaj se, molim te, i ištekaj me iz struje, jer kratko trajem i ne želim da propustim život. Podseti me da umem ja svoju nogu sama da vučem niz Vilsonovo. Kratko trajem, Deda, i to ne sme biti ubleha, ne sme biti fejk.

Najviše sam njih želela da vidim, u tom Sarajevu, a nije mi se dalo. Čekali smo ih na Vilsonovom, ali nisu se pojavili te večeri. Sedeli smo na klupi, kadrirali prizore i pričali priče o njima, kao u pismima koje smo razmenjivali, za knjigu koju nikad nećemo objaviti, za izložbu koju nikad nećemo napraviti, Deda, jer mi ne postojimo, mi to samo sanjamo. Nisam videla dobre duhove sa Vilsonovog kako koračaju kroz smog i mrak, i nikada ih neću ni videti, jer doći će dan kada ću dobiti poruku: „Njoj je bolje. Uskoro njenu bolest neće prepoznavati oni koji ne znaju za nju.“ I biće mi drago što se u tom hodanju po magli oporavila, i biću pomalo tužna što ja nisam.

Deda, znaš da ne verujem ni u bogove ni u sudbinu, samo u buterfly effect, tihe struje koje nas navode da skrenemo levo ili desno, da budemo jedno ili drugo. Možda je neki leptir sa Gibraltara zaslužan što tog dana naš put nije presekao par sa Vilsonovog, već samo jedan kvadrocikl s baldahinom, naprava kakva se na šetalištu može iznajmiti za deset maraka. Presekao nam je put i još dugo se, naduvanih zavesica, kao kakvo smešno dupe u bermudama s karnerićima,  ravnodušno gegao duž reke, kling-klang, pored mostova, pored ljudi. Tada sam mu ćušnula u ruke raskupusanu Sudbinu jednog Čarlija, kao da nije ništa posebno, kao da je to jedan svakodnevni gest i jedna beznačajna knjiga. Smeješ mi se, Deda, znam, ali samo sam to mogla pokloniti. Ništa više i ništa manje. Poklonila sam svoj važni knjižuljak da me taj gubitak opomene da se sledeći put bolje čuvam. Stavio je u džep tu dragu dečju knjigu sa smešnom posvetom. Nasmejao se, Deda, pojavila mu se rupica na obrazu, ali ne kao da je jednostavno srećan, već pre kao da je njemu sad dosta sreće za ceo život i krenuo bi kući, za jedrima kvadrocikla, da je konzervira, sačuva od promena. Nažalost, i od života.

Da se pokrije preko glave i sačeka san.

A ja sam, klizavom kaldrmom, otišla do obespsećene čaršije. Jer njih odjednom kao da nema kad padne mrak. Ne vide se rošave fasade, ne vide se ni psi. Tek se izjutra sliju niz Alifakovac i Kovače kao fantomska reka, kao živi Stiks. Skliznu u grad da traže svoje mesto, zalogaj i zrak pod koji će stati. Ulaze u memorijske kartice turista. Ponekad zaspu nasred ulice, pred vratima. Hoćeš da zakoračiš iz svog doma, ali evo ga pas – evo ga, spava na tvom pragu. Ne ujeda, Deda, ali ni ne mrda. Moraš uložiti napor da preskočiš, da zaobiđeš, naprave ti akciju u dnevnoj rutini, ne možeš ih ignorisati, ne možeš ih ne videti. Ližu rane pred tvojim nosem, umiru od gladi pod tvojim nogama. Ti ćeš umreti jednom, ali ovi umiru večno.

A ja u korenu Sahat-kule kupujem vruće kifle, kupujem topli zagrljaj iznutra.

Deda, znam da putuješ, znam da se nešto bitno menja dok ja ovde čeprkam po zidovima i saplićem se po strmim grobljima, ali neću još dugo, Deda, stići ću te ja, samo da nađem izlaz odavde. Ali ne mogu na bilo koja vrata, moram naći svoja ili ću zauvek ovde ostati da lutam, da se gubim u hladnim kasarnama i toplim dlanovima. Naći ću te, Deda, kad ovde završim poslove i zadovoljštine, jer dugo već udaram boksačku vreću slomljenom šakom1 i moram ovoj priči naći kraj. I onda ćemo na put zajedno, krenućemo kao očarani mali miševi za melodijom Barcelona Gipsy Klezmer Orchestra. Čekaj me na Plaça de Catalunya. Doći ću, jer jednom doći moram.

It’s getting cold on this island.

Voli te J.

 

[1] Marko Tomaš, „Povratak u Mostar”, Varanje smrti, LOM 2014.


Portret čovečje ribice 
Danijela Repman

Čovečja ribica živi u vodi.

Pomoću slabo razvijenih udova može da se kreće i po tlu,

dok veće razdaljine prevaljuje zmijolikim kretanjem.

Može da se ukopava i kreće čak i kroz meku i muljevitu podlogu.

Vikipedija

            Sten hoda lagano. Nogu pred nogu. Skoro koketno. Veliki bulevar i ljudsko mravinjanje. Brujanje automobila poput velikih orgulja. Bulevar peva. I Sten peva. Time is on my side. U ruci papirna kesa iz apoteke do vrha napunjena vitaminskim preparatima. Esencijalne materije upakovane u topljive plastične membrane šarenih kapsula. Život unakažen velikim snovima. Novčanik pun i mastan kao starački češalj. Nije lupio šakom o sto. Nije ocu razbio zube. Umesto toga, dobri crni dečko poslao mu je papire. Nešto nalik na prijateljstvo. Ili ljubav. Ne i sa Stenove strane. Sten je imao jasan plan.

            Ispočetka, slao je preko okeana reči ogoljene patetike pretočene u binarne kodove globalne umreženosti. Nežnost prevedenu u mašinski jezik. Sati i sati noćnih razgovora pod nadimkom koji sadrži nekoliko slova njegovog pravog imena. Nickname: Stan. Dani izdžeziranih osećaja. Sveprisutne melanholije. Potom slede dani otkrivanja karata. Dani kopanja po starim ranama. Poveravanja. Upoznavanja pred kamerom. Ni Džošua nije običan čovek. On nosi bol za koji ne postoji dovoljno velik konfekcijski broj. Ima široke grudi koje mogu da prihvate svu Stenovu tugu, krevet nepregledan kao lađa za koji je prikovan zbog bizarne debljine i majčinsko razumevanje za Stenove snove. On je taj koji može da usreći Stena. Sledi planiranje blistave zajedničke budućnosti. Čekanje birokratske procedure. Nakon sedam dugih meseci Stenu stiže dugo priželjkivana poruka. Prijatelju, sve je rešeno. Radujem se tvom dolasku! Želim da u mojoj zemlji budeš srećan.

            Uoči odlaska, za Stena nastupa tromo vreme za preispitivanje. Neko vreme su ga zaposedali otužni flashback-ovi. Potom su ih zamenila duga rastegnuta sećanja iz mladosti užegle u memljivoj provinciji. Osnovna škola. On leži u prašini polomljenog nosa. Zanemaren. Usamljen. Srednja škola. Misli potopljene u alkohol.  Sporohodno vreme u lošim bircuzima, onima što imaju napolju hladan i neuredan poljski WC. On u zagušljivim leglima ostarelih lokalnih rokera i sličnih polovnjaka. Pacifističkim. Utrnulim. Toplim mestima za otkidanje. Tamo gde njegov otac nikada nije zalazio. Tamo gde se nisu mogli sresti. Otac je ljubavnice vodio po motelima sa velikim stiropor-lajsnama oko ogledala, sa kitnjastim gipsanim ukrasima i bordo satenskim zavesama. Imitacijom antičkih stubova. Živ beton naliven u kanalizacione cevi velikih promera. Potom te cevi presvučene špakulat mermericom. Ceo život kao špakulat mermerica.

            Niko nije bio iznenađen kada je Sten otišao. Nije se podigla prašina. Bio je to prirodan proces. Završene studije sociologije pre roka. Brilijantna percepcija detalja. Nadprosečno visoka socijalna inteligencija. Uspešno oponašanje empatije. Dobar živ engleski provežban na četovima. Sofisticiranost u pokretu prstiju. Ciničan. Lažni meki stavovi. Lažni liberalni stavovi. Privid prozapadne indoktrinisanosti i globalizovanosti. Pojavno, prava suprotnost svom ocu homofobu. Sten se iznenada spakovao jedno jutro, spreman za put u drugu dimenziju. Nikome ništa nije rekao.

            Prvo aerodrom u Budimpešti... U avionu je mislio jedino na svoju majku, krhku suicidnu ženu, koja je čitav život pila antidepresive i trpela njegovog oca, nadobudnog policijskog inspektora. Potom presedanje u Amsterdamu. Preletanje okeana. Plavetnilo neba. Beličasti oblaci. Sten daleko od dna. U oblacima. Na aerodromu ga je čekala majka njegovog dobrog crnog prijatelja. Nije imala izblajhanu kovrdžavu kosu, ciklama ruž i cvetnu haljinu neukusno krupnog dezena. Nije bila debela. Bila je mršava i niska. Nežna. Crna pahuljica. Mora da je tu neki žestok zajeb. Uvrnuta patologija. Majka kanibal. Opsesivna hraniteljka. Ona se smeškala. Krhko imperijalističko pastorče. Osmeh joj je bio mek kao kuglica pamuka.

            I Sten se smeškao. Njegov dobar engleski kovitlao mu je mozgom. Drobio mu misli. U glavi pomahnitala zarđala klešta za sečenje svinjskih zuba. Nepoznati mirisi. Nepoznati zvukovi. Tipičan američki kombi. Pozadi povađena sedišta. Mesto za specijalna invalidska kolica. Putevi sa širokim glatkim trakama. Živ saobraćaj. Oko njega betonske staklene kule u jasnoj erekciji i mega bilbordi. Prenaglašenost. Truli zapad. Veličanstveni zapad. Velik kao Stenove oči.

            Dirljiv susret. Suze i zagrljaji. Dobri crni dečko je zaista mek kao perjani prekrivač za zimu. Tih. Trom.

            Stenova soba je pored njegove. Sten mu čita knjige. Prevodi u hodu sa svog jezika neke kratke priče. Pazi na njega. Beleži upadljive promene njegovog stanja u medicinski formular. Ovde doktori iskreno brinu. Oni se prosto rađaju sa empatijom. Mali servisi za lečenje anomalija potrošačkog društva i iznedrenih mutant organizama. Džošua je nešto poput čuda prirode. Instant potomak industrijske hrane sa fabričkih traka. Hrane sa velikim postotkom ugljenih hidrata i masti. Salo brižljivo odnegovano pod neonskom svetlošću. Jedno od najvećih.

            Zato je Džošua poznat kao sam Holivud. Uz njega je uvek profesionalna televizijska ekipa. I ona prati njegovo disanje. Beleži njegove reči. Pokrete ruku. Pokrete tankih atrofiranih dlanova. Džošua ima dlanove kao petogodišnjak. Stenje dok diše. Znoji se. Ima bolove. Svakim danom srasta sa krevetom ispod sebe. Veliki crni želudac sa debelim usnama i rečima prepunim razumevanja. Ta vaša zemlja. Jednom ćeš me odvesti tamo. Kada omršavim i opet prohodam. Sten blago klima glavom. Osvežava ga vlažnim maramicama. Nanosi mu kremu protiv dekubitusa. Hrani ga. Sakriva gađenje. Daje mu terapiju. Čitava šaka raznobojnih pilula. Stavovi o životu. Stavovi o smrti. Pričaj mi o životu u vašoj zemlji. Izmasiraj mi stopala. Stavi mi masku sa kiseonikom. Kako se na tvom jeziku kaže "Sten, ti si moj prijatelj, ti si dobar čovek"?

            Džošua sa uživanjem sluša Stenove priče. Stenova zemlja je čista egzotika. Kao salata od jestivih latica cveća. I priče o toj zemlji su čista egzotika. Izmeštene iz prave ironije. Krt celofan koji se cakli. Sten priča o socijalizmu, čovečijim ribicama, puzzle državi i puzzle mozgovima, odlivu mozgova, kvazi revolucijama, kvazi slobodama, pritokama ideologija i globalnog imperijalizma, samoupravljanju i srećnim letovanjima radničke klase, jednopartijskom sistemu, tucanju kamena i političkim disidentima. Sten kiti priče. Preteruje. Prepričava scene iz domaćih filmova. Iznosi zaključke. Citira Štulića. Na strateškim mestima njihovi ljudi, kurvini sinovi. A ovo ovde je slobodna zemlja. Zemlja koja te voli, Džošua. Zemlja koja se brine.

            Džošua pažljivo sluša. Zaključuje i promišlja. Preduzetnički duh. Poslovni čovek. Mašina za pravljenje novca. Tvorac fonda za pomoć osobama sa prekomernom težinom. Motivacioni govornik pred čkiljavim okom kamere. TV zvezda. Rijaliti. Nežni leptirić. Dobročinitelj. Duša od čoveka. Krofna potopljena u čokoladu. Ne brine što Sten mora da se vrati kući. Da ode ocu na sahranu koga je iznenadila smrt među nogama dvadesetogodišnjakinje željne napredovanja u pandurskom poslu. Njegova majka konačno na slobodi. Sineee, kako ti je tamo? Da li si srećan? Komentari. Zaključci. Mali je uspeo. Tamo ima posao i perspektivu. Kod nas - perspektiva? Šta je to?

            Rukuje se sa rodbinom. Klima glavom. Kurtoazno. Izgovara parole. Druga dimenzija. Drugi svet. Ljudi su srećni i nasmejani. Sloboda. Istopolni brakovi. Istopolni stavovi. Niko se ne zamara politikom. Holivud. Šarenilo. Bezbrižnost. Demokratija.

            Na drugom kontinentu ga čeka Džošua. Srastao sa krevetom. Širok kao okean. Napušteni Džošua čija je poslednja želja na samrti da vidi Stena. Sten ne uspeva da stigne na vreme. Čeka ga pismo sa rečima Džošuinog poslednjeg pozdrava i uz to (po Džošuinom mišljenju) skromna satisfakcija - na Stenovom računu u banci dovoljno novca za lagodan život. Samo mali delić sredstava Džošuinog fonda. Stene, ti si divan čovek. Volim te, dragi prijatelju. Načinio si da ovaj svet za mene bude bolje mesto.

            Sten čuva njegovo pismo u fioci noćnog ormarića. Nepročitano. Ujutro trči uz reku. Živi u penthausu glatkog staklenog solitera sa pogledom na zeleni pojas drvoreda u daljini. Ima psa. Vežba motivacione govore. Priča pred kamerama. Holivud. Ista TV ekipa. Njegov komadić slave. Širi priču o prijateljstvu. O ljušturama u koje su ljudi zarobljeni. O dvoličnosti razvijenih društava i usamljenosti pojedinca u gomili. O ljudima koji ne poznaju granice. Sten laže i ne trepće. Vodozemac u mlakoj vodi. Ljigava čovečija ribica. Njegovo lice na platnu velikog bilborda. Pod njegovim đonovima onaj isti bulevar. Deja vu. Potmulo ljudsko mravinjanje oko njega. Brujanje automobila poput velikih orgulja. Iste reči mu prolaze kroz glavu kao kada je prvi put došao. Time is on my side. Spor hod. U ruci papirna kesa iz apoteke sa lakim antidepresivima. Njegovim novim esencijalnim materijama za opstanak.

            Sten se smeška. Ponekad ga prepozna poneki prolaznik. Da autogram na ulici. Fotografiše se sa debelom decom u školama. Ima devojku koja ga voli. Brižnu. Zaljubljenu. Opsesivnu hraniteljku. Sten živi život punim plućima. Ima dobar apetit. Pustio je kosu i bradu. Počeo da nosi kačket sa natpisom ragbi kluba. Piše knjigu o ljubavi i prijateljstvu. Ne preza ni od čega. Želi da veruje da se ničega ne plaši. Čini mu se da je konačno srećan.

            I večeras jedna tableta pred spavanje. Za lak i čvrst san. Dubok san. Kasnije te noći, Sten sanja da u njegovom vitkom staklenom soliteru bukti veliki požar. Ljudi trče stepenicama sa peškirima preko usta. Džošua lep i mršav, sa gracioznim belim krilima izraslim na leđima, kao pobegao sa maskenbala, snažno lupa pesnicama na vrata njegovog stana i viče: Wake up, wake upStan! Ali on ne može da se probudi.        Kroz glavu mu prolazi buka velikih svetskih revolucija.

            Wake up, Stan!

            Divljanje muva u lepljivim mrežama paukova.

            Wake up, Stan!

            Zariva glavu u vodu u kojoj se koprcaju punoglavci.

            Wake up, Stan!

            Sve uzalud. Ne može da se probudi jer njegov mozak u snu, u svojoj podsvesti, prepoznaje samo ime jednog malog čoveka. Ime iskompleksiranog provincijalca. Emocionalnog kleptomana. Nevoljenog pubertetliju. Odbačenog sina. Njegovo pravo ime. Stanislav. A zatim se na Džošuine preplašene povike nadovezuje hladan glas njegovog pokojnog oca, koji mu govori sa podsmehom: Bolje da se čovek ubije, nego da u bolesti i starosti padne na tvoje ruke, Stanislave, Stanislave! Ti si jedno govno od čoveka! Postao si isti kao ja!

             I Stanislav u mraku, okupan hladnim znojem, širom otvara oči.


Presjek 
Mima Juračak 

Kupus smrdi u povrtnjaku iza kuća. Jesen je i puštam psa da njuška između gredica, dok čizmama uranjam u travu natopljenu vodom. Povinute vlati sada kao da su vodene biljke, a ne ona ista trava prije kiša. Sunce i magla u zlogukom dogovoru, na trenutak mi je suviše hladno, malo kasnije vruće. Miris blata koji osjećam tek nakon što se udaljim od gredica kupusa podsjeća me na tijela koja sam zakopao, pa na njih zaboravio.

Radi te biljne tišine razmišljam o tome što je od njih ostalo, je li išta ostalo. Uvijek bi ih zakopao bez dodataka, gole, bez memorabilija. Uporna ptica zviždi negdje u granama u koje se sinoć vjetar zalijetao i s njih skinuo lišće. Zemlja je na nekoliko mjesta, pod drvećem, prekrivena žarkocrvenom podlogom. Izgleda kao nešto umjetno, ta podloga. Kao nekakva laž izgleda, pomislim. Nisam siguran gdje su više tijela, iako sam uvjeren da bih mogao locirati posljednje. Tamo niže, na prijelazu trave u kukuruze, leži gola žena. Ne bih znao reći leži li, ili je više uopće nema. Davno je to bilo. Pretprošle godine? Ili možda prije tri? Tko će znati koliko treba tijelu.

Tu nitko ne zalazi, osim povrtlara i šetača pasa. Kad je blato, šetači idu na nasip, a povrtlari ne prelaze granicu vrta. U kukuruzište ljudi danas zalaze samo strojevima. Mogao bih ukrasti što god poželim, kad god mi padne na pamet, od tog povrća. Kupus smrdi, ali je dobar. Kupus sam po sebi smrdi, nije stvar u smradu, dobar je upravo takav. I ljudi smrde. Jučer sam svojoj ženi rekao da se opere, jer već danima nije.

„Operi ti sebe, životinjo“, rekla je i odmah nestala iz sobe, kao u strahu. Kao da bi išta njoj.

Čizme su dobre, kupio sam ih pojeftino i služe svrsi. U daljini jablani, prema nasipu, po svemu pretjerano drveće. Po tome kako se pružaju u visinu, po tome koliko su uski, po tome što na neki neobičan način gledaju u mene.

Džinovi su to“, razmišljam, „ne drveće“.

Pustoš koja titra iza kuća, u povrtnjacima i na poljima, nešto je prirodno, nešto suštinski ljudsko - sve kao da se cijepa na ono ispred i iza kuća. Ispred kuća pozdravljam susjede i kosim travu kako bi Marica sadila cvijeće. Iza kuće je pas na lancu i ja koji lokotom zatvaram vratašca i nestajem u vlažnoj travi. Svaka stvar započinje nožem, oštricom - presjek pupčane vrpce, odvajanje kupusa od stabljike, rasjek lubenice ljeti. Osim same smrti – ona započinje omamljivanjem.

Nisam za borbu, nisam dovoljno snažan, suviše sam lijen. Kada tijelo klone, jednostavnije je po njemu šarati - potreban mi je taj mir, kako bih se mogao opustiti, svemu pristupiti staloženo. Iskrvare, recimo, u vodu koja se nakupi s jeseni, u malim kanalićima za koje nitko ne zna. Ako netko i vidi, krvare i domaće životinje, kao i jeleni koji se skupljaju u šumarku.

Sve krvari, kažem sam sebi. Puštanje krvi, puštanje soka, stapanje s vodom, to je prirodno.

Promatram grane u magli dok se mutno sunce smješta upravo između njih, kao da savršeno sjeda u samo za sebe osmišljeno gnijezdo. S lijeva na desno – kukuruzište, nepregledno, kao živi zid veoma tankih, iscrpljenih bića.

Smijali su se na moje „učiteljka“, zlobno su se kesili.

Marica ne zna da smo jednom pojeli juhu od čovjeka. Htio sam pokušati, što da ne. U školi sam još, učiteljki koja me pitala što bih htio postići u životu, napisao da bih htio probati ljudsko meso. S ove kosti visjelo je samo malo mesa i morao sam je brzo izvaditi iz juhe kako Marica ne bi vidjela. Napisao sam teti učiteljki i da bih htio skakati s padobranom, to još nisam. Rekla mi je kako bih to mogao, ali kada je došla do mjesta na popisu gdje je bilo ljudsko meso, zbunila se, pa počela pričati nešto o Andama i tome kako su ljudi bili unesrećeni, pa jeli jedni druge. Odlučio sam tada da to nije to, da meso mora biti kuhano. Skuhao sam ga. Pomalo presolio. Pas je kost satima glodao iza kuće.

Povremeno odem do učiteljke, na mjesto gdje se šuma spaja sa šikarom, gdje rastu gljive, pa joj tiho pripovijedam što je sa mnom sve bilo na kraju.

Kažem: „Učiteljka, puno sam toga napravio. Ono što ste rekli, da svaki čovjek može izabrati hoće biti dobar ili ne, ne bih rekao. Ja sam malo birao, malo nisam. Malo sam bio dobar, malo nisam. Ponekad bih čuo nešto, onako iz zraka, pa napravio. Ja sam vas puno volio, učiteljka, bili ste mi lijepi u onoj zelenoj haljini.“

Tako bih joj pričao.

„Učiteljka, ja sam znao sanjati kako zajedno jedemo čovjeka, kako vas nagovaram da probate, a vi probate i onda ga zajedno jedemo. Ja sam probao, učiteljka, jesam, ja sam probao. Malo presolio. Ali fino je to, ne može finije, učiteljka. Idući put ću donijeti komad, pa zakopati.“

Pas tu i tamo krene rovariti po mjestima na kojima zastajem, kada se prisjetim ovih koje inače ne pamtim. Vičem na njega i udarim štapom, pa idemo dalje. Kada bih nekako mogao samo na jedan čas skočiti iz aviona iznad svega ovoga, iznad kuće ispred i iznad kuće iza i kada bih otvorio padobran, pa koji trenutak pogledom obuhvatio sav svoj teren!

„Učiteljka“,  rekao bih kasnije, „skočio sam s padobranom, vidio sam sve, učiteljka“.

Sav bi se svijet poda mnom rastvorio kao dinja kad je ljeti isiječem da iz nje iscuri sva ona voda, kad mi se po rukama cijede koštice, a ja ih ližem kao pas kosti.


Rođendan 
Zoran Žmirić

Za svoj trideset i osmi rođendan, popišao sam se u krevet. Ne pamtim da sam to ikad prije napravio, čak ni dok sam bio dijete. Jednostavno je procurilo iz mene. Postao sam svjestan što sam učinio tek kad sam dobro namočio madrac. To je bio prvi put. Od tada, svako malo bi pišao pod sebe. No, taj prvi put, dogodio se baš na rođendan. I to, rekao sam već, na trideset i osmi. Devetnaest godina nakon devetnaestog rođendana.

Devetnaesti rođendan me zatekao u nekom selu. Tada je bilo njihovo, danas je naše. Moje nije bilo ni onda ni sad. Nitko nije imao pojma da mi je rođendan. Nekako, nisam mislio da je to prigodno spominjati, iako sam o devetnaestom rođendanu razmišljao kao o posebnom. Osamnaesti je trebao biti onaj prijelomni, no nije se dogodilo ništa spektakularno. Stari mi je rekao: „Sad kad si punoljetan, ako napraviš neku pizdariju, ti ideš u zatvor, ne ja“. Najveća pizdarija koju sam do tad napravio bila bi poneka piva više zbog koje bih pjevao na sav glas. Devetnaesti rođendan trebao je potvrditi odraslost. Osamnaesti je precijenjen. Imaš osjećaj kao da si novorođeni muškarac, a s devetnaestim već imaš neko iskustvo.

Jedino iskustvo s kojim sam ušao u devetnaesti rođendan, bilo je… strah. Da sam barem došao ranije, da sam se stigao priviknuti na ljude, okolinu i atmosferu. Obukli su me tek dan prije, a skinuli dan kasnije. Da, bizarno. Nisam se zadržao duže od dvadeset i četiri sata i to baš na dan kad sam napunio devetnaest godina. Nedovoljno da bi se znao nositi s emocijama koje sam tada po prvi put tako intenzivno osjetio.

Prvo čega se sjećam bio je dim. Jednom sam nešto slično vidio na koncertu Sisters of Mercy u Ljubljani. Pustili su umjetnu maglu s pozornice, toliko gustu da se nisu vidjeli ni bend ni prvi redovi, gdje sam se  i ja naguravao. Samo se čula nesnosna buka. Nimalo ugodan osjećaj, a to je ipak, koncert. Tu si zato što želiš biti, nitko te na to nije prisilio. Uživaš u glazbi koja te okružuje, a istovremeno osjećaš nelagodu. Zamisli onda osjećaj u tom selu, na moj devetnaesti rođendan. Tamo sam protiv svoje volje, a umjesto glazbe, oko mene vriska i jauci, a jedva vidim prst pred okom.

Zanimljivo je kako se čovjek nosi sa stresnim situacijama. Ja sam u misli prizvao svoj osamnaesti rođendan. Stojim na sred kafića i zovem runde. Stiže pivo, vino, rakija. Ja sve plaćam, a ekipa nazdravlja. Popnem se na masivni stol od mramora, okrenem dlanove prema nebu i uz Sisters of Mercy pjevam „Dominion“, a gomila me podržava. Ali, onda me nečiji vapaj odvede na sasvim drugo mjesto. Sad odjednom vidim sebe prekrivenog tim mramornim stolom na kojemu pišu isti datumi i različite godine, s razlikom od devetnaest. Tad se strah odjednom povuče i napravi mjesto bijesu. Ako misliš da strah blokira razum, trebaš vidjeti što mu tek čini ljutnja. Pogotovo ako u rukama držiš moć. Ta kombinacija istovremeno te pretvara u nadčovjeka i nečovjeka. Cijelo vrijeme sam u glavi vidio brojeve s mramora; 19.11.1972. – 19.11.1991. Sve same jedinice i devetke, sedmica i dvojka. A kad zbrojiš jedinicu i devetku, sedmicu i dvojku, opet dobiješ devetnaest. Tek predvečer sam sve prebrojio.

Devetnaest ljudi za devetnaest rođendana. Devetnaest osmrtnica na devetnaest zidova, ograda, portuna i stupova u gradovima koje nikad neću posjetiti. Devetnaest nekrologa u novinama koje nikad neću čitati. Devetnaest rupa iskopanih u sebi, koje od toga dana pokušavam zatrpati.

Gasio sam ljude poput svijeća. Poslije sam skidao odjeću s njih, kao da odmotavam poklone. Dominantno i bez milosti. Lako… lakše nego kad poslije nekoliko piva pjevaš na sav glas.

Nisam ni ja jeftino prošao. Jedan metak me pronašao. Nedovoljno. Devetnaest na prema jedan za mene, a ne osjećam se pobjednički. Možda zato što se sve odvilo prebrzo. Kažem ti, bizarno je, došao sam dan prije i otišao dan kasnije.

Od tada, svakog rođendana, iznova proživljavam taj devetnaesti. Dlanovi mi bride, a ruke se tresu, kao da pokušavam obuzdati automat u rafalnoj paljbi.

I sad pitaš zašto sam nakon toliko godina to napravio? I to baš na rođendan? O.K. Razumijem, primaš plaću da bi postavljao takva pitanja.

Naime, jednom smo se napili poslije škole. Netko je izvukao ravnalo i rekao da izmjerimo čiji je veći. Ja sam izmjerio devetnaest. Svašta ti padne na pamet dok ležiš u krevetu obliven toplinom mokraće, a znaš da to nije normalno i svjestan si da više ne možeš kontrolirati ni osnovne funkcije. Tako sam se i ja sjetio svog devetnaestog rođendana, devetnaestorice koju sam otpuhao kao rođendanske svjećice i tih devetnaest centimetara pruženih uz ravnalo za tehničko crtanje iza brodograđevne škole… i zaključio da bih si olakšao kad bih sve to odjednom, na neki način… odrezao od sebe.

U prvi mah učinilo mi se primjerenim za svakog ubijenog odrezati po centimetar. Razmišljao sam, poslagati dijelove u neki geometrijski odnos, pobosti u njih svjećice i prigodno iskrvariti. Ili odvojen od muškosti, iznova rođen kao žena, pridružiti se Sestrama milosrdnicama i život posvetiti pomaganju. Od tog trenutka slaviti svoj novi rođendan. Smiješno, no tad mi nije palo na pamet da se u krevet može pišati i osakaćenog spolovila. No na kraju sam odustao od te ideje. Ne samo da ne mogu kontrolirati tuđe odluke, poput, recimo, one da me se kao dijete pošalje u rat, već nisam sposoban kontrolirati ni one koje vlastitom voljom donesem kao zreo čovjek. Zato sam odabrao lakši način i jednim rezom riješio sve.

Kako bi ti doktore nazvao takvu osobu? Ja znam. Sad si barem, kad se jednom godišnje budem pogledao u ogledalo, mogu s punim pravom reći: „Sretan rođendan… pičko!“


Skandinavska diktatura 
Đorđe Majstorović

Henk Dalapagos se probudio tek negde oko podneva. Opet je ostao budan do zore, gledajući na internetu tuče fudbalskih navijača. To mu je bila glavna zanimacija od kako su u njegovoj zemlji cenzurisani skoro svi muzički sadržaji koji su ga zanimali. Otišao bi na youtube, ukucao nešto kao hooligans fights, otvorio prvo što mu padne pod ruku i onda dalje samo pratio povezane klipove. Rusi su bili najluđi, ali i najpošteniji u tučama, a nisu puno zaostajali ni Poljaci i Balkanci, dok su se zapadnoevropljani očito manje snimali. Henk je razmišljao šta bi on radio da se nađe u sličnoj situaciji, jer i u njegovom gradu ima takvih divljaka, ali najčešće nije ni mogao da se zamisli u bilo kakvoj gužvi. Kada bi se razbudio, otišao bi do pekare po doručak i do trafike po „Eho“, jedine dnevne novine koje su izlazile u zemlji.

„Izvolite gospodine Dalapagos“, rekao bi ljubazni prodavac, jer u tom kraju svi su se znali po prezimenima. Henk nije kupovao „Eho“ da bi se na prvim stranama informisao o najnovijim putešestvijama našeg uzvišenog vođe, niti da bi na sredini čitao o tome koja će sledeća voditeljka objaviti knjigu, niti da bi na poleđini saznao čiji je tim pobedio na terenu, od one dve huliganske grupe koje je prethodne noći gledao kako se tuku. Novine je kupovao zato što su se na 28. strani uvek nalazile ukrštene reči, a Henk je bio pasionirani ljubitelj enigmatike, od kojih su mu skandinavke bile najomiljenije, jer je tu bio praktično nepogrešiv.

Međutim, kada je tog dana Henk stigao do strane 28, čekalo ga je vrlo neprijatno iznenađenje. Ispod slike uzvišenog vođe, sa kojim je morala da počinje i završava se svaka skandinavka, svi kvadratići su već bili ispunjeni slovima. Neko je rešio njegovu skandinavku 12x36... Henk je momentalno pobesneo, pomislio kako bi sad najbolje bilo da se vrati do trafike i da na onom mladom prodavcu demonstrira neke stvari koje je naučio iz omiljenih klipova, ali je onda pomislio da možda nije on oskrnavio njegovu 28. stranu, već je možda u pitanju neko od ljudi koji rade u distribuciji novina ili možda čak neko iz Ehove štamparije... Kad je taj prvi nalet besa prošao, Henk je pogledao malo bolje u slova ispisana običnom olovkom i shvatio da te reči nemaju nikakve veze sa rešenjima. Međutim, vrlo brzo je shvatio o čemu se radi i prosto nije mogao da veruje očima šta on to upravo čita usred režimskih novina...

U Z V I Š E N I V O Đ A
N A M S E P O P E O N A
K U R A C O V A K O S E
V I Š E N E M O Ž E Ž I
V E T I S V I Z N A M O
D A S E S A D N E Š T O
M O R A P R E D U Z E T
I P O S L E D NJ I N A M
V O Z O D L A Z I J E R
J E S V A K O G D A N A
S V E G O R E I G O R E
N E M A M O L E B A D A
J E D E M O A O N I N A
S V E T O J O Š I Z A B
R A NJ U J U LJ U D I M A
D A P R I Č A J U S V E
Ž I V O S U C E N Z U R
I S A L I O V A K A V O
T P O R N A M J E J E D
I N A N A D A D A J E D
N O M I M I NJ I H I S K
O R I S T I M O I D A P
R O B A M O D A I H P O
B E D I M O NJ I H O V I
M O R U Ž J E M Z A T O
Š I R I O V A J P R I M
E R A K S V O J I M P R
I J A T E LJ I M A A K O
S I U Z N A S O V O J E
P O Č E T A K K O N A Č
N E B O R B E Z A S L O
B O D U B U D I N A P R
A V O J S T R A N I P R
I J A T E LJ U I S A M O
Č E K A J D A LJ E I N S
T R U K C I J E A C A B

Malo je reći da je Henk bio šokiran, ali je teško opisati i koliko se slagao sa svim napisanim i zapravo ni on sam više nije znao koliko dugo je čekao na ovako nešto. Sanjao je dan kada će se pojaviti nekakav pokret otpora i u njegovoj zemlji i zamišljao kako im se priključuje i kako zajedno kreću u borbu protiv ugnjetavača, kako idu do kraja, do smrti ili do pobede, beskompromisni u svojim uverenjima i sa verom u bolje sutra i sa samo jednom rečju na usnama, onom koja se ni u ukrštenima rečima ne sme napisati: „REVOLUCIJA!“

„Izvolite gospodine Dalapagos“, nastavio je Henk da kupuje „Eho“ svakog dana, a nastavila su i da stižu obaveštenja anonimnog izvora o razvijanju novog pokreta. Henk je svaki put sa velikim uzbuđenjem čitao tih 432 karaktera, a onda brže-bolje uzimao gumicu i brisao sve, za svaki slučaj. Istina, u onoj prvoj poruci mu je bilo poručeno da prosledi novine svim svojim prijateljima, ali kod Henka bi to išlo malo teže. Nije baš da nema nijednog prijatelja, ostalo mu je par bivših kolega i starih školskih drugova, ali Henk nije siguran kakva su njihova politička uverenja, tako da to može biti i mač sa dve oštrice, dok za neke od svojih komšija sumnja da rade za Vladu, tako da ništa od toga. Bio je uveren da je ovaj pokret toliko širok da će biti sasvim dovoljno ljudi da prošire ideju, a onda će im se on pridružiti, u podrumu, na ulici, na barikadama, gde god...

Počela su da stižu i prva obaveštenja o aktivnostima organizacije, o tome kako broj članova svakog dana sve više raste i kako se planiraju akcije sabotiranja aktuelnih vlasti na raznim mestima i raznim nivoima. Stizala su uputstva da se u novinama čitaju isključivo ukrštene reči, jer ostalo je ispiranje mozga, a u skandinavkama se može naći jedina prava istina. Henk je imao ideju da se napravi nekakva ilegalna podzemna štamparija, bio je čak spreman i da pokretu ustupi svoju ionako praznu garažu, pa da se u njoj štampa lažni „Eho“, koji bi samo prednju i zadnju stranu imao istu kao original, dok bi u unutrašnjosti bilo mnogo više mesta za propagiranje novih ideja, ne bi više bili ograničeni samo na skandinavku. Ipak, nije znao kako bi stupio u kontakt sa njima, još uvek ništa nije pokušao, niti su oni pokušali da nekako dopru do njega. Ili možda samo nisu uspeli?

I baš tih dana, kada se Henk lomio šta da preduzme, u ukrštenim rečima je pročitao obaveštenje o velikom mitingu, zakazanom za sutradan, u minut do ponoći, na glavnom gradskom trgu. Uzbuđenje Henka Dalapagosa bilo je toliko da se te večeri uspavao i bez gledanja tuča po internetu, zaspao je dok je u glavi brojao mrtve policajce... Međutim, kada se sutra uveče pojavio na trgu, malo pre zakazanog vremena, tamo nije bilo nikakvog okupljanja. Čak mu se činilo da i običnog sveta ima manje nego inače. Henk je prvo pomislio na sabotažu vlasti i pitao se kako su ih samo provalili, ali je rešio da sačeka još neko vreme... Gledao je u prolaznike pažljivo, u nadi da će ga neko prepoznati i obratiti mu se, eventualno ga odvesti do nekog njihovog skrovišta... Ali, ništa. Polako je shvatao da je još jednom prevaren, opet sumnjajući na prodavca u trafici, lokalnog distributera novina ili nekog besposličara u Ehovoj štampariji. Međutim, odgovora nije bilo i ubrzo je morao da ode sa trga, jer je već mogao da postane sumnjiv zbog predugog zadržavanja na istom mestu.

Polako se vratio do svoje zgrade, gde ga je, u suterenu, dočekala omanja grupa mladića, najverovatnije navijača lokalnog fudbalskog kluba, po izveštaju policije. Henk se probudio tek ujutru, u bolnici, obe ruke su mu bile polomljene i dobio je udarac šipkom u glavu, od koga je izgubio kratkoročno pamćenje, tako da nije mogao da kaže policiji šta je tražio napolju posle ponoći. Niko nije došao da ga poseti... Mogao je da zamoli medicinsku sestru da mu donese novine, ali čemu to kad neko vreme neće moći da rešava ukrštene reči.


Skok u smrt 
Vid Barić

Na periferiji jednoga malog, zaboravljenog gradića, negdje oko 6 sati ujutro, dva su se istražitelja našla na vrlo neprijaznome terenu podno šezdesetmetarskoga vijadukta i prvih ranojutarnjih zraka izlazećega sunca.

***

          Sutradan se u novinama moglo pročitatio stanovitim svjedocima nemiloga događaja – djevojci i mladiću. Jedan je žurnalist, sklon poetiziranju informativnoga sadržaja, izvijestio kako ih je bezgranična žudnja i poriv za tajnovitošću gotovo stajala života. Njih su dvoje, kako se iz njegovoga članka dalo zaključiti, s nevjericom na licu otrčali u policijsku postaju nakon što su umalo izbjegli smrt. Ljudsko im se tijelo, napisao je, brzinom padajućega kometa stropoštalo pored glava u smrt ovjenčanu mistikom i nagađanjima.

          Nije na odmet napomenuti kako su ovaj mladić i djevojka postali vrlo traženi sugovornici u gradu nakon  tragičnoga događaja koji je raskrinkao njihovu tajnu i za trenutak prekinuo žudnju kojom su se obostrano častili. Njihova je izbjegnuta smrt za trenutak skrenula pozornost i s beživotnoga tijela kojega su istražitelji toga dana pronašli kako leži razasuto po šikari i krupnome kamenju.

          Priče su počele kolati po gradu. Snijeg sačinjen od riječi i nagađanja, različitih komentara i birtijskih teoretiziranja počeo se topiti kako su dani odmicali, a slučaj samoubojstva ostajao nerazjašnjen. Jedan je poštanski službenik u lučkome noćnom baru „Evropa“, smještenom u jednoj od ulica što postaju bučne i počinju živjeti tek izaponoći, pred  nekolicinom mornara, noćnih dama i gradskih raspuštenikaispričao verziju koja će se još neko vrijeme prepričavatina ovome prostoru, ne bi li naposljetku ušla u legendu, pa i završila u ovoj pripovijesti.

         Kao jedan od spomenutih raspuštenika, imao sam čast iz prvoga reda slušati ovaj poštarov izvještaj za kojega je tvrdio kako je apsolutno pouzdan, moguć i logički utemeljen. Ako pretpostavljate kako su se na njegove riječi nadovezivali razni birtijski zanesenjaci i žedni mornari, sasvim ste u pravu. Spomenimo i da  je sav ovaj žamor bio zaliven litrama pića, da su noćne dame tu večer ostale neočekivano čedne te da su doajeni buržujskoga besposličarenja,okupljeni oko punih pepeljara, do jutra raspravljali o temama kao što su postmortalno postojanje i metempsihoza, teoretizirajućipritom samoubojstvo kao čin posljednjega i slobodnoga izbora. Citirali su Kierkegorda, Nietzschea i Camusa, dobacivali se nespretno složenim smotuljcima hašiša i proklinjali izvjesnu Franku M., djevojku za koju je poštar bio uvjeren kako je presudila mladiću. Nehotice i na vrlo neobičan način, ali ipak presudila; natjerala ga vlastitom nepažnjom i zaboravljivošću da poželi zauvijek izgubiti tlo pod nogama, nestati s lica zemlje i zaboraviti njeno lijepo lice. Licekoje je, objašnjavao je otprilike ovim riječima, toliko želio i kojemu se često sasvim neopravdano nadao.

Iz njegove sam priče razabrao kako ga je čovjek poznavao. Vjerovao sam mu, jer tko bi sebi dopustio da laže u ime pokojnika;u ime onoga koji nema mogućnost proturječiti i čija je šutnja vječna.Priznat ću, osvojio me imagičnom performativnošćusvojega nastupa (da, tako ga je možda najbolje nazvati), kojom je brzo privukao pozornost sviju u „Evropi“, s lakoćom nas uvjerivši kako samo on u ovome gradu može točnoprepričati okolnosti ove tragedije.

Pokušat ću ovdje dostojno prenijeti njegove riječi i opažanja.

- Toga je jutra jedan od istražitelja – prepričavao je snažno gestikulirajući - nekoliko metara od neprepoznatljiva lica pokojnika, ugledao kamen zaliven crvenkastom tekućinom i komadićima stakla. Krš i nemir krupnoga kamena, karakterističnog za to podneblje, ostavili su mu mogućnost da umoči prst u jednu od udubina brazdama prošaranoga kamena. Mladom se istražitelju – ako je doista vjerovati poštaru - učinilo kako se na nj obrušilo nešto što je na prvi pogled izgledalo kao crno vino, a u što seovaj i uvjerio dočim je prst približio nosu, a zatim i jeziku, kojim ga je s velikim zanimanjem oblizao, da bi znalački ustvrdio i pobjedonosno izjavio kako se zasigurno radi o sorti cabernet sauvignona.

- Tko ide u smrt s punom bocom dobroga vina? – prekinula je priču jedna naizgled pristojna djevojka, prislanjajući svoje orošene usne čaši u kojoj se kotrljala poznata crvenkasta tekućinaza koju sam morao pretpostaviti kako joj je podarena od samoga Dioniza; od njegovih vjernih, pomamnih Menada rasplamsale žudnje i neutažive žeđi. Moralo je tako biti, objašnjavao sam si; neko je mitsko biće izdvojilo svoje vrijeme i iskoristilo povlasticu bezvremenskoga postojanja kako bi u ovoj opskurnoj „Evropi“, debelo iza ponoći, osobno natočilo vina u čašu ove divotice.Uslijedio je rajski prizor u kojemu njene usne obgrljuju staklenu stijenku prije nego li će dopustiti tekućini da intervenira u njenu srž; ne bi li prokrvila njen puten, fini ten. Njenu bogoliku dušu. Samu njenu narav i ludost za koju se činilo da je vješto sakriva.

Čaše su se podigle u zrak. Mnoštvo se glasova smjenjivalo. Poštar je rukom zatražio tišinu pa je nastavio svoje izlaganje uvevši u priču i mrtvačevo ime. Razularena ga je gomilapočela zazivati.

- Borna V. je bio sam. Nije to bila ona vrsta samca koja se guši u zabludi neovisnoga postojanja, koja bježi od svoga živog svijeta ili koja izbjegava prirodnu, primordijalnu vezu čovjeka s čovjekom. Kada govorimo o njegovoj samoći, ona se odnosi spram Franke M., djevojke čiju je ruku ljubio izvjesno vrijeme, da bi je potom izgubio... – okolnosti toga događaja poštar nije znao objasniti, a i pripovjedačeva mašta će ih ovdje zaobići u namjeri što vjerodostojnijega prijenosa ove priče na čitaoca.

- On nije volio da se o tome govori. Izrijekom je prijateljima uvjetovao da se klone onoga što ih se ne tiče, da ne zalaze u razloge njegovasamovanja; njegove uvjerenosti kako sve ono što postoji, postoji upravo zbog nje, i kako bez nje ne bi ni postojalo…

Poštar je, opisavši ga prethodno kao dobrohotnog i na prvi pogled zamišljenog, za trenutak ovdje zastao, da bi zatim diskretno utišanoga glasaprenio kako mu se činilokao da nijemoga lica zove u pomoć i pogledom traži nepostojeće; nešto bezmjesno i do te mjere neodređeno da se ne može uobličiti u riječi.

- Osim toga bio je to uredan čovjek, razumno poročan, rado viđen gost na priredbama lokalne kulturne scene i vrsni poznavatelj Matoševa literarnoga opusa. U posljednje se vrijeme ljudima predstavljao kao Solus. Očito potpuno pomiren s onime što ga je snašlo, ovim je imenovanjem pokušao nadvladati samoću koja ga je sa svih strana stiskala poput bolesti i za koju mu se ponekad činilo da ga obuzima na način koji ga pretvara u nju samu – da on, zapravo, u tom procesu obuzimanja postaje samoća – njezina svjetovna reprezentacija, utjelovljenje onoga što duhu donosi i što od njega očekuje.

- Nije imao problem s prihvaćanjem ove uloge. Štoviše, bio je toliko podređen vlastitoj želji za neograničenim empirizmom da je na stanoviti način obožavao stanje u kojemu se našao i sve ono što mu je prethodilo. Jer, bilo je ono sasvim nesvakidašnje. Solus, naime, nije bio sam; on je bio sam. Učinilo mu se privilegijom iskušati ovajoblik duševnoga izraza; ovaj odgovornjegovoga bitka na okolnostičije konce ne drži u svojim rukama, i u koje je tako lijepo uveden, samo da bi iz njih bio izbačen – vrlo naprasno i bez objašnjenja. Solus je naučio: s okolnostima se ne raspravlja. One ne izlažu razloge, ne opterećuju se logičkim nadmudrivanjem, smislom ili pokušajem opravdanja. Nepredvidljivi tijek događajnosti ne pregovara, neumoljiv je u meandriranju kroz svijet i ljude u njemu. Uvjeren u prirodnu dinamiku vlastitoga toka, ovaj nepokolebljivikreator sadašnjosti ne vodi računa ni o većim ljudima no što je on sam, pa što bi se onda osvrtao na njega. Na njegovu bezuvjetnu ljubav za odbjeglom djevojkom, beskrajno povjerenje kojime se sasvim naivno obraćao budućnosti,beznačajni prostor imaginacije koji mu je dopustio da tako nešto učini, na patnju koja je iz svega proizašla, na njegovu samoću.

- Solus –naglasio je  poštar značajno nas pogledavši- nije klonuo duhom i uvijek si je pokušavao uzeti najbolje od svijeta u kojemu se našao.

Dočim je ovo izgovorio začulo se kucanje čaša, mnoštvo glasova koji slave život, Solusa, poštarevu priču, sam ovaj trenutak.

-Oni koji su ga poznavali pričali su kako nikada nije išao sam, a kako je uvijek izgledao posvesam. Jedni su to tumačili svojevrsnom odsutnošću duha, nepriznavanjem sebstva, odmakom od vlastita bića(što su smatrali autentičnim izrazom ljudske patnje).  Drugi su pak govorili kako je Solus zapravo običan glumac, koji traži pažnju, vara i obmanjuje ne bi li lakše završio u naručju kakve žene. Treći su se rugali ovoj proturječnosti u kojoj se našao; nisu mogli shvatiti kako je to on bio sam, i na koji način, kad je bio okružen ljudima, svojim prijateljima, uživao u svijetu, jednom riječju živio, a to se u samoći ne može. Ona je, govorili su, u potpunosti isključiva i ne dopušta oblike ponašanja kojima se podao i koji brzopletom promatraču mogu ostaviti dojam kako u svemu tome nije bio u potpunosti iskren. Drugim riječima, optužiše ga kako je bio običan lažov.

Prilično samsiguran da nisu razumjeli onu vrst samoće koja je opsjednula Solusa.

          - Pa što je taj Solus htio od života? Lijepo je, i pravilno, da je život nepredvidljiv. – nadovezao se jedan postariji gospodin, čije ime nisam zapamtio, ali kojega ću ovdje s punim pravom nazvati osobenjakom. Način na kojega je spario svoj crni šešir širokoga oboda s dugačkim mantilom i kaubojskim čizmama (na kojima su svijetlile mamuze okružene prljavštinom „Evrope“) ne ostavlja mi drugoga izbora. Njegovani mu se brk smiješio, izgledalo je kao da je preuzeo ulogu nasmijanih usana i tako izložio njegovo lice vječnoj, nepokorivoj sreći. Promatrao sam ga kako stoji za šankom; doimao se odsutnim, kao da je razriješen svake misli, osjećaja ili slutnje; kao da je sasvim prepušten tijeku događajnosti od kojega ne očekuje ništa osim da čini ono što mu je zapisano kao nužnost – da se događa. Da, bio je to u potpunosti slobodan čovjek, a unatoč vrlo čudnim, nedosljednim pokretima tijela i relativno nerazumnim komentarima, kojima je ispraćao ponešto od poštarevih riječi, nisam si dozvolio proglasiti ga luđakom. Doimao se, naime, suviše finim;odmjerenim na jedan sasvim poseban način, razumnim po nekim vlastitim kriterijima. A opet, nije to bila ni ona sorta klasičnoga boema, nekakvoga ekscentrika forsirane profinjenosti i umjetničkoga prenemaganja. U svome crnom mantilu jedva da se izdvajao iz mase, a da nije bilo nakrivljenoga šešira na njegovoj glavi, vjerojatno ga ne bih ni zapazio.

- Solus je bio zabrinut načinom na koji se povezuju trenuci – nastavio je poštar. - On je rijetko u protjecanju vremena pronalazio logike. Znao mi je govoriti kako mu se čini da su trenuci – natjerani da poslušno, bezuvjetno slijede jedan drugoga – često burni poput oluje, zapravo poput najžešćeg tornada. Uvjeravao me kako se oni znaju poput vjetra uskovitlati pa u tom vrtlogu ne mogu imati postojani slijed; uporište u smislu, nešto što se može objasniti pristojnom analizom ili nekim drugim oblikom promišljanja. Žalio je što ne može zaustaviti trenutak, spasiti ga pred navalom nadolazećega, raskinuti na neki način s nepovratnošću vremena i sačuvati ga za vječnost…

          Tu se poštar za trenutak zaustavi. Postade mi jasno kako želi naglasiti svoju posljednju misao pa mu naručim piće kako bi joj mogao nazdraviti. 

- Često sam odnosio njegova pisma za Franku M. na odjel za međunarodnu poštu, a on me još češće zaustavljao na ulici raspitivajući se imam li što za njega, točnije, nosim li u svojoj torbi njene odgovore koje je toliko iščekivao. Ja sam, doista, njenu poštu njemu i donosio, no radilo se o trima pismima u čitavoj godini. U pogledu sam mu znao vidjeti kako on tapismaviše i ne očekuje, ali ihjednostavno dolazi tamo čekati. Sada mislim da je u toj praksi čuvao trenutak vječnoga povjerenja u Franku M. –trenutak nepokorene nade u njihovo uzajamno obožavanje. Kao da je, dolaskom na isto mjesto u isto vrijeme, svaki dan, pokušavao sačuvati onaj fragment vremena u kojemu bi opet moglo stići njeno pismo. Pismo iz kojega bi se mogla izroditi misao o prilici koju bi oni opet mogli imati; u onome što je smatrao orkanom događajnosti koji je obuhvaćao njega, nju, ali i čitav ostali svijet. Nakon nekoga smo vremena počeli sjedati na piće u obližnjem kafiću. Meni je toznalo prijati, dobro mi je došlo da se malo odmorim, a izgledalo jekao da i on ima o čemu razgovarati. Naši su sastanci obično bivali kratki, jer mene je uvijek čekalo još pisama koje je valjalo raznijeti. Znao sam uhvatiti njegov pogled. Gledao je u moju torbu, odloženu uz stolicu na kojoj sam sjedio. Ona je toliko težila da sam imao bol u ramenu. Nepregledna mu se količina pisama rugala u svoj svojoj bjelini i neredu. Ni jedno nije bilo za nj. Oboje smo to znali, kao što smo znali da ćemo i sutradan na istome mjestu razgovarati.

- Solus je običavao piti merlot, dva decilitra.Svi su to znali. Gdjegod da je taj mladić u ovome gradu sjeo da se okrijepi čašom vina, konobar bi ga poslužio bez pitanja. Primijetio sam kako gleda u to rubin crveno jezero s istom onom odsutnošću u očima kakva bi iz njega isplovljavala dok bi govorio o svojoj odbjegloj ljubavi. Po tome sam zaključio da doista voli merlot, a ni on se to nije libio priznati. Oduševljeno mi je pripovijedao o načinima njegove proizvodnje; o savršenome skladu sočnih, tamnih, voćnih aroma koje njime dominiraju;o predivnome cvjetnom mirisu;o sjajnome omjeru kiselina, tako precizno doziranih, da se ovo vino, vrlo intenzivna, bogata okusa, doima laganim i tečnim. Bez nametljivih sadržajnostikoje bi mogle dosaditi ili učiniti od njega da postane naporan; pretjeran u nekom obliku, nepoželjan za onoga koji ga ispija.

          Mislim da je Solus upravo u merlotu pronašao onaj sklad trenutaka kojega nije mogao pronaći u životu.

          Poštar zastane i uzme daha. Učini mi se kako slijedi ključni dio priče. Rulja se uskomeša. Cijela se „Evropa“ pretvori u veliko uho.

- Nedavno mu je stiglo i četvrto pismo –nastavio je.- Solus ga je odlučio otvoriti preda mnom. Franka M. u njemu bijaše vrlo kratka: Dolazim za nekoliko dana. Želim te vidjeti. F. Ne mogu reći kako mi nije bilo drago zbog ovoga; na Solusu se jasno moglo vidjeti dase oraspoložio. Njegova se miljenica vraća iz tuđine i želi ga vidjeti, no tko zna s kojim razlogom? Solus mi reče kako u svoj toj radosti ipak strahuje. Moglo bi se dogoditi, govorio mi je, da mu saopći kako ima nekoga, da ga uvjeri u svoj novi život, da ga suoči sa svojim nezavisnim postojanjem. Uskovitlani trenuci ne mare za njegove riječi, njegova pisma, za njegovu ljubav. Kada bi tijek života išao pravilno i mario o činjenicama, bilo je zadnje što sam od njega čuo, ona bi mu otrčala u zagrljaj i nikada ga više ne bi napustila.

- Ovo je ono što znam pouzdano i o čemu mogu sa sigurnošću govoriti –poštar se opravda. - Sve što ćete čuti od mene dalje jest samo moja pretpostavka, plod moje mašte. Mislim da sam dobro upoznao Solusa i da joj mogu dozvoliti da se razigra i pokuša shvatiti njegovo odustajanje od života – od patnje u ljubavi, Franke M. i samovanja.

- Mora da im je vijadukt nešto značio. Prvi poljubac, sugerira mi mašta. Solus je poveo Franku da skupa promotre grad u kojemu su se upoznali. Možda je tim činom htio u njoj probuditi svijest o zajedničkoj prošlosti. Možda ju je samo htio imati što bliže noćnome nebu. A ta boca dobroga caberneta što ju je istražitelj u komadićima pronašao, ona je, ona je zasigurno bila njen promašeni poklon.

            Poštar opet zastane, ispije gutljaj pića pa tugaljivim pogledom pređe preko čitave prostorije i nastavi.

- Vidim bol na njegovu licu. Ona je zaboravila. Slutim da se Solus u trenu razočarao, da je došlo do velike, bolne svađe (tko zna što mu je još imala za ispričati o svome novom životu u tuđini) i da je Franka M. uskoro od tamo nestala, ostavivši ga samoga, pod mjesecom, s bocom vina koje ne podnosi, da propadne u bezdan, da obezvlasti svoju vlastitost i nestane.

„Evropa“ umukne.

          Pogledao sam na sat i shvatio kako je četiri ujutro. Oko mene je i dalje bilo mnoštvo svijeta, ali sjedio sam sȃm za stolom, duboko zamišljen. Pitao sam se sjeća li se ona i dalje mojega omiljenog redatelja, ili pisca. Sjeća li se da ne pijem viski s ledom, jer cijenim njegove arome?

           U ovomemi se trenutku za stolom pridruži ona divna djevojka orošenih usana, sada već dobrano opuštena, sretna. Vidjeh i njene vjerne pratiteljice Menade; one plešu oko stola, poslužuju nas pićem, a jedna me od njih sasvim profinjenim dodirima miluje po glavi. Osobenjak u crnome mantilu ispija piće s poštarom;vidim ih kako stoje za šankom. Mora da i dalje raspravljaju o njegovoj priči: o rušilačkoj sili ljudske tragedije; o svjetovima sretnika i nesretnika; o rastrganosti između logike života i smrti. Čujem ga kako zaziva Celana, von Kleista i Hemingwaya, kako objašnjava poštaru da život nije i ne može biti među najvećim dobrima.

- Umirem, dakle jesam! – ispaliovu proturječnost pa nazdravi još jedanput s njime.

- Le faux, c’est la mort! – dobaci mu jedan mornar, okružen noćnim damama koje nisu odustale od toga da mu ipak naplate kakvu uslugu do kraja ove večeri.

„Evropa“ je opet bila glasna. Učinilo mi se kako život ovdje tek počinje. Vrlo zainteresiran osobenjakovom logičkom proturječnošću (i onime što mu je mornar imao za reći na to) izvadim cigaretu i naručim viski kako bi o svemu mogao pošteno razmisliti. Na to me krasotica orošenih usana pogleda i priupita:

- Kako ti je ime?

Pogledom još jednom ispratim prizor koji me okružio. Vidim čitavu gomilu ljudi. Vidim mornareu društvunoćnih dama, poštara i raspuštenike. Vidim raskošne, senzualne Menade kako me nadvite nadamnom poslužuju pićem. Vidim trošna, ružna ulazna vrata „Evrope“ koja se ne staju otvarati – ljudi ovuda prolaze kao kroz kolodvor.

Na to se okrenem prema krasotici pa joj uzvratim:

- Ime mi… Ime mi… Solus!


 Šta sve možeš na letovanju kad si mrtav 
Đorđe Aćimović

Prvo jutro me je probudila pesma crnaca. Tužna pesma. Crnorizi bluz. Crna pesma. Zvuk zvona sa tornja prodirao je kroz otvorena vrata terase na kojima se lagana zavesa njihala u ritmu naleta vetra. Jugozapad vani. Severoistok unutra. Ritam sekcija - vetar, melodija - zvona, glasovi - crnorizo bratstvo.

            Bila je nedelja.

            Ležao sam u krevetu kao mrtav. Leđa na dušeku, čist čaršav, glava na jastuku, čista jastučnica, ruke uz telo. Odsutan pogled u tavanicu popunjenu lamperijom. Kao na odru. Jedan život je gotov, počinje zagrobni, srazmerno kraći i lepši. Blagog osmeha na usnama jer ne može ovo letovanje biti toliko loše. Kada si već mrtav ništa ne može biti toliko loše. Opušten sam, kao pre nego li nastupi rigor mortis. Razmatram da li da ustanem ili da prvo pogledam poruku na telefonu. Ponuda roaming tarife. Ignorišem. Kucam prijateljici, pre nego li besplatni komšijski wi-fi signal odumre, poruku: Bon voyage i u nastavku kačim poster filma Back To The Future... Srećan put natrag u budućnost. Ona se iz smrti vraća u Švajcarsku. Bila je na letovanju u rodnom kraju, obišla groblja, pričala sa mrtvima, zapalila sveće. Zapalila je i svećice. Iste je i ugasila. Bolje bi joj bilo da je poželela da se ne vrati iz Ženeve, sem na letovanja. Ipak, njen život još nije potvrđen. Pa opet, ako ti je sudbina da budeš mrtav, bolje biti mrtav na Ženevskom jezeru.

            Izašao sam na terasu kada je crkveni gospel utihnuo. Do ostrva sa kog je dopiralo pevanje nekada sam mogao da doplivam. Danas mogu samo da doplutam. Deo zaliva do ostrva koji vidim sa terase uopšte ne liči na more, više nalikuje švajcarskom jezeru, sa planinama u pozadini koje se penju u oblake, sive i crne oblake, koji bi koliko danas sutra mogli da donesu vodenu oluju i da prospu velike količine slatke vode preko ovo malo slane vode što se vidi.

            U slanoj vodi se lakše pluta. Ne zaboravljam na svoju nezasluženu i ničim izazvanu smrt i nastavljam da ležim i u moru. Sada već pomalo zgrčen, noge i ruke sam raširio i gledan sa neba ličim na sasušenu morsku zvezdu. Zatvaram oči kao svaki bogougodni leš jer đavolje oko peče kao u paklu. Razmišljam, a to je jedino što mogu sada, a da ne potonem na dno, kako je sunce sigurno oko đavola, anđela palog i osakaćenog. Daje nam dan i svetlo, to oko nečastivog, uslov za pregršt iskušenja i grehova. Otprilike sedam od deset osuda učinimo po sunčevom svetlu jer smo očima videli tuđu krivicu. Povrh svega pakleno peče, sve više i više dana u toku godine - to samo rasvetljava put na koji smo svi zajedno skrenuli. Sa druge strane, bog je daleko, što se najbolje vidi kada se ode na letovanje i tamo umre. Legneš na ležaljku na ponti kada đavo sklopi svoje oko iza zapadnih planina i posle sat vremena sve oči boga se pojave na nebu, neke od njih složene u prepoznatljive figure i oblike. Hladne, odsutne i daleke oči umiruju ili umiru (neke su već umrle ali njihov sjaj još uvek putuje do Zemlje), pokazuju ti koliko si ti mali - kao da nije dovoljno što si leš na letovanju - a koliko je bog veliki, i čini mi se jedino to. Bog sve vidi, pisalo je u knjizi koju sam čitao dok sam još bio živ. Nije to neko čudo kada bog ima milijarde i milijarde očiju, svakoga može da prati, ali je daleko. Povrh toga bog brine uglavnom noću kada većina spava. Verujem da je to moglo biti i bolje uređeno, nekada davno davno u vreme uspostavljanja, no šta je tu je. Ljudi žive sa tim, boga to ne može da pogodi. Danas padaju zvezde, i ništa, a jasno je svima da kada bi sunce palo sav ovaj naš, kako piše u onoj istoj knjizi život, bio bi gotov.

            Čitajući tu istu knjigu, u kovčegu na točkovima, na putu za letovanje, desila mi se još jedna bogo ili luciugodna pojava, ne mogu da razlučim. Bogougodna jer ti sanduci sa desetinama trupova unutra obično putuju noću - na jednoj obaveznoj pauzi pre otkrovenja sam se gledao sa bogom u oči; odmorište je bilo na planini, u šumi, izvan naseljenih mesta i jasno se videlo bezbroj zvezda - a luciugodna jer ne verujem da bog preferira sujeverja sa brojevima koja sećaju na paganizam i mnogoboštvo. Naime, posle stranice 197 u knjizi je ponovo bila odštampana stranica 197, kao višak odnosno duplikat, sa belinom na naličju pa sam je pocepao iz knjige. Ne bi to bilo toliko posebno bitno, štamparska greška, dešava se, da ti brojevi ne asociraju na datum mog rođenja i da na to nailazim baš sada kada sam platio da budem odveden u svoju smrt. Čitao sam tu stranicu koja počinje velikim slovom a završava se u pola reči, baš kao i sam život, iznova i iznova ne bih li pronikao u poruku koja sam mislio da mi je poslata. Nisam naravno uspeo u tome, mogao bih i da nagađam zašto, a pusta me je repeticija naposletku uspavala. Međutim veliki broj ponavljanja učinio je da dobro zapamtim ceo sadržaj stranice 197 te knjige i da u svakom trenutku svoje smrti mogu da se setim prigodnog dela.

            Evo jednog:

            Nije pala kiša, to je bila jedna od onih takozvanih suvih oluja, koje nas najviše plaše, jer se pred njima osećamo bez ikakve zaštite, koju bi nam pružila zavesa, da je tako nazovemo, od kiše i vetra, za koju nikada ne bismo pomislili da pruža bilo kakvu zaštitu, te tako ova bitka postaje direktno sučeljavanje, neba koje se cepa i pršti, i zemlje koja drhti i grči se, nesposobna da se odbrani od udaraca.

            Probudio sam se uz crnu pesmu. Prvo jutro moje smrti. Nedelja. Zaliv. Vetar.

            Sutra ću se probuditi u ležaljci na ponti. Ukočen. Ponedeljak.


Ukleti kokošinjac 
Željko Belinić

Krenilo ti to iz čiste zafrkancije. Prvo sam napravio djete - muško od 3 kile i šezdeset deka - i svi šta su ga došli umene razgledat govorili su Isuse šta je mali sladak. Buci-buci-buc. Ljepo si djete napravio. Pljunuti je ti kad ga vako gledam. Tis isto u djetinjstvu imo velka muda. Al bilo je to zato jer si imo bruh. Splasnilo ti sve poslje operacije. I onda reko pa kad mogu djete napraviću ja i jednog nilskog konja. Sposoban sam i za take izazove. Djete može napravit i zadnja budala al nilskoga konja malo ko ukraju. I opet ti ovi bili došli umene i sve komplimente na moj račun sipaju. Al da šta u stvari predstavlja taj motiv. Imal sakrivene simbolike u nj. Reko nema nikake to je samo vodenkonj pri naletu na gnua dok prelazi Nil. Trenutak neopreznosti i vidiš šta se događa. Nakon šta sam napravio još nekolko djece i domaćih i divljih životinja tebiblijski prizor Ozdravljenje uzetoga pročulo se selima da sam ja sa drvetom ko šta je sa kamenom bio Mikalanđelo. Ako ne i bolji.

Kokoši nam nešt davilo al sustavno. I welsumerke i grahoraste i čistokrvne leghorn i one šta ih zovu Katica i Jure. Znaš onake patuljaste. Organizirali ti mi bili noćne straže edabi utvrdili ko ih jadne davi al istrage bi vazda doživljavale debakl. Il bi baba Dana zaspala kraj gnojnice il bi ja odluto u umjetničke misli i zanesen izrađivo kipove u glavi. A znaš mene kaki sam kada se zanesem. Nevidim ni čaglja nit lukavu lisicu a nekmoli lasicu i slične sitnog zuba. Evo sad da ovdi protrči kaki štakor tib vjerojatno džipnio dva metara uvis i luđački vrišteć istrčo međ svjetinu. A ja sam ti sušta suprotnost. Tekar akob štakor u dres mi se zavuko i pokušo u njem okotit svoje mlade tek ondab ja počeo pribjegavat panici. Prije toga ne. I kad smo već i pjetlove bez glave saranili sazvo ti moj ćaća obiteljski sastanak. Sjednicu kriznog štaba. Staramajko Dano vako dalje neide. Kokoši su unas ko članovi obitelji jos unazad četir il kolkoli već koljena al više nema smisla baktat se sa njima. Hajdemo mi ljepo zatvorit kokošinjac i prepustit ga na korištenje tvom unuku kiparu. Preadaptiraćemo objekat u atelje. Prostran je ko skladište agro kombinata. Mama je nato rekla ja sam za. A baba je metnila slušni aparat. Men se čini da nam kokoši kolju neke drakule. Gledala ja film. Kad nesiše krv iz djevojačkih vratova đubrad se okomljuje na pernate duše!

Nije prošlo ni nekolko dana a atelje zaživio ko glavno sakupljalište kojekakog svjeta i polusvjeta. Posto takozvano andergraund mjesto. Bez obzira na činjenicu da je bio iznad svinjca. Da je bio ispod odnosno u podrumu kužio bi naskroz zašto andergraund no vako mi ni danas nije baš najjasnije. I namjesto da svoje umjetničko biće usmjerim ka trupcu nizinskoga brjesta šta čeko je obradu prevrnut na podu počeo ti ja eskivirat dljeto i provodit dane u ispraznim blebetanjima. Te hajd prozbori koju s onim tamo pankerom o mogućoj anarhiji kod njega u Normandiji te de sad ovu povratnicu iz ženske kaznionice ubjedi da će uskoro ponovo bit zaposlena na šalteru bankea bivšu časnu sestru priupitaj jel sretna. Sa raspopom u ljubavnoj vezi. Ni motornu pilu dab u ruke uzeo pa Frustriranu Demetru napravio ugrubo. Odavo sam se alkoholu neradu i drozi. I tako cjelo proljeće. Sasma sam propo ko umjetnik.

Jesil možda zagrijan za sladostrasne orgije. Reko ah pa neznam a ko bi sve orgijo. I počeo ti on ozaren nabrajat: ja i moja supruga pa foto model Lily njezin dečko mesar i Dženifer Lopez. Al ona još nije potvrdila svoj dolazak. Pa ti ako oćeš uskoči mjesto nje. Bil to mogli kotebe noćas upriličit. I tutnio mi uruke umjetničku sliku. Evo Dvije bjesne kobile u tučnjavi. I kakoš jadan samouk k tome još i propao odbit jednog uvaženog akademski školovanog. Slikara i kipara Vlastimira Grgasa. Em poklanja ti svoje novo remek djelo em bi preko njega i žene mu kiparice iti mogo postat nadaleko poznat. Em nikad nisi sudjelovo u seksanju udžuture. A želja ti je to još od malih nogu. Jest dat se na Grgasa neb dignio nikako – ćosav je i pjegav i gazi sedmu banku – al žena mu je taka da ko je nebi kresnio. I još kad ti prišapne da je nimfomanka i da bacila je oko natebe ko hobotnica štab ti onda čovjeku nato odgovorio. Osim može može.

Bilo devet ipo i taman sam unosio posljednju turu baliranog sjena. Namjeravo napravit kantri atmosferu. Mi muški bi bili kauboji rendžeri dok bi ženske radile ko salunske djelatnice. A Doli bi Parton pjevala. Hold mi hani i šta je još na pločama šta sam ih posudio od starog i stare. Starci otputovali na dijabetičarske susrete. Al doklatarile se nekake pijandure u dvorište i jel može momak jedna dupla loza u čast tamo nekog kom pukla je gušterača. Reko evo pletara al ajmo sada magla. Poeksajte lozu u šljivaru. A onda je stigo Lilyn momak mesar. Suhonjav u licu i tanak ko prut šta prilično je atipično za jednoga mesara al nija nisam tipičan po gomili pitanja pa bolje mi je stoga ni nekomentirat. Djevojka mi pozira za Pčelarski glasnik i dovešće je Grgasi za nekih dvajst minuta. Bil imo nešta protiv da se malo zagrijemo. Nesačekavši pozitivan il negativan odgovor uvatio on drpat me po džokanu. Pa šaputat u uvo šta ćemo sve radit. Tiš ga meni zbičit kad budem na Grgasici a ja ću metnit tebi kaš jebat moju Lily. I baš kad je krenio slinit mi po vratu edab mi pokazo pirsing na jezičini odjedared se gromoglasno zaorilo prostorijom: Odstupi drakulo sotono! Krv si nam kokošju siso al unukovu isisat neš!

Vatrogasci stigli sa onim svojim šmrkovima tekar kad je sve izgorilo do temelja. Petrolejska svjetiljka šta ju je pomanitala baba Dana srušila lamatajuć ogromnom glogovom kolčinom zapalila bila ono sjeno šta sam ga razbaco po podu. I vatra se učas sveudilj proširila. Iz šljivara dotrčali rastrježnjeli kroneri i bunarskom vodom stali gasit požar. Trebos vidjet prizor. Pristigli i Grgasi i foto model Lily al umjesto da pomognu dodavat kante vode pokupili mesara i brišimo odavle. Uspio sam spasit Dvije bjesne kobile a od svojih statua samo Nilskog konja. Stoji sada tamo usred one pustoši. Nakon dugo vremena ošo danas gore sa namjerom da malko evociram uspomene. Na dane kad sam bio umjetnički nadahnut. I u cjelom kraju slavniji od Ivana Meštrovića. Sad rmbačim ko smetlar u mjesnom Komunalcu i niko više nepamti mene kao kipara. Zaboravili i dane kad smo bili andergraund. Al šta sam htio reć. Znaš kog sam zateko u bivšem ateljeu. Zateko sam domaću bjelku! Izletila iz ralja mojeg Nilskog konja i preplašeno stala jadna kokodakat. Pogledam u ralje a kad tamo: gnjezdo! Sa trinajst malih kljunova šta zjevaju iz njeg.

 

 

 

odakle zovem markica

plantaze markica